http://rigijev.blog.hr
utorak, 30.10.2012.
Istine i zablude o osobnoj sreci
Istine i zablude o osobnoj sreci
Promatraj tjeskobu koja caruje svuda oko nas, promatraj usamljenost, strah, izgubljenost, sukob u srcima. Zamisli da imas priliku da se svega toga oslobodis. Da ti netko da priliku da prekines to tracenje energije i zdravlja. Da uvidis da je moguce da stvarno volimo jedni druge, da budemo spokojni, potpuno prozeti ljubavlju …
Nemoj traziti od svijeta da se promjeni. Promjeni se ti. Tek tad ces biti u stanju da vidis svijet onakav kakav jest a potom i da mijenjas ono sto mislis da treba mijenjati.
Vazna je spremnost da naucimo nesto novo. Da stvari vidimo na drukciji nacin nego dosad. Da se probudimo. Osvjestimo. Evo nekih od uobicajenih nam zabluda;
Nikad nisi zaljubljen u nekog drugog. Zaljubljen si u ideju o odredjenoj osobi, unaprijed stvorenu ideju diktiranu nadom. A tako se i odljubljuje. Samo se ta ideja mijenja.
Kako si mogao da me razocaras kada sam tako vjerovao u tebe?
Jesi li stvarno toliko vjerovao u tu osobu? Ne, takvo je ubjedjenje rezultat pranja mozga kojem smo podvrgnuti od malena. Mi nikada ne vjerujemo u druge ljude. Ono u sto vjerujemo samo je nas osobni sud o drugoj osobi. Razocaran sam spoznajom da je moja procjena druge osobe bila pogresna.
Ti ne zelis biti sretan. Proba; treba ti samo jedan minut. Misli na nekog koga puno volis, netko tko ti je dragocjen. Pokusaj da mu u mislima kazes; Vise mi je stalo do moje srece nego do tebe. Kada bih birao uvijek bih odabrao srecu.
Onda se upitas; Kako mogu da budem takav egoist? No tko je tu zapravo egoist? Zamisli nekoga tko ti kaze; Kako si mogao da budes takav egoist da ti tvoja sreca bude vaznija od mene? Ti bi mu odgovorio; Sorry ali kako ti mozes da budes takav egoist da ocekujes da tebe stavim iznad svoje srece?
Ima i ona; Ne stavljem tebe ispred moje srece nego ti jesi moja sreca. Ili ti si razlog moje srece. Kada sam s tobom onda sam sretan. Tu se javlja opasnost da svoj dozivljaj srece vezujem za nesto izvan mene samoga odn za nekoga. Citajuci sve te filozofske i duhovne knjige nailazim na tako pametne stvari koje zvuce tako logicno, koje mi otvore oci. I sve je divno i krasno. I tako mudar ja se uvalim u novu (ljubavnu) avanturu i …
Sve; svo znanje i pamet padnu u vodu. Teorija padne na ispitu u praksi. Moze li mi netko od vas, koji citate moj blog, reci zasto je to tako? Prizivam li dramu i bol i razocaranja zato sto negdje u dubini duse vise vjerujem u tugu nego u veselje? Ili sam navikao na tugu. Pa mi ista fali?
Ili vjerujem da ucim samo kroz bol i patnju?
Na koncu bih ipak izabrao da budem sretan s nekim i ostanem u mraku neznanja nego obrnuto. Ili ipak ne bih? Koliko bi trajalo nakon bih svatio da s tom osobom ne rastem-ne raste ni ta osob pokraj mene?
A sto ce mi pamet ako ju ne mogu s nekim dijeliti? Ili je to sve samo put na kom cemo uz pomoc saznanja doci do prave osobe i pravog trajnog odnosa? Nadam se da je tako.
Nekad pomislim da su svi pametni ljudi i njihove pametne knjige plod razocaranja, patnje i bola i da im je cilj utjeha sebi i drugim nesretnicima. No sada se vratimo pameti.
Nekada je potrebno vrijeme da partneri shvate neke stvari, da se probude. Dvoje ljudi moraju dugo da pate u jednom odnosu prije nego se probude i kazu: Dosta mi je! Mora da postoji neki bolji zivot, zivot koji se ne bazira na ovisnosti o drugim ljudskim bicima.
Da bi ovo shvatili potreban je duhovni rad – rad ne sebi, samo-spoznaja. To vodi budjenju; svjesnosti i prosvjetljenju. Oslobodjenju od patnje i bola.
A onda, kao takav-oslobodjen, bi trebalo da budes sretan i zadovoljan, slobodan, pun ljubavi i spokojan. Vrijedi probati.
Oznake: sreća, psihologija, duhovnost, tjeskoba, strah, usamljenost, ljubav, zaljubljenost, transformacija, razocarenje, samo-spoznaja, odnos, veza, partner, rast, razvoj, prosvjetljenje
ponedjeljak, 29.10.2012.
Automati ne mogu da vole; utjecaj otudjene zapadne kulture uspjeha na ljubav
Ako je ljubav sposobnost zrelog, produktivnog karaktera, onda sposobnost da se voli, u bilo kojoj datoj kulturi, ovisi od utjecaja koji ova kultura vrsi na karakter prosjecnog covjeka.
