…lebdim na svojoj tuzi
i gledam ponor ispod sebe
crno prostranstvo koje čeka
da padnem… da nestanem…

beskraj svih tuga ovoga svijeta
otvara vrata još jednoj u nizu…
ona nema imena… nema lica…
a ipak postoji…

ako ju odbacim kao stari plašt
koji me pokriva povremeno
prestaje li postojati…
ili čeka da me zgrabi
onda…
kada budem lebdjela na
svojoj sreći…