Opis bloga: Prikaz plastike, a posebno plastičnih vrećica, što su, kakve su, od čega su, što nam znače i što nam čine u našim životima, koja i kakva je korist od njih, koja i kakva je šteta i je li plastika Bogom dana ili je vražje djelo. Sve u svemu, pozitivan, znanstveno dokazan i istinit prikaz plastike i plastičnih vrećica. Naravno, komentari su poželjni.
-------------------------------
Plastika je kao i žena. Ako znaš s njom, ako pažljivo postupaš, ako si odgovoran i brineš se o njoj, onda je ona mekana, lijepa, podatna, sto puta ti vrati tvoju pažnju. Ali ako je odbaciš, jao tebi, odmah te prokaže, postane opaka i ružna i na najgori mogući način ti se osveti
ZABRANE
VREĆICA 1 Europa
Status: 30. rujna 2014. u 15:00
------------------------------------------- ZABRANE
VREĆICA 2 Amerika
Status: 30. rujna 2014. u 15:00
------------------------------------------- ZABRANE
VREĆICA 3 Afrika, Azija, Australija
Status: 30. rujna 2014. u 15:00
-------------------------------------------
BIOPLASTIKA 25.02.2012. - do danas
------------------------------------------- OKSOPLASTIKA 10.04.2012. - do danas
------------------------------------------- BISFENOL A 11.11.2011. - do danas
------------------------------------------- RECIKLIRANJE 08.11.2011. - do danas
------------------------------------------- GREENWASHING 18.11.2011. - do danas
------------------------------------------- NAŠI PLASTIČARI
------------------------------------------- VIDEO ZAPISI 1 01.12.2012. - 17.01.2015.
------------------------------------------- VIDEO ZAPISI 2 25.01.2015. - danas
------------------------------------------- PLASTIČNE VIJESTI
------------------------------------------- PLASTIČNI HUMOR
------------------------------------------- MISAO DANA
------------------------------------------- PRAKTIČNA
PLASTIKA
------------------------------------------- ZAŠTO PIŠEM
OVAJ BLOG
------------------------------------------- POVIJEST
PLASTIKE
-------------------------------------------
Plastic Europe podržao prijedlog zabrane odlagališta otpada
Europsko udruženje plastičara PlasticEurope objavilo je da podržava prijedlog člana europskog parlamenta Gerben-Jan Gerbandyja koji je on predložio donošenje propisa Europske unije o zabrani odlagališta otpada. Kako je izjavio Jan-Erik Johansson, direktor programa za sirovinsku učinkovitost pri udruženju PlasticsEurope "… to je ohrabrujući prijedlog. Vjerujemo da je zabrana odlagališta otpada ključ za rješavanje problema upravljanja otpadom kao izvorom sirovina. Svake godine 10 miliona tona plastike zakopava se na europskim odlagalištima. Ta plastika može biti sirovinska osnova za recikliranje i energijsko iskorištavanje te može omogućiti otvaranje tisuća radnih mjesta."
U svibnju 2011. godine, PlasticEurope pozvalo je političare da podrže napore ovog udruženja na smanjenju plastike na otpadima i dovođenja do nule do 2020. godine. Sedam EU članica plus Norveška i Švicarska postigle su manje od 10% plastike u otpadu na odlagalištima, međutim 15 ostalih zemalja imaju i do 60 % odbačene plastike na svojim odlagalištima. Prema mišljenju stručnjaka PlasticEurope to je rezultat slabe pravne regulative ovog područja u tim zemljama.
Plastika nađena dublje u oceanu nego se pretpostavljalo
Komadići otpadne plastike nađeni u oceanskim dubinama manji su nego što ljudi misle. Mnogi izmjereni su veličine milimetra.
Problem plastičnog otpada u oceanima možda je veći nego se je do sada mislilo i nego je objavljivano u nekim dosadašnjim istraživanjima. Bojazni ekologa temelje se na najnovijem istraživanju kojeg je proveo istraživački tim dva američka sveučilišta - University of Washington i University of Delaware koji su utvrdili da se plastični komadići nalaze dublje ispod oceanske površne. Kako izjavljuju voditelji istraživačkog tima Giora Proskurowski i Tobias Kukulka, to znači da je do sada problem plastičnog otpada u oceanima podcjenjivan.
Istraživanje je provedeno u sklopu Sjeverno Atlantske ekspedicije 2010. godine tijekom kojega je u uzetim uzorcima s različitih dubina (i do 30 metara) u svakom nađeni mali komadići plastike. Međutim, istraživanje nije moglo niti je imalo plan utvrditi niti procjenjivati koliko plastike ima u svjetskim oceanima. Za takvo što je potrebno puno više istraživanja.
Honeywell International Inc. radi na realizaciji tehnološkog rješenja za pridobivanje etilena iz metana (iz prirodnog plina) u jednostupanjskom procesu. Pratitelji događanja na ovom području razvoja kemijske tehnologije smatraju da će Honeywell, ukoliko uspije komercijalizirati tehnologiju, prvenstveno značajno sniziti troškove proizvodnje etilena te time napraviti značajan prodor na tržište sirovina za proizvodnju plastike vrijedno više milijardi dolara.
Rajeev Gautam, izvršni direktor Honewwellovog UOP petrokemijskog sektora izjavio je da je potrebno još nekoliko godina dok ova tehnološka rješenja ne postanu komercijalno prihvatljiva. "Imamo eksperimentalno kompletno provjeren koncept i uvidjeli smo određena područja za moguća poboljšanja. Stoga je sljedeći korak rad na razvoju tehnologije i dogradnji rješenja".
Prema procjeni g. Gautama, cijena tako proizvedenog etilena mogla bi biti i do 40 % niža od sadašnje, što bi bitno utjecalo na cijenu polietilena i plastičnih proizvoda dobivenih iz te vrste plastike. Također, ovaj proces omogućava i široku primjenu metana iz drugih izvora, a ne samo iz destilacije iz prirodnog plina, npr. iz bioplina koji se dobiva prilikom razgradnje biomase ili iz ugljena, kojeg je prema procjenama danas u svijetu na dovoljnim i eksploatacijski isplativim zalihama.
Pregled objavljenih video zapisa. Link je s lijeve strane u boxu, pa je moguće jednostavno doći do pregleda i izabrati ono što posjetitelja bloga zanima:
Tim nizozemskih arhitekata planira u Tihom oceanu izgraditi otok za stanovanje, odmor i proizvodnju hrane veličine Havaja od reciklirane plastike koja pluta oceanom.
Taj otok će biti utočište osobama direktno pogođenim klimatskim promjenama. Na smeće koje pluta Tihim oceanom, sjeverozapadno od Havaja, ponovo je skrenuta pažnja nakon što je tim arhitekata iz tvrtke Whim Architects iz Rotterdama najavio izgradnju otoka.
Arhitekti su najavili posjet smetlištu, koje bi uskoro moglo postati luksuzna destinacija, poručio je milijarder i avanturist David de Rothschild sa svog broda Plastiki.
Plastiki je brod izgrađen od 12.500 recikliranih plastičnih boca, a opisuju ga kao plutajuću bocu koja nosi poruku našem društvu. Za sada se radi o istraživačkom projektu kako bi se sagledale sve mogućnosti gradnje jednog takvog otoka.
Kako arhitekti navode na svojoj službenoj internetskoj stranici Recycled Island, glavni ciljevi projekta su čišćenje oceana od divovske količine plastičnog otpada, stvaranje novog zemljišta i izgradnja održivog staništa.
Stručnjaci ističu da oceanom pluta ogromna količina otpada koja bi bila i više nego dovoljna za izgradnju otoka. Izgradnjom otoka, želi se utjecati i na svijest ljudi, skrenuti pažnja na klimatske promjene, ali i ukazati da se recikliranjem sirovina može smanjiti zagađenost oceana.
Širom svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, milioni potrošača svakodnevno koriste plastične vrećice kako bi donijeli kupljenu robu iz trgovina i sa tržnica svojim kućama. Takav odabir jeste "održivi" izbor, jer osim brojnih ekoloških prednosti plastične vrećice u odnosu na alternativne, mogu se prikupljati i reciklirati. Stotine tisuće tona plastičnih vrećica reciklira se širom svijeta, jer pametni znaju čemu služi recikliranje - reciklirane vrećice ponovno se koriste u proizvodnji vrećica, ali i brojnih drugih plastičnih proizvoda, čime se štedi na sirovini, prirodnim resursima i energiji.
Ukoliko se uvede naplata za, do sada, besplatne plastične vrećice, potrošači će se preusmjeriti ili na višekratne plastične vrećice (što znači još veću potrošnju plastike) ili na papirnate ili platnene vrećice (što je znatno lošije ekološko rješenje), a time će se višestruko povećati volumen otpada i višestruko će opteretiti okoliš.
Nekoliko podataka o recikliranju:
- Jednokratne plastične vrećice, one besplatne (za sada) predstavljaju samo vrlo mali dio problema otpada. Rješavanje problema otpada neće se postići naplatom tih vrećica. Stoga, sve aktivnosti, poticaje i edukativne akcije treba usmjeriti na prikupljanje i recikliranje.
- U svijetu je udio recikliranja plastičnih vrećica dvostruko porastao u zadnjih 9 godina. Npr. u Americi je 2010. godine reciklirano više od 400.000 t plastičnih vrećica (2)
- Prema podacima Američkog ministarstva zaštite okoliša EPA, učešće recikliranja plastičnih vrećica je u 2010 bilo 14,7%, a to je porast od skoro 24% u odnosu na prethodnu godinu (1)
- Recikliranje (a ne uvođenje taksi, ne zabrane, ne prelazak na biorazgradljive alternative) omogućava otvaranje novih radnih mjesta
Nekoliko činjenica o plastičnim vrećicama:
- Plastična vrećica je najbolja opcija u pogledu zaštite okoliša. Po jedinici proizvoda plastične vrećice koriste najmanje prirodnih resursa, najmanje zagađuju okoliš i vode, najmanje zauzimaju prostora na odlagalištima, najmanji su generator stakleničkih plinova
- Na odlagalištima zauzimaju manje prostora jer 1000 plastičnih vrećica je teško 3 do 5 kg, dok je 100 papirnih vrećica teško oko 50 kg (3)
- Plastične vrećice proizvode 80% manje otpada nego papirnate (4)
- Plastiučne vrećice čine vrlo mali udio u otpadu - manje od 0,5% (5)
- Sirovina za proizvodnju plastičnih vrećica najčešće je prirodni plin (6)
- Od recikliranih plastičnih vrećica mogu se ponovno proizvesti plastične vrećice, ali i brojni drugi plastični proizvodi široke potrošnje, pa sve do željezničkih pragova i mostova
Dan planeta Zemlje obilježava se svake godine 22. travnja i organiziraju se razne korisne akcije, upozorava se javnost na problem onečišćenja i zagađenja okoliša, poučava se ljude što bi trebalo, a što ne bi trebalo. U posebnom izdanju - dodatku riječkog novog lista tom je prilikom objavljen članak - pismo kojeg je u ime planeta Zemlje napisala Ivana Rogić - diplomirana inženjerka biologije, inače zaposlena u Javnoj ustanovi Priroda.
Pismo prenosim u cijelosti, a s nekim ubačenim dijelovima se ne slažem, pa eto uzimam si slobodu komentirati i ukazati na netočnosti i krive informacije kojima se zavarava javnost. Dakle:
PISMO PLANETA ZEMLJE
JADI JEDNOG PLANETA
Čovjek vođen ambicijom i željom za profitom, svoje je postojanje ispunio aktivnostima koje predstavljaju uvod u scenarij apokaliptičnog filma, a svi problemi stanu u jednu riječ - onečišćenje
Relativno sam mali i mlad planet, imam pokoju godinu i dosta planetarnog iskustva, cca 4 milijarde godina na području rotacija i oko 3 milijarde godina na razvoju i održavanju životnih oblika te uvjeta potrebnih za život. U ovom sunčevom sustavu jedini sam planet s ovakvim karakteristikama. Tijekom svog postojanja stvarno sam doživjela svašta, kao i sam život koji se razvio na meni, ali ipak u svemu tome nikad nisam doživjela da jedna vrsta svjesno ugrožava vlastito postojanje i još pri tom sebe smatra vrhuncem razvoja života, dok s druge strane ne shvaća da niti jedna vrsta koja obitava na meni nije superiornija drugoj. Koliko god se voli isticati i biti jedinstven, ne želi naučiti da je sva priroda i svaka kreacija dio mene, ali i dio njega, čovjeka. Koliko god želi biti neovisan i voli svojatati, ne shvaća da je povezan s okolišem koji sustavno uništava, s vrstama koje radi njega svakodnevno izumiru.
Vođen ambicijom, željom za profitom, svoje postojanje ispunio je aktivnostima koje predstavljaju uvod u dobar scenarij apokaliptičnog filma. Svi njegovi problemi su postali i moji problemi, a većina ih upravo stane u jednu riječ onečišćenje. Onečišćenje svega što se može onečistiti. Onečišćenje atmosfere, globalno zagrijavanje, otapanje ledenjaka, promjene strujanja morskih struja, klimatske promjene posljedice su načina života ljudi, pokrećući jedna drugu, vodeći ka teškim danima za život i mene općenito. Primjerice, odlaganje otpada vodi onečišćenju tla, onečišćenju podzemnih voda i u konačnici velikim zdravstvenim problemima kako za čovjeka, tako i za ostala živa bića.
Apetit koji čovječanstvo ima jednostavno je prevelik, jer uporno ima viziju da sam tri puta veća nego što ustvari jesam, dok s druge strane svakodnevno koristi frazu »Kako je svijet malen!«. Vjeruje da u onim malim prostorima koji su ostali netaknuti i neistraženi skrivam tko zna kakvo bogatstvo ili neki neiskorišteni resurs. Iako je sasvim dobro definirao moje granice i mogućnosti, zašto uporno traži više od onoga što mu mogu dati, uskraćujući tako ne samo prava drugim živim organizmima, već i ostalim pripadnicima svoje vrste? Nažalost, posljedica nanesene štete još uvijek nije svjestan i stoga je krajnje vrijeme da se s obzirom na tu spoznaju počne odgovornije ponašati. Ako ne radi očuvanja sveukupnog života, onda radi očuvanja vlastitog života i pružanja šanse budućim naraštajima koji dolaze jer ipak Svijet koji kreira ostavlja svojoj djeci u naslijeđe.
I zato čovječe, 22. travnja 2012. godine budi ustrajniji u donesenim odlukama i mjerama očuvanja svog planeta jer vrijeme potrebno za obnavljanje prirodnih bogatstava i ponovno uspostavljanje narušene ravnoteže je uvijek višestruko duže nego vrijeme potrebno da se stabilni, gotovo savršeni sustavi unište. Uostalom, kvaliteta tvog života ovisi o tome.
S ljubavlju, Tvoj zabrinuti planet Zemlja Ivana Rogić,
Javna ustanova Priroda
Komentar autora bloga:
Da, slažem se s pismom, sve lijepo, malo patetično, ali ne može se naći nikakva zamjerka. Treba se brinuti o okolišu, smanjiti otpad, smanjiti štetne emisije i čuvati prirodne resurse. Potpisujem.
Ali, u tekstu je ubačen text box s cijelim nizom krivig, netočnih, pa i zlonamjernih informacija koje se odnose na plastiku. Postavlja se pitanje zašto? Zašto se ljude lažnim, netočnim i neprovjerenim informacijama navodi da sami sebi rade štetu. Zašto se stvara dojam da je plastika nešto loše, prljavo, zagađujuće?
Pa da odgovorim na te neistine i netočnosti:
1. Ne razgrađuje se, samo se raspada u plastičnu prašinu
- Djelomično točno, kako kada, kako koja plastika, kako u kojim uvijetima. Klasična plastika uglavnom se ne raspada u prirodnim uvijetima, ali to se treba smatrati njenom prednošću. Jer, takva se plastika treba može (i mora) pokupiti i reciklirati.
2. Ne reciklira se dovoljno
Slažem se, nije dovoljno. A je li plastika tome kriva?
3. U Europi se reciklira svega 2,5% plastičnih boca
Netočno!
U Europi je prema izvještaju Resource Recycling-a u 2010. godini reciklirano 48% PET boca.
U Americi je, prema izvještaju Ministarstva zaštite okoliša EPA, u 2010. godini reciklirano 29.2% PET boca.
A valja dodati da PET boce čine samo 1% krutog otpada na odlagalištima, kako se navodi u izvještaju PET Resin Association
4. Plastični otpad čini 95 % oceanskog onečišćenja
Netočno!
Prema izvještaju Coastal CleanUp za 2010 godinu nađeno je oko 56 % svakakvog plastičnog otpada dok je ostali otpad najčešće cigaretni filteri. U 25 godina provođenja te akcije, taj postotak nije bitno različit. Ali, naravno da je učešće plastike u oceanskom plastičnom otpadu velik iz jednostavnog razloga što plastika pliva. Tko zna što krije dno oceana. Ali je li to kriva plastika ili naše neodgovorno ponašanje?
5. 1 milijun morskih ptica i 100 tisuća morskih sisavaca i morskih kornjača umire godišnje od posljedica »plastičnog onečišćenja«
Netočno!
Prema izvještaju Coastal CleanUp za 2010 godinu nađeno je 488 životinja zapletenih u razni otpad na moru, pa tako i u plastični otpad. Najviše njih (371) u odbačeni ribarski pribor. Među nekoliko vrsta životinja nađeno je 87 morskih ptica. U 25 godina provođenja akcije Coastal CleanUp nađeno je 4073 životinja uginulih zbog plastičnog otpada. Valja napomenuti da u akciji sudjeluju 152 zemlje.
A zbog čega najviše ugibaju morske kornjače - već sam pisao u postu "Nepodnošljiva lakoća poluinformiranosti"
6. Jedno kućanstvo u godinu dana nakupi 323 plastične vrećice
Da, i što bi sad to trebalo značiti? Broj je diskutabilan, ali vjerojatno je blizak stvarnim brojkama. Međutim što je tu tako značajno da bi se ugrožavao planet Zemlja. Imamo li neko drugo bolje rješenje? Nemamo, sva druga lažno se predstavljaju kao ekološkija. O tome se je na više mjesta pisalo na ovom postu, a najbolji pregled dan je u postu "21 razlog zašto ne treba naplaćivati plastične vrećice"
7. Različite otrovne tvari iz plastičnog otpada ulaze u hranidbeni lanac
Vrlo paušalna, opća i zastrašujuća izjava, bez ikakvih dokaza. Eto rečeno, pa zapisano.
8. Koliko ste plastike pojeli danas?
Nema odgovora, ali pokušati ću ja umjesto čitatelja - ništa ili vrlo malo. Ali i da jeste, što onda - nikom ništa, plastika će takva kakva je ušla i izaći iz probavnog trakta. Sjetite se - toliko optužuju da je plastika nerazgradljiva. Pa eto, ni sada se neće razgraditi. Naravno, veliki je broj plastičnih materijala i svaki ima svoju namjeni. Ali, plastike koje se koriste u kontaktu s hranom su strogo provjeravane i sigurne su. A iskreno sumnjam da će netko ići gristi PVC branik od automobila. Ako bi smo povukli paralelu sa sveprisutnim metalima - živa je strašan otrov, olovo, arsen, krom, kadmij, nikal, mangan, titan i ostali teški metali su opasni, pa svejedno ne govorimo da su metali opasni.
I zaključiti ću - lijepo je boriti se za zaštitu okoliša i očuvanje planete Zemlje, ali ružno je iznositi neistine i zavaravati javnost - to je u stvari ono pravo zagađivanje medijskog, ali i našeg svakodnevnog prostora.
