Plastično je fantastično

Plastic Europe je jedino europsko poslovno udruženje proizvođača i prerađivača plastike sa sjedištem u Briselu s predstavnicima u svih 28 zemalja Europske unije. Udruženje Plastic Europe ima usku suradnju s partnerskim uduženjima proizvođača i prerađivača plastike u Europi koji ukupno obuhvaćaju više od 50 000 prerađivača plastike i više od 1000 proizvođača opreme za plastičarsku industriju. Asocijacija Plastic Europe je službeni predstavnik europskih proizvođača plastike.

PlasticEurope okuplja osim prerađivača i oko 90 posto proizvođača polimera u Europi, koji imaju proizvodni kapacitet od 260 milijuna tona plastičnih masa. U Europi se ovom djelatnošću bavi oko 15 tisuća tvrtki. One ostvaruju promet od 300 milijardi eura, a zapošljavaju 1,6 milijuna radnika, što je četvrtina svjetske proizvodnje.




Plastic Europe djeluje preko 5 regionalnih centara:

Centralna regija sa sjedištem u Frankfurtu, a pokriva: Austriju, Češku, Estoniju, Mađarsku, Latviju, Litvu, Mađarsku, Njemačku, Poljsku, Slovačku, Sloveniju i Švicarsku

Iberijska regija (Pirinejski poluotok) sa sjedištem u Madridu, a poriva Španjolsku i Portugal

Mediteranska regija sa sjedištem u Milanu, a pokriva: Bugarsku, Cipar, Grčku, Hrvatsku, Italiju, Maltu, Rumunjsku i Tursku

Sjeverna regija sa sjedištem u Londonu, a pokriva: Dansku, Finsku, Irsku, Norvešku, Švedsku i Veliku Britaniju

Zapadna regija sa sjedištem u Parizu, a pokriva: Belgiju, Francusku, Luksemburg i Nizozemsku


Hrvatski proizvođači plastike zastupljeni su preko Hrvatske gospodarske komore - Sektor za industriju - Udruženje industrije plastike i gume





PlasticEurope ima vrlo zanimljiv i informativan web portal The Plastic Portal gdje pored cijelog niza vrlo aktualnih informacija daje brojne članke, studije i objave iz nekoliko područja:

What is plastic? (Što je plastika?)
History (Povijest)
How plastic is made (Kako se proizvodi plastika
Types of plastics (Vrste plastike)
Recycling & Recovery (Recikliranje i oporaba)
Innovation (Inovacije)

Use of plastics (Uporaba plastike)
Packaging (Ambalaža)
Building & Construction (Gradnja i građevinarstvo)
Transportation (Promet)
Electrical & Electronic (Elektrika i elektronika)
Agriculture (Poljoprivreda)
Medical & Health (Medicina i zdravlje)
Sport, Leisure, Design (Sport, rekreacije i dizajn)

Plastics industry (Industrija plastike)
PlasticsEurope (Udruženje PlasticsEurope)
Our views (Naša stajališta)
Market and Economics (Tržište i ekonomija)
Standardisation (Normizacija)
Events (Događanja)
Value chain (Lanac vrijednosti)

Plastics&Sustainability (Plastika i održivost)
Consumer protection (Zaštita potrošača)
Climate protection (Zaštita klime)
Zero plastics to landfill (Bez plastike na odlagalištima)
Plastics save energy (Plastika štedi energiju)
Life Cycle Thinking (Analiza životnog ciklusa)
Eco-profiles (Ekološki profili)
Solutions to marine litter (Rješavanje morskog otpada)

Information Centre (Informacijski centar)
News (Novosti)
Press room (Za medije)
Plastics in the Media (Plastika u medijima)
Publications (Publikacije)
Film & Image library (Arhiv fotografija i vido priloga)
Education Portal (Edukacijski portal)
Members only (Samo za članove)
Televised Newslinks (Poveznice na televizijske vijesti)


Vrlo zanimljiv i informativan web portal.



Izvori:
PlasticEurope
Animated Flags

Poduzeće za proizvodnju predmeta iz plastičnih masa, Ivanićplast postoji još od 1962. godine. Od 2002. godine nalazi se u privatnom vlasništvu. Tokom godina Ivanićplast je postao vodeće poduzeće u jugoistočnom dijelu Europe za proizvodnju wc sjedala. Svojom vizijom i misijom te profesionalnim i stručnim vodstvom, Ivanićplast uspješno konkurira na domaćem i stranom tržištu distribuirajući svoje proizvode u 16 svjetskih zemalja. Ivanićplast godišnje proizvede oko 400.000 wc sjedalo od čega se 70% izvozi na strana tržišta. Proizvodni asortiman Ivanićplasta broji oko četrdesetak modela različitih wc sjedala poznatijih pod brand name-om Bello. WC sjedala Bello izrađena su od najkvalitetnijeg urea duroplast materijala koji se osim čvrstoćom i trajnošću odlikuje i antibakterijskim svojstvima. Od tehnologija prerade u proizvodnji se koristi direktno i transfer prešanje duroplasta te injekcijsko brizganje termoplasta i duroplasta.



Savršenu izvedbu proizvoda garantira i moderno opremljen proizvodni kompleks kojeg čini automatizirana proizvodna linija povezana sa robotskom jedinicom za preciznu obradu, vertikalne hidrauličke preše i injekcijske brizgalice. Također, obavlja se kontinuirana kontrola kvalitete, testiranje i ispitivanje izdržljivosti proizvoda u različitim fazama i uvjetima. Zadovoljstvo kupaca glavni je cilj Ivanićplasta. Kako bi osigurali neprestani rast i razvoj Ivanićplasta neprestano se ulaže u modernizaciju i razvoj proizvodnje. Tako je Ivanićplast 2008. godine, kao jedna od malobrojnih proizvodnih malih tvrtki uspješno aplicirao na natječaju za dodjelu sredstava iz fondova EU iz programa PHARE 2006 pod nazivom The SME Pilot Grant Scheme – Support for Increasing the Competitiveness and Exports of Croatian SMEs (Podrška i jačanje konkurentnosti i izvoza hrvatskog sektora malih i srednjih poduzetnika).



Poštivati zahtjeve kupaca i biti im na usluzi kod potrebe za novim rješenjima jedna je od važnijih zadaća Ivanićplasta. Razgranatom prodajnom mrežom te marketinškom podrškom na terenu od svojih klijenata prikupljaju se povratne informacije s tržišta, analiziramo i obrađuju se te temeljem dobivenih saznanja stvaraju proizvode za svačiji ukus.

