U posljednjih nekoliko godina problem plastičnog otpada postaje sve veći i veći. Naravno, ne zbog plastike, već zbog našeg neodgovornog ponašanja - kako kažu Amerikanci "trashy" (olako odbacivalačkog, smećarskog, potrošačkog). Danas su mnoge stvari toliko jeftine da ih se ne isplati prati i čistiti pa višekratno koristiti, već ih iskoristimo jednom i odbacimo ih. Odbacimo ih, na žalost, nekontrolirano.
I umjesto da se lokalne zajednice povežu s plastičarskom industrijom te da zajednički iznalaze i potiču ekološki prihvatljiva rješenja (ne samo vizualna), na žalost, pod raznim pritiscima, lobijima ili čak dodvoravanjima biračima, lokalna zajednica predvođena populističkim političarima stala je na suprotnu stranu od plastičarske industrije.
Plastičarska industrija - kako ona u primarnoj proizvodnji polimera tako i ona u proizvodnji plastičnih proizvoda jasno je dala do znanja da je rješenje plastičnog otpada prvenstveno u višekratnom korištenju, a onda na kraju upotrebnog vijeka nekog proizvoda u kontroliranom skupljanju te recikliranju.
Međutim dio proizvođača aditiva za plastičarsku industriju i dio same plastičarske industrije ipak je odlučio krenuti stopama dodvoravanja "zelenoj javnosti", pa bez obzira kolike su stvarne posljedice po okoliš, oni nude rješenja za plastični otpad tako da predlažu razne aditive koji potiču i ubrzavaju proces razgradnje plastike. Jedna od vrsta tih aditiva su OXO aditivi te je tako nastao pojam Oxo biorazgradljivost (e. OXO biodegradability).
Što je Oxo biorazgradljivost?
Oxo biorazgradljiva (OXO) plastika je poliolefinska plastika kojoj je dodana određena količina soli metala. Te soli iniciraju proces prirodne degradacije i razgrađuju plastiku tako da se ista raspadne do mikrofragmenata plastike i metala koji ostaju u okolišu, ali nisu vidljivi kao vizualni zagađivač. Proces degradacije plastike skraćen je s vremena od "nekoliko stoljeća" na "nekoliko godina ili mjeseci". Taj rok zavisi i od mikroorganizama u okolišu.
Degradacija je proces koji se događa samo kod nekih materijala. Brzina razgradnje ovisi uvjetima u o okolišu. Klasični polietilen (PE) i polipropilen (PP) degradirati će u nekih "nekoliko stotina godina". Međutim, dodavanjem oxo degradabilnih aditiva taj proces će se znatno ubrzati molekularnu razgradnju poliolefina i ugraditi atome kisika u konačnu molekularnu masu. Kemijska promjena omogućava raspad plastike na mikročestice.
Proces degradacije kod plastike kojoj je dodan oxo aditiv u stvari je raspadanje molekularnog lanca koji je iniciran solima metala te dovodi do oksidiranih (hidrooksidiranih i ugljikooksidiranih) kraćih molekularnih lanaca.
Oxo plastika, ukoliko je odbačena u okoliš raspasti će se u sitnije dijelove i degradirati do oksidiranih niskomolekularnih težina (uobičajeno do MW 5-10.000 amu) unutar 2 do 18 mjeseci, ovisno o materijalu (vrsti plastike, debljini, doziranom antioksidansu, itd.). Za taj proces potrebno je prisustvo kisika, određena temperatura i još neki drugi faktori iz okoliša.
Oxo plastika neće se razgraditi na odlagalištima u slučaju nedovoljnog prisustva kisika, npr. na dubinama više od 15 cm. Na primjer, polietilenske plastična vrećica debljine 30 µm i s 2 % pro-degradabilnog aditiva, odbačena na otvorenom prostoru u Tajlandu (toplo i vlažno okruženje) raspasti će se u roku od 3 mjeseca, dok će se polipropilenska plastična ambalaža debljine 150 µm raspasti u roku od 3 do 6 mjeseci.
Kruti plastični proizvodi izrađeni s oxo aditivima neće se brzo raspasti jer je u njih doziran i aditiv za stabilizaciju kako bi određeni proizvod ostao kompaktan i upotrebljiv tijekom predviđenog uporabnog vijeka trajanja. Ipak, degradirati će puno prije nego obična plastika za koju se predviđa nekoliko desetljeća.