Opća Uprava za zaštitu okoliša Europske komisije u skladu s proklamiranom politikom "Znanost za okoliš" izdala je objavu za tisak o upravo završenom istraživanju (1):
"Održivost bioplastike:
opća komparativna analiza i preporuke za unapređenje"
Osigurati da bio-plastika stvarno bude u skladu s održivim razvojem
Najnovije istraživanje (1) bacilo je novo svjetlo na vjerodostojnost održivosti plastike na bio osnovi, tzv. bioplastike. Utvrđeno je da, do sada, bioplastika nije usklađena s principima održivosti, prvenstveno zbog korištenja pesticida pri uzgoju sirovinske osnove. Ipak, to bi se moglo promijeniti s daljnjim razvojem tehnologije.
Plastika je vrlo korisna, ali u porastu je zabrinutost zbog njenog utjecaja na okoliš i ljudsko zdravlje. U pogledu održivosti, dva su značajna pitanja: troše se neobnovljivi izvori sirovina i ne može se razgrađivati. Klasična plastika proizvodi se korištenjem ugljika iz nafte, dok se za bioplastiku koristi ugljik iz obnovljivih izvora, kao što su kukuruzni škrob, proteini soje i celuloza te se temeljem toga bioplastika smatra pogodnijom po principima održivosti. U određenim slučajevima, bioplastika može biti i biorazgradljiva.
Istraživači su ispitali sadašnje dokaze o održivosti plastike na bio osnovi i razgovarali su s brojnim proizvođačima bioplastike i bioplastičnih proizvoda koji su komercijalno dostupni ili su u fazi razvoja. Analiza održivosti zasnovana je na materijalnim, ekološkim, zdravstvenim i sigurnosnim utjecajima tijekom cijelog životnog ciklusa proizvoda od bio-plastike.
Istraživanje je obuhvatilo moguće utjecaje na održivost koji proizlaze iz korištenja genetski modificiranih biljaka i opasnih pesticida koji se koriste pri uzgoju sirovinske osnove (kukuruz, soja), opasnih kemikalija tijekom proizvodnje i prerade, korištenja štetnih aditiva ili neprovjerenih materijala za koje nisu dovoljno poznati utjecaji na ljudsko zdravlje, moguće opasnosti na radnim mjestima u proizvodnji kao i učinkovitost korištenja prirodnih resursa u što je uključena voda, energija i sirovine. Istraživanje je ograničeno utoliko koliko nisu javno dostupni određeni podaci o pojedinim analiziranim komercijalnim materijalima.
Iako je bioplastika u pojedinim aspektima pogodnija u smislu održivosti od klasične plastike, ovo istraživanje je utvrdilo nekoliko opasnosti po okoliš i zdravlje radnika tijekom uzgoja i proizvodnog procesa. Pojedina bioplastika pogodna je zbog svoje zdravstvene i sigurnosne prednosti, a to su polihidroksialkanati (polyhydroxyalkanoates (PHAs), polilaktička kiselina (poly-lactic acid(PLA) i škrob. Međutim, ta plastika sadrži i potencijalne opasnosti kao što je npr. kod proizvodnje PHA radnici bi mogli biti izloženi kemikalijama koje mogu biti kancerogene, a u proizvodnji PLA se koristi kemikalija na bazi kositra što bi moglo imati utjecaja na hormonalni sustav izloženih radnika. Također, određena bioplastika je pogodnija s gledišta zaštite okoliša, kao što je plastika dobivena od škroba, PHA i proteina soje. Ipak, sva bioplastika zahtjeva obradive površine zemlje za proizvodnju sirovinske osnove. Treba dodati da sirovinska osnova bioplastike može biti genetski modificirana ili uzgajana uz korištenje otrovnih pesticida, a koji mogu zagaditi okoliš.
Istraživanje koje se trenutno provodi radi na razvoju druge generacije plastike na bio osnovi od izvora koji neće konkurirati proizvodnji hrane, kao što su npr. agrikulturni nusprodukti - stabljike kukuruza i alge. Obzirom da su procesi dobivanja sirovina za bio plastiku još u početnim fazama razvoja i proizvode male količine, zahtjevaju značajnu potrošnju energije i vode. To se može očekivati da će se daljnjim razvojem tehnologije povećavati učinkovitost procesa proizvodnje.
Istraživanje je navelo brojne preporuke kako bi se unaprijedila održivost bioplastike.
1. Na području proizvodnje sirovinske osnove, prepruča se korištenje agikulturnih ili industrijskih nusproizvoda i održive metode uzgoja kukuruza za bioplastiku.
2. Na području proizvodnje plastike, savjetuje se korištenje materijala koji stvaraju korisne nusproizvode, izbjegavajući korištenje bilo kakvih konstruiranih nanočestica čiji rizici nisu potpuno razjašnjeni ili za koje trenutno nisu dobro poznati učinci na zdravlje i okoliš.
3. Osim toga, u studiji se savjetuje bolja edukacija potrošača kako bi ih se potaklo na korištenje plastike koja je bolja po principima održivosti, kao i
4. Rad s vladama koje trebaju uspostaviti infrastrukturu potrebnu za uspješno kompostiranje i/ili recikliranje plastike proizvedene na bio osnovi.
1) Alvarez-Chavez, C.R., Edwards, S., Moure-Eraso, R. & Geiser, K. (2012) Sustainability of bio-based plastics: general comparative analysis and recommendations for improvement. Journal of Cleaner Production. 23:47-56.
Britanska vlada zatražila je od svojih sugrađana: Koristite više puta istu plastičnu vrećicu
Prosječni kupac kroz život iskoristi 13.000 vrećica.
Britanska vlada svojevremeno je pokrenula kampanju kojom se želi potaknuti kupce da višekratno koriste plastične vrećice prilikom kupovina, te upozorava da svaki prosječni britanski kupac kroz život iskoristi 13.000 vrećica.
"Ne možemo nastaviti koristiti milijarde novih plastičnih vrećica svake godine, to je ogroman gubitak i vidljiv simbol našeg potrošačkog - 'za jednokratnu uporabu' društva ", rekla je ministrica za okoliš Jane Kennedy.
Britansko istraživanje pokazalo je da prosječni kupac iskoristi više od 160 novih vrećica svake godine, a samo ih je prošle godine distribuirano 9,9 milijardi, priopćila je vlada.
Premijer Gordon Brown zatražio od prodavača da poduzmu akcije na tom planu, rekavši da će u suprotnom vlada morati reagirati i zatražiti od njih da vrećice kupcima prodaju.
Cilj nove kampanje je potaknuti ljude da više puta koriste plastične vrećice, a nešto prije nego je pokrenuta, sedam vodećih supermarketa obvezalo se smanjiti za 50 posto do svibnja broj izdanih vrećica.
Komentar autora bloga:
Evo kako to rade Britanci: analiziraju, uoče, pokreću akcije i mjere rezultate. A ako trgovački lanci "ne poduzmu akcije na tom planu", vlada će reagirati i tek onda zatražiti da vrećice naplaćuju.
A kako to mi radimo: naplati - jer, zašto bi analizirali i pokretali neke akcije kad se zna da Hrvati ionako ništa ne čine dok ih se ne lupi po džepu, a u međuvremenu dok se ne donese odluka o naplati - nema problema, ima većih katolika od Pape - Mr. Holy-green on je odmah krenuo u naplatu, zar ne?
U Sjedinjenim Američkim državama 2010. godine reciklirano je oko 450.000 t plastičnih boca izrađenih od polietilena visoke gustoće (HDPE ili PE-HD), a donji dijagram pokazuje kako je iskorišten taj reciklat:
Kako nije moguće u jednom postu organizirai i prikazati ukupni sadržaj, već samo oko 100 linkova na postove, odlučio sam SADRŽAJ podijeliti u više postova, i tako linkove postaviti u lijevi box. SADRŽAJ 1, SADRŽAJ 2, itd.
SADRŽAJ 2
Od 15. travnja 2012. do 28. lipnja 2012.
Kako prenosi Dnevnik.hr znanstvenici su napravili pravo postignuće u procesu proizvodnje plastike. Ugrubo rečeno, od kupusa su uspjeli dobiti sirovi materijal za izradu bioplastike.
Arabidopsis biljka koja daje velike količine omega-7 kiselina
(Foto: Brookhaven National Laboratory)
Ipak, nešto preciznije objašnjenje bilo bi kako su znanstvenici Brookhaven National laboratorija i Dow AgroSciencesa, u laboratoriju uzgojili biljku srodnu kupusu, iz koje su uspjeli dobiti sirovi materijal za izradu plastike.
Sjemenke te biljke sadrže baš onaj tip masne kiseline, koji se može koristiti kao kemijska komponenta u proizvodnji obične plastike, prenosi popsci.com. Iako danas većina plastičnih proizvoda i dalje dolazi od nafte ili ugljena, bioplastika iz biljaka postaje sve češća.
Od uzgoja do masovne proizvodnje
Mnogi spremnici danas se proizvode od polilaktične kiseline, poliestera koji se dobiva iz stabljike kukuruza i nusprodukta šećerne trske. Biolozima je bila želja napraviti biljku koja će proizvoditi neuobičajeno velike količine omega-7 masnih kiselina, koje su jedan od ključnih sastojaka u proizvodnji plastike.
Eksperimentirali su genima biljaka za koje se zna da proizvode te kiseline u svojim sjemenkama, a kao baza im je poslužila laboratorijska biljka Arabidopsis, u koju su dodavali gene. Naposljetku se pokazalo kako su biolozi trebali napraviti potpuno nov metabolički sustav, stvarajući umjetne enzime i manipulirati genima, kako bi dobili biljku koja proizvodi visoke količine omega-7 kiselina.
Konačan rezultat je biljka koja se može koristiti kao obnovljiv izvor kemikalija koje su potrebne za izradu plastike poput polietilena. Samo je pitanje vremena kad će bioplastika postati dio naše svakodnevice.
Komentar autora bloga:
Nije li ovo dobar primjer gdje se svi trebamo dobro zamisliti gdje nas sve to može dovesti.
Dakle, na ovom primjeru vidjeli smo kako se genetski modificira biljka kako bi imala što više masnih kiselina koje su kasnije iskoristive. A zašto? Samo zato da bi se zadovoljila glad javnosti za "zelenim" - jer to je kao zeleno. Odmah želim reći - nije zeleno i tko god kaže da jeste - zavarava javnost. Niti je zeleno genetski modificirati biljke koje mogu ući u prehrambeni ciklus, niti je zeleno obradive površine okupirati za te biljke, a hrane nema dovoljno, niti je zeleno što će hrana još više poskupiti - a dobiva se ista, upravo jednaka plastika kao i ona iz klasična iz fosilnih goriva, nafte i plina.
Dakle, naftu i plin umjesto što razbacijemo na transport i grijanje treba iskoristiti za vrijednije prerade, u što ubrajam i plastiku, a polja prepustiti hrani. A grijanje i transport - na struju, a struju proizvoditi na sve moguće načine - iz vodotokova, sunca, vjetra, spaljivanjem otpada i smeća, pa i nuklearne energije koja je danas vrlo sigurna.
U povodu obilježavanja Dana planeta Zemlje, riječka Udruga "Spirit", u nedjelju 22. travnja 2012. u klubu "Palach" organizira prigodni program pod nazivom "Eco-recycle party" koji započinje prikazivanjem filma "Earth", a u sklopu kojega će u 21 sat biti održana i "Recycle revija" na kojoj će biti predstavljene torbe, majice, kape, šalovi, novčanici i razni drugi predmeti nastali recikliranjem odnosno bolje bi bilo reći iskorištavanjem već iskorištenih plastičnih vrećica. Modele će nositi autori ali i posjetitelji koji na taj način budu željeli podržati Spiritovce, a neko od proizvoda moći će se i kupiti.
Cijena ulaznice iznosi 10 kuna ili 10 čistih plastičnih vrećica.
Na reviji će biti predstavljeni radovi nastali u ekološkoj radionici "EkoRekoRi", čiji je cilj smanjivanje odbacivanja plastičnih vrećica
Budući da su se u "EkoRekoRi" opredijelili za recikliranje (odnosno iskorištavanjem već iskorištenih) plastičnih vrećica, te da će projekt kao i metode recikliranja i gotovi proizvodi biti prezentirani i u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku na Festivalu znanosti u utorak, 24. travnja 2012. od 16 do 22 sata, pozivaju se posjetitelji da podrže ovu ideju tako što će donijeti plastične vrećice koje su im višak.
U časopisu IRT 3000 (Inovacije Razvoj Tehnologije) od travnja 2012. objavljen je stručni članak prof.dr. Igora Čatića o bioplastici. Kako časopis nije baš široko čitan, a kako smatram da je članak sažeti pregled što je to bioplastika, prenosim ga kako bi čitatelji ovog bloga mogli vidjeti o čemu se radi. Posebno je zanimljiv slikovit pregled materijala koji se prema prof.dr. Čatiću dijele na POLIMERE i NEPOLIMERE.
Bioplastika je samo plastika s posebnim karakteristikama
Plastika se temelji na prirodnim izvorima
Mnogi časopisi, magazini, a osobito masovni mediji puni su riječi koje započinju s bio, poput biogorivo, bioplastika, biokozmetika itd. To vodi pitanju je li sve s oznakom bio univerzalno rješenje za pitanja poput klimatskih promjena, gladi u svijetu, ili sintagme uporaba hrane kao oružja. Postavlja se pitanje zašto su svi zgroženi kada čuju da je plastika načinjena od fosilnih goriva: nafte, prirodnog plina ili ugljena. Moraju li zaista svi biti oduševljeni s bioplastikom načinjenom od uzgojene, dakle po čovjeku načinjene biomase, kako je to sugerirao plakat jednog talijanskog proizvođača u promidžbenoj kampanji tijekom sajma plastike i gume K'10, u jesen 2010. u Düsseldorfu. Kao što je na reklamnoj fotografiji tog proizvođača bioplastike bila užasnuta jedna mlada dama koja izjavljuje: »zar se još uvijek upotrebljava plastiku?«.
Inženjeri moraju izabrati optimalni materijal
Zašto sam tijekom nastavničke karijere insistirao da moji studenti prisustvuju predavanjima? Živu riječ ne može zamijeniti pisani tekst. Navođen im je sljedeći primjer. Na prvom predavanju kojem sam nazočio iz predmeta Materijali, još kao brucoš tamo daleke 1954. naučio sam zauvijek sljedeću misao. »Inženjer mora izabrati optimalni materijal za određenu svrhu. To ne znači najbolji ili najskuplji materijal.« Danas bih na temelju vlastitoga iskustva pridodao. »Izabrati optimalni materijal znači uzeti u obzir tehničke, gospodarske, društvene pa i humanističke ciljeve.« Međutim na optimalni izbor ne smije utjecati marketing, posebno ne tzv. ekomarketing s vrlo dvojbenim ciljevima. Polazi se od teze da su proizvodi poljoprivrede, agrikulture, uzgojine, rezultat volje, znanja i sredstava čovjeka. Kao takvi nisu proizvodi prirode, prirodnina. To je razlog zašto valja razlikovati dva temeljna pojma, prirodu i kulturu. Primjer su šumske gljive (prirodne) i uzgojene u podrumima na vati (kultivirane).
Polimeri i nepolimeri
Potrebno je najprije definirati neke pojmove. Opća tehnika je zajedničko ime za prirodnu tehniku i čovjekovu, umjetnu tehniku. Samo se proizvode prirodne tehnike, prirodnina, može označiti kao prirodne proizvode. Sve načinjeno po čovjeku ili uz njegovu pomoć su
kultivirani, umjetni proizvodi. U poljoprivredi i stočarstvu se upotrebljava izraz poljoprivredna kultura, uzgojena stoka. Dakle radi se o uzgojenomu. U tehnici su odgovarajući nazivi: artefakt ili umjetnina [1].
Imajući to na umu, raspravljat će se o novoj sistematizaciji materijala. Već se u školama stoljećima poučava da postoje dvije osnovne skupine materijala: metali i nemetali. Nedavno je skupina stručnjaka na čelu s autorom predložila novu sistematizaciju na polimere i nepolimere [2,3]. Ideja za tu sistematizaciju temelji se na osnovnoj definiciji polimera. Naziv polimeri je zajedničko ime za prirodne i sintetske tvari i materijale koje kojih je osnovni sastojak sustav makromolekula, preciznije makromolekulnih spojeva s ponavljajućim jedinicama [4-6].
Slika 1 - Od materije do složenaca
Temeljeno na toj definiciji moguće je razlikovati četiri osnovne skupine makromolekulnih spojeva (razina R2, slika 1). Polimeri i nepolimeri mogu biti organski i anorganski.
Najprije treba naglasiti da su svi prirodni organski polimeri rezultat prirodne tehnike: osnovni (R2) poput bjelančevina, biopolimerni organizmi (mikroorganizmi, R3), fitopolimeri (npr. drvo, R4) i animalni polimeri [npr. prirodna (divlja) svinja (R4)]. Na razini R5, nalaze se neživi organski produkti poput nafte ili prirodnoga plina i živi organski proizvodi. Slijede proizvodi umjetne (čovjekove) tehnike. Pojednostavljeno na razini R6 proizvode se plastika i elastomeri. Pritom je moguće razlikovati te materijale koji su rezultat organske sinteze, a načinjeni su od neživih tvari poput fosilnih goriva (npr. PE, PVC, PS, UP, PUR). To je fosilna plastika. Drugu skupinu čine kemijski modificirani biopolimeri od prirodnih ili uzgojenih izvora (npr. PLA, PHA ili bio-PE). Tu je skupinu materijala moguće nazvati bioplastika.
Bioplastika je također čovjekov organski polimer
Iz tablice 1 proizlazi da se uporabom naziva bioplastika uvodi i još jedna podjela plastike. To je ona na bioplastiku i fosilnu plastiku. Poželjno je na ovom mjestu definirati sva tri pojma.
Prema definiciji usvojenoj u projektu Struna, plastika je materijal čiji je osnovni sastojak tvar visoke molekulne mase i koji se pri potrebnoj smičnoj viskoznosti može praoblikovati [7]. Pritom osnovnu tvar čine makromolekulni anorganski ili organski spojevi, kojima se po potrebi dodaju odgovarajući sastojci, dodatci.
Bioplastika je oblik plastike kod koje ulaz u proces njezine proizvodnje čini biomasa iz obnovljivih izvora poput biljnog ulja, škrob ili mikrobiota. Osnovno obilježje fosilne plastike temelji se na uporabi fosilnih goriva: nafte, prirodnog plina pa čak i ugljena kao ulaza u
proizvodni proces. Neke vrste bioplastike su predviđene da degradiraju, da se razgrade, ali to je moguće postići i s fosilnom plastikom.
Produbljenim proučavanjem definicije polimera slijedi zaključak da je bioplastika također umjetni materijal koji je načinio čovjek. Po čemu se onda razlikuju bioplastika i fosilna plastika. Kod bioplastike su ulaz u proces proizvodnje uzgojine, ali one nisu proizvodi prirode, prirodnine.
Neki pogrješni nazivi
Prema opisu stupca C (slika 1) naziv drvno-polimerni kompozit (a) je pogrješan je drvo je biljka koja sadrži organske polimere (celulozu i lignin). Stoga se takav kompozit treba zvati npr. drvno-polipropilenski kompozit. Budući da danas postoje hibridni materijali kao što su oni koje čine bjelančevine i organski ili anorganski polimeri, potrebno je pisati puna imena obje komponente (R7)
Sve učestalije se u proizvodnim procesima upotrebljavaju mikroorganizmi koje također čine organski polimeri (R3)
Po mišljenju autora najveća je kontroverza rasprava o nafti ili prirodnom plinu (R5).
