GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Pokušavajući protjerati Tall Mana nazad u pakao, Mike putuje kroz dimenzije i vrijeme kako bi saznao Tall Manovu povijest...



Phantasm IV vraća nam najvećeg pobjednika serijala - villaina Angusa Schrimma aka Tall Mana te protagoniste Reggieja i Mikea u njihovom svesrdnom pokušaju da zaustave pakao kojeg Tall Man prouzročuje. Ovaj prilično simpatičan serijal ima to svojstvo da unatoč brojnim manama, nelogičnostima, rupama i bedastoćama ostane privržen gledateljstvu odnosno obrnuto, da gledatelji ovim svim manama uvijek pokušavaju naći njegove vrline. Ovdje dobivamo sličan recept, no nešto drukčiju priču: Don Coscarelli shvatio je da, kako više nije previše omeđen produkcijskim kućama, da se može vratiti svojoj prvobitnoj ideji: da Phantasm serijal ustvari bude ozbiljan. Ili barem približno. Tako da se na neki način četvorka odmaknula od komedije i akcije te se više posvetila što je veće mogućoj jezi i stvaranju uznemirujuće atmosfere. Nije to lako postići jednom kada serijal ode u neozbiljnijem i light tonu, kao što je to recimo primjer Nightmare on Elm Street serijala. No, pohvaljujem stavku da je četvorka bliža originalnom konceptu, a ne moram ni pričati da ovdje ponovno možemo vidjeti ista glumačka lica. Phantasm IV ne bježi od koncepta serijala, no drugačije je narativan i to je ono što mi se oko njega dojmilo.



Na početku filma gledamo kratku retrospektivu svega što se događalo u posljednja tri nastavka, što nam dobro dođe kao podsjetnik, a zatim krećemo u radnju ovog filma: Mike je u limbu te putuje kroz dimenzije kako bi shvatio što točno može i na koji način spriječiti Tall Mana da jednom zauvijek nestanu njihove brige. Ovo je i dalje road trip nastavak, s brojnim povratcima u prošlost, halucinacijama, tripoidnim sekvencama te je splatteraj sveden na minimum, no i dalje je prisutan u onim pravim minornim količinama, koja je i bila prvotna namjera Phantasma. Nadalje, četvorka dakako ne baš uspješno krije svoje problematike, koje i nisu tako malobrojne: Reggie je, iako pozitivan i prilično simpatičan lik, ovdje napravljen dodatno "naporno" sa svojim pokušajima humora, brojnim ženama koje ga salijeću i uvrnutim izjavama te mi je on po prvi puta jasno izražen kao problem nastavka. Nadalje, posljednjih pola sata filma umjesto da bude vrhunac, pretvara se u još nebulozniji pokušaj da se Tall Manu stane na kraj, a pogotovo metode kojima se to može postići. Ono što je taj negativac radio u svim prošlim filmovima kao i ovdje, na tako jednostavan način nije mogao pokušati biti smaknut. Sekvence s putovanjima kroz vrijeme vrlo su simpatično i kreativno napravljene te su unijele određen dašak svježine serijalu.



Dok je opet dobro što Phantasm IV radi kojekakve izmjene i nastojanja da se serijal malo renovira, toliko je dobro što je uslijedila duuuga stanka, sve dok nismo dobili i petu instalaciju, čak iz 2016. godine. O njoj će nešto kasnije biti riječi.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Mike i Reggie nastavljaju loviti Tall Mana, a putem otkrivaju da je invazija iz pakla i opustošavanje gradova počelo...