Moderni kapitalizam sa svojom otudjenom kulturom uspjeha trazi ljude koji suradjuju glatko, koji zele da trose sve vise i vise i ciji su ukusi podlozni utjecajima, standardizirani, i lako predvidivi. On trazi ljude koji se osjecaju slobodni i neovisni, koji nisu podredjeni nikakvom autoritetu, principu ili savjesti – a ipak su voljni da se njima upravlja, da rade ono sto se od njih ocekuje, da se bez odmora uklope u drustvenu masinu i pritom imaju ciljeve; da se bude uspjesan, stalno u pokretu, da se funkcionira i napreduje.
Kakav je ishod. Moderni je covjek otudjen od sebe, od svog bliznjeg i od prirode. On je preobrazen u robu, svoje zivotne snage dozivljava kao investiciju koja mora da mu donese maksimalno moguci profit u postojecim uvjetima trzista. Ludski su odnosi u sustini odnosi automata koji svoju sigurnost zasnivaju na tome sto svako od njih ostaje blizak krdu i sto se ne razlikuje po mislima, osjecanjima ili djelovanjima. Mada pokusava da bude sto blize ostalima, svatko ostaje beznadezno sam, prozet dubokim osjecajem nesigurnosti, tjeskobe i krivice koji su uvijek rezultat nemogucnosti da se prevazidje ljudska odvojenost. Bijeg u rutinu birokratiziranog, mehanickog rada ljudima pomaze da ne dodju do svijesti o svojim temeljnim zeljama, o svojoj samoci i ceznji za jedinstvom. Ako ova rutina sama nije dovoljna, svoj nesvjesni ocaj covjek prevazilazi rutinskom zabavom, pasivnim gutanjem zvuka i slike koje nudi industrija zabave uz zadovoljstvo sto ga pruza kupovina uvijek novih stvari koje se ubrzo zamijenjuju drugima.
Moderni je covjek blizak slici koju Huxley opisuje u Vrlom novom svijetu; dobro uhranjen, dobro obucen, seksualno zadovoljen, a ipak bez svog pojedinstva, bez dodira sa bliznjim, osim najpovrsnijeg. On je vodjen parolama; ´Kada pojedinac osjeca zajednica posrce`, ´Nikad za sutra ne ostavljaj zabavu koju mozes imati danas´, ´Danas je svatko sretan`, `Covjekova sreca je u zabavi´.
Zabavljati se znaci biti zadovoljan zbog trosenja i `uzimanja´ roba, pejzaza, hrane, pica, cigareta, ljudi, predavanja, knjiga, filmova, sve se trosi i guta.
Sto se tice ljubavi, situacija – sto je nuzno – odgovara drustvenom karakteru modernog covjeka. Automati ne mogu da vole. Jedan od najznacajnijih izraza ljubavi, a narocito braka, je za ovakvu otudjenu strukturu ideja ´tima´. Najvise sto se moze postici ovakvom vrstom odnosa je dobro podmazana veza izmedju dvije osobe koje cijeloga zivota ostaju stranci, koje nikad ne stignu do odnosa centara, ali koje se jedna prema drugoj odnose pristojno i koje pokusavaju jedna drugoj da ugode.
Ovakvo shvacanje ljubav i brak tretira kao pribjeziste od inace nepodnosljivog osjecaja samoce. Ljubav je konacno pronadjeno utociste od samoce. Dvije osobe stvaraju savez protiv svijeta, a ovaj egoizam udvoje (a deux) se pogresno shvaca kao ljubav i prisnost. Opis egoizma 'a deux´ se odnosi na dozivljaj otudjene trzisne osobnosti modernog vremena. Tu dvoje ljudi ujedinjuju snage radi zajedniskih interesa i zajedno se suprotstavljaju neprijateljskoj i otudjenoj okolini – sredini.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: Huxley, kapitalizam, potosnja, kupovanje, zabava, identitet, partner, veza, odnos, brak, respekt, tjeskoba, uspjeh, vezanost, otudjenost, moderno drustvo, samoca, seks, usamljenost, ljubav
nedjelja, 28.10.2012.
Erotska ljubav, ljubav prema sebi i ljubav prema Bogu
Erotska ljubav
Erotska ljubav je drukcija od dosad spomenutih oblika ljubavi; ona je zudnja za potpunim spajanjem, za sjedinjavanjem sa drugom osobom. Ujedno je u takve ljubavi prisutan pokusaj prevazilazenja sveprisutne odvojenosti medju partnerima. Prisnost se prvenstveno uspostavlja seksualnim kontaktom. Posto odvojenost odn ‘odsutnost’ druge osobe partneri dozivljavaju kao fizicku odvojenost, fizicko sjedinjenje predstavlja prevazilazenje te odvojenosti. Osim ovoga, postoje i drugi faktori koji su mnogima znak da je odvojenost prevazidjena. Pricati o zivotu, o sopstvenim nadama i brigama, pokazati svoje bezazlene i djetinjaste osobine, uspostaviti zajednicki interes u odnosu prema vanjskom svijetu, se sve smatra prevazilazenjem odvojenosti. Ako je zelja za seksualnim sjedinjavanjem izazvana ljubavlju onda u tom fizickom odnosu moze izostati pozuda, zelja da se osvaja ili da se bude osvojen a odnos je natopljen njeznoscu.
Ljubav po svojoj sustini treba da bude cin volje, odluke da svoj zivot potpuno posvetim zivotu jedne druge osobe. Kad bi ljubav bila samo osjecanje – obecanje da cemo jedno drugo voliti zauvijek, onda ono ne bi imalo smisla. Osjecanje nastaje a moze i da nestane. Kako mogu da procjenim da ce vjecno trajati, ako moj cin ne ukljucuje i odluku?
