Kada bih mogla plakati, sada bi bio jedan od trenutaka kada bih isplakala bol, ljutnju, bijes, vrijeme, bol, bol, bol…. I plakala bih čekajući da se iz suza izrodi moja nova duša bez boli, ljutnje, bijesa… Plakala bih i isplakala teške trenutke 12 posljednjih godina tijekom kojih nisam plakala…

Oni koji su pročitali moje riječi posvećene jedinom Čovjeku (zaslužuje veliko Č) imaju pravo znati… Nakon takvog rastanka ponovno smo imali jedno drugo, a onda je uslijedilo trganje srca, trganje duše, dan kada sam otupjela, dan kada sam prestala plakati, dan kada su nas drugi rastavili… i još uvijek ne plačem…. 12 dugih godina ne plačem…
I ne znam hoću li moći…? A htjela bih...

Zašto se vraćam u prošlost i razmišljam o njemu? To činim svaki put kada se osjećam ranjivom i izgubljenom, kada me netko ubode svojom ravnodušnošću, kada se netko pretvara da mu je stalo, a nije… Vraćam se njemu jer znam da bi me on zaštitio. Vraćam se njemu samo u mislima jer naš se put razdijelio prije 12 godina…. 12 dugih godina…
Vraćam se njemu u mislima kao što se i on meni vraća…
Pričaju meni o njemu… isti ti ljudi pričaju i njemu o meni, a bilo bi bolje da ne…
Naši životu od tada su nebo i zemlja… promatraju se iz daljine, ali ne prilaze jer puno je toga između…

Što sam starija, više ga poštujem i više cijenim sve što smo imali. Postajem svjesna svih njegovih riječi tada… sve je kako je rekao… i biti će… i uvijek će biti moja prošlost, i moja sadašnjost i moja budućnost… moj anđeo čuvar… moja lijepa uspomena… netko kome se okrećem u teškim trenucima kada ne mogu plakati jer suze su otišle s njim…

Pitate li se svi vi koji me tješite i dijelite ovakve misli kako mogu govoriti o Čovjeku, a mučiti se s onim daleko od očiju? Ne, nisu to iste osobe. Daleko od očiju je osoba oko koje se lomim svaki dan – biti li ne biti, pitanje je sad? Čovjek je onaj kojeg molim za pomoć da mi pokaže put…. i… eto, danas otvaram oči…

Ne tražim ljubav kakvu sam imala prije 12 godina. Ne uspoređujem svakog slijedećeg s njime. Ustvari, nema definicije za ono što ja tražim, ali kada nađem znat ću…

Otvaram oči i znam – daleko od očiju je zaista daleko od srca… pobijedila je potreba za dodirom sada i tu unatoč osjećajima prema njemu… pobijedila je potreba za osjećajem pripadnosti nekome u pravom smislu riječi unatoč ovim pokušajima pripadanja njemu… pobijedila je daljina jer ja nemam više volje truditi se…
I svi vi koji ste mi davali snage i vjerujete da je daljinu savladati moguće, hvala vam… I zaista, otvorila sam oči i vidjela da nije samo daljina problem… ima tu još toga… sada sam dovoljno jaka da to priznam sebi, pa onda priznajem vama, pa slijedi priznanje njemu…
I ne žalim zbog toga… ono što mora završiti, bolje završiti što prije, prije nego li više štete bude naneseno… ono za što osjećaš da ima opipljiv kraj, ne vrijedi zavlačiti…

Život ide dalje, a mene čuva Čovjek…

Znate li vi, vi koji me držite za ruku dok mi je teško, da je ovo prvi put u 12 godina da pričam o njemu. i želim s vama podijeliti njega… možda i vama pomogne…
Želim ga izvaditi iz kutije mog života u kojoj je bio zatvoren toliko vremena. Želim se oprostiti od moje sebičnosti da pripada samo meni i reći svima – ima jedan Čovjek zbog kojeg sam sretna i kojem želim svu sreću svijeta… i sve riječi napisane u tajnoj knjizi koju čuvam 12 godina pronaći će svoje mjesto ovdje… više neće biti tajna…

Već sada osjećam slobodu…
… osjećam slobodu jer sam oslobodila njega iz kutije mog života…
… osjećam slobodu jer daleko od očiju ne izaziva pakao u mojim mislima…
… osjećam slobodu jer gledam otvorenih očiju…