GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Petoro studenata odlazi snimiti dokumentarni film na temu Dyatlov Pass Incidenta, događaja koji je u ruskim planinama ostao neobjašnjiv nakon smrti devetero planinara. Stvari se jako kompliciraju kada počinju shvaćati što se uistinu tamo dogodilo 50 i nešto godina prije...



Stigao je kod mene na red i ovaj found footage film rusko-američke produkcije, koji se istovremeno bavi i istinitim događajem. Da vam sada ne opisujem detaljno što se to zapravo dogodilo, ukratko, 1959. godine skupina od devetero ljudi prenoćila je kod mjesta Dyatlov Pass okruženi snijegom i planinama. Posebna je stvar što su svi pronađeni mrtvi i pod hipodermijom, no međutim, gotovo nijedna žrtva nije umrla od posljedica smrzavanja, a nekima je falio i jezik, polomljena rebra su imali, šatori su rasporeni iznutra itd...nešto više pročitajte o tome jer je stvarno zanimljiv i po mnogim teorijama neobjašnjiv incident. Dakle, imamo film koji je snimljen u obliku dokumentarnog filma, gdje u principu prvih 45 minuta nemamo ništa od horora, nego većinski upoznavanje s radnjom, uvodna snimanja i pojašnjavanja realnog incidenta, intervjuiranje likova i upoznavanje s protagonistima. Redatelj Renny Harlin nije neupoznat s horor žanrom, imao je on filmove poput četvrtog dijela Elm Streeta, Duboko modro more, remake Exorcista iz 2004., a što se tiče planinskih tematika, jedan od najpoznatijih svakako je njegov Cliffhanger sa Stalloneom. Moram priznati da sam daleko više očekivao od Harlina, kao i od same realizacije ove istinite priče, no, ispalo je nažalost da je Devil's Pass (ili Dyatlov Pass Incident, kako hoćete) zapravo meko, neizglancano i suviše banalizirano djelo koje posjeduje hrpu rupa, neadekvatne glume i bezveznih rješenja.



No, da ne ispadne da je sve ispod prosjeka, dotaknut ćemo se prvo pozitivnih dijelova: OK dijalozi u prvih 45 minuta stvore nam dojam prave zanimacije prema filmu i što bi se moglo dalje događati, što nećete zapravo moći pogoditi da ste ne znam kakav filmofil, što je opet dobar element iznenađenja. E sad, to što će se vidjeti kasnije, dobro je po nekoga, po nekoga ne (spadam u potonju skupinu). Stvaranje napetosti primjećivanjem tragova i laganim početkom zapleta događaja film je odlično uobličio, no, kad je vrijeme da se realizira potpuna profesionalnost u dijelovima filma koje je teže snimiti, tu sve počinje opadati. Prvo, osvrnut ću se na glumu: dok su prolazni tijekom mirnijih scena, u akcijama se primijeti slabost ekipe koja glumi, ne mogu se nositi s emocijama koje moraju ispoljiti, a scenaristički, oni prežive masivnu lavinu (?), svađaju se kad netko od njih umre i shvaćaju to jako nonšalantno (jako se osjeti krivo izražavanje), a i jedan od njih je reagirao na namještanje vanjskog prijeloma noge kao da se pecnuo na ringlu...mislim, znate i sami kako bude kada vam loši glumački potezi pokvare cjelokupan dojam filma i to ne u malim količinama. Što se efekata tiče, u akcijama nailazimo na stvarno brojne primjere kvalitetnih efekata (teleportacija je odlična), no, ni neki efekti nisu uspjeli spasiti ubojitu realizaciju nekih stvari, gdje se pritom u svemu tome gubi i horor element. Kraj film ostavlja nam dobar twist koji nažalost ne uspijeva popraviti dojam u globalu, ali, nekako su se uspjeli izvući sa svim kuršlusom kojeg su napravili pri sredini filma.