Temeljna afirmacija koju sadrzi ljubav usmjerena je na voljenu osobu kao otjelovljenje sustinskih ljudskih kvaliteta.
Ljubav prema sebi
Ja treba da budem objekat moje ljubavi jednako koliko i druga osoba. Afirmacija osobnog zivota, srece, rasta, slobode, ukorijenjena je u sopstvenoj sposobnosti za ljubav tj u brizi, postovanju, odgovornosti i znanju. Ako je netko sposoban da voli produktivno, on voli i sebe; ako moze samo da voli druge, ne moze uopce da voli.
Ako prihvatimo da su ljubav prema sebi i drugima povezane, kako objasniti sebicnost koja iskljucuje svaku isinsku brigu za druge. Sebicna je osoba zainteresirana samo za sebe, zeli sve za sebe, nikakvo zadovloljstvo ne osjeca u davanju, vec samo u primanju. Spoljasnji svijet gleda samo iz perspektive mogucnosti da iz njega nesto izvuce; njoj nedostaje interes za potrebe drugih i postovanje njihovog dostojanstva i integriteta. Ona ne moze da vidi nista osim sebe; svaku osobu i svaku stvar procjenjuje na racun toga koliko joj koriste; ona je sustinski nesposobna da voli.
Sebicna osoba ne voli sebe previse nego premalo. Ona je nuzno nesretna i tjeskobno zaokupljena time kako da od zivota ugrabi zadovoljstva u cijem postizanju zapravo sama sebe sprijecava. Frojd drzi da su sebicne osobe narcisoidne i nesposobne da vole druge kao sto nisu sposobne ni da vole sebe.
Meister Eckhart kaze; “Ako volis sebe, volis i druge oko sebe. Sve dok drugog volis manje nego sebe, neces uspjeti da stvarno volis sebe, no ako volis sve jednako, ukljucujuci i sebe, volit ces ih kao jednu osobu, a ta je osoba i Bog i covjek. Tako je velik i pravedan onaj koji, voleci sebe, jedanko voli i druge.
Ljubav prema Bogu
Patrijarhalni nacin je da volim Boga kao oca; predpostavljam da je on pravedan i strog, da kazanjava i nagradjuje, i na koncu, da ce me kao svog najdrazeg sina izabrati, kao sto je Bog izabrao Avrama – Izrael, kao sto je Isak izabrao Jakova, kao sto Bog bira svoj najdrazi narod.
Kod matrijarhalnog nacina Boga volim kao sveobuhvatnu majku. Vjerujem u njenu ljubav, u to da ce me ona voliti i da me nece predpostaviti ni jednom od svoje djece bez obzira da li sam siromasan, nemocan ili grijesan, ma sto da mi se dogodi, ona ce me izbaviti, ona ce me spasiti, ona ce mi oprostiti.
U pocetku razvoja patrijarhalne faze religije srecemo se sa despotskim, ljubomornim Bogom koji covjeka, koga je sam stvorio, tretira kao privatnu svojinu, s kojom ima pravo da cini stogod zeli. Potom se Bog razvije u oca punog ljubavi, koji je i sam vezan principima koje je sam postavio te identifikacije u pravcu preobrazaja Boga iz lika oca u simbol njegovih principa, principa pravde, istine i ljubavi.
Daljnjom evolucijom dolazimo do monoteistickog principa. Jedan njegov aspekt kritizira Frojd gdje je karakteristican infantilan pristup Bogu ocu; ako je Bog otac onda sam je njegovo dijete. Jos nisam stekao objektivnost da shvatim ogranicenost sebe kao ljudskog bica, svoje neznanje svoju bespomocnost. Jos uvijek, kao dijete, ocekujem da postoji otac koji me spasava, koji me nadgleda, koji me kaznjava, otac koji me voli kad sam poslusan, koji je ponosan zbog mog uspjeha i ljut zbog moje neposlusnosti. Vecina ljudi, u svom osobnom razvoju, ne uspije prevazici ovu infantilnu fazu, i zato je vjera vecine ljudi, kao vjerovanje u oca pomagaca – djetinja iluzija.
Drugi vid monoteisticke religije i njene istinske srzi, negira ovakvo shvacanje Boga. Pa istinski religiozna osoba, slijedeci monoteisticke ideje, nizasto ne moli i nista ne ocekuje od Boga te ga ne voli kao sto dijete voli oca ili majku. Ona je stekla skromnost shvacajuci svoja ogranicenja tako da zna da o Bogu nista ne zna. Za nju je Bog simbol onoga za cim tezi, carstvo duhovnog svijeta, ljubavi, istine i pravde. Ona vjeruje u principe koje predstavlja Bog, ona je istinoljubiva, zivi ispravno u ljubavi.
Korak dalje u evoluciji religije namece Ispravan nacin zivota kao znacajan a pritom je cijeli zivot; svaki mali ‘nevazan’ ko i veliki – vazan cin, posvecen samospoznaji i respektu prema sebi odn Bogu i spoznaji istog, kroz ispravno djelovanje. Tako je u Spinozinoj filozofiji naglasak sa ispravnog vjerovanja pomaknut na ispravno vodjenje zivota. Ovakva osoba zivot smatra vrijednim samo ako dobije priliku da razvija ljudske kvalitete odn strane osobne moci, kao jedinu stvarnost koja je vazna, kao jedini predmet krajnje svrhe. Radi se o ceznji da u sebi ostvarim ono sto predstavlja Bog; ceznji da postanem potpuno sposoban za ljubav.