Treća instalacija Phantasma nastavlja otprilike sličnom putanjom kao i prethodnik - riječ je o još jednom road movieju gdje glavni protagonisti, Mike i Reggie, nastoje stati na kraj Tall Manu i njegovim minionsima, budući da je prouzročio podosta kaosa na široj razini. Ovoga puta Mike biva otet, a kako bi se radnja na neki način nastavila, Reggieju se na ovom putovanju pridružuju neki novi likovi, dječak Tim i ratoborna Rocky. Reggie ovdje preuzima glavnu ulogu, a u tumačenju Mikea vraća se originalni glumac, A. Michael Baldwin. Za razliku od prva dva filma, trojka je išla direct-to-video te je dobila daleko slabiju prođu, gotovo u potpunosti ostala marginalizirana i posvećena fanovima i štovateljima serijala. Ne mogu ih ni previše kriviti - Phantasm je nakon prvog dijela zabrazdio u pretežito recikliranje viđenog, stvaranjem sve više trash elemenata, što se tiče i dijaloga i scenografije, makar je i dalje za riječ o zabavnim i nemonotonim, posebnim i drugačijim filmovima od ostatka horor industrije.



Nema se o ovom dijelu što previše pričati ako ste gledali prva dva (a morali ste jer zašto biste palili treći), sve starta zabavno i pomalo više humoristično nego što je drugi dio, koji je već sam po sebi skrenuo u taj neki više light motiv nego što je sama prvotna zamisao serijala. Ovome se komotno može dati i epitet akcijskog filma budući da je konstantno u nekoj dinamici i kretnji - moram pohvaliti dobre efekte, zabavnu šminku i koreografiju, interesantne nove villaine i likove, kao i česti splatteraj. Ima tu malo i Return of the Living Dead serijala što mi je također unijelo neku posebnu atmosferu i draž. No, ono što konstatno zamjeram nastavcima ovog serijala su nepovezane sekvence koje mu, makar se trudi pravdati s trashy tematikom, jednostavno ne podilaze što se tiče ozbiljnosti i finalnog dojma. Razumijem da je fanovima serijala ovo možda i najbolji dio što se tiče nastavaka, no s obzirom da sam se tek sada susreo s nastavcima, ponešto sam kritičniji i objektivniji nego što bih možda bio da sam to gledao s manje godina.



Bilo kako bilo, Phantasm III ne odskače previše od kvalitete serijala, slabiji je od jedinice, no tu je negdje s dvojkom, čak možda i zericu zabavniji i, kad već to moramo gledati kao prednost, humorističniji. Najbolja stvar kod serijala je koliko god odmaka s godinama između nastavaka radio, uvijek će mu se posvetiti isti glumci, vjerojatno zato što ni s kojim drugim redateljem skoro nisu ni radili.

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Nakon što je Mike pušten iz psihijatrijske ustanove nakon kobnih događaja iz prošlosti, kreće u pohod zaustaviti Tall Mana i njegov daljnji pokolj...



Iako ga redatelj Don Coscarelli nije planirao, Universal ga je "natjerao" da pripremi priču za direktni nastavak tadašnjeg popularnog filma Phantasm. S obzirom da je film nastao 9 godina poslije, redatelj je bio prisiljen da pripremi novu priču budući da je Universal zahtijevao imati horor serijal te mu je ponudio 3 milijuna dolara (najmanji budžet Universala, no najveći od Phantasm serijala). Film se direktno nastavlja na prvi dio, a dobivamo i novo lice: Liz (glumi ju Paula Irvine) koja tijekom sna stupa u kontakt s Mikeom i na taj način se povezuju i idu u borbu protiv Tall Mana. Premisa filma naizgled je bedasta i teško poveziva, no kada se Mikeu nanovo pridruži prijatelj Reggie, tada se Phantasm serijal okreće u nekom drugačijem smjeru - postaje na neki način road movie koji se odmiče od prethodnika, no ne nužno na potpuno prihvatljiv način. Gledatelji su na neki način zamjerali to što se ponovila potpuno ista glumačka postava osim glavnog protagonista Mikea, kojega ovdje glumi James le Gros, no u svim kasnijim dijelovima ponovno se vraća A. Michael Baldwin. Kao što je prvi dio u momentima prikazivao tu surealnost i sanjivost, tako je Phantasm II još više pojačao taj fantasy moment te pomalo podsjeća na dobro nam znani NOES serijal. Tim više što se ovdje ubacuje i telepatska komunikacija dvoje glavnih likova - što je u svemu ovome po osobnom dojmu bio definitivni višak. Iako je sasvim solidan nastavak, kakvih sve ima, Phantasm II ipak nije u potpunosti uspio