Kako je pola filma ok, pola ne (problem je što je ključan dio filma lošiji), takva je i ocjena - polovična. Devil's Pass me prilično razočarao te sam očekivao veću ozbiljnost pri izradi suštinskog dijela radnje, a ne žurbu, nonšalantnost i prebrzu realizaciju samo da se eto, pokaže što se smislilo kao ideju, a ne i kako će se ta ideja primijeniti na ekran i na gledatelje. Odlična istinita priča, ali (ispod)prosječna realizacija.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Jannicke se nakon događaja iz jedinice budi hospitalizirana u bolnici najbližeg gradića. Nakon što saznaje da su svi njeni prijatelji mrtvi, saznaje i kako ipak nije jedina preživjela pokolj, samo što druga osoba nije bila ta koja je pokušala preživjeti, nego koja je planirala ubiti sve koji joj se nađu na putu...



Nastavak uspješnog norveškog slashera Fritt Vilt izlazi dvije godine poslije, a kao i svi nastavci, imao je boljku uspjeha originala te se morao znatno potruditi preteći ili barem dostići uspješnost prvog filma, koji je smatran najboljim slasher filmom 2006. godine. Redateljsku stolicu preuzima Mats Stenberg, a glavna uloga ostaje nepromijenjena, što je i smisleno budući da je riječ o direktnom nastavku priče. I, dobro je na kraju i prošlo - kritike su bile zadovoljne, nazivajući film ne baš jednako dobrim, ali dostojnim nastavkom koji nije razočarao, pa smo tako dobili novi uspješni slasher serijal, a film je imao čak i najbolje otvorenje u kinima u povijesti norveške kinematografije. Dakle, nahraniti gladna usta publike željne nove makljaže kvalitetne produkcije nije bio nimalo lak zadatak, stoga sam se odlučio, iako slažući se s mišljenjima (prave) kritike, dati ovom filmu jednaku ocjenu kao i njegovom prethodniku. Jednaka je nabrijanost atmosfere i ovdje, budući da znamo da horori u bolnici imaju ogroman potencijal, no rijetko koji horor ga je uspio iskoristiti, bilo da je riječ o napuštenim ili o aktivnim bolnicama. Ti filmovi imaju određenu čar i zanimljivo je pogledati i ghost i slasher i bilo kakav drugi podžanr u tom mjestu radnje.



Iako smo saznali tko je ubojica u prvom dijelu, nastojat ću ga opet ovdje što manje pojašnjavati te ću bazičnu radnju oko njegovog razloga ubijanja svesti na minimalnu razinu opisivanja, kako bi bilo interesantnije popratiti u kojem smjeru Cold Prey serijal ide. Makljaža se nastavlja, samo u drugom prostoru i dobro je da se to i dogodilo jer se dobiva na novom iskorištavanju dobivenih ideja i materijala za snimanje, koje je opetovano kvalitetno i vizualno zanimljivo. Nisam sada stoposto siguran, ali brze cimalice koje ovdje imamo prilike vidjeti u većem su broju nego kod prethodnika, broj žrtava nije se znatno povećao (iako se mogao), a elementi i vrste ubijanja odrađene su na klasičnijoj razini. Kao i u prvom, drugi nastavak također donosi nelogičnosti u scenariju i neke vidljive greške, kao što je (iako u slasherima često viđen) teleportirajući ubojica, koji s jednog mjesta bolnice dolazi na drugi u rekordnom tajmingu. Produbljava se priča oko ubojice, koji i ovoga puta izgleda jednako te su se možda mogle neke karakteristike njegovog izgleda promijeniti, kao što se i mjesto radnje, no nije to stvar za zamjeriti. Elementi horora ovdje su vrlo dobro pogođeni i drago mi je što se ciljalo da se poprave neke stavke koje su nedostajale, unatoč tome što se u nekim drugim segmentima ne napravi baš hvalevrijednih poteza.