Priroda covjekove ljubavi prema Bogu odgovara prirodi njegove ljubavi prema covjeku. Ljubav prema covjeku je odredjena strukturom drustva u kom zivi. Ako je drustvena struktura zasnovana na pokoravanju autoritetu, otvorenom autoritetu ili anonimnom autoritetu trzista ili javnog mnijenja, ili kao u slucaju sjeveroevropske – nizozemske kulture koja je obiljezena Kalvinizmom, covjekovo shvacanje Boga je infantilno i daleko od zrelog pogleda i takvo shvacanje treba traziti u povjesti monoteisticke religije.
Oznake: Frojd, Spinoza, religija, bog, monoteistički princip, partner, veza, identitet, From, respekt, majčinska ljubav, neverbalna komunikacija, djetinjstvo, pshologija, bezuvjetna ljubav, tjeskoba, razvoj, zrelost, neovisnost, odgoj, vezanost, mentalno zdravlje, seks, erotika, narcisoidnost
petak, 26.10.2012.
Mogucnost davanja i primanja ljubavi; majčinska ljubav i ocinska ljubav
Dati, pruza vecu radost i zadovoljstvo nego primati; voliti je cak vaznije nego biti voljen.
Ocinska vs majcinska ljubav
Dijete rastuci uci mnoge stvari pa i one kako da se ponasa prema drugim ljudima; ako jedem-majka mi se smjeska, ako placem-uzet ce me u narucje, pohvalit ce me ako kakim. Sva ova iskustva se sazimaju u dozivljaju; voljen sam. Voljen sam jer sam potreban majci odn voljen sam zbog onog sto jesam. Ovaj dozivljaj majcine ljubavi je pasivan. Nema niceg sto bi trebalo da radim da bih bio voljen – majcina ljubav je bezuvjetna. Sve sto treba je da postojim – da budem njeno dijete. Do desete godine dijete je voljeno, ono jos ne voli. Potom dolazi novi momenat; novi osjecaj da se ljubav moze izazvati osobnom djelatnoscu. Prvi put dijete pomislja da majci ili ocu nesto dâ, nesto proizvede; pjesmu, crtez, pusu … Ideja ljubavi se, u ovoj fazi, prvi put preobrazava iz ‘biti voljen’ u voliti, stvarati ljubav. Od ovog pocetaka do zrele ljubavi proci ce dugi niz godina. Najzad je dijete, sada vec adolescent, prevazislo svoju egocentricnost; druga osoba vise nije prvenstveno sredstvo za zadovoljenje osobnih potreba. Potrebe druge osobe su vazne kao i sopstvene, zapravo, postaju i vaznije. Dati, pruza vecu radost i zadovoljstvo nego primati; voliti je cak vaznije nego biti voljen.
Infantilna ljubav slijedi princip; Voljen sam jer volim.
Nezrela ljubav kaze; Volim te jer si mi potreban.
Zrela ljubav kaze; Potreban si mi jer te volim.
Nije cudo sto nas ceznja za majcinskom ljubavi ne napusta ni kad odrastemo. Vecina djece ima srecu da dobije majcinsku ljubav. Kad odrastemo, ovu je ceznju puno teze zadovoljiti. U najoptimalnijem razvoju ona ostaje sastavni dio normalne erotske ljubavi.
Odnos prem ocu je drukciji. U prvim godina dijete ima malo dodira sa ocem, i vaznost oca, u ovom periodu, se ne moze porediti sa vaznoscu majke. Otac predstavlja drugi pol ljudske egzistencije; svijet misli, zakona i reda, discipline, putovanja i pustolovina. Otac poucava dijete, pokazuje mu put u svijet.
Ocinska ljubav je uvjetovana ljubav. Njen je princip “Volim te zato sto ispunjavas moja ocekivanja, vrsis svoju duznost, jer si mi slican”. I ocinska uvjetovana i majcinska bezuvjetna ljubav imaju pozitivnu i negativnu stranu. Negativna strana je sama cinjenica da se oceva ljubav treba zasluziti, da moze da se izgubi ako ne cinimo ono sto se od nas ocekuje. Podjednako je vazna i pozitivna strana; Posto je njegova ljubav uvjetovana, mogu nesto da ucinim da ju zadobijem, mogu za nju da radim; ona nije, kao majcinska, izvan moje kontrole. Djetetu je, poslje njegove seste godine, potrebna i oceva ljubav, njegov autoritet i vodstvo.
U idealnom slucaju, uloga majke da pruza osjecaj sigurnosti, uz ljubav ne bi trebalo sprecavati dijete da odraste. Majka treba da vjeruje u zivot, te ne treba na dijete prenositi svoju tjeskobu. Zelja za neovisnoscu djeteta i konacnog odvajanja od nje treba da bude dio njenog zivota. Obecana zemlja (zemlja je uvijek simbol majcinstva) opisuje se kao prepuna mlijeka i meda. Mlijeko je simbol prvog vida ljubavi, brige i afirmacije. Med simbolizira slast zivota, ljubav prema njemu i radost sto smo zivi. Vecina majki je sposobna da daje ‘mlijeko’ ali samo mali broj i ‘med’. Da bi bila sposobna za davanje meda, majka ne treba biti samo ‘dobra majka’ nego i sretna osoba, a ovaj cilj mnogi ne postizu. Nije potrebno ni govoriti koliko to utjece na dijete. Ljubav majke prema zivotu isto je tako prelazna kao i njena tjeskoba. Oba stava imaju u cjelosti veliki utjecaj na osobnost djeteta.