Ekološka pitanja
Kada je oxo plastika, posebno pri korištenju za plastične vrećice, promovirana i sada se široko oglašava kao "ekološko rješenje" plastičnog otpada, pojavilo se i nekoliko drugih ekoloških pitanja vezanih uz korištenje tih aditiva. (1) Soli metala koje se koriste kao katalizator oxo degradacije nose sa sobom određene rizike po okoliš. U pitanju su teški metali. Istraživanje koje je proveo Institut za biodegradabilne proizvode (Biodegradable Products Institute (BPI) potvrdilo je značajne količine olova i kobalta u njihovim "EcoSafe" (Eko-sigurnim) vrećicama koje su ispitivali. Sadržaj olova drastično je premašio dozvoljene koncentracije. U izvještaju s istraživanja navodi se: "Razina olova je 4 puta veća od dozvoljene normom ASTM D 6400-99 u SAD-um, odnosno 12 puta veće od dozvoljenih koncentracija prema europskoj normi (EN 13432) i japanskoj normi (GreenPLA)" (2).
Druga često spominjana pitanja tijekom diskusija o oxo degradabilnosti su: potencijalna otrovnost ostataka oxo degradirane plastike, gubitak degradabilnih svojstava, otpornost usitnjenih plastičnih ostataka da ostanu dovoljno dugo u prirodi te da budu opasnost za životinje. Iako se smatra da se oxo plastika može reciklirati, aditivi za ubrzanje degradacije mogu prouzročiti neočekivane efekte na kvalitetu proizvoda koji se dobivaju od tog reciklata, i o tome postoji nekoliko nezavisnih istraživanja koje prikazuju reciklabilnost oxo plastike i svojstva proizvoda od takve vrste plastike. (3). Također, navodi se da pojam "biorazgradljivost" odvraća ljude od recikliranja, a što vodi ka još većem odbacivanju i povećanju količina smeća, dovodi do gubitka i materijala i energije koji kod klasične plastike odnosno plastičnih proizvoda mogu biti iskoristivi. (3).
Kako se plastični proizvod s dodanim oxo aditivom ponaša tijekom vremena razgradnje pogledajte na sljedećem video klipu:
Međutim, danas su sve glasniji protivnici oxo degradabilnih aditiva. Prvenstveno iz redova struke te analitičara i plastičara koji zagovaraju recikliranje kao bolje ekološko rješenje.
Što se konkretno zamjera oxo plastici?
Proizvođači i prodavači oxo aditiva ističu prednosti plastike s oxo aditivima kao:
1. Može se reciklirati
2. Degradacija je znatno ubrzana i smanjena je s nekoliko stoljeća na nekoliko mjeseci
3. Svaki proizvod ima svoj program degradacije i isti se može pratiti
4. Oxo degradabilnost je rješenje za otpad
5. Da je plastika odbačena u ocean sadržavala oxo aditive, ne bi bilo velike pacifičke nakupine smeća
6. Biorazgradnja se odvija u normalnim uvijetima okoliša
7. Razgradnja se odvija do molekularne razine
8. Biorazgradljiva vrećica je prihvatljivija za okoliš od klasične plastične vrećice
Plastičari, stručnjaci i zaštitnici okoliša imaju svoje kontraargumente:
1. Plastika s oxo aditivima ne može se reciklirati. Brojni proizvođači oxo aditiva i plastike s tim aditivima prešućuju da se oxo plastika može reciklirati samo u proizvodnjim pogonima za proizvodnju predmeta od oxo plastike, gdje je smiješa s ostalim oxo plastičnim proizvodima. U drugim postrojenjima se oxo plastični prdmeti ne mogu reciklirati jer bi kontaminirali plastiku kod koje ne želimo nikakvu degradabilnost (npr. izolacija elektro kablova i žica)
2. Jeste, proces raspadanja je znatno skraćen, ali nije potpun. Plastični proizvod, npr. vrećica raspada se u tisuće malih komadića (vidjeti prethodni video klip) i oni zagađuju tlo.
3. Kako se može osigurati praćenje nekog proizvoda na današnjem tržištu, punom prodavača i preprodavača. Pogotovo, kako osigurati praćenje korištenja nekog oxo plastičnog proizvoda i nadzirati to praćenje ako se radi o proizvođaču u centralnoj Kini, a proizvod je završio na tržištu SAD-a? Ta vrsta sljedivosti (traceability) - ili nije moguća, ili ako je moguća onda je vrlo skupa.
4. Tvrdnja da je oxo plastika rješenje za okoliš jednostavno nije istinita. Još jedna glupost prodavača, a koja dobro zvuči "zeleno osviještenim potrošačima". Oxo plastika je opterećenje za okoliš - jer se raspada u sitnije komadiće plastike koje zagađuju tlo, a tlo se tom prilikom zagađuje i teškim metalima kao što je olovo i kadmij koji dolaze od soli metala od kojih se rade oxo aditivi. Promocija oxo plastike upravo kod potrošača stvara dojam "slobodno baci - samo će nestati", te dolazi do još većeg odbacivanja plastičnih proizvoda. Osim toga, raspadanjem gubimo mogućnost ponovne upotrebe osnovne sirovine - potrošnja prirodnih resursa te gubimo energiju koja je "ugrađena" u plastični proizvod. Recikliranjem se mogu sačuvati te dvije sastavnice plastičnih proizvoda - materijal i energija, a oxo degradabilna plastika suprotna je pojmu recikliranja.