Kako se danas sve češće traži, osim univerzalnih wc sjedala koja pristaju na veći broj keramičkih školjki, i nestandardni ekskluzivniji modeli koji idealno prate i nadograđuju konture keramičke školjke, razvojni tim udovoljava i takvim željama.

U procesu razvoja takvih wc sjedala za svoje klijente obilato se koriste sve mogućnosti današnje tehnologije (3D skeniranje i rapid prototyping u svakoj fazi, računalno dizajniranje (CAD), ProE ili Solid Works te obrada kalupa na CNC strojevima) što garantira savršeni i željeni rezultat, od oblikovanja do sparivanja sa sofisticiranim šarnirima koji jamče i besprijekornu funkcionalnost te dugi vijek.

Dugogodišnje iskustvo u razvoju modela i proizvodnji wc sjedala učinilo je tvrtku prepoznatljivim i pouzdanim parterom na kojeg se proizvođači keramičkih školjki rado oslanjaju jer se nudi kompletna usluga od ideje do realizacije.

Poslovanje se proteže tržištima diljem Europske unije, tržištima zemalja Ex Jugoslavije i bivšeg Sovjetskog Saveza budući da izvoze svoje proizvode u Italiju, Njemačku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku, Sloveniju, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Makedoniju, Albaniju, Kosovo, Latviju, Rusiju te Maleziju.




Ivanićplast u EU

Vitomir Klasić, vlasnik Ivanićplasta:
Tajna - antibakterijske WC sjedalice od duroplasta

Specijalizirati se znači opstati. Ne može se raditi sve i svašta, a na kraju ništa, često zna reći. Sa 450 tisuća proizvedenih WC-dasaka među vodećim je proizvođačima u Europi, a čak četiri petine proizvodnje završi u izvozu. Ivanićplast, koji je prošle godine proslavio 50 godina postojanja preuzeo je nakon stečaja 2002. i od tada tvrtka bilježi rast. Sa suprugom Mirjanom ima tvrtku Tival koja se specijalizirala za proizvodnju tepiha za potrebe autoindustrije.



Vitomir Klasnić je poslovnu karijeru počeo u Ivanićplastu 1977., da bi od 1986. do 1993. prevalio put od komercijalnog direktora, a te godine i odlazi iz firme zbog neslaganja s partnerima, te sa suprugom pokreće proizvodnju tepiha za autoindustriju. Međutim, 1999. ga iz Hrvatskog fonda za privatizaciju pozivaju da kao krizni menadžer izvuče Ivanićplast iz poslovnih i financijskih problema, što on uspijeva u šest mjeseci. Tri godine kasnije njegova i suprugina tvrtka Tival se javljaju i pobjeđuju na natječaju za privatizaciju Ivanićplasta, nakon čega se tvrtka specijalizira za proizvodnju antibakterijskih WC sjedala iz duroplasta pod vlastitim brendom Bello. Osim Tivala i Ivanićplasta supružnici Klasić imaju i mini market Mlinček koji uspješno posluje od 1988. i jedan je od simbola Križa. Na žalost, i njegova tvrtka Ivanićplast osjeća posljedice recesije, tako da racionalizira svoje poslovanje smanjivanjem broja zaposlenih, ali i seljenjem dijela proizvodnje u Srbiju u Šid, odakle će imati bolje uvjete za poslovanje s Rusijom, jer između te dvije zemlje nema carine, radna snaga u Srbiji je jeftinija, PDV je 18 posto, a porez na dobit 10 posto. Hrvatski dio proizvodnje bi, pak, bio zadužen za Europu. Ivanićplast zapošljavala je u Hrvatskoj 80-tak ljudi, a sada ih ima 65. Najveće prihode tvrtka je imala 2008. i 2010., 2009. je zabilježen veliki pad, dok su zadnje dvije godine su na razini prihoda iz 2010 od 3,8 milijuna eura.




Web stranica: www.ivanicplast.hr



Izvori:
Web stranice Ivanićplasta
Jutarnji list

U Europskom parlamentu, u Briselu je 6. ožujka 2013. održana konferencija "Bioplastika - analiza bioekonomije u Italiji u svjetlu projekta Horizon 2020" (Horizon 2020 je Europski program za istraživanje i inovacije).

Konferencija je organizirana s namjerom da se predstave talijanski strateški izazovi razvoja nove ekonomije u području "zelene kemije", a koja se zasniva na istraživanju i inovacijama u području bioplastike. Konkretno, snažan potencijal bioekonomije Italije i doprinos mjerama za poticanje i unapređenje proizvodnje i korištenja biorazgradljivih proizvoda iz obnovljivih izvora u područjima tržišta koja su posebno kritična s ekološkog stanovišta, doveli su do značajnih ulaganja u inovativne tehnologije.

Na konferenciji je predstavljena i knjiga "Bioplastics: a case study of Bioeconomy in Italy" - koju, ukoliko ste zainteresirani možete downloadirati na sljedećem LINKU.


U nastavku je kraći video s naglascima iz diskusija pojedinih sudionika:




Nimalo iznenađujuće da je ključni sponzor i nositelj gotovo svih projekata, istraživanja i inovacija talijanska kemijska kompanija Novamont, koja se bavi cijelim nizom aktivnosti na području bioplastike - istraživanje, razvoj tehnoloških procesa proizvodnje plastike iz bio izvora, proizvodnja aditiva za biorazgradnju, itd.

Zašto se u Italiji toliko potiče bioizvorna plastika (što osobno držim pozitivnim, ukoliko neće utjecati na cijenu hrane), ali i biorazgradljiva plastika (što držim da nije povoljno, dapače, držim da je, osim u nekim iznimnim slučajevima, vrlo nepovoljno i može štetiti daljnjem razvoju sustava recikliranja plastike i vrlo negativno utjecati na okoliš) - jasno je kada se zna veličina, značaj i utjecaj kompanije Novamont.

Nedavno sam bio na radionici o plastici koja dolazi u kontakt s hranom (prilagodba EU regulativi) na kojoj je sudjelovao i visoki dužnosnik udruženja European Plastics Converters Association - EuPC (Europskog udruženje prerađivača plastike), inače Talijan i koji mi je na pitanje što misli o utjecaju biorazgradljive plastike na sustav recikliranja u Italiji odgovorio vrlo jednostavno: "Italija je zemlja Novamonta".


Sapienti sat!