Zastrašujuća reklamna slika odnosi se na fosilnu plastiku, temeljenu na fosilnim gorivima. Međutim po definiciji nafta, prirodni plin i ugljen čisti su proizvodi prirode i to su organski polimeri. Nastajanje tih prirodninâ trajalo je milijunima godina i zato ih se može samo otkriti i pridobivati.
Zaključak
Temeljeno na nekim idejama nizozemskog filozofa H. van Riessena (iz 1911.) moguće je rezimirati [6]. »Više materijala može ispuniti svrhu proizvoda. Istodobno kupac je nezainteresiran za vrstu materijala ili postupak njegovog pravljenja. Njega zanima isključivo svrha proizvoda i optimalni omjer kvalitete i cijene.« Primjerice tzv. zeleni polietilen je polietilen pri čijoj je proizvodnji ulaz u proizvodni proces jedan od oblika biomase. Sukladno naporima ekomarketinga riječ zelen trebao bi pobuditi interes kupca. Odnosno u nekim
slučajevima omogućuje postizavanje potrebnih svojstava proizvoda. Stoga je bioplastika samo jedna skupina među tako brojnim skupinama plastike, ali posebnih karakteristika. Suvremeni kupac treba upotrebljiv proizvod, ali je istovremeno sve svjesniji
utjecaja proizvoda na okoliš i prirodu.
U trenutku kada je proizvodnja bioplastike manja od 0,5 % ostale plastike, iz reklamnih razloga, slijedeći ideje lošeg ekomarktinga, napadati fosilnu plastiku je pogrješno. Tko će platiti nastalu štetu?
(a) Osnovu sistematizacije čini činjenica da polimeri mogu biti organski i anorganski. Pritom treba imati trajno na umu da se sva plastika ubraja u polimere, ali svi polimeri nisu plastika.
Reference:
[1] Čatić, I.: Zašto je moguć korjenit razvoj materijala a samo inovativni proizvodnih postupaka i proizvoda?, Polimeri 24(2003)2-4, 64-73.
[2] Čatić, I. at all.: Draft of the basic systematization of inorganic and organic macromolecular compounds, ANTEC 2011, Society of Plastics Engineers, Boston, May, 2011, p. 2012-2017.
[2] Čatić, I., Barić, G., Cvjetičanin, N., Galić, K., Godec, D., Grancarić, A.M., Katavić, I., Kovačić, T., Raos, P., Rogić, A., Rujnić-Sokele, M., Vranješ, N., Vrsaljko, Domagoj, Andričić, B.: Polimeri – od prapočetaka do plastike i elastomera, Polimeri 31(2)59-70(2010).
[3] Van Krevelen, D. W.: Properties of Polymers (3rd ed.), Elsevier, Amsterdam, 1997.
[4] scifun.chem.wisc.edu/CHEMWEEK/POLYMERS/Polymers.html.
[5] en.wikipedia.org/wiki/Polymer.
[6] Eekels, J.: Some Historical Remarks on the Philosophy of Making and Design, ICED 95, Prague, August 22-24, 1995, 36-43.
[7] Projekt Hrvatsko stručno nazivlje, Struna, voditeljica M. Bratanić, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, financira Hrvatska zaklada za znanost (projekt u razvoju od 2008.)
Novi interes američke aeronautičke agencije NASA u području istraživanja o alternativnim izvorima energije naznačio je nove mogućnosti s biogorivom na bazi algi.
NASA je trenutačno prekinula s ambicioznim svemirskim programima, ali to ne znači da agencija spava na lovorikama. Agencija je pokazala interes za alternativne izvore energije i nedavno je eksperimentirala s vodikom te energijom vjetra i sunca. Također, NASA je pokazala interes i za biogoriva kao i za samu proizvodnju te vrste goriva.
Ovaj tjedan, NASA je predstavila novi sustav koji omogućava ogroman rast algi, a koje se mogu koristiti za proizvodnju biogoriva. NASA smatra da bi to mogao biti novi izvor energije. Sustav nije nimalo kompliciran - sastoji se od ogromnih plastičnih vreća koje se u ovom projektu - Omega projekt nazivaju kao plastični bio reaktori - (plasticbioreactors - PBRs). Vreće sadrže male količine algi, dovoljno da se iste pod određenim uvjetima razmnožavaju u veće kolonije. U njih se pumpa otpadna voda i dozira ugljični dioksid. To konzumiraju alge i kao nusprodukt svog razmnožavanja proizvode biogorivo. NASA istraživači prezentirali su sustav ovog tjedna u Kaliforniji i vjeruju da bi "uzgajalište" algi, smješteno kraj pročistača otpadnih voda, moglo proizvoditi više od 7500 litara biogoriva godišnje.
Biogorivo od algi je relativno novi koncept koji privlači sve veću pažnju u svijetu alternativnih izvora energije. Biogoriva se proizvode od organizama na bazi ugljika i može se koristiti za pokretanje vozila. Biogoriva već se sada koriste u javnom prijevozu, ali još uvijek to gorivo nije preuzelo vodeću ulogu, obzirom da ga brojni automobilski stručnjaci smatraju nedovoljno učinkovitim. Inače, uzgoj algi zahtjeva velike zemljine površine i stalno opskrbljivanje gnojivima kako bi proizvodnja biogoriva na toj osnovi bila isplativa.
Ovim projektom mijenja se koncepcija. NASA navodi da postoji jedan veliki problem s novim sustavom za energiju iz biogoriva. Sustav zahtjeva velike količine plastike kako bi radio ispravno. Inače, plastika je učestalo kritizirana zbog njezina negativna utjecaja na okoliš i to ovaj novi sustav čini ne baš idealnim u funkciji alternativnog izvora energije. Sam proces predviđa da se plastične vreće zamjenjuju svake godine, što znači da će "farme" algi za biogorivo trošiti velike količine plastike ukoliko žele značajniju proizvodnju biogoriva koje bi bilo ekonomično za potrebe u transportu.
21 razlog zašto ne treba naplaćivati plastične vrećice
Najveći dio plastike upotrebljava se za izradu plastične ambalaže (45 %). To ne začuđuje zbog niza prednosti koje omogućuje plastika kao ambalažni materijal. Zamjena plastične ambalaže onom od drugih materijala bitno povisuje utjecaj na okoliš i prirodu. Zamjenom plastike s alternativnim materijalima povisila bi ukupnu težinu za iste funkcijske jedinice za 3,6 puta a potrošnju energije tijekom cijelog životnog ciklusa za 2,2 puta. Emisija stakleničkih plinova u cijelom životnom ciklusu porasla bi za 2,7 puta.
Potrošnja plastike u Hrvatskoj bila je u 2010. oko 300 tisuća tona od čega je otpalo na plastične vrećice i torbe oko 2,5 tisuće tona.
Klasične polietilenske vrećice i torbe sudjelovale se ispod 10 % u ukupnoj polietilenskoj ambalaži, Koja se procjenjuje u 2010. na oko 27 tisuća tona.
Neki poticaji za zabranu odnosno naplatu integralnih polietilenskih vrećica
Tijekom 2011. dvije političke stranke u Hrvatskoj: HSS i HNS pokrenule su akciju zabrane plastičnih vrećica. Potpuno neargumentirano što je dokazano pokretaču akcije HSS-u na održanoj tribini u Europskom domu. Ta je akcija pokrenuta u trenutku kada je Italija zabranila integralne plastične vrećice. Pritom razlozi zbog kojih je Italija uvela zabranu nisu nimalo ekološki.
Proizvodnja jednokratnih plastičnih vrećica je jeftina i ostvaruju se niski profiti. Talijanskim tvrtkama se ne isplati proizvoditi jeftine vrećice, pa je došlo do povećanja uvoza takvih vrećica iz Kine. Da bi se kupci preusmjerili na deblje plastične vrećice, integralne su vrećice zabranjene. Istovremeno je za 3 do 5 puta porasla potrošnja polietilena, materijala od kojeg se najčešće proizvode plastične vrećice i preusmjerili su potrošače na domaću proizvodnju. Što se Irske tiče, ona nema proizvodnje polietilena, već sve uvozi i samo prerađuje. Istovremeno ima jednu od najnižih stopa recikliranja u razvijenijim zemljama Europske unije, na što je svakako utjecala zabrana plastičnih vrećica. U Americi zabrane jednokratnih plastičnih vrećica prvenstveno su razlog zaštite interesa jake papirne industrije - zato su zabrane donesene upravo u tim saveznim državama, odnosno razlozi su i populističko dodvoravanje biračima. Situacija u Hrvatskoj bitno je različita od prije navedenih primjera.
21 razlog zašto ne treba naplaćivati plastične vrećice
Klasična plastična vrećica naplaćuje se i sada uz cijenu ispod 1 kune, dok se plastične torbe (za višekratnu upotrebu, vrlo često obojane zeleno) naplaćuju oko 10 kuna. Nabavna cijena integralnih vrećica je oko 5 lipa.
U nastavku navode se razlozi zašto ne treba naplaćivati, oporezivati ili zabranjivati integralne plastične vrećice:
1. Osnovni problem je što se u razmatranje nije uzelo u obzir da postoje slučajevi kada se integralnu plastičnu vrećicu može zamijeniti s nekom drugom. Npr. u slučaju kada se pakira suhi sadržaj. Međutim, ne može se zamijeniti mokri ili rasuti sadržaj pakiranjem u torbe od bilo kojeg materijala. Zabranom, oporezivanjem ili naplatom plastičnih vrećica ukida se obveza da prodavač stavi na raspolaganje odgovarajuću ambalažu. Kako će se prodavati kruh ili jagode? Što je s vrećicama u koje se pakiraju tiskovine. Dakle potrebno je vrlo precizno odrediti na koje bi se vrećice naplata odnosila i zašto. Po istoj logici trebalo bi naplaćivati i papirnate vrećice.
2. Kao rezultat upornog medijskog utjecaja, u javnosti je stvoren utisak da su osnovni uzrok zagađenja okoliša integralne plastične vrećice. To nije točno, među ostalim zato što te vrećice ne zagađuju, već onečišćuju okoliš. Nikada niti jedan proizvod niti jedan materijal nije bio tako povezan s problemima neodgovornog ponašanja pojedinaca kao što je to slučaj kod plastičnih vrećica. Plastične vrećice nisu problem okoliša, problem su ljudi i njihovo ponašanje. Ne može se zabranom, oporezivanjem ili uvođenjem naplate proizvoda od određenog materijala ispravljati nepravilno ljudsko ponašanje.
3. Najčešće, kada se ukazuje na problem integralnih plastičnih vrećica, povezuje ga se s problemom otpada. Brojna svjetska istraživanja pokazala su da te plastične vrećice čine zanemarivi dio kućnog otpada. Primjerice u Austriji sudjeluju s 0,02 % u kućnom otpadu (Rasprava na ÖRF, veljača 2011.). I stoga integralne plastične vrećice nisu problem odlagališta niti gospodarenja otpadom. Puno veći udio u plastičnom otpadu su razna plastična pakovanja, čaše, velike folije, kruta plastika, vreće za gnojivo itd. Trag plastičnih vrećica u tragu prosječnog potrošača je 0,5 promila (ÖRF). U Velikoj Britaniji, utvrđeno je da plastične vrećice čine samo 0,3 % otpada na odlagalištima. Plastična vrećica stoga ne može biti simbolom otpada. Procjenjuje da svaki zagrepčanin stvori s naslova plastičnih vrećica samo oko 300 g/otpada godišnje.
4. Istraživanje koje je provedeno u San Franciscu nakon što je zabranjena upotreba jednokratnih plastičnih vrećica pokazalo je da je potrošnja papirnatih vrećica porasla ne na broj plastičnih prije zabrane, već dvostruko više, jednostavno što nosivost papirnatih vrećica je višestruko manja za isti nosivi obujam, a praktički su neupotrebljive u vlažnim uvjetima.
5. Uvođenje naknade za plastične vrećice, što je pokazalo irsko iskustvo, smanjiti će potrošnju konzumnih, integralnih plastičnih vrećica, ali povećati će potrošnju svih drugih vrsta vrećica. Plastičnih vrećica za smeće te konzumnih papirnatih i platnenih vrećica. Naime poznato je da se čak i jednokratne plastične vrećice, one tanke koje se besplatno dijele u trgovinama i supermarketima višekratno upotrebljavaju. Najprije za donošenje potrepština iz trgovine, spremanje kupljeno robe npr. u hladnjak, za omatanje npr. doručka đacima za školu te na kraju kao vrećica za smeće. Supermarketi britanske tvrtke Tesco objavili su da im je za 400 % porasla prodaja vrećica za smeće od kada je na konzumne jednokratne plastične vrećice uvedena taksa u Irskoj.
6. Kada se govori o odlagalištima treba reći da se na njima, na jednom, ekološki vrlo uređenom otoku Krku, prema izvještaju komunalnog poduzeća Ponikve iz Krka, nalazi 2,9 % ambalažnog otpada (uključuje svu plastičnu ambalažu), dok nema podataka o plastičnim vrećicama.
7. Moguć je iskaz da su polietilenske, tekstilne i papirnate vrećice načinjene od organskih polimera. Polietilenske, od proizvoda prirode, prirodnina: nafte i zemnog plina, odnosno drva. Platnene vrećice su u načinjene od uzgojina, dakle one su rezultat agrokulturnog djelovanja. Stoga ih je moguće isključivo razlikovati po tragovima (e. footprint) koje ostavljaju. Kao se po tragovima platnene vrećice nalaze između polietilenskih i papirnatih, navest će se tragovi isključivo za ta dva materijala.
Brojna istraživanja pokazala su da su plastične vrećice - bilo jednokratne, bilo višekratne ekološki povoljnije od alternativnih - papirnatih i platnenih. Tijekom procesa proizvodnje polietilenskih vrećica troši se za njihov isti obujam 17 puta manje vode nego za istu proizvodnju papirnatih vrećica. Pri proizvodnji papirnatih vrećica razvijaju se fostati i nitridi, čega nema pri proizvodnji polietilenskih vrećica. Tijekom uporabe, plastične vrećice su ekološki neutralne i higijenski povoljnije. Na kraju životnog ciklusa - plastične vrećice se mogu reciklirati, ponovno upotrijebiti čime se čuvaju prirodni sirovinski resursi. čak i odbačene vrećice na odlagalištima, pa čak i u prirodi (na žalost) neće imati ekološki negativan utjecaj, osim (samo) ružnog vizualnog onečišćenja.
Još neki podaci o tragovima navedenih vrećica. Papirnate vrećice utječu 10 puta više na efekt staklenika, faktor iscrpljivanja prirodnih resursa je kod papirnatih vrećica 62 puta viši. Potrošnja materijala je kod papirnatih vrećica 22 puta veća od one kod PE-vrećica.
8. Kao sirovina za izradu plastičnih vrećica rabi se etilen - neotrovan plin kemijske formule C2H4, koji se dobiva kao višak pri preradi nafte ili prirodnog plina. Međutim kod proizvodnje papira osim što se za 1 t papira potroši najmanje 3,5 t drvne mase, koriste se i brojne kemikalije (natrijev sulfat, natrijev hidroksid, magnezij, amonij bisulfid, klor, titan dioksid, polialuminij klorid) te se bitno zagađuju otpadne vode gdje je najopasnija prisutnost klora i teških metala. Pri izradi platnenih vrećica najčešće se koristi pamuk. Današnji podaci govore da se pamuk uzgaja na oko 3% svjetskih obradivih površina, a da se taj uzgoj tretira s 25% svjetske proizvodnje pesticida i herbicida.
9. Da bi se proizvela tona polietilena od koje se proizvode oko 200 000 plastičnih vrećica nije potrebno trošiti vodu, međutim da bi se proizvela tona papira od koje se prosječno proizvede oko 10 000 papirnatih vrećica potroši se 15 do 20 tisuća vode, dok se samo za jednu platnenu torbu potroši oko 2 700 litara vode odnosno za tonu pamučnog platna oko 10 - 17.000.000 litara vode. Da je potrošnja vode toliko velika dokazuje danas već presušeno Aralsko jezero. Uzgoj i prerada pamuka danas troši ukupno više od 2,6 % svjetske potrošnje vode.
10. Istraživanje poznatog nezavisnog austrijskog instituta Denkstat pokazalo je da je proizvodnja i korištenje plastične vrećice energijski znatno povoljnije od papirnatih vrećica i platnenih torbi. Jedinični utrošak energije manji je, a i na kraju životnog ciklusa plastična vrećica se može energijski oporabiti - prilikom recikliranja kada se za novi proizvod troši manje energije, pa čak i u slučajevima kada se neupotrebljiva vrećica spaljuje jer zbog svoje velike energijske vrijednosti može se iskoristiti za dobivanje toplinske energije.
11. Plastične vrećice, odnosno sva plastika obzirom da ima vrlo veliku energijsku vrijednost, može se u posebnim procesima koji su danas dobro razrađeni i optimirani, jeftinim i učinkovitim postupkom pretvoriti u visoko vrijedno gorivo. Istodobno treba naglasiti da se za proizvodnju polietilena troši ukupno samo 150 kJ/cm3, a preradu čelika 350, a aluminijskih slitina 600 kJ/cm3.
12. Uvođenjem naknade na plastične vrećice preusmjeriti će se potrošače na uporabu papirnatih vrećica ili platnenih vrećica. Papirnate vrećice su 18 do 20 puta a platnene torbe i do 30 puta voluminoznije od plastičnih vrećica. To znači da će se za prijevoz ovih vrećica trebati za toliko puta više kamiona kako bi se prevezle od proizvođača do potrošača. Jedan podatak vrlo uočljivo dokazuje ekološku podobnost plastičnih vrećica. Ako se u proračun uzme da svaki hrvatski građanin prosječno potroši 200 vrećica godišnje, da u jedan šleper stane oko 2,7 milijuna plastičnih odnosno samo 150 000 papirnatih vrećica odnosno 92 000 platnenih torbi ispada da će u godinu dana na hrvatskim cestama biti 5 665 šlepera više za prijevoz papirnatih vrećica, odnosno 9 490 šlepera više za prijevoz platnenih torbi od mjesta proizvodnje ili iskrcaja i skladištenja do potrošača. To znači toliko puta više goriva, toliko puta više emisija štetnih plinova u atmosferu, toliko puta više nepotrebnog oštećivanja skupe cestovne infrastrukture.
13. Kada se govori o povećanju volumena potrošačkih vrećica valja spomenuti da će se to povećanje pokazati i na povećanju volumena otpada u istom omjeru. Takvo povećanje volumena otpada svima će donijeti povišenje troškova - i građanima jer će odbacivati voluminozniji otpad i komunalnim poduzećima, jer će više komunalnog otpada prevoziti i morati će se više prostora zauzimati na odlagalištima. Nakon uvođenja naknade na plastične vrećice u Irskoj, kada je bitna smanjena njihova istih, nije došlo do smanjenja otpada na odlagalištima.
14. Uz isti obujam proizvodnja ostalih vrećica i torbi znači veću potrošnju sirovina. Plastične vrećice proizvode se od prirodnog plina, iz kojeg se izdvaja etan, pa iz njega etilen koji u visokorazvijenim proizvodnim procesima polimeriziraju u polietilen od čega se izrađuje plastična folija i konfekcioniraju vrećice. Pritom se potroši oko potroši se 3 do 5 grama etana. Istovremeno se za papirnu vrećicu potroši 18 do 20 puta više sirovine, drvne mase, raznih dodataka i kemikalija, a za platnene vrećice i 30 puta više pamuka, a lana još više.