Kao i svaki Phantasm film, i ovaj počinje s dosta nasilja i smrti na početku, a naracija teče u brzom i (pre)opuštenom tijeku. Nažalost, dogodilo se to da je film postao preubrzan i dinamičan te je izgubio na konzistentnosti - bez neke izgradnje karaktera likova, a prepun nedovršenih skica i "scary" trenutaka s Tall Manom i njegovim minionsima. Najvažnija stvar koja je promijenila tijek franšize - Phantasm II postao je dosta neozbiljniji i više trash uradak koji je izgubio tu neku posebnu atmosferu, neću reći uznemirenost, ali poseban horor štimung kojega je original posjedovao. On the other hand, dobivamo tu afekciju osamdesetih te mnoštvo specijalnih efekata i splattera, makljaže, stvorenja, kasapljenja u pomalo trash maniri i drugih elemenata te poveću količinu nasilja, što je svakako pozitivan aspekt. Izgubljenosti u glumi i scenariju ponovno ne manjka, primjerice, scena saznanja kada pobiju Reggiejevu obitelj - ništa ravnodušnije i opuštenije nisam vidio. No to su ti neki trash elementi preko kojih se može preći ukoliko to shvatite kao simpatičnu neopreznost, više nego kao ključnu pogrešku zbog koje će patiti ostatak filma. Daje se zato zaključiti da je ovaj cjelokupni serijal ustvari stvar percepcije gledatelja, makar vam drugi dio daje za pravo da ga popljujete, budući da unosi tu nesnosnu količinu dodatne neozbiljnosti, dekoncentriranosti prema scenariju i plot holeovima te samoj završnici priče. I odmah se nakon drugog dijela znalo da će uslijediti i treći dio te da ćemo ubrzo opet gledati Tall Mana (koji je ponovno vrhuška filma) u njegovim eskapadama.



Phantasm II nažalost je prilično isprazan nastavak kojemu moram dati cijelu ocjenu manje negoli prethodniku. Makar sadrži mnoštvo splattera, više smjelosti i hrabrosti prema grafičkom nasilju, izgubio je prvotnu čar, atmosferičnost te je prilično mlak, ubrzan i nedorečen. Nekome odgovara povećana doza humora i neozbiljnosti, meni nikako u konceptu serijala ovdje nije legla.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Dječak se susreće s natprirodnim pojavama i uz pomoć svojih starijih prijatelja i brata pokušava stati na kraj Visokom Čovjeku, neobičnom i jezivom mrtvozorniku koji pljačka grobove te od žrtava pravi svoje patuljaste podanike te proizvodi ubojita oružja...



Phantasm je film kojeg sam davno gledao. To je nezavisan hororac koji je na scenu došao krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, možda i najplodonosnije ere horora, kao film s malim budžetom od strane nepoznatog redatelja Dona Coscarellija i od apsolutno anonimnih glumaca, od kojih su neki i naturščici i entuzijasti, redateljevi prijatelji. Phantasm je postao štob se reklo cult classic s vremenom, makar je na početku imao nešto slabije kritike, te je s malim budžetom od 300 000 dolara postao film koji je iznjedrio još čak 4 nastavka, od kojih je posljednji izašao prije 3 godine, s potpuno istom glumačkom postavom kao i 37 godina prije. Dakle, riječ je o prilično neobičnom filmu gdje se miješaju raznorazni motivi, gdje badass likovi imaju onu standardnu prepoznatljivost i oko kojih se vodi većina brige, u smislu razvoja njihovih osobnosti, izgleda, oružja, motiva ubijanja i drugih stvari, što je za taj period izrazito klasična stvar, ono čega manjka u većini današnjih hororaca. Negativac Tall Man tako je dobio potpun identitet (glumi ga Angus Scrimm), a njegova pojava možda je najzapaženija ostala u cijelom serijalu te je osnovica toga zašto je Phantasm postala kultna horor franšiz, makar su mu nastavci utoliko slabije i manje kvalitete. Što bi Sacherove Vještice rekle, Phantasm je totalno drukčiji od drugih - krase ga atmosfera koja je ponekad na rubu amaterizma, što joj daje dodatnu čar, odlična popratna glazba, a primjetne su i brojne scene snova i surealizma te kratkih halucinacija, koje sa svojim simpatičnim efektima filmu daju dodatnu draž.