Izvori:
Novamont.com
Horizon 2020
YouTube
Animated Flags

NOVOSTI IZ SVIJETA PLASTIKE Br. 34

Izvor:
A must need

NOVOSTI IZ SVIJETA PLASTIKE Br. 33

ASTM, poznata američka organizacija za standardiziranje, odlučila je promijeniti svoj standard D7611, Standard Practice for Coding Plastics Manufactured Articles for Resin Identification (Standardna praksa za označavanje plastičnih proizvoda i identifikaciju plastike) te poznate strelice u trokutu kao simbol recikliranja (kao što je prikazano na slici desno) zamijeniti znakom s pravilnim trokutom.


Evo prijedloga, koji je još u diskusiji:


Napomena: Kada bude usvojeno, za Hrvatsku će vrijediti verzija B



Izvori:
ASTM.org
Plastic News

Današnji Večernji list, objavio je kolumnu "Summa Summarum" Marka Biočine koji se osvrnuo na ekološki aktivizam. Kako se vrlo često susrećemo s eko-aktivizmom da ne kažem eko-terorizmom u borbi protiv plastike, analiza večernjakovog kolumnista učinila mi se vrlo realna i prihvatljiva. Stoga je i prenosim čitateljima bloga, a na kraju dodajem i svoj komentar:

Ekološki aktivizam sveden je na poticanje histerije

Da imaju ikakvu strategiju, ne bi se istodobno protivili i fosilnom gorivu i obnovljivim izvorima energije


Foto: Zelena akcija

Koliko će preuranjenih smrti hrvatskih građana izazvati novi Vladin Zakon o strateškim investicijama? Odgovor na ovo pitanje, s obzirom na prethodna iskustva, uskoro bismo mogli dobiti od Zelene akcije, udruge profesionalnih ekoloških aktivista koji su, ne tako davno, uz pomoć Greenpeacea pedantno pobrojili 680 mrtvih ljudi koji će biti bilanca rada termoelektrane Plomin C, ako se sagradi. Zbrojili su i 36 tisuća bolesti dišnog sustava te 2670 napadaja astme. No, ako je zdravstvena bilanca rada tek jedne elektrane takva, koliko će tek žrtava prouzročiti svi oni projekti koji će zahvaljujući novom zakonu biti realizirani po skraćenoj proceduri?

Od Zelene akcije – nacionalnog začetnika morbidnog trenda prebrojavanja budućih leševa – javnost sad s pravom ima pravo očekivati da im istu bilancu predoči za svaki od budućih razvojnih projekata u Hrvatskoj.

Primjerice, koliko će ljudi umrijeti zbog gradnje novog terminala zagrebačkog aerodroma. Zračni promet, naime, odgovoran je za oko 4 posto ukupnih svjetskih emisija ugljikova dioksida, a očekuje se da će idućih godina taj udjel biti udvostručen. Gradnja novih aerodroma neosporno pridonosi povećanju prometa pa je onda evidentno da će i gradnjom novog terminala u Zagrebu ovdašnji građani na savjesti imati i što će, primjerice, nesretnim Tahićanima zbog globalnog zatopljenja razina mora doći još koji centimetar bliže tome da poplavi njihov arhipelag.

U Hrvatsku svake godine dođe oko 12 milijuna turista, a znatan dio njih motornim vozilima. Kako svaki automobil, autobus, kamion ili motocikl u okoliš ispušta određene količine ugljikova dioksida, sumpora, kancerogenih NOx-a i brojnih drugih spojeva, logično je pitanje koliko zagađenje svojim vozilima u Hrvatskoj proizvedu svi ti turisti.

Koliko ljudi umre ili oboli zbog hrvatskog turizma? Ako ocijenimo da je taj broj prevelik, hoćemo li zabraniti turizam? Ili uvjetovati da smiju dolaziti samo oni koji imaju elektroautomobile? Možda da svi parkiraju na granici pa put po Hrvatskoj nastave biciklima? U konačnici, zar bi svaki građanin koji kupi novi automobil trebao bi imati i osjećaj krivnje jer će u desetak godina korištenja izazvati oboljenje dišnog sustava ili astmu kod nekoliko svojih sugrađana?

Iza ove karikaturalne logike krije se opasna društvena tendencija radikalnog konzervativizma koju u Hrvatskoj posljednjih godina promoviraju upravo brojne ekološke udruge. U demokraciji, bez obzira na to što itko mislio o tim idejama, legitimno je zastupati ih i promovirati, ali uz odgovornost.

Ekološki aktivisti, naročito Zelena akcija, proteklih godina afirmirali su se kao bitan društveni faktor, a takva pozicija ne bi trebala biti platforma za destrukciju.

Ipak, svoju poziciju zeleni u Hrvatskoj danas koriste isključivo kao polazišnu točku za akcije rušenja onih politika, projekata i mjera koje smatraju štetnima i to, kao što primjer bizarnog performansa u Plominu pokazuje, potičući histeriju i najniže strasti kod građana. Nažalost, hrvatski ekološki aktivisti još nisu pokazali da su sposobni formulirati održivu i razumnu proaktivnu platformu svog djelovanja, čak ni u sektorima kojima se intenzivno bave – kao što je energetika.

Da takvu strategiju imaju, ne bi se događale komične situacija da se iste udruge u istom trenutku na jednom kraju Hrvatske zalažu za gradnju termoelektrane na plin – fosilno gorivo – a na drugima protive gradnji hidroelektrana – obnovljivog izvora energije.

Takve nekonzistentnosti ima mnogo, a ekološki aktivizam polako ali sigurno u Hrvatskoj postaje gospodarski sektor, na kojem uski krug ljudi temelji svoju egzistenciju. Treba li stoga čuditi da si pojedini ekolozi ne mogu priuštiti to da veliki državni projekti krenu u realizaciju?






Izvor: Večerni list

NOVOSTI IZ SVIJETA PLASTIKE Br. 32

Policija New Delhija odlučila je obnoviti i modernizirati svoje naoružanje - konkretno bambusove štapove koje su koristili kao pendreke u obračunima s prosvjednicima s novim, plastičnim pendrecima izrađenim od polikarbonata (PC).




STARO:























NOVO:



















Dade se zaključiti - zamjenjuju prirodni materijal (bambusove štapove) plastikom (polikarbonatnim pendrecima) da bi tukli trgovce i kupce koji NE zamjenjuju plastiku (plastične vrećice) s prirodnim materijalom (pamučnim vrećicama). Licemjerno, zar ne?



