Opet me moja razmišljanja o sadašnjosti... u kojoj telefon i dalje šuti... vraćaju u prošlost... Čovjeku. Sjetih se opet zadnjeg dana koji smo proveli zajedno... prije njegova odlaska... praveći se da ćemo se već sutra vidjeti, a znajući u sebi da je to posljednji put... Najgora stvar je da ga uopće nisam poljubila, nisam ga niti zagrlila bojeći se da ga onda nikada ne bih pustila...
Opraštam se od prošlosti zadnjim pismom koje sam njemu poslala davne 93. Ne želim da ostane zaboravljeno u mojoj knjizi... iako vjerujem da ga i on neće zaboraviti...
pisala sam mu o našem rastanku ni danas ne znam zašto...
Ovo će biti zadnje što pišem o Čovjeku koji je bio ona ljubav koja se pamti cijeli život. To spremam u ladicu sjećanja koja će biti vječno u meni . Okrećem se budućnosti u kojoj me čeka... pa valjda netko...
Moje zadnje riječi o Čovjeku su zapravo moje posljednje riječi... moje posljednje pismo koje sam mu poslala...
Zar zaista odlaziš?
sjedim u sobi i mislim o nama... o tebi...
mislim o vremenu koje smo proveli zajedno maštajući
polako se približava vrijeme rastanka,
a mi pomalo sumnjamo u sve ono
što smo gradili toliko vremena
zar ćemo dopustiti da sve to ostane san,
pusta tlapnja kojom smo se zavaravali?
zar ćemo dopustiti da nas rastave ljudi i vrijeme?
zar smo mi krivi što smo dopustili da se volimo?
sudbina je zaista nemilosrdna
zar smo to zaslužili nakon toliko sretnih trenutaka?
ne, još uvijek ne mogu vjerovati da ti zaista odlaziš...
da me ostavljaš...
nakon svega što smo sanjali...
da... to smo sanjali,
ali ovo sada je stvarnost
tu je kraj sna,
ja ostajem sama... napuštena...
a ti?
ti odlaziš u drugi svijet
ljudima koje voliš i koji tebe vole
za njihovu ljubav ostavljaš moju?
a ja?
obećajem da ću ti doći,
ali ne mislim na ono...
da li ćeš ti mene još uvijek voljeti
i željeti kao sada?
da li ću biti prihvaćena
od onih ljudi kojima ti sada ideš?
sada se rastajemo, ali ja vjerujem
da ćemo se opet sastati
moram vjerovati...
to mi jedino daje snage da živim...
ako se sastanemo,
tada ćeš ti biti 2 godine stariji,
ja ću biti 2 godine starija
da li ćemo biti isti?
u te 2 godine život će nas još puno naučiti...
ako još tada budemo živi...
završavam pisati ovo pismo s nadom da...
da ćemo se ipak sresti i...
nastaviti ljubav tamo gdje je stala...
ali još uvijek ne vjerujem
da me ostavljaš
da me možeš ostaviti samu...
zar zaista odlaziš?
Post je objavljen 25.09.2005. u 17:01 sati.