Imam potrebu izbaciti iz sebe toliko toga, a ne znam otkud početi… imam potrebu razgovarati, a ne znam o čemu… imam potrebu pisati, a nemam temu… stanje uma mi je nepoznato, stanje svijesti mi je nepoznato…

Sama sam i ovi hladni dani mi uopće ne pomažu. Samo me još više tjeraju u beznađe, u tugu, u samoću… povlačim se u neki svoj svijet u kojem zamišljam trenutke onakvima kakve bih baš tada željela proživljavati. Povlačim se u neku svoju tajnu zemlju u kojoj je uvijek lijepo, veselo, toplo… u kojoj imam nekoga svoga tko i mene jednako jako treba i voli…

O bože, koliko mi nedostaje netko… netko tko će me trebati, i biti tu upravo sada kada ja njega trebam… tko će mi reći da će sve ovo proći i da će već sutra biti bolje i veselije…

Povlačim se od svega jer me svi znaju kao veselu, kao energičnu, kao mene… Ovo nisam ja. Ovo je neka druga osoba koju nitko ne pozna, čak niti ja. I mrzim se ovakva. I ne želim da me netko upozna ovakvu jer ovo nisam ja.

I čekam da prođe nadajući se da će proći brzo…
I čekam da prođe nadajući da se više neće ponoviti…
I čekam da prođe nadajući se…
Čekam sebe veselu, energičnu, zabavnu. Čekam sebe onakvu kakvom me znaju.

Imam potrebu vrištati iz sveg glasa i izbaciti sve nepoznato van… Imam potrebu lupati iz sve snage i smrviti sve ružne osjećaje oko sebe i u sebi… imam potrebu trčati koliko me noge nose i ostaviti sve loše iza sebe…

I dalje ne znam otkud početi… niti o čemu razgovarati… niti o čemu pisati… ovih par riječi ostavlja nekakav trag, ali u meni je isti kaos… i ne osjećam da prolazi, niti da se smanjuje…