Izvori:
Plastic News
India Today
Hindi News
Animated Flags

NOVOSTI IZ SVIJETA PLASTIKE Br. 31

Na današnjem sastanku gradskog vijeća Los Angelesa odobrena je odluka o zabrani određenim trgovinama da dijele jednokratne plastične vrećice. U stvari, gradsko vijeće je još prošle godine zabranilo jednokratne plastične vrećice u Los Angelesu, ali je procedura konačnog prihvaćanja i odobrenja potrajala sve do danas.

Zagovornici zabrane procjenjuju da će se s tržišta ukloniti oko 2,3 milijarde jednokratnih plastičnih vrećica, obzirom da je Los Angeles drugi najveći grad Sjedinjenih Američkih Država.

Odluka o zabrani odnosi se na jednokratne plastične vrećice tanje od 2,25 milsa (oko 57 mikrona), dok su one deblje (višekratne) i dalje dozvoljene.



Izvori:
Plastic Bag Ban Report
Animated Flags

Uspješna priča naših plastičara dolazi nam iz Osijeka, a objavio ju je Nedjeljni Jutarnji. Prenosim je u cijelosti s foto nadopunama proizvođača opreme i linkovima na njegove web stranice.

PODUZETNI OSJEČANIN RADI NAFTU OD SMEĆA

"Dao sam 2,2, milijuna eura za NASA-in stroj i sad jedini u regiji mogu proizvoditi naftu od PET ambalaže".

Zvonko Bede, vlasnik tvrtke Drava International, od njmačke tvrtke Alphakat kupio je genijalan stroj čiju je turbinu američka svemirska agencija godinama razvijala u Meksiku te sada po Osijeku skuplja smeće kako bi ga pokrenuo

Piše: Drago Hedl
Foto: Vlado Kos

Pokušajte zamisliti da među mikserima, blenderima ili multiprakticima u vašoj kuhinji postoji i uređaj za mljevenje plastičnog otpada - od boca za ulje, ambalaže u kojoj su bila sredstva za čišćenje, kozmetika ili kojekakve plitice - iz čije slavine, kao iz kakvog sokovnika, curi sintetički dizel. Potom to gorivo, nastalo iz samljevene plastične kaše, pokreće mali agregat koji strujom snabdijeva vaše kućanstvo. Utopija? Znanstvena fantastika? Još jedan pokušaj da se stvori perpetuum mobile? Nipošto!

Takav stroj već postoji. Doduše ne u obliku kuhinjskog aparata, već kao veliki tvornički stroj koji radi upravo na tom principu. Do kraja lipnja njegova će montaža biti završena u pogonima tvrtke Drava International, ogromnog postrojenja za reciklažu plastičnog otpada, smještenog na 86 hektara, uz južni rub Osijeka. U tom moćnom stroju odvija se složeni proces katalitične depolimerizacije, ili, pojednostavljeno rečeno, proces pretvaranja plastike u ono od čega je nastala - naftu. Tu moćnu mašinu može se zamisliti i kao svojevrsni vremeplov koji jedan od najvažnijih i najrasprostranjenijih proizvoda suvremene civilizacije, plastiku, vraća stotinama tisuća godina unatrag, u vrijeme kada je ispod površine zemlje nastajala nafta iz koje se danas ta ista plastika proizvodi. Stroj je djelo njemačke tvrtke Alphakat, a turbina, njegovo srce, proizvedena je u postrojenjima američke NASA-e, u Meksiku. Nije jeftin, cijena mu je oko 2,2 milijuna eura, a sama turbina, čudo moderne tehnologije, stoji oko 400 tisuća eura.

Sintetički dizel

- Plastični otpad koji se ne može reciklirati i čije je zbrinjavanje skupo od sada će služiti kao sirovina za proizvodnju sintetičkog dizela. Takvog je otpada u našim pogonima dnevno oko 20 tona, što znači da ćemo od početka srpnja, kada stroj pustimo u pogon, svakoga dana dobivati između 16 i 18 tisuća litara sintetičkog dizela. Njega ćemo koristiti za proizvodnju električne energije koju ćemo djelomično trošiti za vlastite potrebe, a dijelom prodavati HEP-u - kaže Zvonko Bede, vlasnik Drava Internationala.

Sa stručnjacima svoje tvrtke Bede je proljetos otišao u Eppendorf, mjestašce udaljeno šezdesetak kilometara jugozapadno od Dresdena, u sjedište tvrtke Alphakat da bi testirao stroj koji plastiku pretvara u naftu. Iz Osijeka ih je slijedio šleper plastičnog otpada kakvog su do tada spaljivali u našičkoj cementari, ili ga, u skladu s ekološkim standardima, zbrinjavali na neki drugi način. Bede mi na svojem smartphoneu pokazuje videozapis snimljen u pogonu Alphakata i oduševljenje koje je nastalo kad je iz plastičnog otpada koji su dovezli iz Osijeka i ubacili u stroj kakav je namjeravao kupiti počeo curiti žućkastosmeđi sintetički dizel. Taj dizel, mirisom više nalik acetonu nego nafti, ponijeli su u Osijek i testirali u Zavodu za unapređivanje sigurnosti. U usporedbi s klasičnim dizelom dao je iste, u nekim segmentima mjerenja čak i bolje rezultate. Odluka je donesena bez kolebanja: kupit će stroj KDV 500 koji godišnje iz plastičnog otpada može proizvesti oko tri tisuće tona sintetičkog dizela. Kad se zna da tona dizela sadrži oko 1170 litara, a njegova cijena za industriju je oko šest kuna po litri, lako je izračunati da tri tisuće tona, koliko će godišnje proizvesti Alphakatov stroj, vrijedi oko 21 milijun kuna. To znači da će postati isplativ već u prvoj godini, jer 80 posto sirovine za proizvodnju sintetičkog dizela ništa ne košta.

Struja i staklenici

Od početka srpnja, kada stroj bude u funkciji, onih 20 tona do sada neiskoristivog plastičnog otpada, uz dodatak dvadesetak posto biomase (drvenog otpada ili starog papira) te zeolita, nužnog katalizatora koji pospješuje proces depolimerizacije, tj. vraćanja plastike u njezin prvobitni oblik, naftu, bit će prerađeno u sintetički dizel. No, struja nije jedini proizvod u što će energija dizela proizvedenog iz plastičnog otpada biti utrošena. Uz svaki kilovat struje, stroj će proizvoditi i kilovat toplinske energije. Jedna grčka tvrtka, specijalizirana za uzgoj povrća u staklenicima, zainteresirala se za energiju koja će nastajati kao nusprodukt u proizvodnji struje i u srpnju, čim Hrvatska uđe u Europsku uniju, jer tada će to biti puno jednostavnije, tik uz pogone Drava Internationala, podići će deset hektara staklenika za uzgoj rajčica, paprike i krastavaca. Investirat će 18 milijuna eura, a profitabilnost im jamči jeftina energija kojom će zagrijavati staklenike.