15. Uvođenjem naknade na plastične vrećice preusmjeriti će se potrošače na korištenje papirnatih i platnenih torbi. Obzirom da u Hrvatskoj nema proizvodnje papirnatih vrećica (samo konfekcioniranje uvoznog papira), niti proizvodnje pamučnog platna (već se samo šije iz uvezenog platna) automatski će doći do smanjenja proizvodnje plastičnih vrećica u Hrvatskoj, a to je izravno smanjenje radnih mjesta. Istovremeno će doći do povećanja uvoza papira i platna. Osim toga papirnate vrećice i platnene torbe višestruko su skuplje od plastičnih vrećica, pa će smanjivanjem potrošnje jeftinijih plastičnih vrećica, a povećanjem potrošnje skupljih papirnatih i platnenih doći do povišenja troškova života.
16. Dosadašnja praksa u supermarketima bila je da si potrošač sam bira npr. voće ili povrće te sam pakira u tanku plastičnu vrećicu. Zabranom ili naplaćivanjem plastičnih vrećica povećati će se potreba za pakiranjem voća i povrća te drugih proizvoda u supermarketima, gdje će se automatski povećati potrošnja polistirenskih podložaka i plastičnih folija za zamotavanje, ali povećati će se i troškovi rada i pakiranja te će doći do dopunskog povišenja cijena.
17. Povećanim korištenjem višekratnih torbi i platnenih vrećica postoji opasnost za nehigijenskije uvjete i bakterijsku kontaminaciju kupljenih proizvoda, posebno ako su vlažnog sadržaja koji se prenose u takvim vrećicama ili torbama. Da bi se održala odgovarajuća higijena takvih platnenih torbi potrebno ih je prati što automatski znači povećanje potrošnje vode, energije i deterdženata, odnosno povećanje količina otpadnih voda i povećanu eutrofikaciju.
18. Ukupno gledajući životni ciklus triju vrsta vrećica - plastičnih, papirnatih i platnenih utvrđeno je brojnim istraživanjima da je tzv. ugljikov trag kod plastičnih vrećica najmanji. Odnosno emisije CO2 i ostalih stakleničkih plinova višestruko su manje kod plastičnih vrećica nego kod drugih, a to ujedno znači da plastična vrećica, u odnosu na alternativne ima najmanji utjecaj na globalno zatopljenje. Svaki drugi izbor bile bi veće emisije stakleničkih plinova i značajniji utjecaj na globalno zatopljenje. Analiza životnog ciklusa potrošačkih vrećica provedena od strane Britanskog ministarstva zaštite okoliša utvrdilo je da plastična vrećica u odnosu na papirnatu vrećicu i platnenu torbu ima bitno niže indeks GWP-a (Global Warming Potential).
19. Uvođenjem naknade na plastične vrećice izravno se utječe na slobodno tržište i konkurentnost jednog u odnosu na drugi proizvod. Uvođenjem naknade na plastične vrećice direktno se pogoduje platnenim vrećicama i papirnatim torbama te se omogućava nelojalna konkurencija.
20. Uvođenje zabrana ili naknada na plastične vrećice imat će veliki utjecaj na sustav organiziranog prikupljanja i recikliranja plastičnih vrećica i općenito plastike. Brojni pokazatelji dokazuju da se recikliranjem čuva sirovina, čuvaju prirodni resursi i smanjuje potrošnja energije. Nerecikliranjem, što će biti posljedica naknada ili zabrana, gube se svi pozitivni efekti plastike, gubi se sirovina i energija, ali gube se velike mogućnosti razvoja sustava recikliranja koji omogućava upravo te ekonomske i ekološke pogodnosti. Poznati su stručni članci koji su utvrdili da je razlog vrlo nerazvijenog sustava recikliranja u Irskoj upravo zabrana plastičnih vrećica.
21. Na temelju čega, kojih argumenata, kojih znanstvenih i stručnih dokaza obrazlaže uvođenje zabrana ili naknada na integralne plastične vrećice. Takvih argumenata nema, a razlozi koji se navode u obrazloženjima samo su paušalni, ili sa sasvim nekim drugim ciljem ili jednostavno populistički.
Sagledavajući moguće razloge za uvođenje naknade na plastične vrećice, nije pronađen nijedan opravdani, logički, znanstveno potvrđen i stručno argumentirani razlog zašto bi uvođenje naknade ili eventualno zabrane bilo opravdano.
Zaključak
Rezultati brojnih istraživanja potvrđuju zaključak da bilo kakva odluka o uvođenju naknada ili zabrana plastičnih vrećica nije ničim opravdana, a svako davanje bilo kakve prednosti biorazgradljivim plastičnim (traže posebni sustav gospodarenja) i papirnim vrećicama te platnenim torbama, rezultirat će bitno većim utjecajem na okoliš, od utjecaja na globalno zatopljenje do potrošnje pitke vode i energije. Prije donošenja odluke svakako bi trebalo dobro procijeniti opravdanost uvođenja zabrana i naknada klasičnih jednokratnih plastičnih vrećica, jer neželjene posljedice mogu biti značajne i dugotrajne.
George Monbiot, poznati britanski analitičar svijeta plastike izjavio u dnevnim novinama The Guardian (2009.): "Plastične vrećice nisu pošast našeg planeta, njihovo najveće zlo je što nam skreću pažnju s mnogo važnijih problema".
Evo još jedne strane plastike. One smiješne. Kako je to sugerirao čitatelj bloga, postati će stalna rubrika. A da bih olakšao pregled čitateljima koji se žele nasmijati, a ne se samo opterećivati problemima plastike, izvučen je sa strane poseban link za otvaranje pregleda budućih postova Plastičnog humora, pa će čitateljima biti lakše pregledavati.
U nastavku je pregled objavljenih postova Plastičnog humora:
Planirate li (i kada) uvesti naknadu za korištenje plastičnih vrećica?
Na t-portalu objavljen je interview s ministricom zaštite okoliša i prirode Mirelom Holy gdje se je najviše pitanja odnosilo na novi Zakon o otpadu.
Hrvatska će uskoro dobiti novi Zakon o otpadu kojim se uvode brojne novosti, prije svega njegovo razvrstavanje na mjestu nastanka, ali i stvaranje centara za gospodarenje otpadom. Iz Ministarstva zaštite okoliša i prirode najavljene su u izmjene modela otkupa ambalažnog otpada te davanje u koncesiju ugostiteljskih i turističkih sadržaja u nacionalnim parkovima. Sve su to bile ključne teme za interview s ministricom zaštite okoliša i prirode, Mirelom Holy
Ali, ono što je meni kao autoru ovog bloga posebno zapelo za oko jeste pitanje:
Planirate li (i kada) uvesti naknadu za korištenje plastičnih vrećica?
Da. Paralelno sa Zakonom o otpadu. Više neće biti dopušteno besplatno dijeljenje vrećica u trgovinama i na tržnicama.
Osobno smatram da uvođenje naknade na plastične vrećice (nije definirano na koje - na sve plastične vrećice, samo na jednokratne) je ekološki i ekonomski štetna populističko-politička odluka koja niti će smanjiti otpad, niti će povećati recikliranje, povećati će naše svakodnevne troškove i usmjeriti će potrošače na korištenje drugih vrećica koje su skuplje, koje troše više energije i prirodnih resursa za svoju proizvodnju, koje više zagađuju i tijekom cijelog svog životnog ciklusa ostavljaju nepovoljniji trag u okolišu te koje se pretežito uvoze jer nemamo vlastitu proizvodnju pa se tu pogoduje uvoznicima i krupnom kapitalu što će za posljedicu imati smanjivanje broja radnih mjesta u Hrvatskoj.
Stoga, planiram potaknuti Vas čitatelje ovog bloga, stručnjake, znanstvenike, zainteresirane, pa i širu javnost da reagiraju na ovakvu ničim potkrepljenu odluku, na neki način potaknuti javnu raspravu. S tom željom, potreban mi je i Vaš stav kao čitatelja ovog bloga, pa sam s lijeve strane postavio anketu s jednostavnim pitanjem i četiri ponuđena odgovora:
Plastične vrećice treba:
1. Zabraniti
2. Oporezivati
3. Organizirati prikupljanje i recikliranje
4. Ne poduzimati ništa
Pozivam vas da u svojim komentarima obrazložite svoje mišljenje (naravno, možete to učiniti anonimno), a rezultati ove ankete i Vaši komentari biti će osnova daljnjeg reagiranja u odnosu na ovu odluku Ministarstva zaštite okoliša i prirode.
Japanci izumili samoobnavljajuću foliju za mobitele
Japanska tvrtka Toray pronašla način kako stati na kraj ogrebotinama. Folija je tanja od milimetra, može biti izgrebana do 20 tisuća puta, a ogrebotine uklanja za samo 10 sekundi
Osjetljivi ekrani pametnih mobitela mogu se lako izgrebati zbog čega ih često štitimo plastičnim folijama, ali nijedna od njih nema mogućnost "samoizlječenja". To je odlučila promijeniti japanska kompanija Toray, koja tvrdi da je stvorila samoobnavljajuću foliju za mobitele sa sposobnošću uklanjanja ogrebotina za samo 10 sekundi.
Nova folija tanja je od milimetra, a može biti izgrebana do 20.000 puta. Napravljena je od superjakog PET poliestera pa iako pri nižim temperaturama "pegla" svoje ogrebotine, sposobnost obnavljanja ne vrijedi ako je probijete. Kompanija čiji je prošli izum bio folija otporna na otiske prstiju svoj novi proizvod planira ponuditi proizvođačima mobitela.
Na nedavno održanom svjetskom sajmu proizvođača i prerađivača plastike NPE 2012 koji je održan od 1. do 5. travnja 2012. u Orlandu na Floridi, SAD, i na kojem je sudjelovalo više od 1900 izlagača, održan je i izbor najboljih plastičnih proizvoda. Pod pokroviteljstvom Plastic Newsa i Američkog udruženja industrijskih dizajnera (http://dsasociety.org/ održano je 2. Međunarodni izbor za najbolji design plastičnog proizvoda (2nd International Plastic Design Competition).
Podijeljene su nagrade u više kategorija, a najboljim proizvodima izabrani su:
Najbolji proizvod na sajmu:111 Navy Chair (mornarička stolica) koju je izradila kompanija Emeco postupkom plinski potpomognutog injekcionog prešanja od recikliranog PET-a proizvođača BASF. Proizvod je također dobio nagradu u kategorijama "Zgrade i namještaj" te Održivi proizvod široke potrošnje".
Izbor posjetitelja: Zip zester - za cijeđenje sokova iz limuna i naranči, koje je izradila kompanija Grass Roots Industries za seriju proizvoda branda Zip Zester. Proizvod je oblikovao Cashmere Molding koristeći Battenfeld opremu. Sirovina je nabavljena od EMS Grivory, a strojna obrada Questech Unlimited i China Monicom.
Automobili i transport: Plastična kolica za posluživanje u avionima, koja je izradila kompanija ProMolding, oblikovanje je napravljeno u kompaniji VinylTech International na opremi proizvođača Milacron, a sirovina je nabavljena od Solvay Advanced Polymers. Proizvod je dobio i nagrade "Inovacija u plastičnim proizvodima" te nagradu za najbolji Projekt.
Proizvod široke potrošnje: Purist Hydroflo Water Bottle - boca za vodu, izrađena u kompaniji Harbor Fluid Products za vlasnika branda Specialized Bicycle Components
Medicina i znanost: Mobilegs - alternativa klasičnoj štaki za invalide, izrađene u kompaniji Studio + Weber za vlasnika branda Mobi. BASF je opskrbljivač sirovine, a Illinois Tool Works je izradio kalupe i obradu predmeta.
Pakiranje: 1-Seal Container (jednobrtveni spremnik) s poklopcem, izrađen u kompaniji Arta Plast od materijala dobavljenog od Spartech Corp., po narudžbi vlasnika branda The Better Bean Company. Strojeve za izradu proizvoda isporučila je kompanija Packline West.
Nove tehnologije: 3D IML s MuCell-om (trodimenzionalno označavanje) izvedeno na amblaži od ekspandiranog polipropilena uz pomoć MuCell procesa. naručitelj, proizvođač i izrađivač je njemačka kompanija Paccor packaging. Opremu za proizvodnju je isporučio Netstal, a potrebni alat Plastistud.
Pojedinačni dio: dijelovi sustava za odvodnju izrađeni injekcionim prešanjem, izrađeni u kompaniji MPC po narudžbi Nissan-a, uz korištenje materijala iz Solovay-a na strojevima koje proizveo Demag, a kalupe je izradila kompanija Industrial Molds.
Održivi dio: Genesys Fluid Pump (pumpa za tekućine) koju je izradila kompanija Millennium Mold Design po narudžbi vlasnika branda Multi-Duti Manufacturing, oblikovano u Ci-Dell Plastics od materijala dobavljenog iz Bulk Molding Compounds, a kalupe je izradila kompanija Moldcraft.
Održivi proces: Poly-Lactic Foam Article (proces za dobivanje ekspandiranih granula polilaktičke kiseline - PLA) proizvođača Sekisui Plastics, koji je također proizvođal sirovine, strojeva, alata i kalupa.
Nagrada žirija: dodijeljene su dvije nagrade: 1. Calibowl (plastično posuđe za hranu) koje je dizajnirao i proizveo Simplewave, a materijal, kalupe i alate isporučio je Toyo Injection Molding Machines
2. IML Syringe Barrel (tuba za pakiranje i istiskivanje masti i pasta) koju su izradile kompanije Tech Mold, CBW Automation i Moldmasters, s opremom od proizvođača Milacron i od materijala dobavljenog od kompanije PolyOne.
Štampani elektronički krug ili jednostavnije rečeno čip proizveden na savitljivoj plastičnoj podlozi u Cavendish Labaratoriju Sveučilišta u Cambrigeu. Slika: Enrico Gili
Najnoviji iskorak u razvoju nove generacije plastičnih elektronskih krugova učinili su istraživači iz Cavendish Laboratory proizvevši savitljiv i prozirni materijal - kao što je umjetna koža ili interaktivne igraće karte.
Osjećaj dodira je nešto što uzimamo zdravo za gotovo. Osjetilne stanice živaca u našim prstima proizvode cijeli niz informacija koje odlaze do našeg mozga koji nam onda omogućuje da radimo stvari za koje se zahtjeva iznimna preciznost. To nam omogućava da kada dotaknemo neki predmet u mraku, da u djeliću sekunde prepoznamo što smo dodirnuli i kako odgovoriti na to. Umjetna koža sa sposobnošću procesuiranja informacija, kao što je oblik površine ili temperatura, dugo je bio gotovo pa nedostižan cilj za brojne istraživače koji su radili na najnovijim elektroničkim tehnologijama. Umjetna koža, koja se može primjenjivati u robotici, ali i u drugim proizvodima sada je na dohvat zahvaljujući rezultatima posljednjih istraživanja na ovom vrlo zanimljivom području plastične elektronike.
Plastična elektronika otkrivena je u kasnim '70.-tim godinama prošlog stoljeća i jedna je od brzo razvijajućih koja nam je donijela bezbroj proizvoda u koje su ugrađeni savitljivi i prozirni elektronički krugovi kod kojih je aktivni vodljivi materijal nanesen kao tiskarska boja na polimernu podlogu pomoću različitih tiskarskih tehnologija. Umjesto da se oslanja na konvencionalne, krute i lomljive silicijske čipove za obradu podataka, plastična tehnologija oslanja se na najnovije organske materijale na koje se može štampati, jednostavno kao što se boja štampa na papir. Plastični elektronski krugovi mogu se štampati u malim laboratorijima koji imaju samo jedan do dva printera, za razliku od današnjih tvornica mikro čipova koje zahtijevaju izgradnju proizvodnih hala veličine tri nogometna igrališta.
U svakom slučaju, puni komercijalni potencijal plastičnih elektroničkih krugova bio je ograničen s njihovom sporošću protoka signala i zahtjevom za povećanim naponom napajanja (reda 100 V), što znači da nisu mogli biti ugrađivani zajedno s klasičnim krutim silicijskim mikro čipovima posebno u van mrežnim primjenama, što je vrlo prikladno za ovu vrstu tehnologije.
Iskorak kojeg su napravili istraživači Cavendish Laboratory-a Sveučilišta Cambridge jeste u tome što su pronašli plastične elektroničke krugove koji su brzi, savitljivi i imaju malu potrošnju energije - što rezultira njihovom niskom cijenom i jednostavnom proizvodnjom. Fizičari dr. Auke Kronemeijer i dr. Enrico Gili, radeći u Cambridge timu pod vodstvom prof. Henninga Sirringhausa, razvili su tehnologiju zasnovanu na rješenju organskih poluvodiča koji će se moći iskoristiti u velikom broju svakodnevnih primjena, kao što su identifikatori radio frekfentne oznake (radio frequency identification - RFID) na pakiranjima u supermarketina ili prozirni savitljivi displayi koji se mogu ugrađivati na unutrašnjoj strani vjetrobranskog stakla, a na njima prikazivati brzinu vozila ili satelitsku navigaciju.
Nova tehnologija omogućava jednostavniji način proizvodnje plastičnih elektronskih krugova s relativno visokim performansama. Tu se koristi ambipolarni organski materijal koji omogućava znatno pojednostavljenje proizvodnog procesa u usporedbi s klasičnim materijalima. Kod klasičnih elektronskih krugova potrebno je koristiti dva aktivna materijala, dok ova nova tehnologija omogućava samo jedan materijal - tinta koja se printa na plastičnu podlogu. Taj postupak zahtjeva nešto više od sobne temperature da bi se postigli najbolji rezultati. Klasični silicijevi čipovi zahtijevaju više od 1000 °C u proizvodnji.
Otpornost i savitljivost ovog novog materijala otvara brojne mogućnosti široke primjene u inteligentnim proizvodima kao što je npr. odjeća koja može biti u interakciji s onime koji je nosi. Također široka primjena moguća je u brojnim elektoničkim uređajima - kao što su savitljivi displayi što je detaljnije prikazano u prethodnom postu.
Osim široke primjene obzirom na mogućnost prilagođavanju raznim proizvodima, ovaj plastični elektronički krug omogućava znatno manju potrošnju energije. Npr. da bi se na klasičnom displayu prikazala slika s nekoliko stotina Hz, bilo je potrebno napajanje od nekoliko desetaka volti, dok se ovaj plastični elektronički krug može napajati 9 voltnom baterijom koja može biti otprintana na foliji. U usporedbi s klasičnim kalkulatorom sa solarnom ćelijom za punjenje baterija koji se sastoji od više komponenata: kruto kućište, solarna ćelija, back-up baterija, silicijev čip i LCD display, plastični elektronički krug omogućava da sve te komponente budu otprintane na plastičnu foliju samo uz korištenje različitih tinti za printanje u različitim područjima.
Četrdeset godina nakon inauguracije mikročipova koji su revolucionalizirali naše živote sa velikim brojem proizvoda široke potrošnje kao što su kompjuteri, mobilni telefoni, televizori, itd. danas je nemoguće zamisliti život bez njih. Hoće li nova generacija plastične elektronike zamijeniti tehnologiju koja se danas koristi u svakodnevnim proizvodima - samo je pitanje vremena. Istraživač i član tima dr. Enrico Gili je rekao: "Nova tehnologija ima široku primjenu na područjima kao što su tehnologija displaya i sveprisutne senzorske mreže. nije vjerojatno da će zamijeniti silicijske čipove u kompjuterima, ali ovaj proizvod otvara cijeli niz novih područja primjene plastične elektronike koja će omogućiti jeftiniju i jednostavniju proizvodnju koja se može lako prilagoditi raznim potrebama."