Dvojka je, zanimljivo, veoma dobro popratila smisao originala i dala mu je neku novu dimenziju, ponešto slabiju u nekim trenutcima, ali nipošto ne i razočaravajuću. Možda bi bilo dobro da je serijal na ovome stao, no netko se željan love sjetio da bi bilo dobro napraviti i prequel i retrospektivu događaja koji su prethodili jedinici, no koliko sam vidio, bolje je da to nisu radili, no o tome nekom drugom prilikom.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Petoro prijatelja odlazi na sanjkanje u norveška planinska predjela Jotunheimen, gdje jedno od njih doživljava nesreću i slomi nogu. U potrebi za traženjem skloništa, nailaze na stari napušteni hotel koji datira iz sedamdesetih godina, no nisu svjesni činjenice da se iz tog hotela nisu svi odjavili...



Norveški slasher Fritt Vilt iliti po engleskom prijevodu Cold Prey, djelo je Roara Uthauga, a predstavlja splet onog dobrog starog što možemo vidjeti u starijim slaher hororima i novog, modernijeg pristupa. Klasična radnja pronalaženja skloništa ovoga puta premještena je u hladne zimske krajeve koje ljudi ne nastanjuju, gdje je dojam gubitka pomoći drugih ljudi još više eksponiran i prisutan nego što je u šumama i sličnim predjelima. Mislim da je svakako to jedan od važnih elemenata zašto je Cold Prey jako dobro prošao među kritikom i publikom, a smatra se i jednim od najboljih modernih filmova norveške kinematografije. Nema se tu što osporiti, vizualno, film je jako jak, kvalitetno je snimljen i ostavlja dojam poznavanja terena i redateljeve ekspertize u praćenju horor filmova ovakve vrste. O tome govori i činjenica da je film sniman u prilično nepovoljnim uvjetima Jotunheimena, gdje su helikopteri donosili 20 tona opreme i gdje je temperatura za rad bila ispod -25 stupnjeva, film se snimao dvije godine i još devet mjeseci su se sređivali specijalni efekti i uređivanje. Je li riječ o ponajboljem slasheru dvijetisućitih? Lako moguće, no valja priznati kako film unatoč svojoj kvaliteti i zanimljivosti posjeduje štekave dijaloge i neke primjetne plot holove.




Protagonisti su klasični slasher junaci koji su doduše inteligentniji, ali ne previše po humoru i domišljatosti, a govore i razne klišeje koji na neki način osporavaju modernost filma. Ipak, užitak ih je bio gledati u napetoj borbi sa antagonistom, ubojicom koji je u tom hotelu iz zanimljivih razloga. Ubojica je manijak koji izgledom baš i ne odaje dojam inovativnosti ili nečeg originalnog, a dobrog, već je prekriven zimskom oronulom odjećom i preko lica ima prekrivače i skijaške naočale. Njegove brutalnosti ostali smo uskraćeni jer film sadrži pet likova koji se naiđu bogu iza nogu, stoga su ubojstva sporijeg intenziteta te su razdužena, tako da prvih 40-ak minuta filma zapravo nećete vidjeti veće akcije, nego upoznavanje i uvođenje u zaplet. Napetost u filmu (napušten mračan hotel) stvara dobru atmosferu i čini film zabavnim i tečnim za gledanje. Iako, neke stvari oko starosti interijera hotela i pronalaženje svježe hrane u tim prostorijama nisu baš reprezentativne u vidu realnosti događaja. Zbog toga film ima primjetne rupe koje na sreću većinski uspijeva pokriti dobro zamišljena atmosfera, koja prikazuje neke klasične, ali dobre fore, u spoju s nekim novim rješenjima. Tijek radnje otprilike možete zamisliti, stoga vam neću dodatno spoilati ishod i slične stvari, važno je upamtiti samo da je ovo moderan prikaz pravog slashera.



Cold Prey kod mene dobiva nategnutu vrlo dobru ocjenu zbog svojih minusa, ali u suštini, riječ je o zabavnom i zanimljivom horor filmu koji ima svoju napetost, odličnu vizualnu crtu i kvalitetne prizore. Za ljubitelje slasher filma ovo je nezaobilazna literatura, a ljudi zadovoljni ovim, mogu vidjeti još dva filma franšize, nastavak iz 2008. i prequel iz 2010. godine.