Drava International i u europskim je razmjerima velika tvrtka za preradu pet ambalaže. U njoj završavaju sve one plastične boce što se za 50 lipa po komadu od građana otkupljuju na brojnim mjestima u Hrvatskoj, ali i ostala prikupljena plastika iz kontejnera s gradskih ekoloških otoka i reciklažnih dvorišta. Ukupna količina plastike skupljena u Hrvatskoj je oko 15 tisuća tona, no Drava International godišnje preradi oko 25 tisuća tona. Razlika se uvozi iz Srbije, s Kosova i Bosne i Hercegovine, a manje količine čak iz Njemačke.

Iako se u Hrvatskoj iz godine u godinu skupi sve više plastičnog otpada - kaže Zvonko Bede - velik dio i dalje završi na smetlištima. To je velik ekološki problem zbog štetnog i dugoročnog nepovoljnog djelovanja plastike na okoliš. Plastika nije biorazgradiva i vrijeme raspadanja jedne plastične boce traje između sto i tisuću godina! Svaka tona plastike koja završi na nekom gradskom deponiju za zajednicu predstavlja i izravni financijski gubitak. Kalorična vrijednost plastike je i do tri puta veća od one iz drveta, što dovoljno govori koliko se gubi njezinim bacanjem. A cijena plastičnog otpada koji uvozimo je oko 50 eura po toni pa plaćamo i ono što boljom organizacijom skupljanja te vrste otpada ne bismo morali.

Postao sam monopolist

Kupujući stroj koji do sada nerecikliranu plastiku pretvara u sintetički dizel Drava International stekla je i svojevrsni monopol za prodaju te vrste strojeva u Hrvatskoj i Srbiji. U te dvije države nitko osim osječke tvrtke neće moći kupiti i uvesti strojeve proizvedene u njemačkom Eppendorfu. S obzirom na planove koje Zvonko Bede ima u Srbiji, gdje je u suvlasništvu tvrtke Eurofoil koja ima pogone u Beogradu i Boru - a u planu je otvaranje još jednog - to je iznimno važno jer će jedino Drava International takav sličan, možda čak i jači stroj od modela KDV 500, moći nabaviti i za Srbiju. I ondje se, naime, u Eurofoilu, iz plastike koju nije moguće reciklirati u granule za pravljenje boca i razne druge ambalaže kani proizvoditi sintetički dizel.

Cijeli proizvodni proces prerade plastike u Drava Internationalu djeluje impresivno. Za razliku od "prljavog" dijela, kamo u prešanim balama kamionima dolazi skupljena plastika, koja se potom velikim viljuškarima prebacuje u strojeve što peru i sortiraju plastiku, odvojeni dijelovi pogona gdje se proizvode granule, pa potom različite vrste folija, mahom za prehrambenu industriju, besprijekorno su čisti pa imate dojam da se nalazite u nekom farmaceutskom postrojenju. Drava International ima sve potrebne certifikate koji zadovoljavaju više nego stroge standarde Europske linije. A upravo poštivanje tih standarda omogućava im izvoz na velika tržišta Njemačke, Italije, Velike Britanije, Nizozemske, Španjolske, Rusije...

Bede vjeruje da će i u ovoj godini, bez obzira što se neki dijelovi Europske unije još hrvaju s recesijom, ostvariti izvoz od tridesetak milijuna eura. Prošle je godine ta osječka tvrtka izvezla robe za 26 milijuna eura, a plan za sljedeću je 40 do 45 milijuna eura. Drava International jedna je od onih, nažalost, rijetkih hrvatskih tvrtki koja će itekako moći iskoristiti sve pogodnosti golemog tržišta 28 država članica Unije, u kojima živi pola milijarde ljudi. Prvo: jer ima kvalitetan proizvod; drugo: sve što proizvede bez problema može izvesti. Bede mi pokazuje plitice za pakiranje svježeg mesa koje su upravo počeli proizvoditi za jednog španjolskog distributera. Radi se o narudžbi od više milijuna komada. Slične plitice rade i za njemačkog i britanskog naručitelja.

Plastika za reciklažu

Kad smo prošlog utorka posjetili pogone Drava Internationala, dva ogromna šlepera čekala su na utovar gotovih proizvoda, a na drugom, "prljavom" dijelu pogona, nekoliko ih je istovarivalo bale prešanih boca i druge plastike spremne za reciklažu.

- Kad Hrvatska za dva tjedna postane članica Europske unije, što se dostave naše robe diljem Europe tiče, bit će sve mnogo jednostavnije. Šleper natovaren u Osijeku otići će pravo naručitelju. Bez obzira bio on u Njemačkoj, Španjolskoj, Italiji ili nekoj drugoj zemlji EU, nema više silne papirologije potrebne špediterima i carini. Bit će to isto kao da iz Osijeka našu robu vozimo u Zagreb, Rijeku ili Split - kaže Zvonko Bede.

U dijelu pogona gdje se proizvode plastične folije, slično kao u kakvoj ogromnoj novinskoj rotaciji, na valjci-ma kroz koje prolaze velikom brzinom tiskaju se nazivi i logotipi velikih robnih lanaca, koje strojevi potom oblikuju u plastične vrećice. Samo za poznate multinacionalne trgovačke lance Aldi i Tschibo, Drava International od reciklirane plastike proizvodi milijune najlonskih vrećica. Uskoro kreće proizvodnja plastičnih vrećica i za poznati trgovački lanac Lidl, dogovorena s centralom te tvrtke u Neckarsulmu, u Njemačkoj. Naravno, riječ je o milijunima komada.

Iako 420 radnika Drava Internationala radi u tri smjene i svu proizvodnju plasiraju bez problema, a naplata im dobro ide i ne muči ih većina briga s kojima kubure mnoge hrvatske tvrtke, imaju jedan veliki problem. To je, za njihove kapacitete, proizvodne mogućnosti i poslovne ambicije, nedostatak dovoljne količine sirovine. A njihova jedina sirovina je odbačena plastika.