Istraživanje je objavljeno u ožujku 2012 u časopisu Advanced Materials (Vol. 24, No. 12, pp. 1558-1565), a bilo je financirano od strane Engineering and Physical Sciences Research Council (EPSRC) i Cambridge Integrated Knowledge Centre (CIKC)
Jedno od najnovijih izazova i područja istraživanja svih velikih i ozbiljnih IT kompanija kao što su Samsung i Hewlett-Packard je tehnologija savitljivih displaya kao i savitljivih kućišta koji bi trebali biti primijenjeni već u sljedećim generacijama laptopa i tableta. Najnovija tehnologija savitljivih materijala vrlo skoro postati će sastavni dio svih tzv. cool gadgeta.
Kako je to zamislio Samsung, pogledajte u sljedećem video clipu:
U sljedećih nekoliko godina savitljivi displayi nalaziti će se svukuda ukrašavajući šalice za kavu, novine, automobilska sučelja i sunčane krovove, školske ploče, naprtnjače, hladnjake.
Kako je izjavio Jef Demain, vodeći istraživač u Intel Labs Circuts and Systems: "Moguća primjena savitljivih displaya neograničena je. U sljedećih nekoliko godina svaka površina može postati display."
Pitanje je kada i u kojoj mjeri?
Savitljivi zasloni odnosno displayi - ekrani računala koji se mogu zarolati moći će se prilagoditi svakoj primjeni i potrebi - počevši od e-čitača, pa do velikih površina namještaja ili zidnih tapeta.
Već je bilo nekoliko pokušaja šireg uvođenja savitljivih displaya, međutim nisu tržišno dobro prošli. Početno su bili preveliki troškovi, pa je tako Philipsova kompanija Polymer Vision i prije izbacivanja na tržište svog prvog savitljivog e-čitača - bankrotirala. Hewlett-Packard razvio je Mylar displaye na koje se moglo printati, započeli su s primjenom za displayeve koji se nose oko ruke (samo za vojne potrebe), a mogli bi se promijeniti i kao zidne foto-tapete. Međutim komercijalna proizvodnja još je daleko.
Najvjerojatnije je da će sada najpopularnija IT oprema - tableti, biti prva kod koje će se primijeniti ova nova tehnologija savitljivih displaya. Isto tako se može očekivati da će se među prvima ovakvi savitljivi zasloni početi primjenjivati kod predmeta koji se mogu obući, kod predmeta gdje se mogu jednostavno ugraditi mali displayevi ili u miniprojektorima. Kako je izjavio analitičar tržišta u Moor Insights & Strategy Pat Moorhead: "posljednjih deset godina se razgovaralo o savitljivim displayima, sada je vrijeme njihove proizvodnje".
Očekuje se da će ova tehnologija - laganih, nelomljivih, ne-staklenih displaya omogućiti široku vrlo korisnu primjenu u različitim proizvodima te da će se tu ostvarivati veliki profiti. Procjenjuje se da će prodaja savitljivih displaya s 85 miliona dolara u 2008. godini do 2018. godine doseći vrijednost od 2,8 milijardi dolara.
Tehnologija sklopivih dijelova (gdje će primjena savitljivih zaslona svakako naći široku primjenu) je:
Trake za zapešća - HP u suradnji s američkom vosjkom (US Army) razvija traku koje će se moći omotati oko ručnog zgloba vojnika ili bi savitljivi display bio ugrađen u manžetu rukava. Taj mali uređaj mogao bi biti u kombinaciji sa sustavom za određivanje pozicije (Global Positioning System), kratkovalnim primopredajnikom ili poslužiti kao prikaz priručnika npr. za popravak kamiona na terenu. Takva inovacija može značajno smanjiti težinu opreme koju vojnik nosi, a koja sada doseže i do 35 kg).
Također, može se iskoristiti za traku s punjačem energije sa sunčevim kolektorom, što se također trenutno ispituje u američkoj vojsci.
Razvija se i primjena za elektroničku traku koju bi nosili treneri kojom prilikom bi mogli gledati utakmicu iz drugog kuta i upravljati igrom. Također, NFL (National Football League) razmatra mogućnost zamjene kape - kacige s mikrofonom koju nose treneri, ali i igrači baseballa kako bi pomoću savitljivog displaya na traci koja se omata oko ručnog zgloba mogli imati bolji pregled igre.
Osim ovih vojnih i sportskih primjena, savitljivi displayi mogu se koristiti i u zdravstvu kao digitalne narukvice za pacijente.
Kuhinjska oprema - prvenstveno su tu razni brojači koji se ugrađuju u brojnu kuhinjsku opremu. Mramorna ploča (koja je također izrađena od plastičnog materijala) kao display za recepte. Razni prikazi mogu biti projicirani s nekog povišenog projektora. Najdalje je na ovom području otišao Microsoft, a očekuje se šira primjena u domovima širom svijeta unutar 5 godina.
Automobili - Toyota je na tokijskom auto sajmu krajem prošle godine kao i na auto sajmu u Detroitu početkom ove godine predstavila projekt "Smartphone na četiri kotača". Tako smo imali prilike vidjeti Fun-Vii (veichile interactive internet - interaktivni internet za vozila) koji omogućava vozaču promjenu boje vozila - i karoserije i unutrašnjosti. Savitljive folije - ekrani omogućuju da Fun-Vii prikaže različite boje automobila.
Kako je to Toyota zamislila i predstavila, pogledajte na sljedećem video klipu. Malo futuristički, ali vrlo vjerojatno, samo je pitanje vremena kada će to posatsti naša svakodnevnica - upravo zahvaljujući savitljivim ekranima:
Zgrade - Nano Lumens razvio je i projektirao vrlo velike i energetski učinkovite LED displaye za komercijalnu upotrebu. Njihov glavni proizvod s kojim izlaze na svjetsko tržište je fleksibilni LED ekran dijagonale 112 inča (285 cm), debljine samo 2,5 cm i težak samo 36 kg.
NanoFlex-ov savitljivi displayevi koriste se za prikaz video klipova na zakrivljenim zidovima u NASCAR muzeju u Charlotti, a NanoSlim proizvodi instalirani su u robnoj kući Mac Cosmetic u New Yorku.
Tanki, ali čvrsti ekrani testirani su u propagandne svrhe na raznim sajmovima, na stanicama podzemnih željeznica i na aerodromima. Na svim tim testiranjima pokatali su se vrlo otporni na udarce, pranje i kišu te ostale vanjske utjecaje.
Kakva su sada predviđanja, najveće zgrade su trenutno u izgradnji u Kini i tamo bi se mogli na široko postavljati takvi savitljivi desplayevi.
Koje su posljedice, ukoliko ih ima?
Nema ništa loše za promociju novog proizvoda na ogromno tržište. Međutim postoji još nekoliko pitanja koja trebaju biti riješena prije šireg prodora na tržište. Cijena, vrijeme korištenja, ponašanje silicijevih elektroničkih komponenti prilikom savijanja.
Njemačka kompanija PolyIC izradila je savitljivi dodirnik (touch-screen). Corning je predstavio savitljivo staklo koje može biti korišteno za savitljive ekrane, a najbliži primjeni takvih ekrana je Samsung. Vrlo daleko u razvoju proizvoda došli su E Ink, Plastic Logic, http://www.infinitepowersolutions.com/ i Universal Display. Ono što je definitivno, savitljivi display je proizveden, ali za masovnu proizvodnju potrebno je savladati još dosta prepreka.
LG je objavio da započinje s masovnom proizvodnjom svog displaya u obliku "elektroničkog papira", a već idućeg mjeseca predstaviti će se u Europi, ali samo nekoliko.
Do šire primjene, savitljive displaye moći ćemo naći na pametnim sigurnosnim oznakama, oznakama na policama u trgovinama, na raznim članskim iskaznicama s memorijom. Također se očekuje i vrlo brza primjena u obliku naljepnice koja bi se stavljala na ruku pacijenta te se stalno prikazivala temperatura i krvni tlak.
Neće sve površine biti display, ali moći će biti - zahvaljujući upravo plastici.
Izvori: USA Today
Web stranice proizvođača - linkovi u tekstu
Kineski Šangaj je sljedeći tjedan domaćin najvećeg regionalnog plastičarskog okupljanja CHINAPLAST 2012 - svjetska izložba plastike i gume, koja će se održati od 18. do 21. travnja 2012.
Kao dio velike izložbe 17. travnja održati će se konferencija China Plast in Automotive 2012, gdje se očekuju brojni govornici iz svijeta automobilizma kao što su glavni kineski opskrbljivači dijelova automobilske unutrašnjosti CAIP Group i Ningbo HuaXiang, kineski proizvođači automobila Chang'an Automobile i Chery Automobile, multinacionalne kompanije Delphi, Faurecia, IAC Group i Johnson Controls Inc., proizvođači plastičnog materijala DuPont and DSM, konzultantske kuće Ipsos SA i Automotive Foresight (Shanghai) Co. Ltd., te profesori s prestižnog sveučilišta Tongji University.
Sama izložba predstaviti će izlagače podijeljene u više područja, a to su:
- Pomoćna i ispitna oprema
- Zona kemikalija i sirovina
- Kalupi i zona kalupljenja
- Zona ekstrudera
- Zona strojeva za injekciono prešanje
- Zona ostalih strojeva
- Zona strojeva za plastičnu ambalažu
- Zona opreme i strojeva za preradu gume
- Zona poluproizvoda
- Dvorana kineske izvozne opreme
- Zona bioplastike
Na ChinaPlast-u 2012 predstaviti će se više od 2600 izlagača iz više od 120 zemalja svijeta, a očekuje se više od 100.000 posjetitelja.
Među poznatijim izlagačima značajniji prostor na izložbi zauzeti će: Du Pont, SABIC, Borouge, BASF, Bayer, Dow, ExxonMobil, LANXESS i drugi proizvođači plastičnih materijala, proizvođači strojeva kao što su Haitian, Chen Hsong, Husky, Borch, SHI, EDI, Fangli, Liansu, Jwell, Jinhai, Dailian Totani, Demark, Akei, Matsui, Kawata, Wu Xi Yang Ming, Tongyu, Zerma, Avian, Conair, kao i proizvođači kalupa i opreme za injekciono prešanje kao što su Mold-Masters, Yudo, i drugi.
Više aktualnih informacija možete naći na sljedećem LINKU.
Da, upravo tako, pojam "plastični novac" ili "plastika" (kada se koristi u financijskom žargonu) pod kojim smo do sada podrazumijevli kartice - plastične debitne ili kreditne kartice, sada se mijenja i dobiva stvarni smisao - plastični novac. Primjena plastičnih novčanica sve više se širi u svijetu. Jedna od prvih zemalja koja je uvela plastične novčanice bila je Australija još 1988. godine, a zemljama koje su do sada djelomično ili potpuno uvele novi materijal, njih je 22, pridružuje se i Kanada, kao jedno od većih svjetskih monetarnih tržišta.
Kanada prelazi na stvarno plastični novac odnosno na plastične novčanice. Prošle godine Kanađani su uveli plastične novčanice od 100 kanadskih dolara izrađene od folije biaksijalno orijentiranog polipropilena BoPP i o tome su izvjestili javnost. A objavljen je i promotivni video klip:
Početkom ovog tjedna, Bank of Canada - kanadska državna banka u opticaj je pustila i nove plastične novčanice od 50 kanadskih dolara, a novčanice od 20 $ biti će uvedene do kraja ove godine. Kako su najavili iz kanadske državne banke, očekuju da će papirnate novčanice od 10 i 5 kanadskih dolara biti zamijenjene plastičnima do kraja 2013. godine.
Kako se izrađuju kanadske plastične novčanice:
U članku portala Technologyreview.com novinara koji pokriva znanstvena područja Neil Savage, koji je objavljen 23. ožujka, raspravlja se o pogodnostima uvođenja plastičnog novca. pa se tako zaključuje da su plastične novčanice čvršće i trajnije i što je najvažnije puno teže ih je falsificirati i istovremeno jednostavnije za identificirati. Ovo je vrlo važan doprinos brobi protiv krivotvorenja novca, obzirom da je u Kanadi 2004. godine na milijun novčanica njih 470 bilo falsificirano.
Izrada folije za novčanice povjerena je australskoj kompaniji Securency International. Niel Savage u svom članku naglašava:
"Plastična folija izrađena je od slojeva biaksijalno orijentiranog polipropilena (biaxially oriented polypropylene - BoPP), vrste plastike koja se obično koristi za pakiranje grickalica ili pakirane salate. Tvrtka Securency može isporučiti foliju s osnovnom bojom, kao i s ugrađenim sigurnosnim elementima. Role navedene folije isporučuju se pojedinim zemljama gdje se tiskom dodaju značajke određene nacionalnim centralnim bankama".
Na web siteu kompanije dan je i pregled prednosti plastičnog novca, u što je uključeno i javno zdravlje. Kompanija Securency tvrdi da njihova folija, nazvana Guardian®, nije ni porozna niti vlaknasta te:
"... je otporna na vlagu iz zraka, tijela, na ulja i ostale masnoće, te druge tekućine i ostala otapala. Tako, uvođenje folije za novčanice na polimernoj osnovi Guardian®, ima neposrednu zdravstvenu korist za ljude jer se značajno smanjuje prijenos bakterija."
Čak i zemlje koje zadržavaju papirnate novčanice, u njih ubacuju polimerne elemente. Američke federalne rezerve (U.S. Federal Reserve) objavili su izdavanje nove novčanice od 100 američkih dolara, za koje je Savage rekao:
"... da će zadržati tanku traku napravljenu od otprilike 850.000 polimernih mikroleća. Kada se novčanica naginje, pojaviti će se jedna od dvije slike tiskane jedna ispod druge: slika Liberty Bella ili broj 100." (Liberty Bell - Zvono slobode - simbol američke nezavisnosti).
Ali, nakon te novčanice od 100 $, kako navodi Savage, američki zavod za izradu novčanica (U.S. Bureau of Engraving and Printing) će i dalje zadržati papirne novčanice na metalnoj podlozi. Jedan od najvećih stručnjaka i kolekcionara plastičnog novca Stane Strauss, kojeg inače konzultiraju po tom pitanju brojne države, izjavio je da SAD žele biti potpuno sigurne da ne postoje nikakvi skriveni problemi s polimernom tehnologijom, prije nego se oni prebace na novi materijal za novčanice.
I na kraju, evo zgodne prezentacije koju su pod mentorstvom prof.dr.sc. Vesne Kropar Vančina s Katedre za materijale u grafičkoj tehnologiji s Grafičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pripremili studenti Otto Firm, Martina Smrekar i Rene Švigir. Zgodno je, pogledajte u nastavku:
U posljednjih nekoliko godina problem plastičnog otpada postaje sve veći i veći. Naravno, ne zbog plastike, već zbog našeg neodgovornog ponašanja - kako kažu Amerikanci "trashy" (olako odbacivalačkog, smećarskog, potrošačkog). Danas su mnoge stvari toliko jeftine da ih se ne isplati prati i čistiti pa višekratno koristiti, već ih iskoristimo jednom i odbacimo ih. Odbacimo ih, na žalost, nekontrolirano.
I umjesto da se lokalne zajednice povežu s plastičarskom industrijom te da zajednički iznalaze i potiču ekološki prihvatljiva rješenja (ne samo vizualna), na žalost, pod raznim pritiscima, lobijima ili čak dodvoravanjima biračima, lokalna zajednica predvođena populističkim političarima stala je na suprotnu stranu od plastičarske industrije.
Plastičarska industrija - kako ona u primarnoj proizvodnji polimera tako i ona u proizvodnji plastičnih proizvoda jasno je dala do znanja da je rješenje plastičnog otpada prvenstveno u višekratnom korištenju, a onda na kraju upotrebnog vijeka nekog proizvoda u kontroliranom skupljanju te recikliranju.
Međutim dio proizvođača aditiva za plastičarsku industriju i dio same plastičarske industrije ipak je odlučio krenuti stopama dodvoravanja "zelenoj javnosti", pa bez obzira kolike su stvarne posljedice po okoliš, oni nude rješenja za plastični otpad tako da predlažu razne aditive koji potiču i ubrzavaju proces razgradnje plastike. Jedna od vrsta tih aditiva su OXO aditivi te je tako nastao pojam Oxo biorazgradljivost (e. OXO biodegradability).
Što je Oxo biorazgradljivost?
Oxo biorazgradljiva (OXO) plastika je poliolefinska plastika kojoj je dodana određena količina soli metala. Te soli iniciraju proces prirodne degradacije i razgrađuju plastiku tako da se ista raspadne do mikrofragmenata plastike i metala koji ostaju u okolišu, ali nisu vidljivi kao vizualni zagađivač. Proces degradacije plastike skraćen je s vremena od "nekoliko stoljeća" na "nekoliko godina ili mjeseci". Taj rok zavisi i od mikroorganizama u okolišu.
Degradacija je proces koji se događa samo kod nekih materijala. Brzina razgradnje ovisi uvjetima u o okolišu. Klasični polietilen (PE) i polipropilen (PP) degradirati će u nekih "nekoliko stotina godina". Međutim, dodavanjem oxo degradabilnih aditiva taj proces će se znatno ubrzati molekularnu razgradnju poliolefina i ugraditi atome kisika u konačnu molekularnu masu. Kemijska promjena omogućava raspad plastike na mikročestice.
Proces degradacije kod plastike kojoj je dodan oxo aditiv u stvari je raspadanje molekularnog lanca koji je iniciran solima metala te dovodi do oksidiranih (hidrooksidiranih i ugljikooksidiranih) kraćih molekularnih lanaca.
Oxo plastika, ukoliko je odbačena u okoliš raspasti će se u sitnije dijelove i degradirati do oksidiranih niskomolekularnih težina (uobičajeno do MW 5-10.000 amu) unutar 2 do 18 mjeseci, ovisno o materijalu (vrsti plastike, debljini, doziranom antioksidansu, itd.). Za taj proces potrebno je prisustvo kisika, određena temperatura i još neki drugi faktori iz okoliša.
Oxo plastika neće se razgraditi na odlagalištima u slučaju nedovoljnog prisustva kisika, npr. na dubinama više od 15 cm. Na primjer, polietilenske plastična vrećica debljine 30 µm i s 2 % pro-degradabilnog aditiva, odbačena na otvorenom prostoru u Tajlandu (toplo i vlažno okruženje) raspasti će se u roku od 3 mjeseca, dok će se polipropilenska plastična ambalaža debljine 150 µm raspasti u roku od 3 do 6 mjeseci.
Kruti plastični proizvodi izrađeni s oxo aditivima neće se brzo raspasti jer je u njih doziran i aditiv za stabilizaciju kako bi određeni proizvod ostao kompaktan i upotrebljiv tijekom predviđenog uporabnog vijeka trajanja. Ipak, degradirati će puno prije nego obična plastika za koju se predviđa nekoliko desetljeća.
Ekološka pitanja
Kada je oxo plastika, posebno pri korištenju za plastične vrećice, promovirana i sada se široko oglašava kao "ekološko rješenje" plastičnog otpada, pojavilo se i nekoliko drugih ekoloških pitanja vezanih uz korištenje tih aditiva. (1) Soli metala koje se koriste kao katalizator oxo degradacije nose sa sobom određene rizike po okoliš. U pitanju su teški metali. Istraživanje koje je proveo Institut za biodegradabilne proizvode (Biodegradable Products Institute (BPI) potvrdilo je značajne količine olova i kobalta u njihovim "EcoSafe" (Eko-sigurnim) vrećicama koje su ispitivali. Sadržaj olova drastično je premašio dozvoljene koncentracije. U izvještaju s istraživanja navodi se: "Razina olova je 4 puta veća od dozvoljene normom ASTM D 6400-99 u SAD-um, odnosno 12 puta veće od dozvoljenih koncentracija prema europskoj normi (EN 13432) i japanskoj normi (GreenPLA)"(2).