Film odmah počinje žustro, s ubojstvom na groblju, od kojeg se nadalje upoznajemo s glavnim likovima: Mikeom, Jodyjem i Reggiejem, kao i s antagonistima, Tall Manom, zlim patuljcima iz pakla i ostalim nemanima. Primjetno je kako je redatelj veliki horor fan pa tako možemo vidjeti posvetu detaljima unatoč low-budget produkciji (Coscarelli je rentao filmsku opremu petkom i vraćao ju u ponedjeljak, sve kako bi preko vikenda snimao, pa na taj način samo jedan radni dan plaćao najam). Odakle inspiracija? Redatelj je zapravo sanjao cijelu filmsku premisu te ju s razvojem daljnjeg scenarija prenio na platno, a to se prvenstveno odnosi na popularno oružje serijala - leteću kuglu (sferu) s oštricama, koja je zapravo apsolutni hit serijala, makar se ne pojavljuje tako često, vjerojatno zbog zahtjevnosti izvedivosti scena s njom. Ima tu i splattera - Tall Man ima žutu krv, ima mnoštvo zanimljivih ubojstava, špricanja krvi itd. Dok je jasno da gluma nije nešto baš bajna, moram priznati da amaterski glumci stvarno nekada znaju dati čar određenim filmovima dajući svoj maksimum, a i spontanost. Naravno, film kao film ima svojih hrpu nelogičnosti, blesavih poteza, nepotrebnih scena, no i dalje ostaje zabavan i dosljedan toj nekoj posebnoj atmosferi, popraćenoj odličnim soundtrackom.



Phantasm definitivno nije film za šire mase, već više za zaljubljenike žanra koji će u njemu pronaći svu onu nostalgičnu crtu koje su nosili filmove kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih - potpunu žanrovsku posvećenost, splattera, jakih negativaca. Ima dosta rupa i bedastih stvari, kao i ponekad vrlo diskutabilne glume, no riječ je o prilično dobrom filmu kojega u mnogim aspektima ipak nije pogazilo vrijeme. U svakom slučaju pohvale za originalnost sadržaja.

Sve u svemu: 1,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Djevojka nabasava na vintage polaroid koji isprva, naravno, kao i sve kamere izgleda najobičnije. Stvari počinju ići u ubojitom smjeru nakon što shvati da svatko tko se nađe na fotografiji tog polaroida završi kobno...



Polaroid je uradak redatelja Larsa Klevberga, zaslužnog za remake iščekivanog Child's Playa te short hororca Polaroid, kojega nisam gledao. Čuo sam za ovaj film još na proljeće, pogledao trailer dva, no naprosto me fascinirala činjenica da od svega što smo viđali u hororcima kao antagoniste, da će ovoga puta to biti vintage fotoaparat aka polaroid. Nažalost sam dojma da kada svatko čuje ovu premisu i pogleda trailere da će se slatko nasmijati kada vidi da je polaroid ustvari glavni problem cijele radnje. Naravno da se iza tog fotića krije nešto drugo, no da ne spoilamo, i ovo je dovoljno da mi se malo srozaju početni dojmovi o samom filmu, prije svega zato što mi je izgledao kao tipičan teen-hororac koji nema ni svojeg glave ni repa. Bez ikakve sumnje, tako se nažalost i pokazalo. Dakle, povijest polaroida neću vam objašnjavati, no riječ je o fotiću prilično supernaturalnih mogućnosti, gdje se nakon opaljene fotografije na njoj pojavljuje mistična silueta, koja kasnije počne napadati određenu osobu s fotke...prilično inventivno, ne? Polaroid predstavlja sve ono što moderni loši hororci posjeduju - manjak inteligencije, volje, kvalitetnog scenarija i razrade, višak gluposti, banalnosti i ogromnih rupa u bazičnoj priči. Jedva sam ga pogledao do kraja, a čak siromah nije ni duži od sat i pol trajanja. Čistokrvno smeće od filma koje je jedan od predstavnika najlošijih horora 21. stoljeća, gledano na reciprocitet uloženog i dobivenog, dakle tu ne brojim jeftine, low-budget uratke, već ova zla što pohode kina i koji se usuđuju zarađivati na jadnim ljudima i klincima koji se u kinu smiju dok ovo gledaju.