Tri tisuće tona sintetičkog dizela, koliko će godišnje proizvoditi čudesan stroj u Osijeku, vrijedi oko 21 milijun kuna. To znači da će se isplatiti već u prvoj godini.

Sudbina većine proizvoda od plastike je jednokratna upotreba: od čašica za jogurt, boca u kojima kupujemo vodu i sokove, sirce i ulje, ili pak sredstva za osobnu higijenu i čišćenje stanova, do posudica za pakiranje povrća, voća, sireva, mesa, ili najlonskih vrećica u koje strpamo kupljenu robu. Nažalost, značajan dio tih proizvoda za jednokratnu upotrebu završava u kantama za smeće.

Stotinjak tona

- U Osijeku se mjesečno skupi stotinjak tona plastike i količine iz godina u godinu rastu. Slično je i u drugim sredinama. Raste i svijest građana da s minimalnim naporom, kakav zahtijeva razvrstavanje kućnog otpada i njegovo odlaganje u posebne kante ih na posebna mjesta, možemo znatno pridonijeti očuvanju zdrave životne sredine - kaže Bede i upućuje na primjer Njemačke ili nekih drugih visokorazvijenih zemalja gdje je briga o recikliranju plastike, ali i drugih vrsta otpada - metala, stakla ili papira - postala stvar opće kulture.

Upravo Drava International proizvodi plastične vreće u kojima Nijemci pedantno odlažu svu plastičnu ambalažu u kojoj su iz trgovina donijeli živežne namirnice i druge potrepštine. Svaka vreća ima svoj barkod, zna se kojem je domaćinstvu pripadala i nikome ne pada na pamet da u takve vreće baca ono što nije od plastike.

- Ako tisuće i tisuće naših ljudi koji žive i rade u Njemačkoj ih drugdje u Europskoj uniji mogu poštovati ta jednostavna i neopterećujuća pravila, da razvrstavaju otpad i pomognu da se kroz recikla-žu ponovno iskoristi, zašto ne bi to isto crnih i naši građani koji žive u Hrvatskoj. To je samo stvar edukacije i dobre organizacije - kaže Bede.

S ponosom donosi i pokazuje nam kanistar napunjen sintetičkim dizelom, "iscijeđenim" u Njemačkoj iz plastičnog otpada kakav se do sada morao bacati. Za koji dan takav će dizel poteći i iz stroja čija je montaža pri kraju. Do sada Slavonija je bila poznata po dva naftna polja: onom u Đeletovcima i Beničancma. Za koji dan imat će još jedno - u pogonima osječke Drave International.







Izvori:
Jutarnji list
Alphakat.de

Ovih smo dana svjedoci nadljudske borbe naših ljudi u Slavoniji u obrani od poplava. Kako stvari stoje, dobra priprema, mobilizacija svih raspoloživih snaga, pa i vojske, veliki broj dragovoljaca i ratnih veterana kao i dobra organizacija spasili su istočnu Hrvatsku od katastrofalnih poplava. I na tome svima treba čestitati.

Svakodnevni život i u ovakvim situacijama, pokazalo se, ne može bez plastike. Osnovni preduvjet uspješnoj borbi bile su polipropilenske (PP) vreće (od tkanog polipropilena) punjene pijeskom i polietilenske (PE) folije od kojih su sačinjeni vodoneporpusni nasipi i s kojima je spriječeno razlijevanje naših nabujalih rijeka.

Pogledajte kako je to izvedeno:

































Izvori fotografija:
Dnevnik.hr - Foto: Goran Ferbezar
Dnevnik.hr - Foto: Davor Javorović
Slobodna Dalmacija - Foto: Vlado Kos
RTL.hr
Poslovni.hr
Poslovni.hr - Foto: Davor Javorović
Poslovni.hr - Foto: Goran Ferbezar
HRT.hr
MojSisak.com - Foto DUSZ.hr
Glas Istre - Foto D.Glibušić
Animated Flags

Više puta je na ovom blogu pisano o biorazgradljivoj plastici, u stvari o "običnoj" fosilnoj plastici kojoj su dodani aditivi za iniciranje i ubrzanje razgradnje. I to spada po danas prihvaćenoj definiciji u bioplastiku. Međutim, o tome sam već rekao svoj stav u više postova, a mislim da sam se najjasnije odredio prema tome u postu "O bioplastici", ali sam i prenio stav stručnjaka koji se time bave s tom problematikom i sa znanstvene strane, što možete vidjeti u više postova na sljedećem pregledu sadržaja.





Ovaj puta želim napisati nekoliko riječi i o jednom od najvažnijih razloga zašto se "pravi" plastičari bune protiv najvećeg dijela biorazgradljive plastike. Stavove, vrlo slične mojima, koje podržavam, u svom blogu Best In Packaging napisao je bloger Anton Steeman.

Dobro je poznata činjenica koju plastičari stalno ponavljaju - recikliranje je novac. Također, poznato je da plastičari najvećim dijelom imaju vrlo ozbiljne prigovore protiv mikrobnih aditiva (dodataka) namijenjenih ubacivanju u klasičnu, foslinu plastiku, kako bi proizvod (u pravilu plastična ambalaža) postao biorazgradljiv. Takvi se aditivi sada promoviraju da se počinju dozirati u PET - poli(etilen-tereftalat) kako bi PET ambalaža - u pravilu plastenke bile biorazgradljive. A dobro je poznato da se je možda i najdalje otišlo s recikliranjem poli(etilen-tereftalat)-a, od kojeg se dobivaju poliesterska vlakna, a od njih se izrađuju tkanine koje su sve više i više u svakodnevnoj upotrebi (sportski dresovi, svečane haljine, presvlake automobilskih sjedala). Uvođenje aditiva za biorazgradnju u to područje ambalaže moglo bi uništiti velike napore i postignute uspjehe u recikliranju.

Recikliranje je jedan od načina završetka uporabnog vijeka određenog, u ovom slučaju plastičnog proizvoda, a recikliranje PET-a je znatno ekonomičnije i ekološkije nego biorazgradnja. Recikliranjem se omogućava da se od prerađenih proizvoda koji više nisu u upotrebi, napravi isti takav proizvod od reciklata čime se znatno štedi na sirovinama kao i na energiji. Ukoliko se i ne izrađuju isti proizvodi, mogu se izrađivati mnogi drugi svakodnevni proizvodi kod kojih se na zahtjeva vrhunska kvaliteta, ili je jednostavno znatno ekonomičnije izraditi klupu u parku ili željeznički prag ili čak i most od reciklirane plastike nego za to koristiti visoko vrijedno drvo, koje treba posjeći, dodatno obraditi i zaštititi cijelim nizom kemikalija.