Sve u svemu: 2 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Na izoliranoj farmi daleko od civilizacije, mlada djevojka suočava se sa svojim najmračnijim željama i potrebama nakon što joj se dogodi tragičan događaj...



Film crno-bijele naravi, The Eyes of My Mother debitantski je horor film redatelja i scenarista Nicolasa Pescea. Postoji vjerojatno puno vidljivih i manje znanih razloga zašto se film odlučio snimati u crno-bijeloj tehnici, no mislim da je prikladan za stvaranje melankolije i turobne atmosfere koja također nastoji biti i umjetnički kanonizirana. Ovaj neuobičajen i neobičan film posjeduje i mnoge druge može se reći jedinstvene osobine, sniman je iz posebnih kutova, neuobičajenih kadrova, a predstavlja težak, dramatičan život djevojke na selu, koja svoju izolaciju od vanjskog svijeta i odgojem samo pomoću majke, koja ju je podučavala osnovama anatomije ljudskog i životinjskog tijela, prenosi na sve ljude koji se nađu u blizini njene farme, slučajno ili namjerno. Odmah moram reći da su njegova jednostavnost i tišina te kratko trajanje najbolji segmenti , upravo zato što se pokušala ovdje isfurati nekakva kvazi umjetnost (barem ja to tako osjetim), na temelju povezivanja melankolije, disfunkcionalnosti s morbidnim i bizarnim scenama, koje su apsolutno bespotrebno vizualizirane. Ovaj film po meni ne posjeduje nikakvu umjetničku crtu, budući da se osjeti isforsiranost, predstavljanje nečeg što nije, nekakvim pokušajem prikrivanja odvratnoće scenarija jeftinim pokušajima "art" crte, no na kraju krajeva, jedino što sa svojim "art" karakteristikama napravi jest da iako film traje sat i nešto sitno, da vam i dalje bude uspavljujuć i da vam neke scene budu preduge.



Odvojen je po segmentima tipa Mother ili Father, mogu se vidjeti nekakve poveznice s doduše puno uspješnijim The Witch iz također prošle godine, u vidu tmurnoće i country mjesta radnje, no ono što obilježava ovaj film jest, osim te žestoke psihološke igre na pojedinca, ustvari odvratnoća onog fizičkog. Mučenje, kvazi vađenje smisla iz onoga što vidimo i potpuna ludost mlade djevojke, koju, mora se priznati odlično glumi Kika Magalhaes, višak su u svim segmentima, a kada vam je višak ono što vam treba biti temelj horor filma, onda nailazimo na veliki problem. Postoje i scene koje će možda nekome biti dojmljive, a meni nikako nisu, kao što su lijeganje s očevim truplom itd., dakle, možete nadalje zaključiti sami što se sve ovdje može vidjeti, a potpuno isforsirano i bespotrebno. Pozitivna strana filma krije se u njegovoj originalnosti u nekim poljima, a valja izdvojiti i odlično baratanje kamerom i vizualnim dijelovima, iako, džaba kada se ništa konkretno nije dalo snimiti.



Ukratko, The Eyes of My Mother film je bez ikakve poante, morbidan, naporan i toliko jednostavan da je postao upravo suprotno - komplicirano zamoran. Preskočiti.

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Nakon što je otkrio snimku koja po njemu pokazuje njegovu nestalu sestru Heather, James i grupa prijatelja odlaze u zloćudnu šumu u potrazi za dokazima koji će ih dovesti do njegove sestre, ali možda i same vještice iz Blaira...