Preočit i lame početak filma garantira vam da ništa posebno drugačije nećete viđati i kasnije, odmah krećemo ubojito sa smrću i pojavom spirita, i tu već dolazimo do pomanjkanja pameti u scenariju i razradi - da mi nestane struje u staroj i napuštenoj kući i da čujem nekoga ili nešto, istih stopa bih skočio kroz prozor i nestao s lica zemlje, no kako to inače u ovako slabo razrađenim uratcima bude, djevojke su najhrabrije te odluče ISTRAŽITI odakle dopire zvuk...mislim, dokle? 2019. godina je ljudi moji. U filmu imamo standardizirane mlade likove, one koji ne vjeruju, one koji su partijaneri i briga ih, one koji se upute u problematiku i one opterećene potpuno drugim problemima, nesvjesni ičega što se oko njih događa. Što se tiče glume, isto je bezvezna u nekoliko navrata te potpuno neadekvatna samoj atmosferi filma. Što se tiče atmosfere filma, ona je u potpunosti hladnih boja, tmurna, no i bezidejna, budući da se često miješaju funny izjave likova koje u potpunosti ne pripadaju ozračju vizualnosti. Nakon što se nevolje počnu događati, naša glavna heroina Bird Fitcher (Kathryn Prescott) prelako počne sumnjati u nadnaravne moći faking polaroida, te se briga oko uništavanja istog i načini kako da do toga dođu jednostavno toliko kosi s mojom inteligencijom da se nisam nimalo uspio uživjeti u traženje solucije protiv nevolja koje ih zadese. Film je u toliko segmenata jednostavno presupernaturalan i nategnut da je to nekada mučno gledati, pa tu onda imamo i voodoo fotke, iskakanja iz polaroida, zamke kako uništiti duha....ma. Najveći bed je što je to sve više smiješno nego strašno i što bi se i najmanji klinci ovome vjerujem smijali u kinima. No, valja reći i jednu jedinu pozitivnu stvar, a to su, iako tipični za ovakve filmovi - jumpscareovi. Scene trzalica su štoviše ok odrađene i makar ih ima podosta uštogljenih i stoput viđenih, neke od njih su sasvim pristojne i efektivne.



Polaroid je film koji je sam po sebi bedast i glup sa svojom premisom, ono što je Bye Bye Man bio 2017., Slender Man 2018., to je zasad Polaroid 2019. godine. Jedina dobra stvar su nekoliko ok jump scareova, sve ostalo je totalni bullshit, prepun gluposti, grešaka i potpunih promašaja. Ovo čak nije ni film kojeg trebate pogledati u ekipi i dobro se nasmijati, jer nije čak vrijedan ni tog vremena.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Indijska mitološka priča predstavlja božicu koja je stvorila ostala niža božanstva. Uža radnja govori o posljedicama obitelji koja je izgradila hram za njeno prvorođenče, boga Hastara koji može prokleti osobu, a istovremeno joj podariti zlatne novčiće...