Oceva ljubav bi trebalo da se zasniva na strpljenu i toleranciji umjesto na zastrasivanju i autoritarnosti. Tako zrela osoba voli i majcinskom i ocevom savjescu uprkos cinjenici da one naizgled protivrijece jedna drugoj; ako bi zadrzala samo ocinsku savjest, postala bi gruba i nehumana. Ako bi zadrzala samo majcinsku savjest, osoba bi bila sklona gubljenju moci rasudjivanja kao i mogucem sprecavanju sebe i drugih u razvoju.
U ovom razvoju od vezanosti za majku ka vezanosti za oca i njihovoj konacnoj sintezi, lezi osnova mentalnog zdravlja i zrelosti. Osnovni uzrok neuroze je neuspjeh u ovom razvoju. Iako ova tema prevazilazi djelokrug ove knjige evo nekoliko kratkih napomena;
Jedan od uzroka neuroticnog razvoja moze da bude to sto djecak ima majku koja ga voli, ali je suvise popustljiva ili sklona dominaciji i slabog i/ili nezainteresiranog oca. U tom se slucaju moze dogoditi fiksacija na ranom stupnju vezanosti za majku, a djecak se razvija u osobu ovisnu o majci, osjeca se bespomocnim, ima teznje karakteristicne za primalacku osobu, tj da prima, bude zasticen, zbrinut, a nedostaju mu ocinski kvaliteti – disciplina, neovisnost, sposobnost da bude gospodar svog zivota. Javlja se pokusaj da nadje ‘majku’ u svakom, ponekad u zenama; a ponekad i u muskarcima od autoriteta i vlasti.
Ako je, s druge strane, majka hladna, ravnodusna i sklona dominaciji, potrebu za majcinskom zastitom djecak moze, ili da prenese na oca ili kaznije ocinske likove – u kom slucaju je konacan razultat slican prethodnom – ili da se razvije u jednostranu, ocinski orijentiranu osobu, potpuno odanu principima zakona, reda i autoriteta a bez sposobnosti da ocekuje ili primi bezuvjetnu ljubav.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: neuroza, partner, veza, identitet, From, respekt, majčinska ljubav, neverbalna komunikacija, djetinjstvo, pshologija, bezuvjetna ljubav, tjeskoba, razvoj, zrelost, neovisnost, odgoj, vezanost, mentalno zdravlje
četvrtak, 18.10.2012.
Kako voliti
Ljudi misle da mogu voliti samo ako nađu perfektnu ženu, ili perfektnog muškarca. Besmislice! Ti takve nikada nećeš naći jer takvi i ne postoje. A ako takvi i postoje oni se ne zanimaju za ljubav.
Čuo sam priču o čovjeku koji je ostao neženja čitav svoj život jer je tragao za perfektnom ženom. Kada je bio sedamdesetogodišnjak netko ga je upitao: „Ti si puno putovao. Od Kabula do Katamandua, od Katamandua do Goe, od Goe do Pune si tragao. Kako da nisi našao savršenu ženu, pa baš ni jednu?
Starac je postao veoma tužan: „Da, jednom sam došao blizu takve savršene žene.“
Ispitivač reče: „Šta se tada dogodilo? Zašto se nisi oženio?
Tada je on postao još tužniji: „Šta da se radi? Ona je tragala za savršenim muškarcem.“
Za stapanje i rast u ljubavi nije potrebna savršenost. Ljubav nema ništa sa onim drugim. Osoba koja ima ljubavi jednostavno voli isto kao kada živi čovek ima potrebu za disanjem, hranom i vodom, snom. Isto tako kao što živi čovek, koji voli, voli. Živi čovek jednostavno voli. Ljubav prirodno funkcionira.
Ne traži savršenstvo, jer, inače, nećeš naći nikakvu ljubav da raste u tebi. Naprotiv, otkrićeš da ne poznaješ ljubav. Ljudi koji traže savršenstvo su ljudi bez ljubavi, neurotični ljudi. Čak i ako bi našli voljenog ili ljubavnika oni bi tražili savršenstvo – a ljubav se uništava zbog tog zahtjeva.
Čim muškarac voli neku ženu ili žena voli muškarca odmah se pojavljuje zahtjev. Žena počinje zahtijevati da muškarac bude savršen, samo zbog toga što on voli nju. Isto kao da je počinio neki grijeh! Sada on mora da bude savršen, sada on mora da odbaci sva svoja ograničenja – sve samo zbog te žene. On više ne može biti ljudsko bice. Ili mora postati nadljudsko biće ili će biti lažan, prevarant. Prirodno, postati nadljudsko biće je veoma teško, a postati varalica nije veći problem. Oni počinju pretjerivati, i u ime ljubavi glumiti i igrati razne igre.
Ne traži savršensto. Ti nemaš pravo da tražiš bilo šta od drugog. Ako te netko voli, budi zahvalan – ali ne traži ništa jer on nema obaveze da te voli. Ako netko voli, to je čudesno. Budi treptaj na tom čudu. Ali, ljudi ne znaju da trepere. Za sitnicu oni će uništiti svu mogućnost ljubavi. Oni nisu puno zainteresirani za ljubav i veselje. Oni su više zainteresirani za neki drugi egocentrični zanos. Budi okupiran svojim veseljem. Sve drugo je nebitno.
