…lebdim na svojoj tuzi
i gledam ponor ispod sebe
crno prostranstvo koje čeka
da padnem… da nestanem…
beskraj svih tuga ovoga svijeta
otvara vrata još jednoj u nizu…
ona nema imena… nema lica…
a ipak postoji…
ako ju odbacim kao stari plašt
koji me pokriva povremeno
prestaje li postojati…
ili čeka da me zgrabi
onda…
kada budem lebdjela na
svojoj sreći…
Post je objavljen 21.09.2005. u 16:28 sati.