Prije cca sat vremena dogodio se jedan tako beznačajan, ali lijep događaj koji mi je izmamio osmjeh…

Priču moram premotati malo unazad… unazad jedno 3-4 tjedna kada sam u teretani upoznala jednog simpatičnog i zgodnog mladića :). I kako to već biva, u teretani započne neobavezna priča o sportskom životu, pa poslu i nekim povezanim i totalno jednostavnim stvarima. U toku tog kratkog neobaveznog razgovora ja sam spomenula mjesto na koje idem na ručak (tako je povela priča) što je zbilja banalan podatak i nešto što obično u jedno uho uđe, a kroz drugo izađe.

I danas se slučajno sretnemo na ulici i pozdrav – bok, bok.

Ukratko, sažet razgovor je tekao otprilike ovako:
….
On: "Pa nema te u teretani neko vrijeme."
Ja: "Ma dolazim, ali nešto rjeđe u zadnje vrijeme. Nemam baš vremena."
On: "Ja sam baš krenuo ovamo na ručak" (pokazuje u smjeru zgrade).
Ja: "I ja isto odoh na ručak, ali tamo." (pokazujem na zgradu u suprotnom smjeru).
On: "Da, znam, rekla si mi da tamo ručaš."
….

Hej, on je zapamtio gdje ja idem na ručak!!! Možda se to nekome čini smiješno i glupo, ali ja sam mislila da sam osvojila nagradu. On je zbilja slušao što smo mi u kratkom vremenu, prije 3-4 tjedna pričali i zapamtio je tako nevažan podatak. Prvi i pravi znak da nisam nevažna…
Naročito mi je dobro došlo nakon učestalog druženja s osobama koje inače misle samo na sebe…..

Ta mala sitnica mene je učinila jako sretnom… , a odmah mi je postao još simpatičniji :)