Voli kao prirodno funkcioniranje, kao disanje. I kada voliš osobu ne počinji zahtijevati, inače ćeš već od samog početka zatvoriti vrata. Ne očekuj ništa. Ako i nešto dođe, budi zahvalan. Ako pak ništa ne dođe, nema takve potrebe, nema nužnosti da nešto dođe. Ti to ne trebaš očekivati. Ali pogledaj ljude, pogledaj kako oni uzimaju jedno drugo kao gotovu činjenicu. Ako tvoja supruga sprema hranu za tebe, ti joj nikada ne zahvaljuješ. Ja ne kažem da ti treba da verbaliziras odnose, svoju zahvalnost, ali to će biti u tvojim očima. No, ti ne haješ, ti to uzimaš kao njenu dužnost. Ko ti je to rekao? Isto tako, kada tvoj čovek ide i zarađuje novac za tebe ti mu nikad ne zahvaljuješ na tome. Ti ne osjećaš nikakvu zahvalnost. Kako tako ljubav može rasti? Ljubav treba ljubavnu atmosferu, podneblje zahvalnosti, zahvaljivanje. Ljubav treba neisčekujuće podneblje.
Prije no počneš razmišljati kako da dobiješ ljubav, počni da je daješ. Ako budeš davao, ti ćeš i dobijati: nema drugog načina za to. Ljudi su više zainteresirani kako da stiču i oduzimaju. Svi se zanimaju za to kako da dobiju ali niko ne uživa da daje. Ljudi daju nerado, ako i daju, oni daju da bi dobili i uvijek su nalik poslanicima. To je pogodba. Oni uvijek promatraju da li će dati više no što dobijaju – da je to dobra pogodba, dobar posao. Ali i oni drugi rade istu stvar.
Ljubav nije biznis, zato prestani biti nalik poslaniku. Inače ćeš izgubiti svoj život, ljubav i sve lijepo u njemu – jer sve što je lijepo ne dolazi nikad u posao. Biznis je najružnija stvar na svijetu – nešto nužno ružno. No, egzistencija ne zna ništa o poslu. Drveće cvijeta, to nije biznis; zvijezde sijaju, to nije posao i ti ne moraš da platiš za to, i nitko i ne traži ništa od tebe. Ptica ti dođe na vrata i počne pjevati pesmu, ona ti ne traži da joj daš potvrdu o tome, ili slično. Ona otpjeva svoju pjesmu i potom veselo odleprša, ne ostavljajući traga iza sebe. Tako ljubav raste. Daj i ne čekaj da vidiš koliko ćeš dograbiti. Da, to će doći, to će doći hiljadustruko, ali to će pristizati prirodno, to će dolaziti samo po sebi. Kada nešto zahtijevaš, tada to ubijaš. Zato, pružaj. Počni da daješ. U početku će to ići teško jer si čitav svoj život bio uvježbavan da uzimaš a ne da daješ. U početku će trebati da se boriš svojim oružjem. Tvoja muskulatura je postala čvrsta, tvoje srce hladno, postao si neosjećajan. U početku će biti teško, no svaki korak će te voditi ka narednom i tako će, malo po malo, rijeka nabujati.
Oznake: ljubav, veza, odnos, partner, očekivanja, zahvalnost
srijeda, 17.10.2012.
Halil Dzubran; Besjeda ljubavi
Gdje si brate moj? Ti si sveprisutan i Bogom dan, ti si svevremen jer si mocniji od vremena. Pamtis li noci kada smo zajedno bili? Pamtis li dan kada smo sjedili u sjenci granja sto nas je okruzivalo od ljudi nas zaklanjajuci, kao sto grudi svete tajne srca zaklanjaju? Pamtis li kada smo glavu na glavu naslanjali. Pamtis li trenutak kad ti dodjoh da se oprostimo, a ti me zagrli i poljubi poljupcem koji mi kaza da sa usana dolaze nebeske tajne ljudskim jezikom neizrecive, poljupcem koji mi uzdahe izmami. Ti su uzdasi prije nas u carstvo dusa odletjeli objavljujuci uzvisenost nasih dusa, i tamo ce ostati dok se ne spojimo u vjecnosti.
Tijela imaju sitne ciljeve, ona se rastaju zbog svjetovnih stvari i razilaze se zbog ovozemnih zelja. Dotle su spokojne duse u trajnom zagrljaju ljubavi, sve do smrti koja ih Bogu odvodi.
Idi, dragi. Zivot je za tebe odlucio i pokoran mu budi. Ja sam za tebe neodvojivo vezan ljubavlju i sjecanje na te je za mene trajna blagoslovljena svetkovina. Sjecas li se kad smo jedno drugom lice gledali? Znas li da su mi tvoji pogledi govorili da mi nisi dosao iz samilosti?
Gje li si sada druze moj. Da li cujes za morem moj plac i ridanje, da li vidis moju nemoc i ponizenje, da li su ti znani moja postojanost i strpljenje?
Ceznja mi je osusila usne koje bjehu tvojim poljupcima osvjezene. Zar se zrakom ne moze prenjeti dahtanje bolnog samrtnika? Zar medju dusama nema tajne veze da bi prenosila jadanje klonulog ljubavnika.