Druga često spominjana pitanja tijekom diskusija o oxo degradabilnosti su: potencijalna otrovnost ostataka oxo degradirane plastike, gubitak degradabilnih svojstava, otpornost usitnjenih plastičnih ostataka da ostanu dovoljno dugo u prirodi te da budu opasnost za životinje. Iako se smatra da se oxo plastika može reciklirati, aditivi za ubrzanje degradacije mogu prouzročiti neočekivane efekte na kvalitetu proizvoda koji se dobivaju od tog reciklata, i o tome postoji nekoliko nezavisnih istraživanja koje prikazuju reciklabilnost oxo plastike i svojstva proizvoda od takve vrste plastike. (3). Također, navodi se da pojam "biorazgradljivost" odvraća ljude od recikliranja, a što vodi ka još većem odbacivanju i povećanju količina smeća, dovodi do gubitka i materijala i energije koji kod klasične plastike odnosno plastičnih proizvoda mogu biti iskoristivi. (3).
Kako se plastični proizvod s dodanim oxo aditivom ponaša tijekom vremena razgradnje pogledajte na sljedećem video klipu:
Međutim, danas su sve glasniji protivnici oxo degradabilnih aditiva. Prvenstveno iz redova struke te analitičara i plastičara koji zagovaraju recikliranje kao bolje ekološko rješenje.
Što se konkretno zamjera oxo plastici?
Proizvođači i prodavači oxo aditiva ističu prednosti plastike s oxo aditivima kao:
1. Može se reciklirati
2. Degradacija je znatno ubrzana i smanjena je s nekoliko stoljeća na nekoliko mjeseci
3. Svaki proizvod ima svoj program degradacije i isti se može pratiti
4. Oxo degradabilnost je rješenje za otpad
5. Da je plastika odbačena u ocean sadržavala oxo aditive, ne bi bilo velike pacifičke nakupine smeća
6. Biorazgradnja se odvija u normalnim uvijetima okoliša
7. Razgradnja se odvija do molekularne razine
8. Biorazgradljiva vrećica je prihvatljivija za okoliš od klasične plastične vrećice
Plastičari, stručnjaci i zaštitnici okoliša imaju svoje kontraargumente:
1. Plastika s oxo aditivima ne može se reciklirati. Brojni proizvođači oxo aditiva i plastike s tim aditivima prešućuju da se oxo plastika može reciklirati samo u proizvodnjim pogonima za proizvodnju predmeta od oxo plastike, gdje je smiješa s ostalim oxo plastičnim proizvodima. U drugim postrojenjima se oxo plastični prdmeti ne mogu reciklirati jer bi kontaminirali plastiku kod koje ne želimo nikakvu degradabilnost (npr. izolacija elektro kablova i žica)
2. Jeste, proces raspadanja je znatno skraćen, ali nije potpun. Plastični proizvod, npr. vrećica raspada se u tisuće malih komadića (vidjeti prethodni video klip) i oni zagađuju tlo.
3. Kako se može osigurati praćenje nekog proizvoda na današnjem tržištu, punom prodavača i preprodavača. Pogotovo, kako osigurati praćenje korištenja nekog oxo plastičnog proizvoda i nadzirati to praćenje ako se radi o proizvođaču u centralnoj Kini, a proizvod je završio na tržištu SAD-a? Ta vrsta sljedivosti (traceability) - ili nije moguća, ili ako je moguća onda je vrlo skupa.
4. Tvrdnja da je oxo plastika rješenje za okoliš jednostavno nije istinita. Još jedna glupost prodavača, a koja dobro zvuči "zeleno osviještenim potrošačima". Oxo plastika je opterećenje za okoliš - jer se raspada u sitnije komadiće plastike koje zagađuju tlo, a tlo se tom prilikom zagađuje i teškim metalima kao što je olovo i kadmij koji dolaze od soli metala od kojih se rade oxo aditivi. Promocija oxo plastike upravo kod potrošača stvara dojam "slobodno baci - samo će nestati", te dolazi do još većeg odbacivanja plastičnih proizvoda. Osim toga, raspadanjem gubimo mogućnost ponovne upotrebe osnovne sirovine - potrošnja prirodnih resursa te gubimo energiju koja je "ugrađena" u plastični proizvod. Recikliranjem se mogu sačuvati te dvije sastavnice plastičnih proizvoda - materijal i energija, a oxo degradabilna plastika suprotna je pojmu recikliranja.
5. Tvrdnja da velike pacifičke nakupina smeća (Pacific garbage patch) ne bi bilo da je plastika izrađivanja s oxo aditivima. Malo vjerojatno da bi se to dogodilo, jer za oxo degradaciju je potrebna temperatura i kisik. Ali, i da se razgradi svaki plastični proizvod koji pluta (najčešće je to plastični ribarski pribor, plastične boce i čaše, plastični poklopci, pa tek na kraju plastične vrećice) u tisuće sitnijih komadića, tek tada bi postali nenamjerna hrana za morske životinje koje bi ih nekontrolirano gutale i kao takve kontaminirane plastikom nam dolazile na naše stolove. I sadašnja situacija je dovoljno nepovoljna.
6. Tvrdnja da će se odbačeni oxo proizvod sam razgraditi u prirodi je netočna. Za ovu vrstu razgradnje potrebna je povišena i konstantna temperatura. Nadalje, biodegradabilnost se dokazuje testom, gdje je pri visokoj temperaturi oxo plastika razgrađena u sitnije komadiće te su ti sitni komadići pomiješani sa zemljom, a zatim je mjerena emisija CO2 kao dokaz biološke aktivnosti - biorazgradnje. Zanimljiv test, samo se u prirodi ne može osigurati konstantna i dugotrajna povišena temperatura koja je preduvjet razgradnje.
7. Problem biorazgradljivosti jeste upitno usitnjavanje odbačene plastike na odlagalištima. Ako se pogledaju web stranice proizvođača aditiva, tamo ćete naći da se plastika neće razgraditi niti usitniti u anaerobnim uvjetima (bez dovoljnog prisustva zraka) koji vladaju na odlagalištima. Proizvođači aditiva naglašavaju da će se plastika razgraditi ukoliko je prisutno dovoljno kisika, a već nakon petnaestak centimetara gornjih naslaga smeća na odlagalištima nema dovoljno kisika te je i biorazgradnja upitna.
8. I na kraju pitanje - što je manje štetno za okoliš - otpuhana jedna vrećica ili otpuhanih 1000 komadića plastike. Naravno, nije dobro ni jedno ni drugo. Ali, otpuhana vrećica se može pokupiti i reciklirati, a tisuće malih komadića plastike ostaju u zemlji i kontaminiraju je.
"Mnogi od nas svakodnevno biraju upotrijebiti ovu ili onu vrećicu. Britanci godišnje potroše oko 8 milijardi plastičnih vrećica. Upravo iz tog razloga, jedan od izbora je pokazati brinu li se o okolišu ili ne. I treba biti svima jasno. Ponovno korištenje je najbolje rješenje za okoliš. Recikliranje je drugo najbolje rješenje. Bacati vrećice okolo u nadi da će ta "magična formula" garantirati njihov brzi nestanak, jednostavno je lijenost, a ne briga o okolišu. I onaj koji nas pokušava uvjeriti u to s druge strane kriv je za lažno prikazivanje da su to ekološki bolja rješenja. Danas je taj pojam poznat kao greenwashing."
Svake godine Svjetska organizacija za ambalažu (World Packaging Organization - WPO) centralni događaj za globalnu ambalažnu industriju, uz dodjele nagrada WorldStar najboljoj ambalaži, održava se u različitim krajevima svijeta.
Godine 2012. svjetska ambalažna elita okupit će se u Splitu, u hotelu "Le Meridien Lav", od 3. do 8. lipnja, a organizacija je povjerena hrvatskom Institutu za ambalažu i tiskarstvo - IAT, tvrtki Tectus d.o.o. iz Zagreba i stručnom časopisu Ambalaža / REGprint, koji su organizaciju dobili u izravnoj konkurenciji s Chicagom.
Split će stoga biti centralno mjesto okupljanja svjetskih, regionalnih i domaćih predstavnika svih razina promišljanja i stvaranja ambalaže.
"Sadržaj Svjetskih dana ambalaže 2012 izuzetno je bogat i kvalitetan, a osnovna tema "Ambalaža i održivost", istovremeno oslikava i globalni trend u tom značajnom segmentu svjetskog gospodarstva. Osim što provodimo cjelokupnu organizaciju, aktivni smo tvorci i predlagatelji i sadržaja, kako regionalnih događanja, tako i Svjetskog kongresa", pojašnjava Drena Milijević, ravnateljica Instituta za ambalažu i tiskarstvo - IAT iz Zagreba.
Može li zabrana plastičnih vrećica promijeniti naše potrošačko ponašanje?
Odbacivanje velikog broja plastičnih vrećica odlagalištima je danas sve veći problem. Jedno od glasnih rješenja problema je - zabraniti jednokratne plastične vrećice. Međutim to rješenje ne riješava uzrok problema, jer ljudi olako odbacuju besplatno dobivene vrećice, za što su najmanje krive same vrećice. Dakle, problem je u ljudskom ponašanju, a ne u samom proizvodu.
Zabrana jednokratnih vrećica samo će utjecati da proizvođači na njima nešto sitno promijene pa da više ne budu u toj kategoriji jednokratnih plastičnih vrećica, a moglo bi i utjecati da se eventualno smanje kućne zalihe, jednako kako se to dogodilo s poznatom zabranom držanja i korištenja automatskih pušaka u Americi (1).
Jednokratna plastična vrećica, tako je kao jedan neživi predmet, jednako kao i automatska puška, stekla zločinačku reputaciju. A u stvari istina je da su svi ti loši utjecaji plastičnih vrećica na okoliš vrlo, vrlo prenapuhani. A kada se pogleda kakav trag u okolišu ostavljaju proizvodi od alternativnin materijala (papir, platno) onda se vidi da je utjecaj plastičnih vrećica daleko najmanji - počevši od sirovine, preko same proizvodnje pa do korištenja i krajnjeg zbrinjavanja. Posljedice na okoliš s papirnatim ili platnenim vrećicama znatno su teže i nepovoljnije.
Nepravilno odbačene plastične vrećice predstavljaju katastrofičnu sliku odlagalištima, gdje se ostali otpad, pa i plastični otpad kao što su plastične boce, čaše, podlošci kao i ostali otpad (npr. opušci koje tako lako odbacijemo kroz prozore svojih automobila) samo dobro skriva iza plastičnih vrećica. Upravo je točna tvrdnja - utjecaj na okoliš plastičnih vrećica je znatno manja od njihovog vizualnog efekta. Puno su uočljivije uhvaćene u granama drveća i grmlja i to nam je upečatljivo, puno više od činjenice koliku su te vrećice korisne i pogodne ako se ispravno upotrebljavaju.
Plastična vrećica najčešće se nakon prvog korištenja kada donosimo kućama potrepštine iz trgovina koriste više puta, a najčešće da u njih zamotavamo razne stvari, odlažemo hranu u hladnjake, djeci spremamo marendu za školu, pa sve do krajnje upotrebe kao vrećica za smeće ili vrećica za pokupiti izmet iza naših ljubimaca.
Iskorištene vrećice, ali i ostalu plastičnu ambalažu najbolje je na kraju njihovog životnog vijeka odvojeno skupljati te kasnije odnijeti u posebne kante za prikupljanje otpadne plastike. To je jedini način da odgovorno postupamo prema okolišu i svom okruženju. Komunalna poduzeća danas (u stvari iz dana u dan sve veći broj) imaju sustave za odvajanje otpada, pa tako kada odbacite nekakav bio otpad, npr. ostatke hrane u plastičnoj vrećici, posebni strojevi trgaju vrećice, bio otpad odlazi na jedan kraj odlagališta, a plastična vrećica se skuplja s drugom vrstom plastike, preša i vezuje u palete te prodaje otkupljivačina, najčešće proizvođačima plastične ambalaže i plastičnih proizvoda koji ih recikliraju i mješaju sa čistom sirovinom te ponovno dobivamo kvalitetan proizvod.
Inače, plastične vrećice predstavljaju samo manji dio smeća kojeg nalazimo na našim ulicama. Kako je u svom članku prenio Wall Street Journal 2009. godine istraživanje koje je napravila studentska organizacija SWBAT, u San Franciscu značajno manje rašireno je smeće od plastičnih vrećica nego su to npr. žvakaće gume ili opušci cigareta.
Zagovaratelji zabrane jednokratnih plastičnih vrećica prešućuju i skrivaju mane alternativnih rješenja koje predlažu - papirnatih, platnenih, pa čak i višekratnih plastičnih vrećica. papirnate vrećice su skuplje, sam proizvodni proces je znatno veće ekološko opterećenje (velika potrošnja vode, fosfati, potrošnja energije), a ne mogu poslužiti u namjenama kojima služe plastične, pogotovo ako su vlažne. S druge strane zajedničko istraživanje Sveučilišta iz Arizone i Loma Linda Sveučilišta iz Kalifornije utvrdilo je da višekratne vrećice nose opasnost od skupljanja bakterija na svojoj površini i kontaminaciji hrane koja se prenosi u tim vrećicama, pa je vrećice potrebno prati, što je dodatni nepovoljni utjecaj na okoliš (potrošnja vode, deterdženti). Ipak, taj problem nije toliko značajan da se ne bi slobodno mogle preporučivati višekratne plastične vrećice.
Ono što je važno naglasiti - plastične vrećice ne zagađuju okoliš. Ljudi to čine. Ali, dok god plastične vrećice ne budu imale zaštitu drugog Amandmana američkog Ustava (2), dotle će se njih zabranjivati i misliti da ćemo time riješiti probleme smeća i našeg potrošačkog ponašanja.
Želite li 5665 ili 9490 šlepera više na hrvatskim cestama?
Veliko je pitanje koliko svaki od nas troši plastičnih vrećica godišnje. U Hrvatskoj nema preciznih istraživanja. Postoje samo razne izjave, najčešće bez dokaza.
- Tako je bivši direktor Hrvatskih šuma g. Darko Vuletić tko zna otkud pokupio podatak da hrvatski građanin troši oko 300 vrećica godišnje
- LUSH Fresh Homemade Cosmetic - u svom propagandnom pamfletiću (Bože sačuvaj koliko je tamo gluposti napisano) također navodi potrošnju od 300 vrećica godišnje po stanovniku
- U peticiji za zabranu plastičnih vrećica koju je organizirao web portal Ekologija.com.hr, a prenio Jutarnji list (a što sve tamo ne piše, "čovek prosto da ne poveruje"), navode da hrvatski građanin troši oko 1000 vrećica godišnje
- Puno precizniji su bili Škoti koji su prilikom uvođenja takse na plastične vrećive prethodno napravili istraživanje i utvrdili da svaki Škot godišnje potroši 153 vrećice godišnje (podatak za 2005.)
- DEFRA (Department for Environment, Food and Rural Affairs - Britansko Ministarstvo okoliša, hrane i ruralnih poslova) navodi da je potrošnja u Velikoj Britaniji oko 400 vrećica po domaćinstvu, a ako se zna da prosječno britansko domaćinstvo ima 2,33 člana, proizlazi da svaki Britanac godišnje potroši 171 vrećicu
- Međutim jedno drugo istraživanje navodi da je prosječni Britanac u 2009. godini potrošio 97 vrećica
- Ministarstvo zaštite okoliša Australije navodi da svaki Australac potroši oko 200 plastičnih vrećica godišnje
- Američko vijeće za zaštitu prirodnih izvora (NRDC) navodi da prosječna američka obitelj potroši oko 1500 plastičnih vrećica godišnje, a prosječna američka obitelj ima 3,14 članova pa proizlazi da svaki Amerikanac godišnje potroši prosječno 477 vrećica
I na kraju, kako procijeniti koliko troši prosječni stanovnik Hrvatske. Nikako točno, osim samo procijeniti, pa evo ja procjenjujem da je to ipak više od škrtih Škota, ali ipak manje od potrošački rastrošnih Amerikanaca te se taj broj u Hrvatskoj kreće oko 200 plastičnih vrećica godišnje po glavi Hrvata.
A to onda ispada da Hrvatski građani godišnje potroše oko 900.000.000 (devetsto miliona) plastičnih vrećica. Da bi prevezli sve te vrećice od proizvođača do nas potrošača potrebno je oko 335 šlepera.
Međutim, kada bi poslušali naše dušebrižnike i zabranili plastične vrećice i uveli papirnate vrećice, za isti taj broj papirnatih vrećica trebalo bi oko 6000 kamiona za prijevoz od proizvođača do kupaca.
Međutim, kada bi poslušali one još "zelenije" dušebrižnike pa zabranili i plastične i papirne vrećice i uveli platnene vrećice, za isti taj broj platnenih vrećica trebalo bi oko 9825 kamiona za prijevoz od proizvođača ili luke prekrcaja (jer se uvoze) do kupaca
Pa pitam ja Vas:
Želite li 5665 ili 9490 šlepera više na hrvatskim cestama?
I u skladu s time višestruko više potrošenog skupog goriva, višestruko više izbačenih ispušnih plinova, višestruko više emisija CO2 i ostalih opasnih i otrovnih plinova.
Početkom travnja izašao je novi broj časopisa Polimeri, časopisa kojeg već 32 godine izdaje Društvo za plastiku i gumu. Evo što možemo pročitati u ovom broju:
Neću prenositi niti izdvajati neke zanimljive članke, puno ih je, ali izdvajam uvodnik glavme urednice Đurđice Španiček, koja je dala kratki, sažeti, a ipak sveobuhvatni pregled sadašnjeg plastičarskog trenutka:
Uvodnik
Nije popularno, ali ovaj sveščić izlazi kao dvobroj jer je to jedan od načina da se prebrode ova krizna vremena. Dio kategoriziranih radova je iz Austrije. Dva su razloga tomu. Već godinama imamo relativno malo tekstova koji se odnose na preradu, što je donekle odraz stanja u našem gospodarstvu, ali i posljedica malog broja znanstvenika i stručnjaka koji se bave tim važnim dijelom polimerstva. Susjedna Austrija uz jako razvijen turizam ima i jaku industriju, između ostalog i plastičarsku. Upravo je to drugi razlog. Naime, nakon vrlo uspješnog posjeta prošlog proljeća austrijskom polimernom grozdu Gornje Austrije (nj. Kunststoff-Cluster, KC), o čemu smo već pisali (Polimeri 32(2011)1, 46-47), odlučili smo čitateljstvo pobliže upoznati s tom u Austriji izuzetno uspješnom grupacijom. O čemu dovoljno govori sljedeće: Gornja Austrija zauzima 14 % austrijskog teritorija, na kojem obitava 17 % stanovništva, ostvaruje 25 % austrijske industrijske proizvodnje i 27 % izvoza. Nezaposlenost je u tom dijelu Austrije bila u 2010. oko 4,5 % (u ostalim dijelovima zemlje u to vrijeme oko 6,9%). Na europskoj razini austrijski grozd smatraju vodećim, a posebnost je svakako što su mnogi od njegovih članova izravni konkurenti. Dobrom organizacijom plastičarski grozd postao je neutralna platforma koja je uvelike omogućila dobro napredovanje malih i srednjih pogona. Upravo stvorenu kulturu kooperacije, kojom je spriječena dominacija velikih poduzeća, mnogi poznavatelji austrijske plastičarske struke smatraju najvećim uspjehom grozda. Iako kod nas, na žalost, nema više velikih pogona i poduzeća, mnoga iskustva koja su primjenjiva na male i srednje pogone mogla bi zaživjeti i ovdje. Ali za to je potrebna dobro osmišljena politika, koja je i omogućila takav uspjeh austrijskoga plastičarskoga grozda.