Govorkalo se o mogućim remakeovima ultra popularnog filma iz 1999., The Blair Witch Project, koji je od mizernih 60 000 dolara uspio zaraditi skoro 150 milijuna dolara, no na kraju se realizirao, iz sasvim vedra neba, nastavak originala, s iznenadnim trailerom objavljenim u proljeće prošle godine. Ovog filma prihvatio se Adam Wingard, redatelj čije smo segmente mogli gledati u V/H/S nastavcima i u The ABCs of Death, a režirao je i zabavan You're Next. U vidu ovog sequela vještice, gledamo očekivano found footage uradak napravljen po parametrima modernog doba i tehnologije. U principu, usuđujem se reći kako je ovo potpuno sličan Blair Witch originalu te se može nazvati da je ovo "identičan" film samo u drugačijem razdoblju filmske industrije. To je i činjenica - glumci su više generični, scare i jump scena puno je više, dinamičniji je film u globalu, što je i u skladu s filmskim tekovinama i zahtjevima gledateljstva. S obzirom da imam nesreću da su mi se izbrisale bilješke na mobitelu potrebne da ne zaboravim što se sve imalo za zabilježiti o ovom filmu (jer recenzije pišem uvijek barem tjedan poslije odgledanog), probat ću po sjećanju izdvojiti što mi se u filmu svidjelo, čega je znatno manje, a što ovdje nije valjalo, što je nekako bilo i očekivano. Blair Witch je neinventivan projekt koji će zaraditi određenu svotu novca na grbi svog prethodnika. Doslovno, u ovom filmu nisam uspio zamijetiti ničeg inovativnog ili autentičnog, pretapanje iz šupljeg u prazno snažno je ovdje prisutno, a mimo jezive, šumske mračne atmosfere, film na mene skoro nikakav dojam nije uspio ostaviti.



Priznajem, zahtjevno je smisliti novi nastavak na temelju svega par čimbenika: vještica, šuma, bježanje, s time da se mora pripaziti da se vještica ne vidi gotovo cijeli film, kao što je bilo odrađeno i u prvom dijelu, što je pohvalna stavka, budući da ono što ne vidimo isprve, stvarat će nam određenu mistiku i napetost. Stoga se scenarij mora itekako prilagoditi dinamici koja ne smije posjedovati rupe te isklišejizirane, isfurane dijaloge i scene koje smo već sto puta mogli zaključiti i unaprijed ih prepoznati. Film u tome nije uspio, prilično je predvidljiv, što mu automatski daje epitet neautentičnosti. Dok se prvi dio bavio uglavnom izgubljenošću u šumi i istraživanjem, drugi se većinski bavi bježanjem i izbjegavanjem nevolja, koje ubrzo posjećuju protagoniste u šumi. Akcije ima dovoljno, napetosti još više, tako da se ne definitivno ne može reći kako je film podbacio u svojoj hororičnosti. Istina bog, film je prilično jeziv i teško se može ostati imun na njega, osim ako ne krenete ismijavati film kao baja koji se ničega ne straši. Ipak, film se ne može sam po sebi oslanjati samo na strašne scene, tu mora postojati glava i rep koji će dovesti do samih nezgodnih trenutaka, no svaka akcija likova nekako je mogla biti bolje realizirana i bolje isplanirana. Neke od pamtljivih scena svakako su one u kući koja je sama po sebi dizajnirana stravično, a scene s križevima koji su postali brending "logo" cijele franšize, uvijek su zanimljive za vidjeti. Na stranu generičnost likova i njihovih scenaristički propisanih loših poteza, moram reći da sam zadovoljan glumom svakog ponaosob, pošteno su dočarali atmosferu mračne šume u kojoj se doslovno svašta može dogoditi, no malo smo toga uspjeli vidjeti, budući da je šuma sama po sebi predznak za neiskorištenost potencijala zbog svojih širokih mogućnosti snimanja.



Blair Witch bi puno bolje funkcionirao da nije imao gotovo identičnog, uspješnijeg, no ne nužno i previše kvalitetnijeg prethodnika. Službeni drugi dio franšize iz 2000. godine koji nema poveznica s ovim filmom još nisam pogledao.