Gje si zivote moj? Mene je, evo, tama prigrlila i tuga me savladala. Osmjehni se u eter – ja cu ozivjeti. Izdisi u eter – ja cu uskrsnuti. O, kako je ljubav velicanstvena i koliko sam ja nistavan.
Ljubav postaje velika samo poslje rastanka. Covjek uziva plodove ljubavi poslje mucnog rastanka, gorkog cekanja i pustog ocajanja.
Gje si, dragi, gdje si?
Uzvisene i prevashodne istine ne priopcavaju se rijecima, vec se one odlucuju da u tisini medju dusama kolaju. Ja znam da rastanak ne moze duse razdvojiti.
Zelio bih, dragi moj, da zivot sto je predamnom bude velicanstven i lijep. Zivot u kome cu se brinuti o ljudima, postivati ih i voljeti. Takav je zivot vec poceo kada sam tebe sreo. Vjerujem da ti mozes pokrenuti snagu koju je gospod u meni stvorio, a koja ce velika djela ciniti. Mi smo saucesnici u tugovanju i radovanju. Pamtim te u vrijeme odsustva i radosno docekujem u povratku.
Oznake: ljubav, Halil Džubran, duše, soul mate, srodne duše, rastanak, bog
srijeda, 03.10.2012.
Ljubav vs zavist-ambicija-požuda
Pasivna forma simbiotickog sjedinjenja je potcinjenost ili mazohizam. Mazohist bjezi od nepodnosljivog osjecaja samoce time sto sebe cini sastavnim dijelom druge osobe koja njime upravlja, vodi ga i stiti, koja je njegov zivot. Mazohisticki odnos moze biti povezan sa fizickom, seksualnom zeljom; u ovom slucaju ne radi se samo o potcinjavanju u kom sudjeluje duh, vec i cijelo tijelo. Osoba se odrice svog integriteta, sebe cini orudjem nekoga ili necega izvan sebe; ona ne mora da rijesava problem zivljenja kroz stvaralacku djelatnost.
Sadist zeli da pobjegne od usamljenosti tako sto drugu osobu ucini sastavnim dijelom sebe. On sebe precijenjuje i uzdize inkorporirajuci drugu osobu koja ga obozava. Ni jedan od ove dvojice ne moze da zivi jedan bez drugog.
Suprotno simbiotickom sjedinjenju zrela ljubav je sjedinjenje pod uvjetom ocuvanja osobnog integriteta.
Ljubav covjeku omogucava da prevazidje osjecaj izolacije i odvojenosti, a ipak mu dozvoljava da bude svoj, da zadrzi svoj integritet, identitet i dignitet. U ljubavi se dogodi paradoks da dva postanu jedno, a ipak ostaju dva.
Djelatnostima kao sto su; bavljenje nekim poslom, studiranje ili bavljenje sportom je zajednicka usmjerenost ka postizanju vanjskog cilja. Uzmimo npr covjeka koga osjecaj duboke nesigurnosti i usamljenosti goni da neprestano radi; ili onoga koga tijera ambicija ili pohlepa za novcem. U svim slucajevima osoba je rob strasti i njena je djelatnost zapravo pasivnost, jer je gonjena pa je trpitelj a ne djelatnik. S druge strane, covjek koji sjedi i razmislja bez ikakve druge svrhe i cilja, sem da iskusi sebe i svoje jedinstvo sa svijetom smatra se pasivnim jer on nista ne radi. Zapravo je ovo stanje usredsredjenog razmisljanja najvisa djelatnost uopce. To je djelatnost duse koja je moguca samo pod uvjetom unutarnje slobode i neovisnosti.
(vidi takodjer From-ovu knjigu "Imati ili biti")
Zavist, ljubomora, ambicija, sve vrste pozuda su strasti; ljubav je radnja koja moze da se odvija samo u slobodi, a nikad pod prinudom.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: ljubav, mazohizam, partner, veza, samoca, integritet, seks, identitet, dignitet, From
utorak, 02.10.2012.
From; ljubav vs ostali pokusaji prevazilazenja osjecaja usamljenosti
Kako biti voljen? Kako biti vrijedan ljubavi?
Ako je ljubav umijece onda to zahtijeva znanje i trud.
Teorija ljubavi
Jedan od nacina da se zadobije ljubav a koriste ga muski, je da se bude uspjesan, mocan i bogat. Imati utjecajne ljude za prijatelje pomaze pri tome.
Cesto se pod dostojnim ljubavi misli na miks ’biti popularan’ i ’biti seksepilan’.
Kod odabira partnera znacajnu ulogu, kao kod kupovine nekretnina, igraju skrivene mogucnosti koje mogu da se razviju. Tako se dvije osobe zaljubljuju kad osjete da su na trzistu pronasle najbolji raspolozivi objekt pritom uzimajuci u obzir i ogranicenja osobnuh vrijednosti.
Kada dvoje ljudi dozvole da se zid izmedju njih srusi i osjete bliskost, osjete da su jedno onda je taj trenutak sjedinjenja jedan od najblazenijih osjecaja u zivotu. To cudo iznenadne intimnosti je cesto podstaknuto seksualnom privlacnoscu i zadovoljenjem.
Ovakva ljubav po svojoj prirodi nije trajna. Daljnim upoznavanjem njihova prisnost gubi cudesni karakter. Magija i kemija nestaju. Njihove suprotnosti i razocaranja i dosada ce ubiti ostatke pocetnig uzbudjenja. Intenzitet zanesenoti, sto je za njih dokaz jacine njihove ljubavi, zapravo svjedoci o stupnju njihove prethodne usamljenosti.