5. Tvrdnja da velike pacifičke nakupina smeća (Pacific garbage patch) ne bi bilo da je plastika izrađivanja s oxo aditivima. Malo vjerojatno da bi se to dogodilo, jer za oxo degradaciju je potrebna temperatura i kisik. Ali, i da se razgradi svaki plastični proizvod koji pluta (najčešće je to plastični ribarski pribor, plastične boce i čaše, plastični poklopci, pa tek na kraju plastične vrećice) u tisuće sitnijih komadića, tek tada bi postali nenamjerna hrana za morske životinje koje bi ih nekontrolirano gutale i kao takve kontaminirane plastikom nam dolazile na naše stolove. I sadašnja situacija je dovoljno nepovoljna.
6. Tvrdnja da će se odbačeni oxo proizvod sam razgraditi u prirodi je netočna. Za ovu vrstu razgradnje potrebna je povišena i konstantna temperatura. Nadalje, biodegradabilnost se dokazuje testom, gdje je pri visokoj temperaturi oxo plastika razgrađena u sitnije komadiće te su ti sitni komadići pomiješani sa zemljom, a zatim je mjerena emisija CO2 kao dokaz biološke aktivnosti - biorazgradnje. Zanimljiv test, samo se u prirodi ne može osigurati konstantna i dugotrajna povišena temperatura koja je preduvjet razgradnje.
7. Problem biorazgradljivosti jeste upitno usitnjavanje odbačene plastike na odlagalištima. Ako se pogledaju web stranice proizvođača aditiva, tamo ćete naći da se plastika neće razgraditi niti usitniti u anaerobnim uvjetima (bez dovoljnog prisustva zraka) koji vladaju na odlagalištima. Proizvođači aditiva naglašavaju da će se plastika razgraditi ukoliko je prisutno dovoljno kisika, a već nakon petnaestak centimetara gornjih naslaga smeća na odlagalištima nema dovoljno kisika te je i biorazgradnja upitna.
8. I na kraju pitanje - što je manje štetno za okoliš - otpuhana jedna vrećica ili otpuhanih 1000 komadića plastike. Naravno, nije dobro ni jedno ni drugo. Ali, otpuhana vrećica se može pokupiti i reciklirati, a tisuće malih komadića plastike ostaju u zemlji i kontaminiraju je.
Umjesto mog zaključka, prenijeti ću zaključak Georgea Monbiota koji je napisao u The Guardianu "Opsesija plastičnim vrećicama je uzrok ignoriranju okoliša":
"Mnogi od nas svakodnevno biraju upotrijebiti ovu ili onu vrećicu. Britanci godišnje potroše oko 8 milijardi plastičnih vrećica. Upravo iz tog razloga, jedan od izbora je pokazati brinu li se o okolišu ili ne. I treba biti svima jasno. Ponovno korištenje je najbolje rješenje za okoliš. Recikliranje je drugo najbolje rješenje. Bacati vrećice okolo u nadi da će ta "magična formula" garantirati njihov brzi nestanak, jednostavno je lijenost, a ne briga o okolišu. I onaj koji nas pokušava uvjeriti u to s druge strane kriv je za lažno prikazivanje da su to ekološki bolja rješenja. Danas je taj pojam poznat kao greenwashing."
I na kraju čitatelje upućujem na pregledan i sveobuhvatan članak mr.sc. Maje Rujnić - Sokele u nedavno objavljen u časopisu Polimeri: "Hoće li biorazgradljive vrećice spasiti okoliš?"
Izvori:
1. Pearce, F. "Biodegradable plastic bags carry more ecological harm than good"[1] Guardian, 18.6.2009.
2. BPI assessment of oxo-biodegradable films [2]
3. "Oxo degradible additives are incompatible with mechanical recycling", European Plastics Recyclers press release[3]
4. European plastic news "Recyclers ward against oxo-degradable aditives" - Chris Smith and Charlotte Eyre, 12.6.2009.
5. Lets Recycle.com: "Co-op launches biodegradable bags but question raised over reuse"-2.9.2002.
6. George Monbiot: "Plastic bag obsession is carrier for environmental ignorance" - The Guardian
7. Oxo Biodegradable - Wikipedia.
Post je objavljen 10.04.2012. u 23:48 sati.