Tumbbad je jedan od onih filmova o kojima nisam previše čitao, čak gotovo vrlo malo, no koji mi je uspio zaplijeniti pažnju zbog svojeg odjeka, visoke ocjene i poštovanja među kritikom i širom publikom. I mada ni prije gledanja nisam posvetio pažnju radnji i što ću točno zateći kada ga krenem gledati, kratki plot obavio je svoje te me dovoljno zaintrigirao da se uputim u gledanje. Riječ je o fantasy indijskom horor filmu te ujedno i prvom indijskom hororcu kojega sam dosad gledao. Hvaljen od strane kritike, prvi je istovremeno indijski film na Venecija film festivalu, a pobrao je brojne nagrade diljem svijeta, kao i prepoznatljivost izvan Bollywooda. Osim toga, na visok budžet od 50 milijuna rupija zaradio je preko 135 milijuna. S obzirom da je ovo bollywoodski film, uvriježeno je da sadrži one prepoznatljive elemente koje njeguje bollywoodska kinematografija: red pjesme i plesa (pa čak i u hororcu), hrpu raznolikog koloriteta, dužinu (dobro, ovaj traje oko sat i 45, što je ispod standarda klasičnih tamošnjih filmova) te repetitivnu radnju u više segmenata. Budući da nisam znao što mogu očekivati, a da su mi očekivanja ipak bila poviša zbog pozitivnih komentara, bez nekakve predrasude išao sam s kolegom u gledanje i mogu reći da se u globalu nisam razočarao, no da su mi neke stavke ipak ostale jednostavno preplitke, banalne i suvišne.



Prije svega, valja naglasiti kako Tumbbad, poput svojih prethodnika u vidu te određene filmske industrije, njeguje prenošenje poruke i aspekte poučnosti. Ovdje se film fokusira na ljudsku pohlepu i težnju za bogatstvom i neprestanim grabljenjem većeg, višeg, nedostižnijeg...upravo zbog tog razloga na metaforički se, i naravno krvavi način prenosi poruka gledatelju, gdje se kroz tri generacije iste obitelji ta ljudska manija teško, gotovo nemoguće može iskorijeniti, osim ako se ne povuku neke drastične mjere, što su protagonisti morali postići. Pratimo dakle prilično isprekidanu naraciju tri različite generacije iste obitelji i makar se nekad malo kompliciranije koncentrirati na priču, film vas uspijeva držati zainteresiranima i u neizvjesnosti što će se sljedeće dogoditi i kakvim ćemo scenama sljedeće svjedočiti. Horor scena nažalost nema puno, imao sam filing kao da cijelo vrijeme gledam kulturološku dramu koja u svojoj religioznosti ima elemente jezivosti, budući da je riječ o božanstvu koje se, zbog impliciranja da je ovdje riječ o horor filmu, maksimalno izdemoniziralo. Tome idu u prilog scene koje se odnose na demone i na ludu babu koja nosi prvi dio filma. Da, svakako valja napomenuti da su rekviziti, maska, šminka i efekti u filmu besprijekorni, što ništa manje nisam ni očekivao od ozbiljnog indijskog flicka. Vizualno je vrlo moćan i ponekad vam ta "mračna" ljepota može odvratiti pozornost od same radnje i tijeka događaja, što bih više pripisao kao problem nekonzistentnosti same naracije, negoli kvaliteti načina snimanja. Također, gluma je u svim aspektima odlična, od glumaca vrlo mlade dobi, do onih koji su polako za otpis. Sam kraj je zbog cijele te priče oko poučnosti prilično očekivan i pomalo izlizan, no adekvatno zatvara cjelokupnu fabulu te je raspliće na zadovoljavajućem nivou.



Dojma sam kako sam ipak dobio manje nego što sam očekivao od ove indijske horor uspješnice, no sve u svemu, Tumbbad je u najmanju ruku interesantan i neobičan folklorni uradak kojem biste trebali posvetiti pažnju ukoliko ste ozbiljno zagrizli u proučavanje hororaca izvan američkih i europskih granica. Vidjet ćete svega i svačega, no morate se paziti vanjskih elemenata, jer biste lako mogli ostati izvan koncentracije i kvalitetne pažnje. Ocjena blizu četvorci možda bi mu najbolje pripadala, nipošto ne visokih 8,3 na IMDb-u.