Dok svjetska plastičarska industrija, usprkos recesiji, ostvaruje pozitivne rezultate, kod nas ona sustavno propada. Nekoliko mjeseci od izlaska posljednjeg broja časopisa, još je nejasna sudbina posljednjega velikog proizvođača plastike u nas, DIOKI-ja. Mnogo je toga u igri, ali čini se da nitko ne razmišlja da bi nam, uz uspješno vođenje, jedna profitabilna proizvodnja, koja bi ujedno smanjila golem uvoz plastičnih proizvoda, dobrodošla.
Plastika je još uvijek u očima javnosti materijal koji treba izbjegavati. Struka se najmanje čuje, ali dušebrižnika ne nedostaje. No to nije samo naš problem. Iako je u prosincu 2011. Europska direkcija za sigurnost hrane (e. European Food Safety Authority) ponovno objavila svoje mišljenje, da ni nakon vrlo detaljnih ispitivanja nisu ustanovljeni nikakvi rizici kao rezultat djelovanja BPA (bisfenol A), protivnici te i sličnih kemikalija, koje su u nečijoj nemilosti, ostaju i dalje ustrajni u svojim tvrdnjama. Posebno u Francuskoj, gdje je zbog velikog straha i nesigurnosti koja je izazvana u javnosti izgledna kao jedina mogućnost zabrana BPA, unatoč tomu što njihova nacionalna agencija ANSES (f. Agence nationale de sécurité sanitaire, de l'alimentation, de l'environnement et du travail) naglašava da sva ispitivanja još nisu završena. Iz tog je razloga kao važan cilj postavljena zabrana BPA do 2014. za svu ambalažu koja dolazi u dodir s hranom ili malom djecom, trudnicama i starijim osobama. No možda se ne treba čuditi takvim stajalištima, jer je mjerodavnima često važnija informacija koju mogu pročitati na internetu (kojih je većina u redu, ali ima i potpunih nebuloza) nego mišljenje certificiranih nezavisnih laboratorija.
Slična su nastojanja i sa zabranom plastičnih vrećica. Čak se i u Njemačkoj javljaju zeleni s idejom o zabrani, iako je u Njemačkoj sustav sakupljanja i odvajanja otpada jako dobro organiziran, tako da se velik postotak rabi kao sekundarna sirovina. Do sada je, što se tiče plastičnih vrećica, prema podacima njemačkoga Udruženja proizvođača plastične ambalaže (nj. Industrievereinigung Kunststoffverpackungen e.V.,IK), najvećega takvog udruženja u Europi, postignuta kvota recikliranja od oko 97 %. Osim toga većina Nijemaca smatra izjave zelenih pomalo uvredljivima, jer impliciraju da građani jednostavno sve bacaju oko sebe. No dobrom politikom sakupljanja i odvajanja otpada više od 90 % potrošača odlaže svoju ambalažu u posebne spremnike. Pedantni Nijemci izračunali su da stanovnici u prosjeku godišnje troše oko 65 plastičnih vrećica, prosječne težine 15 grama. To znači količinu polietilena od 975 grama, za čiju je proizvodnju potrebna gotovo jednaka količina nafte kao i za litru benzina. Uz prosječnu potrošnju od 7,5 L/100 km, to odgovara potrošnji za prijeđenih 13 km. Uz takvo tumačenje vidljivo je da vrećice neznatno utječu na okoliš, čak i u usporedbi s ostalom plastičnom ambalažom. Problem s vrećicama je što su one vidljive u okolišu, ako se nekontrolirano odbacuju.
Postalo je vrlo moderno zahtijevati uvođenje biorazgradljivih plastičnih proizvoda. Pritom je udio takve plastike na tržištu vrlo malen, a zaobilazi se činjenica da se ti proizvodi prilično dugo razgrađuju isključivo kompostiranjem u posebnim uvjetima. Dakle ni to nije rješenje za problem odbačene ambalaže u okolišu.
Stanje na području polimerstva u svijetu stalno se mijenja, uglavnom nabolje. Osim ambalaže, o kojoj se najviše piše, ali najčešće s negativnim predznakom, jako su razvijena i mnoga druga područja primjene. Osobito se razvija područje polimernih kompozita vezano uz razvoj alternativnih, obnovljivih izvora energije; lopatice za vjetroelektrane izrađuju se od vlaknima ojačane epoksidne ili poliesterske smole ili njihovih hibrida. Na taj način omogućena je relativno mala masa velikih lopatica. Najveća do sada proizvedena dugačka je 73,5 m i bit će postavljena na polje vjetroelektrana Alstom, u Francuskoj. Isto tako vidljiv je velik napredak u primjeni polimera za izradu fotonaponskih materijala. Sretna okolnost, za sada, jest da naš časopis dobiva najnovije informacije od proizvođača, prerađivača i krajnjih korisnika te da ih na ovaj način možemo prenijeti barem uskom krugu. Zato je velik dio tekstova na hrvatskom jeziku. Uvijek smo se zalagali za svojedobno proklamiranu politiku MZOS-a: Radi razvoja hrvatskoga znanstvenog jezika Ministarstvo osigurava potporu izdavanju časopisa na hrvatskom jeziku uz objavljivanje sažetaka, bibliografskih podataka i ključnih riječi na engleskom jeziku.
Ironično, možda će nas upravo to stajati daljnjeg izlaženja.
Dragi Amerikanci,
zabranite pištolje, ne plastične vrećice!
Jer kako je George Monbiot rekao u dnevnim novinama The Guardian: "Plastične vrećice nisu pošast našeg planeta, nijhovo najveće zlo je što nam skreću pažnju s mnogo važnijih problema."
Londonska kompanija Cynar, koja je razvila tehnologiju prerade otpadne plastike u gorivo, potpisala je 8,5 miliona € vrijedan ugovor s kompanijom Rockwell Automation za projektiranje i izgradnju novog postrojenja za preradu otpadne plastike u gorivo. Gradnja postrojenja predviđena je u Bristolu, u Velikoj Britaniji.
Tehnologija koju je razvio Cynar sastoji se u topljenju otpadne plastike do razine tekućine, pirolizi i zatim destilaciji. Proces može preraditi gotovo svu otpadnu plastiku (e. End-of-Life-Plastic (ELP), koja se inače sada odvozi na odlagališta.
Kompanija je objavila da je glavna prednost ovog procesa vrlo visoka učinkovitost, koja svakom postrojenju omogućava da od 20000 t otpadne plastike proizvede i do 19000 litara goriva. Proces se sastoji od sustava za dobavu uskladištene otpadne plastike, cilindrične komore za pirolizu (termičku degradaciju materijala bez prisustva kisika koja se odvija pri temperaturi od 370 - 420 °C), pročišćavanja plinova, kondenzacije, destilacije tekuće faze - odvajanja komponenti dobivenog gorivog ulja te povrata sintetskog plina nazad u proces.
Otpadna se plastika nakon pranja, sušenja i usitnjavanja preko sustava za rastapanje dozira direktno komoru za pirolizu gdje se najprije miješa i zagrijava kako bi se postigla jednaka temperatura rastopljene smjese. Sama piroliza započinje kada se postigne temperatura od najmanje 370 °C kada započinje isparavanje tekuće smjese. Neplastični materijal ostaje na dnu komore.
Pare se pretvaraju u različite frakcije u destilacijskoj koloni i destilat se tada usmjerava u tank za pročišćavanje. Sintetski plin koji nije kondenziran, preko scrubera (pročistača) se vraća nazad u proces peći kojima se griju pirolitičke komore. Pročišćeni destilati dalje se usmjeravaju u spremnike gotovog proizvoda.
Predsjednik i izvršni direktor Cynara g. Michael Murray izjavio je: "Naša tehnologija predstavlja jedinstven i profitabilan način kako značajno smanjiti količine otpadne plastike koja se odbacuje na našim odlagalištima ili spaljuje u spalionicama".
Uloga kompanije Rockwell je projektiranje i kompletan inženjering novog postrojenja te kasnije održavanje postrojenja tijekom rada te podrška postrojenju na licu mjesta. Kako je izjavio Hedwig Maes - predsjednik Rockwella za regiju Europa, Bliski istok i Afrika: "Ovaj ugovor s Cynarom demonstrira sposobnost Rockwell Automation kompanije da isporuči prikladna i cjelovita rješenja na globalnoj razini. Drago nam je što surađujemo s Cynarom u industriji koja svijet čini održivim."
Potpredsjednik i glavni rukovoditelj Rockwell Automation Global Solutions g. Terry Gerbert izjavio je: "Ovaj ugovore je značajan za nas na tržištu tehnologija "plastika-u-gorivo. Ovaj ugovor uključuje projektiranje i izradu procesne opreme, konfiguraciju automatike, izradu softverskih aplikacija, upravljanje energijom te izgradnju i puštanje u rad postrojenja - kao jedinstveno rješenje korištenjem Rockwell Automation PlantPAx - sustava upravljanja procesom (DCS sustav)."
U Cynaru izjavljuju da se svoje prvo postrojenje za kompletnu preradu otpadne plastike u gorivo pustili u pogon u Irskoj i da su postigli ekskluzivni ugovor s kompanijom SITA/Suez za ukupno 10 postrojenja.
Lakša vozila s poluretanskim kompozitnim materijalima
S namjerom da se automobili i vlakovi učine ekonomičnijima, proizvođači stalno istražuju nove materijale ne bi li pronašli laganije, ali jednako čvrste materijala koje bi mogli upotrijebiti u svojim vozilima, odnosno zamijeniti metalne, znatno teže dijelove. Jasno je da lakši materijali ne mogu uvijek biti čvrstoće kao što su to čelik ili aluminij, stoga proizvođači pomno biraju koji dijelovi vozila ne zahtijevaju "metalnu" čvrstoću te mogu li se ukomponirati u sustave vozila i izrađuju ih od plastičnih materijala.
Staklenim vlaknima ojačani poliuretanski sendvič je materijal koji se danas koristi kako bi se smanjila težina vlakova, a razvijen je u Fraunhofer institutu kemijske tehnologije (Fraunhofer Institute for Chemical Technology (ICT). Stvoren je materijal koji može podnijeti ekstremna opterećenja. Pogodan je za različite primjene kao što su kućišta diesel motora lokomotiva i te dijelove čini i do 35 % lakšima od dosadašnjih čeličnih ili aluminijskih.
Ovakvo kućište ugrađuje se u podnožje vlaka, ispod putničkih odjeljaka. Služi kako bi spriječila oštećenja motora od letećeg kamenja, ali i da bi spriječila bilo kakva izlijevanja u okoliš iz dizelskih strojeva. Čak i u slučaju požara, (ovom materijalu dodani su posebni retardanti koji sprječavaju širenje plamena) onemogućeno je širenje vatre. Ovakva koncepcija materijala u potpunosti zadovoljava zahtjeve normi protupožarne zaštite za željeznička vozila.
Istraživači i inženjeri opredijelili su se za tzv. sendvič konstrukciju kako bi osigurali stabilitet komponenata: poliuretanske trake ojačane staklenim vlaknima s vanjske strane, dok je unutrašnjost izvedena od papirnih traka u formi saće. Poliuretan je sipka plastika koja kombinira dvije tvari. Budući da može ispuniti različite zahtjeve namjena, poliuretan se svrstava u kategoriju "prilagodljivog materijala". Kada je u pjenastom obliku tada je mekan i prilagodljiv pa se može koristiti kao materijal za izradu madraca. U krutoj formi je čvrst i tvrd.
Istraživači su ispitivali upotrebu različitih aditiva u poliuretanu, a kako bi osigurali svojstva materijala koji će zadovoljiti stroge norme protupožarne sigurnosti. Nakon toga, procesni inženjeri i tehnolozi optimizirali su standardni proces proizvodnje u koji su ubacili postupak prskanja vlakana, gdje su za tu svrhu razvili posebnu komoru za miješanje koja omogućava stvaranje složenijih struktura i proizvodnju predmeta različitih veličina. Kućište dizel motora lokomotive dugačko je oko 4,5 m i oko 2 m široko. Problem koji se pokazao prilikom nanošenja vlakana bio je kako odrediti debljinu površinskog sloja poliuretana. Ali, istraživači i inženjeri su pronašli rješenje i za to iskoristili postupak kompjuterske tomografije, kako bi provjerili proizvedene slojeve te posebnim postupkom porcjene utvrdili stvarnu debljinu sloja. taj podatak omogućio je da se simulira čvrstoća pojedinih komponenti, kao i otpornost na naprezanja.
Poliuretanski (PUR) kompoziti proizvedeni s krutim duromernim smolama imaju znatno bolju vlačnu čvrstoću, otpornost na probijanje i otpornost protiv vanjskog abrazivnog djelovanja - u odnosu na nezasićene poliesterske i vinil-esterske smole. Modul istezanja je 430.000 psi odnosno sila od oko 30.000 N/m2, dok je vlačna čvrstoća 12.500 psi odnosno oko 1000 N/m2, a deformacija pri istezanju je preko 7,5%. Odlična žilavost PUR kompozita olakšava daljnje operacije s tim materijalom kao što su bušenje, obrada i montaža. PUR kompoziti su također vrlo pogodni zbog svojih preradbenih svojstava. Vrijeme skrutnjavanja je znatno brže od poliestera koji se šprica po površinama. Poliuretanski sprej zahtjeva znatno manje rada nego poliesterski sprej, koji zahtjeva valjanje staklenim valjcima kako bi se istisnuli mjehurići zraka i osiguralo potpuno odvlaživanje.
S početkom travnja, predstavljen je novi ZNAK ZA BIOPLASTIKU kao rezultat natječaja za dizajnere s kojim se tražio znak koji će predstavljati BIOPLASTIKU. Natječaj je napravljen po istom modelu kao i natječaj za odabir znaka za recikliranje (tri strelice u trokutu) '70. tih godina i koji se danas nalazi na svim proizvodima koji se mogu reciklirati ili su izrađeni od reciklata.
Namjena znaka za bioplastiku je da posluži kao znak označavanja za bioplastični materijal (materijal nastao na bio osnovi) i za označavanjeproizvoda izrađenog od bioplastičnog materijala i koristio bi se na isti način kao i znak za recikliranje, odnosno bio bi utisnut na sam proizvod ili odštampan na etiketu proizvoda.
Istraživanje koje je inicirala konzultantska kuća Polymedia Consult iz Njemačke ima namjeru prikupiti široki krug mišljenja o samom znaku, njegovm korištenju te njegovoj primjeni, itd. Sponzor znaka Cereplast zajedno s timom nezavisnih stručnjaka (iz Polymedia Consult-a, NSF-a i drugih).pažljivo će razraditi sve odgovore i prijedloge i razmotrii će ih pri predlaganju sljedećeg koraka u razvoju znaka i njegove implementacije.
Da bi se uključili u istraživanje klinkite OVDJE. Ukoliko se ne otvori prva stranica upitnika, kopirajte sljedeću link adresu u adress box vašeg internet pretraživača: http://www.surveymonkey.com/s/9MSQKZ3
Plastične vrećice zabranjene su ili su dodatno oporezivane u brojnim gradovima i državama širom Sjedinjenih Američkih Država. Nedavno je zabranu uveo Seattle, prije toga San Francisco, Portland i Washinhton D.C. Od početka godine okrug Montgomery uveo je dodatnu taksu od 5 centi na sve plastične vrećice koje se dijele u trgovinama i trgovačkim centrima. I to ne predstavlja neki veliki problem, jer većina stanovništva jednostavno i bezbolno si može priuštiti izdvajanje pokojeg novčića za tu taksu.
Ali, postavlja se pitanje, imaju li zabrane i uvođenja taksi na plastične vrećice uopće smisla. Zašto je to upitno? Evo nekoliko razloga:
Zabrane i takse nisu zasnovane na znanstveno dokazanim činjenicama.
Nezavisne studije pokazuju da su plastične vrećice najmanje opterećenje za okoliš i da su pogodnije od papirnatih. S druge strane, kada se govori o vrećicama za višekratno korištenje, tada su za okoliš najpovoljnije plastične vrećice. Druge vrste vrećica (papirnate, platnene) treba znatno više puta koristiti da bi se smanjio njihov pojedinačni utjecaj na okoliš.
Neki argumenti koji se koriste u kampanjama protiv plastičnih vrećica nisu točni.
Najviše se to odnosi na plastični otpad. Spominje se da je pacifička nakupina plastičnog otpada dvostruko veća od Teksasa što bi bilo oko 1,4 miliona kvadratnih kilometara ili oko 25 površina Hrvatske. Niti je ta nakupina toliko velika (o tome je već bilo riječi na ovom blogu u postu "7 opasnih laži o plastici"), niti je sastavljena od plastičnih vrećica.
I ako se prestanu koristiti plastične vrećice neće se riješiti problem plastičnog otpada.
Možda, umjesto zabrana ili oporezivanja vrećica, bi trebalo poticati recikliranje. Recikliranjem plastičnih vrećica bavi se jedna od najvećih svjetskih tvrtki te vrste Hilex Poly koja je prošle godine reciklirala više od 5000 tona plastičnih vrećica, folija i traka, a ima plan i povećati svoj kapacitet.
No, i takvi netočni i znanstveno nedokazani argumenti protiv plastičnih vrećica su prisutni i na temelju njih se donose zakonski propisi. Jedan od posljednjih je Pravilnik o uvođenju takse na jednokratne plastične vrećice u okrugu Montgomery i obrazloženje se kaže "da je donesen kako bi se unaprijedio okoliš smanjivanjem korištenja plastičnih vrećica - značajnog uzročnika otpada, koji zagađuje naše ulice, potoke i igrališta te umanjuje vrijednosti naših vlasništva". Nadalje objašnjava se da će oporezivanje jednokratnih plastičnih vrećica s 5 centi taksom "potaknuti potrošače da koriste manje vrećica te da će više koristiti višekratne vrećice umjesto jednokratnih". Prihod od opvog oporezivanja biti će usmjeren na "programe koji se bore protiv smeća i smanjenje zagađenja oborinskih voda".
Bill Hickman, koji vodi kampanju "Rise Above Plastics" unutar fondacije Surfrider, a čija je misija "zaštita i uživanje u oceanima, valovima i plažama pomoću snažne mreže aktivista" izjavio je "Mi pokušavamo zaustaviti utjecaj plastike na morsko okruženje. Plastika se ne razgrađuje u našem životnom vijeku. Bilo što što je za jednokratnu upotrebu na kraju dana ima negativan utjecaj na naš okoliš".
Sve je to točno, ali …
Istraživanja potvrđuju da plastične vrećice imaju manji utjecaj na okoliš, odnosno ostavljaju manji trag u okolišu od papirnih vrećica, a u nekim slučajevima i od plastičnih vrećica za višekratno korištenje.
