Svi mi dobivamo poklone. Od svakog… za svakakve prilike… ali mene posebno diraju i veliku važnost imaju pokloni i znakovi pažnje dobiveni bez ikakvog razloga… ni za kakvu priliku… izazvani nikakvim dobrim djelom ili uslugom… poklonjeni meni jer je osoba jednostavno osjetila želju nešto mi pokloniti u tom trenutku…

Ja nisam materijalista. Ja ne patim na skupe poklone niti ih zahtijevam. Mrzim kad me pitaju što bih željela dobiti za rođendan ili neke godišnjice jer to mi onda znači da me ne poznaju dovoljno dobro da znaju što bi me razveselilo ili još gore, ne poznaju me dovoljno da bi znali da mi pokloni nisu bitni, već nečija prisutnost na taj poseban dan.
Međutim, jako me veseli dobiti zamotuljak umotan u ukrasni papir s mašnicom. To me veseli kao malo dijete. Unutra može biti i prazna kutija, ali šareni izgled paketića mene jednostavno veseli.

Naravno da se kao poklon dobije svašta od svakoga. Ipak, svi ti pokloni zauzimaju svoje mjesto u mom životu i uvijek će biti dio mene.

Uhvatilo me razmišljanje o poklonima i znakovima pažnje. Što zbog nekih postova… što zbog jučerašnjeg događaja… što zbog sjećanja…

Prije nekoliko godina bila je neka kućna zabava na kojoj se kuhalo, jelo i pilo i igralo se igru istine. Znate ono, svi sjednu u krug, u sredini kruga je prazna boca, netko zavrti bocu i boca se nakon nekog vremena zaustavlja. Osoba u čijem je smjeru okrenuto grlo boce odgovara ISKRENO na pitanje osobi koja je zavrtila bocu.

I tako mene dopalo pitanje da kažem koji mi je najdraži poklon koji sam ikad dobila u životu. Prvo iznenađenje i šok. Od SVIH poklona? Koji je najdraži? Nemoguće izdvojiti!!!
No, društvo je bilo dobro i dalo mi malo vremena da se priberem, razmislim i odgovorim :).
Pokušala ja prizvati u sjećanje sve poklone… nema šanse… pa poklone u zadnjih par godina… OK, sad je već lakše… i odjednom lampica… sjetih se poklona kojeg sam dobila od jednog svog bivšeg dečka – tri mala čovječuljka u seriji NE VIDIM – NE ČUJEM – NE PRIČAM. To je svakako moj najdraži poklon. Ne zbog tadašnjeg dečka, ne zbog materijalne (ne)vrijednosti, ne zbog prilike, već zato što je to bio poklon koji je poklonjen bez ikakvog razloga… On je jednostavno bio u gradu i naišao na čovječuljke i htio ih kupiti za mene. A čovječuljci su jako slatki.... i mudri... :)

Imam i jedan rođendanski poklon koji zauzima visoko mjesto. Ne sjećam se detalja. Ne sjećam se koji rođendan je to bio. Sjećam se da smo imali pauzu između predavanja i moj najbolji prijatelj mi je donio kutiju veličine 1x1 m zamotanu u papir. OK, prihvatila se ja kutije i odmotavanja. Unutra malo manja kutija. Idem dalje i u toj kutiji još jedna malo manja kutija. Tako sam ja otvarala i otvarala kutije dok nisam došla do kutije šibica u kojoj je bio skriven jedan bombon. Ne sjećam se više niti koji bombon. Sjećam se samo tog veselja koje me obuzelo razmišljanjem koji je trud bio uložen u traženje kutija koje odgovaraju veličinom, umatanje i dostavu do faksa. Pun pogodak uz puno smijeha...

Izdvojit ću još samo jedan poseban znak ljubavi i pažnje.
Ja na putu. Stižem u hotel u kojem imam rezerviranu sobu i teta na recepciji mi mrtvo hladno, nakon predavanja ključa u ruke, kaže: "Ono cvijeće smo vam ostavili u sobi."
Iznad moje glave upitnik veličine mene same.
"Molim? Cc… vijee… ćeee?", promucam.
"Da, da, čeka vas u sobi", kaže žena opet.
"Cvijeće?", ponovim i ja, izgubljena u prostoru i vremenu.
"Da", opet će žena već vidljivo uzrujana. "Čeka vas u sobi."
Pomislim da je možda bolje otići u sobu i vratiti cvijeće jer je to sigurno nekakva greška, nego ostati na recepciji raspravljajući se s tetom.

Dođoh do sobe, a u sobi me čeka prekrasan buket ruža. S porukom. Za mene. Nije greška. Zbilja je cvijeće za mene. Od mog (sada bivšeg) dragog. S ljubavnom porukom. Nešto neopisivo. Od neprocjenjive vrijednosti (kao što kaže reklama za neku kreditnu karticu).

Neću dalje nabrajati. I ostali pokloni od meni dragih ljudi imaju svoje mjesto u mom srcu i mojim sjećanjima. Posebno oni poklonjeni bez ikakvog razloga…. Jednostavno su našli put do mene jer je to netko osjetio…

Treba poklanjati bez ikakvog razloga. Treba pružati pažnju bez ikakvog razloga. I ja to radim.
Volim razveseliti ljude jer znam da, koliko mene to čini sretnom, i drugi ljudi osjećaju tako…
I to je možda dio odgovora koje je postavilo zlo i naopako :). I to je nekakav znak da nekoga volimo iz nekog razloga…
Nije bitno što se poklanja, što se čini za osobu… bitan je trud, dobra volja, i svakako faktor iznenađenja…