U nedostatku inspiracije za radom poveća se inspiracija za razmišljanjima o svemu samo ne o poslu. U spomenutim trenucima vraćam se nekim pitanjima, nekim nedovršenim mislima, ljudima iz prošlosti, događajima koji su, pozitivno ili negativno, obilježili moj život. Ostavili su trag u obliku koji samo ja mogu prepoznati i čitati onda kada poželim.
Sada želim.
Želim si pokušati olakšati razmišljanja o vječnom pitanju i vječnoj dilemi. Mnogo je takvih: -
- što je bilo prije: kokoš ili jaje?
- mogu li muškarac i žena biti prijatelji?
- može li uspjeti veza na daljinu?
Može li uspjeti veza na daljinu?
O koliko sam o tome razmišljala i čitala. Moram reći da nisam osoba koja funkcionira na daljinu. Ja sam pobornik onoga "Daleko od očiju, daleko od srca". Ja funkcioniram na dodir, na gledanje lice u lice, na razgovor gledanjem oči u oči, na vođenje ljubavi uživo, na držanje ruke u ruci, na utjehu zagrljajem, na poziv upomoć koji će rezultirati susretom, na poziv sreće i smijeha koji će rezultirati zajedničkim suzama radosnicama. Uživo. Živo. Tu. Sada.
Nisam osoba koja mišljenje stvara na pričama drugih. Ja iskušavam. Iskušala sam veze na daljinu i nisu funkcionirale. Počele bi krasno, no na prvi nagovještaj i razmišljanje "Ja sam zadnja nazvala, sada je na njemu red" sve pada u vodu. Povlačim se i hladim. Bojeći se da svoje osjećaje ne dam nekome tko ih ne zaslužuje zatvaram se u svoj svijet i ustrajno tvrdim daleko od očiju, daleko od srca.
Kažu da se oboje mora truditi. Imaju li ti ljudi nekakvu mjernu spravu koja s točnošću od određenog broja mjeri koliko je tko truda uložio? Ili je financijsko izvješće troškova putovanja to po čemu se mjeri trud? Ili samo to koliko je puta tko putovao? Ili postoji neko drugo mjerilo koje mi još ni u najmračnijem dijelu mozga nije isplivao na površinu?????
Treba li uopće mjeriti trud? Treba li spominjati koliko je tko puta nazvao i koliko često?
Ljudi koji funkcionirate tako recite mi….. Recite mi kako proživljavate dane tuge bez najdraže osobe? Kako se veselite bez najdraže osobe? Kako tješite najdražu osobu kada ona vas treba? Trebam vašu pomoć jer ono što sam najmanje željela, upravo sam dobila.
Održavam vezu na daljinu. Sada sam tek postala svjesna značenja riječi – održavam. Održavanje na životu je prva asocijacija koja mi je pala na pamet. Nije to uživanje u vezi na daljinu. Nije to konzumiranje u pravom smislu – nije to uživanje u vezi. Održavanje na životu je preživljavanje. Preživljavanje s doziranjem susreta, preživljavanje s doziranjem razgovora. Preživljavanje brojanjem dana, sati, minuta, sekundi od prošlog susreta. Isto to brojanje do slijedećeg susreta. Zamišljanje kako je to izgledao na prošlom susretu. Zamišljanje svakog slijedećeg susreta.
Planiranje. Užasna riječ za vezu. Nema planiranja, ali daljina upravo to traži.
Kontrola. Užasna riječ za vezu. Nema kontrole, ali daljina i to traži.
Faktor iznenađenja = 0. Daljina to zahtjeva.
Svakodnevni telefonski razgovori samo me još više bacaju u bad jer povećavaju potrebu za fizičkom prisutnošću. A nije moguća… i onda patim…
Nesvakodnevni telefonski razgovori me 2x više bacaju u bad jer proživljavam pakao pitajući se da li me zaista želi. A kaže da želi….
Ne funkcioniram na daljinu, ali funkcioniram na daljinu. O živote, zašto sam ja na iskušenju? Ja ne želim vezu na daljinu, ali želim njega. Kad ga trebam, nemam ga. Kad ga želim, nemam ga. Tu je negdje. Samo daleko….
Borim se u sebi. Borim se jer se bojim. Bojim se za oboje. Bojim se jer osjećam da imamo volje, imamo osjećaje, imamo potrebu, ali daljina nas grubo testira.
I dalje brojim dane do našeg slijedećeg susreta. I dalje zamišljam kako će to izgledati. I dalje se bojim jer čeka nas puno toga što želimo i puno toga što ne želimo….
Čeka nas naša draga blizina i naša prokleta daljina….
Post je objavljen 13.09.2005. u 13:25 sati.