Uh, kakav početak odnosno već sredina jedne nedjelje koja je trebala biti sasvim jedan dobar dan za odmor... ili što god već. Nevjerojatno je kako je samo 1 minuta dovoljna da sve krene krivo i da planovi padnu u vodu i da poželim da sam na nekom drugom mjestu, a pogotovo u nekom drugom vremenu.

Kako je sve krenulo krivo? Hm, evo upravo sada se sramim sama sebi priznati da sam još jednom napravila totalno krivi korak. I još jednom u sebi priznala ono što već neko vrijeme znam - on me jednostavno ne želi, ustvari želi, ali samo onda kada njemu odgovara. Mislim da me muči da to jednostavno moram sebi reći na glas. Znaš ono kao kad ti roditelji li netko drugi do čijeg ti je mišljenja stalo drže prodiku mašući prstom ispred lica. E pa trebam sama sebi mahati prstom ispred nosa i reći si: "Ne, ne opet. Lijepo si obećala da takve stvari nećeš raditi i opet si ih ponovila."

Mislim da mi je sada došlo iz guzice u glavu. No nisam si sama pomogla u tome. Čitam razum (draga moja, tvoj nick je opravdan) i onda me ona odvede do eewa-e i lampica iznad moje glave se upalila. Eewa je upravo napisala ono što sam već znala, ali nisam priznala. On me ne želi dovoljno, ne onoliko koliko bih ja htjela. Ne onoliko koliko se želi netko do koga ti je stalo.

Znajući sve to ja sam danas IPAK nazvala njega i, zašto me to nije iznenadilo, nije bilo odgovora na moj poziv. I što onda? Naravno, sve misli koje su nekad bile usmjerene na to da je on ili netko njemu blizak završio u bolnici i da postoji još 1001 razlog zbog kojeg se on nije mogao javiti, realan je samo jedan – nije htio.

Već se vidim u situaciji kako lupam glavom o zid, ali začudo, ne zbog toga što se on nije javio, već zbog toga što sam ja nazvala i potvrdila ono što se već stoljećima zna. Citiram eewa-u za pojašnjenje: „Nema tog umora, lošeg dana, ili prirodne katastrofe koja će ga spriječiti da te vidi. Poljubi. Zagrli. I sve što nakon toga slijedi.“

„Ej, mala, shvati, shvati, shvati već jednom....“, kažem sama sebi, „nazove svako toliko jer mu je dosadno, u tom trenutku nema što drugo raditi i onda nazove jer, pa bože dragi, ne mora se baš stalno javljati i ja se ne moram brinuti jer on misli na mene bez obzira na sve“. Grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr – jedino je što mogu reći. Grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr

Želim da ode ovaj osjećaj gadosti koji trenutno osjećam prema sebi samoj jer sam pogazila riječ koju sam sebi dala da ga neću više zvati. Čak sam i broj iz mobitela izbrisala. No, zaboravila sam da je malo teže izbrisati broj iz glave. Ironija života. Jučer sam se s frendicom zezala na taj račun kako sam ga izbrisala iz imenika i kako je to sada samo jedan nepoznat broj. Međutim, nije samo nepoznat broj. To je i nepoznata osoba. Ja nisam bila s takvom osobom. Nije me to privuklo. Nije me to zaintrigiralo. Nisu mi se zbog toga trnci u trbuhu skupljali.

Još jedna nedjelja koja je trebala proći lijepo. A što ja učinim? Nazovem nepoznat broj nepoznate osobe i samu sebe pretvorim u nekoga koga ne znam jer ja se ne poznam osjećajući se ovako grozno. „Shvati mala“, posljednji put si kažem, „on te ne želi“.