No vratimo se aditivima. I nije baš onako kako nam proizvođači aditiva govore i naglašavaju u svojim prospektnim i propagandnim materijalima. Jednostavnim dodavanjem aditiva za biorazgradnju u već gotov polimer neće se postići biorazgradnja krajnjeg proizvoda kada jednog dana, nemarno i mirne duše odbacimo taj predmet negdje u prirodu, na livadu, u rijeku, misleći da će se razgraditi i da će jednostavno nestati. E neće.

Najprije treba razlikovati dva načina raspadanja tzv. biorazgradljivog proizvoda: to je biorazgradnja gdje se plastični proizvod mora se razgraditi na ugljikov dioksid, vodu i biomasu (rjeđi slučaj) i dezintegracija odnosno raspadanje u sitne, nevidljive djeliće na razini prašine ili još sitnije (što je češći slučaj). Ali nakon te razgradnje, plastika je još uvijek tu, samo što je sitnija i nevidljiva. I nije nikakav pozitivan učin niti ima ikakvu korist na tlo, vodu ili okoliš, osim možda što koristi kompanijama koje stavljaju "zelene oznake" na svoje "biorazgradljive" proizvode. Čisti greenwashing.

A taj greenwashing (koji ima 7 grijega, a jedan od najtežih je lažno etiketiranje - pogledajte više u postu "Kako prepoznati greenwashing") zbunjuje kupce, koji ipak želeći se onašati "zeleno" povjeruju tim lažnim etiketama i u konačnici se ponašaju upravo suprotno od zelenog, sasvim neekološki. Slobodno interpretirajući: "Baci, ne zabrinjavaj se, razgraditi će se i nestati, ekološka savjest nam je čista".




A najgore od svega su aditivi za oxo-razgradnju, koji svojim djelovanjem iniciranim UV zračenjem, jednostavno izmrve plastični proizvod i u okolišu ostave vidljive plastične dijelove, odnosno mrvice.

Za biorazgradnju su potrebni posebni uvjeti - temperatura od 50 do 70^o C, vlažnost i prisutnost mikroba, a takvi uvjeti u prirodi gotovo pa nikada nisu prisutni, pa stoga i nema biorazgradnje, kako smo možda i pomislili kada smo nemarno i bezbrižno odbacili neki plastični proizvod. Da bi se postigla biorazgradljivost nekog proizvoda taj isti proizvod treba odvojeno od ostale plastike prikupiti, zatim dovesti u posebna postrojenja ili komposišta, stvoriti pogodne uvijete - temperaturu i vlažnost i onda se može očekivati da će za 6 do 8 tjedana doći do razgradnje.



Biorazgradljivi proizvodi ne mogu se reciklirati, odnosno miješati s ostalim iskorištenim plastičnim proizvodima, jer više nitko ne može garantirati kada će proces biorazgradnje započeti pri kasnijem korištenju nekog novog proizvoda. Stoga su Sjeverna Karolina i Alabama - savezne države Sjedinjenih Američkih država uvele propis po kojem se biorazgradljiva plastična ambalaža smije bacati samo u kontejnere za prikupljanje plastičnog otpada na kojima su jasno istaknute oznake NIJE ZA RECIKLIRANJE - NE RECIKLIRA SE. Na taj se način pokušava spriječiti kontaminacija nerazgradljive plastike razgradljivom, odnosno razdvojiti ona plastika koja se može reciklirati i ponovno iskoristiti te ostvariti sve one prednosti karakteristične za fosilnu, nerazgradljivu plastiku.

I ne samo da se sprječava kontaminacija, već se omogućava velikom broju postrojenja širom svijeta, a posebno u ove dvije savezne američke države, normalan i ekonomičan rad, uz ostvarenje ušteda i sirovina i energije. Stoga su predstavnici postrojenja koji se bave recikliranjem, apsolutno protiv biorazgradljive plastike (osim u nekim iznimnim slučajevima - kao što je medicinska plastika, eventualno pelene i slični jednokratni proizvodi kod kojih bi odvajanje od osnovnog sadržaja bilo ili nemoguće ili preskupo. Onima koji se bave recikliranjem, biorazgradljiva plastika je noćna mora.




I na kraju zaključiti ću - biorazgradljiva plastika da, ali samo u nekim rijetkim i iznimnim slučajevima, koje sam naveo. Sve ostalo treba biti nerazgradljiva plastika, koja se može odvojeno prikupiti, reciklirati i ponovno koristiti i tako skoro pa neograničeni broj puta. Biorazgradljivu plastiku treba odvojeno prikupljati, odvoziti ih u postrojenja za biorazgradnju ili za kompostiranje gdje se stvaraju pogodni uvjeti za razgradnju, drugim riječima troši se energija za stvaranje tih uvjeta. Zar se stvarno ne vidi da ta dva procesa su gotovo identična po svojim segmentima - samo što se kod recikliranja štedi sirovina i energija, a kod biorazgradnje se gubi sirovina i troši energija?

Ne znam zašto to nije tako očito svima, kao što je meni. Vjerojatno zbog sveprisutnog greenwashinga!



Izvor slika: Best In Packaging

NOVOSTI IZ SVIJETA PLASTIKE Br. 30

Guverner Tenesseeja, savezne države Sjedinjenih Američkih Država, Bill Haslam odobrio je ZAKON kojim se u toj saveznoj državi zabranjuje odlaganje odbačenih plastičnih boca i aluminijskih limenki na odlagališta.

Zakon je vrlo zanimljiv jer je usmjeren prvenstveno na poticanje recikliranja, odnosno iskorištavanja već iskorištenih, u pravilu jednokratnih plastičnih boca i aluminijskih limenki odnosno kantica. Namjera je postići uštede prirodnih izvora sirovina i energije, ali i očuvanje proizvodnje i radnih mjesta u toj saveznoj državi.






Izvori:
Plastic News
Animated Flags
Wikipedija

NOVOSTI IZ SVIJETA PLASTIKE Br. 29

Prema najnovijem istraživanju europskog tržišta kojeg je provela konzultantska kuća AMI (Applied Market Information) trenutni godišnji promet plastičnog filma i folija koje se koriste u poljoprivredi kreće se oko 2 milijarde dolara odnosno oko 540 000 tona. Prema procjenama ove konzultantske kuće, planira se rast prometa do 2017. godine do 7,1 milijardi dolara.

