Ne pomaže vrištanje, čupanje kose ili razbijanje od muke.... modemska veza u Rijeci preko koje se spajam na Internet ne ide preko 33.6 Kbps...
A tako je super počelo...

Došao mi novi laptop :) presretna sam... došao softver... prvi licencirani u mom životu... osobnom i profesionalnom životu inforamtičarke... presretna sam :)

Doputovala sam u Rijeku s mojim novim laptopom i softverom i sva sretna pohrlila na Internet čitati postove i komentare....

Aha, možda u nekom drugom životu...
Mogla sam slobodno voditi dnevnik spajanja i objaviti ih u bilo kojim novinama pod humorističnom sekcijom jer nitko živ ne može vjerovati da se takve brzine uopće još mogu uspostaviti u ovo doba svega i svačega....

- spajanje broj 1: 31 Kbps
- spajanje broj 2: 16.4 Kbps
- spajanje broj 3: 7.2 Kbps (?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!)
- spajanje broj ....: 22.6 Kbps
- spajanje broj n: 33.6 Kbps

Bravo ja i moj novi laptop i licencirani softver i novi modem... došli smo do zavidnih 33.6 Kbps i jedino za što mi je još preostalo snage je otvaranje mog bloga, čitanje komentara, otvaranje Worda, ispisivanje ovih riječi i nada (NADA !!!!!! – nadam se da me čuje) da ću ovaj tekst uspjeti staviti online, ako ništa drugo, barem do 8 ujutro kada moram izaći iz kuće.

Divim se sama sebi kako sam ustvari to mirno primila i nisam zašvikala laptop kroz prozor. Wov, imam jaku samokontrolu, kad već nemam fucking ADSL iz Zagreba.

Eto, nisam vrištala, čupala kosu i nisam ništa razbila oko sebe (majke mi), nego staloženo tipkam (barem tastatura besprijekorno radi) i nadam se (NADO slušaj me dobro) da ću tekst biti online... slikica... haha... nedostižan cilj...

Nisam u snu pomislila da ću htjeti što prije otići natrag u ZG samo da bih uživala s mojim ADSL-om... ljubi ga majka :)