Uhvatim se često kako na spomen bilo kakve veze, nesretne ili sretne, razmišljam o tome može li se u životu voljeti samo jednom ili više puta. O tome razmišljam i kada čujem ili vidim nešto tužno. Svaka situacija koja uključuje dvije srodne duše podsjeti me na razmišljanje koliko puta se može stvarno voljeti u životu.
I svaki puta pitam samu sebe: "Koliko si puta voljela?" I onda pragmatički počnem nabrajati moje veze i razmišljam što je s tim ljudima danas. Više-manje sretnemo se na putovima života, sretnu nas poznanici, prijatelji i razmjene novosti tipa: "Ej, znaš da sam vidjela XY s nekom djevojkom….", "Znaš koga sam srela neki dan. XY. Znaš li da se oženio?".
Jedino ne znam da li me takvim novostima obasipaju iz zavisti ne bi li otkrili na mom licu nekakve osjećaje (po mogućnosti bolne) ili takve stvari govore zaista iz dobre namjere kako bih znala da su ti ljudi danas dobro i da uživaju u životu.
I razmišljam….. i mislim…. Koliko sam ih zaista voljela? Jesam li voljela svakog? Jesam li za svakog dečka s kojim sam imala dugu vezu (kako se to naziva u svakodnevnom životu) osjećala trnce u trbuhu kada bi nazvao, poljubio me, zagrlio.. Jesam li reagirala kada je bio tužan ili sretan? Jesam li patila kada je došlo do prekida, bez obzira na razloge i onoga tko je prvi potegnuo to pitanje?
Odgovor je DA. Jesam. Voljela sam zaista svakog od njih. Voljela sam ih, ali ne na onaj način kako sam voljela Čovjeka. Voljela sam ih, a onda i prestala. Njega još uvijek volim, ali ne onom ljubavlju kao onda dok smo bili zajedno, već nekom neobjašnjivom, punom poštovanja, punom razumijevanja. Volim ga kao nekoga kome sam zahvalna za sve lijepe i sve ružne trenutke, za sve savjete, za sve osmjehe, za sve suze, za svaki pogled, za svaku svađu, za to što je bio sa mnom i za to što je otišao…
Sada znam... postoji razlika između Voljeti i voljeti. Postoji razlika, jer Voljeti…. možeš samo jednom… voljeti možeš više puta…
Ja ne patim, ja sam preboljela sve što sam trebala i kada sam trebala… ja sada samo razgovaram sa sobom i otvaram se sebi… i vama, dragi moji…., i upoznajem se sa svojim osjećajima.
Ja govorim o Čovjeku – mojoj ljubavi – jer samo sam njega Voljela. Ja govorim o svim muškarcima koji su obilježili neko razdoblje moga života, koji su ostavili trag na mene kao što sam i ja ostavila trag na njih jer oni… oni su bili moji ljubavnici… i njih sam voljela...
Danas kada opet otvaram ovu temu i tražim odgovor za sebe, znam da sam ga našla… Voljeti možeš samo jednom… voljeti možeš više puta… razlika je u vremenu nakon toga… razlika postoji.... samo ju svatko za sebe treba otkriti...
Kada sretnem svoje ljubavnike, želim čuti novosti o njima, pitam ih za sve… volim čuti da su dobro, da su s nekom djevojkom, da su možda oženjeni, imaju djecu… i veselim se tome jer to je ono što su oni izabrali…
Čovjeka nisam više nikada srela… Čula sam da je oženjen i da ima dvoje djece. Čula sam i da su ga dugo nagovarali da me zaboravi i da se oženi. Dobila sam i njegov broj telefona kako bih ga nazvala jer sigurno bi me volio čuti… kažu mi…
A istina je da ne bi… istina je da ne želim čuti da je oženjen i da ima dvoje djece…. Ne želim čuti da je vjerovao i čekao da se možda opet sretnemo i nastavimo tamo gdje smo stali… ne želim ga čuti jer ne znam što bih rekla… ne želim ga zvati sada kada bih mogla unijeti nemir u njegov naizgled sređen život…
Ja sam stvorila sliku o tome kakav je sada njegov život i neću da mi ga istina pokvari… želim vjerovati da voli svoju ženu i da voli svoju djecu… želim vjerovati da me je zaboravio… želim vjerovati da je sretan…. želim vjerovati da me ne želi čuti…
I gorka je istina da ne bih voljela nastaviti tamo gdje smo stali jer previše je toga bilo između, previše je vremena prošlo od tada, mi nismo više isti oni ljudi… I znam da je to način na koji možeš Voljeti samo jednom… to može znati samo onaj tko je imao sreću Voljeti, odvojiti se od te osobe, nastaviti živjeti i nadati se da je ta osoba sretna, a ti si sretna zbog njegove sreće…
I sjećanja su drugačija. S ljubavnicima su sjećanja bljeđa, tu i tamo se sjetim situacije, riječi, pjesme, mjesta koja su nešto značila i onda opet zaboravim… S Čovjekom su sjećanja živa. Sjećam se svega kao da sada gledam i proživljavam situacije, riječi, pjesme, mjesta… kao da gledam film života koji sam nekad živjela…
I razgovori u meni su drugačiji. S ljubavnicima nikada ne pričam u sebi… s njima pričam uživo, ako i kad ih sretnem…. S Čovjekom pričam stalno u sebi, ali ne želim u živo jer… nemam što reći uživo…
Moja ljubav….. moji ljubavnici….. da…. To je velika razlika…
I ne… ja ne patim… sretna sam da sam imala prilike Voljeti i da sam imala prilike voljeti… i opet ću voljeti nekoga iskreno… i reći ću Čovjeku u sebi… ja njega volim jer si me ti naučio kako voljeti… ja njega volim jer me čuva i jer to zaslužuje… ja njega volim zbog toga što je on i zbog toga kakvom mene čini…
Hvala ti za sve… zaista ti hvala…
Post je objavljen 16.09.2005. u 14:46 sati.