Skoro da nema niti jednog poduhvata ni djelatnosti koji kao ljubav, pocinju sa tako ogromnim entuzijazmon, nadama i ocekivanjima, a ipak se u pravilu zavrsavaju neuspjehom.
Da bi se izbjegao debakl potrebno je ljubav dobro prouciti i savladati umijeca ljubavi. Ucenje umijeca mozemo podijeliti u dva dijela; teorijski i prakticni.
Treci faktor koji je nuzan da se postane majstor je da nam ovo umijece bude najvisi cilj. Nista na svijetu nam ne smije biti vaznije od toga.
Teorija ljubavi
Covjekova svjesnost sama sebe, svijest o svojim bliznjim, svojoj proslosti, mogucnostima svoje buducnosti, svijest o kratkom zivotu, o cinjenici da je rodjen bez svoje volje i da ce protiv svoje volje umrijeti prije onih koje voli ili ce oni umrijeti prije njega, svijest o vlastitoj izdvojenosti i usamljenosti, o bespomocnosti pred silama prirode i drustva, sve to od njegove otudjene egzistencije cini nepodnosljivi zatvor.
Dozivljaj odvojenosti je izvor intenzivne tjeskobe. Stoga je najdublja covjekova potreba da prevazidje svoju odvojenost, da napusti zatvor svoje usamljenosti.
Pitanje koje se covjeku namece je kako da prevlada odvojenost, kako da dostigne jedinstvo i pronadje sklad? Odgovori su razni; to moze da bude obozavanje zivotinja, pozrtvovanost, ogrezlost u raskosi, asketsko odricanje, opsesivni rad, umjetnicko stvaralastvo, ljubav prema Bogu i ljubav prema covjeku.
Sve dok je majka prisutna, beba ne zadobija osjecaj usamljenosti odnosno odvojenosti. Prisustvo majke i njene koze moze, u pocetku, iscijeliti osjecaj usamljenosti kada se on javi.
Poslje se javlja potreba da se osjecaj odvojenosti prevazidje na druge nacine. Kaktkad uz pomoc droge. U prolaznom stanju egzaltacije – izvansebnosti, spoljasnji svijet nestaje a sa njim i osjecaj odvojenosti od njega. Druga forma koju covjek odabire je alkohol. Ovo su drustveno neprihvacena rjesenja i rezultiraju osjecajem krivice i griznje savjesti. Nakon uzivanja droge odn alkohola, osjecaj izdvojenosti je jos jaci sto tjera na cesce i intenzivnije uzivanje.
I nakon orgazma, kao drustveno prihvacene forme, covjek, na neko vrijeme, moze da se oslobodi osjecaja odvojenosti. Iako je ovo normalan i prirodan oblik prevazilazenja problema izolacije, oni koji problem ne rjesavaju na druge nacine, u jurnjavi za seksualnim orgazmom, se ne razlikuju puno od alkoholicara i narkomana. Ovaj ocajnicki pokusaj da se izbjegne tjeskoba izazvana odvojenoscu, rezultira sve jacim osjecajem izdvojenosti.
Seksualni cin bez ljubavi, osim na trenutak, nikad ne moze premostiti provaliju izmedju dva ljudska bica.
Svim nabrojanim oblicima zajednicko je da su intenzivni cak zestoki; odvijaju se u duhu i tijelu; prolazni su i privremeni.
Zastrasujuci osjecaj samoce
U suvremenom je drustvu teznja za pripadanjem grupi takodjer pokusaj prevladavanja odvojenosti. Ta teznja pripadanja gomili uzrokovana je idejom da ako sam kao svi ostali, ako nemam misli i osjecanja koja me cine razlicitim, ako obicaje, ideje, prilagodim modelu grupe; spasen sam od zastrasujuceg dozivljaja samoce.
Sjedinjavanje putem konformizma – prilagodjevanje grupi, njenim obicajima, postupcima i vjerovanjima je diktirano rutinom te zato cesto nedovoljno da smiri tjeskobu odvojenosti.
Ovdje imamo i primjer covjeka kao dijela birokratskog aparata, gdje on ima malo inicijative a njegovi su zadaci propisani organizacijom rada. Tu svi izvrsavaju zadatke propisanom brzinom na propisan nacin. Tako su i osjecanja propisana; ambicioznost, sposobnost da sa svakim kontaktiramo bez sukoba, vedrina i tolerancija. Ovakav nacin sjedinjavanja radom nije interpersonalan. Sjedinjenje koje se postize konformizmom, ono uz pomoc opijata ili ono vodjeno ocajnim pokusajem u promiskuitetnoj jurnjavi za orgazmom je samo pseudosjedinjenje.
Jedino pravo sjedinjavanje je ono koje se postize spajanjem sa drugom osobom u ljubavi. Ova je zelja za medjusobnim spajanjem najjaca teznja u covjeka. To je najizvornija strast koja povezuje ljudski rod. Neuspijeh da se ovo postigne dovodi do ludila ili unistenja sebe ili drugih.
Oznake: From, ljubav, veza, odnos, partner, magija, kemija, zaljubljenost, usamljenost, seks, svjesnost, tjeskoba, strah od samoće, samoća, droga, alkohol, osjecaj krivice, osjecaj griznje savjesti, orgazam, promiskuitet