Temeljito istraživanje životnog ciklusa učinjeno je od strane Britanskog ministarstva za zaštitu okoliša 2006. godine (Studiju u PDF formatu možete naći na sljedećem LINKU). O ovoj studiji već je bilo riječi na ovom blogu - pogledajte POST. Istraživači su tim istraživanjem potvrdili da je jednokratna plastična vrećica od polietilena visoke gustoće, koja je najčešća u upotrebi, znatno povoljnija u odnosu na papirnatu vrećicu jer za njezinu proizvodnju troši se manje energije i manje vode i zauzimaju manje mjesta na odlagalištima. Uspoređujući ih s netkanim višekratnim polipropilenskim vrećicama (uobičajenim višekratnim plastičnim vrećicama, najčešće proizvedenima u Kini) koje se prodaju trgovačkim centrima, istraživanje je utvrdilo da njihov utjecaj na okoliš ovisi prvenstveno o broju ponovnog korištenja. Podaci o ovome su rijetki i kontrovezni - kritičari tvrde da se tzv. jednokratne plastične vrećice koriste samo jednom, ali proizvođači tvrde suprotno, da se koriste više puta - najčešće ponovno kao vrećice za smeće, ili vrećice u kojima marendu ili užinu đaci nose u školu, ili za pokupiti pseći izmet. (Zabraniti jednokratne plastične vrećice znači da će se za sve prethodno nevedene namjene vrećice morati kupovati).
S fokusom na klimatske utjecaje, ova 120 stranica velika studija naglašava: "Papirne, višekratne polietilenske (LDPE), višekratne polipropilenske (ne-tkani PP) i pamučne vrećice trebaju biti korištene najmanje 3, 4, 11 odnosno 131 puta da bi se dostigao najniži potencijal globalnog zagrijavanja (GWP) kojeg ima jednokratna vrećica od polietilena visoke gustoće (HDPE)".
Ukoliko se dobro razumiju prije navedene brojke, onda je jasno da je višekratna plastična vrećica ima ugljikov trag kao i 13 jednokratnih plastičnih vrećica, a ako se te tzv. jednokratne vrećice iskoriste još jednom tada treba višekratnu vrećicu iskoristiti najmanje 26 puta da bi se njen ugljikov trah smanjio na onaj jednokratne vrećice. Valja napomenuti da u ovu kalkulaciju nije uvrštena potrošnja vode koja se koristi za pranje višekratnih vrećica, što se toplo preporuča zbog bakterija E.coli i fekalnih koliforma koji se razvijaju na površini višekratnih vrećica, što je utvrđeno u mikrobiološkoj studiji višekratnih vrećica. No valja reći isto tako da je navedeno istraživanje odnosno studiju financirala plastičarska industrija, odnosno kanadsko Vijeće za zaštitu okoliša i industriju plastike - Environment and Plastics Industry Council (EPIC) koje je jedan od odbora Udruženja industrije plastike Kanade - Canadian Plastics Industry Association.
Istraživanje koje je provelo Sveučilište Kalifornije i Chico istraživačka fondacija, a financirala nevladina organizacija "Očuvajmo Kaliforniju lijepom" - "Keep California Beautiful", objavljena je u siječnju 2011. godine (studiju možete downloadirati u PDF formatu na sljedećem LINKU - a ista će biti detaljnije predstavljena u jednom od sljedećih postova). Istraživanje je analiziralo prethodno spomenutu britansku studiju kao i istraživanja provedena u Škotskoj, Australiji i SAD-u te je potvrđeno da "višekratne plastične vrećice mogu imati manji utjecaj na okoliš od jednokratnih polietilenskih vrećica". Ali, navedenim istraživanjem potvrđeno je da su u višekratnim plastičnim vrećicama pronađeni tragovi kadmija i olova u višekratnim plastičnim vrećicama. Profesor Joseph Greene koji je vodio to istraživanje prilikom izrade studije konzultirao je proizvođače i jednokratnih i višekratnih plastičnih vrećica.
I naravno, stvari nisu baš jednostavne da bi se ocjenjivale crno-bijelo.
Zagađenje oceana plastikom i nije tako veliko kako se misli.
Mogu se naći grozne priče o zagađivanju s plastikom, kao što su ptice zapletene u plastične vrećice, na web stranicama Surfider-a i Save the Bay-a. Čak je i Oprah Winfrey posvetila svoju emisiju kojom prilikom je rekla: "Velika pacifička nakupina smeća rasteže se od obale Kalifornije pa sve do Japana, i procjenjuje se da je dva puta veća od Teksasa - to je najšokantnija stvar koju sam ikada vidjela".
Je li Oprah stvarno vidjela tu plivajuću nakupinu smeća, ostaje pitanje. Ali Angelicque “Angel” White, asistent-profesor oceanografije na državnom sveučilištu Oregona, sudjelovala je na nekoliko ekspedicija koje su bile usmjerene prvenstveno na razumijevanje i sagledavanje veličine plastičnog otpada u Pacifiku. Gđa. White izjavila je da je izjava o veličini pacifičke nakupine smeća tzv. "Great Garbage patch" kao dvostruko veće od Teksasa potpuno netočna.
U izvještaju oregonskog sveučilišta navodi se: "Uopće nema sumnje da je količina plastike u oceanima problematična, ali ovakvo pretjerivanje potkopava kedibilitet znanstvenika". Gđa. White je izjavila: "Imamo podatke s kojima možemo sačiniti razumne procjene, nema potrebe višestruko pretjeravati".
Prema navodima američke Nacionalne uprave za oceane i atmosferu - National Oceanic and Atmospheric Administration (NOAA) i drugih, plastični otpad u oceane dospijeva iz različitih izvora u što se uključuju ribolovni pribori, PET boce, poliesterska odnosno sintetička odjeća, boce od deterdženata, vodovodne cijevi, slamke za pića i četkice za zube. Dolje je slika koja je preuzeta s web stranice grupe "Izliječite zaljev" (Heal the Bay) koja vodi "križarski rat" protiv plastičnih vrećica. I kad se malo bolje pogleda ta slika, nećete na njoj uopće naći puno plastičnih vrećica. I je li potrebno dodatno oporezivati plastične vrećice ako pokoja i završi nepravilno odbačena.
Zašto se ne reciklira?
Budući da nikada nećemo niti možemo zabraniti sve plastične vrećice i plastičnu ambalažu za voće i povrće, plastične omote novina, podloške od stiropora za hranu, itd. možda je odgovor na sve ove probleme dati podršku razvoju sustava recikliranja. Kao što su to PET boce, tako su i plastične vrećice 100 % reciklabilne. Plastika nije problem, nepravilno odbacivanje jest problem.
Na žalost, stope recikliranja su vrlo niske, ali dobra je vijest da su u stalnom porastu. Američka agencija za zaštitu okoliša - Environmental Protection Agency (EPA) nedavno je objavila izvještaj u kojem navodi da je stopa recikliranja polietilenskih vrećica, folija i omota u 2010. godini porasla s 12 % na 15 %. Što više recikliranja, to znači manji utjecaj na okoliš.
Prema izjavi g. Marka Danielsa, potpredsjednika za održivo poslovanje Hilexa - vodećeg američkog proizvođača recikliranih plastičnih vrećica, Hilex plaća 300 do 400 $ po toni supermarketima i drugima za iskorištene plastične vrećice, folije za omatanje proizvoda i folije za omatanje boca itd. Iz kompanije najavljuju da će ove godine reciklirati između 15 i 20 tisuća tona iskorištenih plastičnih vrećica. To je vrlo mali udio od ukupnog broja o vrećica koje će se proizvesti ove godine, ali stalno povećavaju svoju preradu i žele još više. Hilex reciklira vrećice na postrojenju u Indijani koje je izgrađeno 2005. godine, a 2010. godine mu je udvostručen kapacitet prerade.
"Jeftinije za sve nas je prikupljati, kupovati, transportirati i ponovno prerađivati i distribuirati taj materijal svim našim postrojenjima nego kupovati 'čistu' sirovinu." - izjavio je Mark Daniels. Taj podatak je točan čak i u slučaju da je plastična vrećica napravljena od prirodnog plina, koji je trenutno jeftin.
Dalje, g. Daniels navodi da bi mogli trostruko povećati kapacitet svog postrojenja u Indiani i dosegnuti 250 tisuća tona prerade, ali tu im je potrebna podrška lokalne samouprave, gradova, trgovaca i zaštitnika okoliša kako bi se podigla svijest o korisnosti recikliranja. Kako Daniels kaže "Tu bismo 100 % bili izjednačeni sa zaštitnicima okoliša".
I na kraju, istina je da prosječni potrošač nema jasan odgovor na pitanje papirna ili plastična vrećica. Pogotovo ne sada kada smo u tu dilemu ubacili i višekratne plastične vrećice. Previše je varijabli u igri.
I ono što se savjetuje svakom potrošaču - nosite sa sobom u trgovinu višekratne plastične vrećice, ukoliko se sjetite. Ukoliko zaboravite, upotrijebite jednokratnu plastičnu vrećicu pa je ili ponovno iskoristite za smeće ili je odložite u reciklažni kontejner, i nemojte se zbog toga osjećati loše.
Problem plastičnog otpada u oceanima možda je veći nego se je do sada mislilo i nego je objavljivano u nekim dosadašnjim istraživanjima. Bojazni ekologa temelje se na najnovijem istraživanju kojeg je proveo istraživački tim dva američka sveučilišta - 
Vođen ambicijom, željom za profitom, svoje postojanje ispunio je aktivnostima koje predstavljaju uvod u dobar scenarij apokaliptičnog filma. Svi njegovi problemi su postali i moji problemi, a većina ih upravo stane u jednu riječ onečišćenje. Onečišćenje svega što se može onečistiti. Onečišćenje atmosfere, globalno zagrijavanje, otapanje ledenjaka, promjene strujanja morskih struja, klimatske promjene posljedice su načina života ljudi, pokrećući jedna drugu, vodeći ka teškim danima za život i mene općenito. Primjerice, odlaganje otpada vodi onečišćenju tla, onečišćenju podzemnih voda i u konačnici velikim zdravstvenim problemima kako za čovjeka, tako i za ostala živa bića.
U Sjedinjenim Američkim državama 2010. godine reciklirano je oko 450.000 t plastičnih boca izrađenih od polietilena visoke gustoće (HDPE ili PE-HD), a donji dijagram pokazuje kako je iskorišten taj reciklat:
Novi interes američke aeronautičke agencije 
Na nedavno održanom svjetskom sajmu proizvođača i prerađivača plastike NPE 2012 koji je održan od 1. do 5. travnja 2012. u Orlandu na Floridi, SAD, i na kojem je sudjelovalo više od 1900 izlagača, održan je i izbor najboljih plastičnih proizvoda. Pod pokroviteljstvom Plastic Newsa i Američkog udruženja industrijskih dizajnera (http://dsasociety.org/ održano je 2. Međunarodni izbor za najbolji design plastičnog proizvoda (2nd International Plastic Design Competition).
Najbolji proizvod na sajmu: 111 Navy Chair (mornarička stolica) koju je izradila kompanija Emeco postupkom plinski potpomognutog injekcionog prešanja od recikliranog PET-a proizvođača BASF. Proizvod je također dobio nagradu u kategorijama "Zgrade i namještaj" te Održivi proizvod široke potrošnje".
Izbor posjetitelja: Zip zester - za cijeđenje sokova iz limuna i naranči, koje je izradila kompanija Grass Roots Industries za seriju proizvoda branda Zip Zester. Proizvod je oblikovao Cashmere Molding koristeći Battenfeld opremu. Sirovina je nabavljena od EMS Grivory, a strojna obrada Questech Unlimited i China Monicom.
Automobili i transport: Plastična kolica za posluživanje u avionima, koja je izradila kompanija ProMolding, oblikovanje je napravljeno u kompaniji VinylTech International na opremi proizvođača Milacron, a sirovina je nabavljena od Solvay Advanced Polymers. Proizvod je dobio i nagrade "Inovacija u plastičnim proizvodima" te nagradu za najbolji Projekt.
Proizvod široke potrošnje: Purist Hydroflo Water Bottle - boca za vodu, izrađena u kompaniji Harbor Fluid Products za vlasnika branda Specialized Bicycle Components
Medicina i znanost: Mobilegs - alternativa klasičnoj štaki za invalide, izrađene u kompaniji Studio + Weber za vlasnika branda Mobi. BASF je opskrbljivač sirovine, a Illinois Tool Works je izradio kalupe i obradu predmeta.
Pakiranje: 1-Seal Container (jednobrtveni spremnik) s poklopcem, izrađen u kompaniji Arta Plast od materijala dobavljenog od Spartech Corp., po narudžbi vlasnika branda The Better Bean Company. Strojeve za izradu proizvoda isporučila je kompanija Packline West.
Nove tehnologije: 3D IML s MuCell-om (trodimenzionalno označavanje) izvedeno na amblaži od ekspandiranog polipropilena uz pomoć MuCell procesa. naručitelj, proizvođač i izrađivač je njemačka kompanija Paccor packaging. Opremu za proizvodnju je isporučio Netstal, a potrebni alat Plastistud.
Pojedinačni dio: dijelovi sustava za odvodnju izrađeni injekcionim prešanjem, izrađeni u kompaniji MPC po narudžbi Nissan-a, uz korištenje materijala iz Solovay-a na strojevima koje proizveo Demag, a kalupe je izradila kompanija Industrial Molds.
Održivi dio: Genesys Fluid Pump (pumpa za tekućine) koju je izradila kompanija Millennium Mold Design po narudžbi vlasnika branda Multi-Duti Manufacturing, oblikovano u Ci-Dell Plastics od materijala dobavljenog iz Bulk Molding Compounds, a kalupe je izradila kompanija Moldcraft.
Održivi proces: Poly-Lactic Foam Article (proces za dobivanje ekspandiranih granula polilaktičke kiseline - PLA) proizvođača Sekisui Plastics, koji je također proizvođal sirovine, strojeva, alata i kalupa.
1. Calibowl (plastično posuđe za hranu) koje je dizajnirao i proizveo Simplewave, a materijal, kalupe i alate isporučio je Toyo Injection Molding Machines
2. IML Syringe Barrel (tuba za pakiranje i istiskivanje masti i pasta) koju su izradile kompanije Tech Mold, CBW Automation i Moldmasters, s opremom od proizvođača Milacron i od materijala dobavljenog od kompanije PolyOne.
Trake za zapešća - HP u suradnji s američkom vosjkom (US Army) razvija traku koje će se moći omotati oko ručnog zgloba vojnika ili bi savitljivi display bio ugrađen u manžetu rukava. Taj mali uređaj mogao bi biti u kombinaciji sa sustavom za određivanje pozicije (Global Positioning System), kratkovalnim primopredajnikom ili poslužiti kao prikaz priručnika npr. za popravak kamiona na terenu. Takva inovacija može značajno smanjiti težinu opreme koju vojnik nosi, a koja sada doseže i do 35 kg).
Zgrade - Nano Lumens razvio je i projektirao vrlo velike i energetski učinkovite LED displaye za komercijalnu upotrebu. Njihov glavni proizvod s kojim izlaze na svjetsko tržište je fleksibilni LED ekran dijagonale 112 inča (285 cm), debljine samo 2,5 cm i težak samo 36 kg.
"... da će zadržati tanku traku napravljenu od otprilike 850.000 polimernih mikroleća. Kada se novčanica naginje, pojaviti će se jedna od dvije slike tiskane jedna ispod druge: slika 
U posljednjih nekoliko godina problem plastičnog otpada postaje sve veći i veći. Naravno, ne zbog plastike, već zbog našeg neodgovornog ponašanja - kako kažu Amerikanci "trashy" (olako odbacivalačkog, smećarskog, potrošačkog). Danas su mnoge stvari toliko jeftine da ih se ne isplati prati i čistiti pa višekratno koristiti, već ih iskoristimo jednom i odbacimo ih. Odbacimo ih, na žalost, nekontrolirano.
Oxo plastika, ukoliko je odbačena u okoliš raspasti će se u sitnije dijelove i degradirati do oksidiranih niskomolekularnih težina (uobičajeno do MW 5-10.000 amu) unutar 2 do 18 mjeseci, ovisno o materijalu (vrsti plastike, debljini, doziranom antioksidansu, itd.). Za taj proces potrebno je prisustvo kisika, određena temperatura i još neki drugi faktori iz okoliša.
Kada je oxo plastika, posebno pri korištenju za plastične vrećice, promovirana i sada se široko oglašava kao "ekološko rješenje" plastičnog otpada, pojavilo se i nekoliko drugih ekoloških pitanja vezanih uz korištenje tih aditiva. (1) Soli metala koje se koriste kao katalizator oxo degradacije nose sa sobom određene rizike po okoliš. U pitanju su teški metali. Istraživanje koje je proveo Institut za biodegradabilne proizvode (
Druga često spominjana pitanja tijekom diskusija o oxo degradabilnosti su: potencijalna otrovnost ostataka oxo degradirane plastike, gubitak degradabilnih svojstava, otpornost usitnjenih plastičnih ostataka da ostanu dovoljno dugo u prirodi te da budu opasnost za životinje. Iako se smatra da se oxo plastika može reciklirati, aditivi za ubrzanje degradacije mogu prouzročiti neočekivane efekte na kvalitetu proizvoda koji se dobivaju od tog reciklata, i o tome postoji nekoliko nezavisnih istraživanja koje prikazuju reciklabilnost oxo plastike i svojstva proizvoda od takve vrste plastike. (3). Također, navodi se da pojam "biorazgradljivost" odvraća ljude od recikliranja, a što vodi ka još većem odbacivanju i povećanju količina smeća, dovodi do gubitka i materijala i energije koji kod klasične plastike odnosno plastičnih proizvoda mogu biti iskoristivi. (3).
Godine 2012. svjetska ambalažna elita okupit će se u Splitu, u hotelu "Le Meridien Lav", od 3. do 8. lipnja, a organizacija je povjerena hrvatskom 
Odbacivanje velikog broja plastičnih vrećica odlagalištima je danas sve veći problem. Jedno od glasnih rješenja problema je - zabraniti jednokratne plastične vrećice. Međutim to rješenje ne riješava uzrok problema, jer ljudi olako odbacuju besplatno dobivene vrećice, za što su najmanje krive same vrećice. Dakle, problem je u ljudskom ponašanju, a ne u samom proizvodu.
Zabrana jednokratnih vrećica samo će utjecati da proizvođači na njima nešto sitno promijene pa da više ne budu u toj kategoriji jednokratnih plastičnih vrećica, a moglo bi i utjecati da se eventualno smanje kućne zalihe, jednako kako se to dogodilo s poznatom zabranom držanja i korištenja automatskih pušaka u Americi (1). 
Ono što je važno naglasiti - plastične vrećice ne zagađuju okoliš. Ljudi to čine. Ali, dok god plastične vrećice ne budu imale zaštitu drugog Amandmana američkog Ustava (2), dotle će se njih zabranjivati i misliti da ćemo time riješiti probleme smeća i našeg potrošačkog ponašanja.
Londonska kompanija 
Kompanija je objavila da je glavna prednost ovog procesa vrlo visoka učinkovitost, koja svakom postrojenju omogućava da od 20000 t otpadne plastike proizvede i do 19000 litara goriva. Proces se sastoji od sustava za dobavu uskladištene otpadne plastike, cilindrične komore za pirolizu (termičku degradaciju materijala bez prisustva kisika koja se odvija pri temperaturi od 370 - 420 °C), pročišćavanja plinova, kondenzacije, destilacije tekuće faze - odvajanja komponenti dobivenog gorivog ulja te povrata sintetskog plina nazad u proces.
Plastične vrećice zabranjene su ili su dodatno oporezivane u brojnim gradovima i državama širom Sjedinjenih Američkih Država. Nedavno je zabranu uveo Seattle, prije toga San Francisco, Portland i Washinhton D.C. Od početka godine okrug Montgomery uveo je dodatnu taksu od 5 centi na sve plastične vrećice koje se dijele u trgovinama i trgovačkim centrima. I to ne predstavlja neki veliki problem, jer većina stanovništva jednostavno i bezbolno si može priuštiti izdvajanje pokojeg novčića za tu taksu.
