Kakav dan je bio jučer? Kakva noć je ovo bila? Da mi je bio kakav plišani medvjed u veličini od 1 metra kakve samo dobivala kao rođendanske poklone sigurno bi mi pružio utjehu. Jučer cijeli dan i cijelu noć jednostavno sam trebala nekoga da me zagrli i da mu položim glavu na krilo i da spavam. Trebala sam ruku, zagrljaj, toplinu, nekoga…
Nisam imala nikoga, pa čak ni plišanog medu da njemu položim glavu na krilo i zamislim neku dragu osobu…

Bio je užasan dan i užasna noć, a kroz moju glavu samo je prolazila misao kako nekoga trebam jer mi treba zagrljaj.
Samoća je i dobra i nije dobra. Jučer nije bila dobra. Jučer je moja samoća vrištala. Preko noći je moja samoća vrištala i tražila nekoga da me zagrli i kaže kako je sve dobro i kako će uvijek biti uz mene.

I danas je užasan dan. Ova kiša me tjera u mračno raspoloženje iz kojeg sama ne mogu pobjeći. I danas mi treba netko da osjetim da je nekome stalo do mene…
I danas moja samoća vrišti…