Kako se navodi u izvještaju, poljoprivredne plastične folije i filmovi najviše se koriste za plastenike te kao folije za malčiranje¹. Najveći potrošači u Europi su Italija (s 21 % učešća na europskom tržištu), a slijede Španjolska (20 %), Njemačka (11 %), Francuska (9 %), skandinavske zemlje (7 %) i Velika Britania (7 %).



¹ Više o malčiranju na linku MALČIRANJE TLA



Izvori:
Macplasonline
Animated Flags

Turski prosvjednik ovih dana na istanbulskom trgu Taksin.


Izvor: Interesting Engineering

Talijanska vlada, bez da je sačekala mišljenje Europske komisije, prihvatila je zakon kojim se zabranjuje prodaja nerazgradljivih jednokratnih plastičnih vrećica, unatoč pravnom izazovu vlade Velike Britanije, koja je optužila Rim da krši unutarnja pravila EU tržišta. O britanskoj blokadi već je pisano na ovom blogu u postu "Velika Britanija blokira talijansku zabranu".

Italija je 12. ožujka ove godine obavijestila Europsku komisiju da ima namjeru zabraniti prodaju vrećica koje nisu napravljene od papira, prirodnih vlakana, poliamidnih vlakana i polimera. Vrećice koje su sukladno predloženom zakonu dopuštene za prodaju moraju imati otisnutu jasnu uputu od čega je izrađena, kako je ponovno koristiti i kako je odložiti nakon upotrebe.

Velika Britanija je 15. svibnja ove godine podnijela zahtjev kojim je formalno zatražila da Europska komisija blokira taj zakon navodeći da taj talijanski zakon priječi slobodno kretanje roba na unutarnjem tržištu Europske unije te je u suprotnosti s obavezama iz EU ugovora koje je prihvatila Italija.

Italija se s time nije složila. U priopćenju su naveli da je ovim zakonom nađeno uravnoteženo rješenje o korištenju potrošačkih vrećica koje je usmjereno na destimuliranje potrošače za korištenje jednokratnih vrećica i ograničavanje stvaranja otpada, a sve s ciljem zaštite okoliša od nekontroliranog odbacivanja vrećica i istovremeno promicanje industrijskog i tehnološkog razvoja u području kemije iz obnovljivih izvora.

Trenutno, Europska komisija razmatra talijanski zahtjev.

Europska komisija je za nekoliko mjeseci odgodila prijedlog donošenja uredbe na razini Europske unije o upotrebi jednokratnih plastičnih vrećica. Ne obavezujuća preporuka kako bi EU članice trebale postupati s plastičnim vrećicama mogla bi biti izdana do kraja lipnja 2013. Kako se doznaje iz izvora bliskih donošenju preporuke, neće biti izravne preporuke o zabrani, već će biti najvjerojatnije preporuka da članice EU uvedu naknade na jednokratne plastične vrećice.



Izvori:
Plastic and Rubber Weekly
Animated Flags

Rijetki su oni koji mogu tvrditi da se, osim što izuzetno vole posao koji im uz to donosi i profit, jednako trude raditi za dobrobit zajednice. Upravo tako sebe opisuje Atila Borbaš, direktor i vlasnik baranjske Borplastike čije je poduzeće nedavno napunilo 16 godina. Njegova se tvrtka u tom turbulentnom razdoblju uspjela izboriti za svoje mjesto pod suncem na prilično zahtjevnom tržištu zaštite okoliša.

Borbaš ne krije ponos što je Borplastika od male tvrtke izrasla u grupaciju koja se može pohvaliti da ima tvrtke kćeri u Srbiji i Bosni i Hercegovini, te poslovne partnere u Makedoniji, Crnoj Gori, Kosovu, Mađarskoj i Rumunjskoj. Njihov je posao proizvodnja sustava za pročišćavanje voda i zraka.


Iz proizvodnog programa: bazeni

"BP Group je jedna od vodećih tvrtki u široj regiji koja se bavi zaštitom životne sredine proizvodnjom uređaja za pročišćavanje otpadnih voda i zraka. To su nam najprodavaniji uređaji", kaže Borbaš. Rado ističe, ne bez ponosa, da se on i njegovi radnici na taj način aktivno rade na očuvanju okoliša za buduće generacije. Borplastika je tako 2009. godine dobila nagradu "Zlatna kuna" za poslovanje u svojoj kategoriji, dok je ove godine za projekt "Sojenica: Kolijevka civilizacije postaje turističko središte" tvrtka dobila prvu hrvatsku nagradu za razvoj zelenog gospodarstva Greenovation i petogodišnje pravo korištenja jedinstvene oznake održivosti "Green mark".


Iz proizvodnog programa: drenažne kanalice

"Zaista imam sreću da volim svoj posao te da uz dobit ostvarujemo i glavni cilj, a to je da svojoj djeci i unucima ostavljamo očuvanu prirod", kaže Borbaš. Zadatak Borplastike je, kaže, pronalaziti rješenja i pomoći industriji koja u svojem proizvodnom procesu eventualno zagađuje okoliš.


Iz proizvodnog programa: pontoni

Specijalizirali su se za termoplastiku. Borbaš objašnjava da je u pitanju vrsta umjetnog materijala koji se grijanjem omekšava, a hlađenjem vraća u prvobitno stanje. Upravo se od takvog materijala u tvornici u Hrvatskoj proizvode pročišćivači voda i zraka. Borplastika ima prilično široki spektar kupaca – od industrijskih objekata, ugostitelja, autopraonica, benzinskih crpki pa do vlasnika kuća i stanova, dakle svih onih koji žele riješiti pročišćavanje otpadnih voda ili zraka unutar objekata.

"Tržište nas je prepoznalo kao kvalitetnu tvrtku koja se brine o zaštiti okoliša, a samim time nas i zadužilo da neprestano ulažemo u proizvodnju i tehnologiju, a to podrazumijeva i nove radnike BP Groupa", kaže Borbaš.


Iz proizvodnog programa: sabirne jame

Danas zapošljava tridesetak radnika. "Konstantno upošljavamo, prvenstveno inženjere i tehnologe", objašnjava Borbaš, a prije četiri su godine investirali u novu proizvodno – upravnu zgradu u vrijednosti preko milijun eura.

Kaže da su uspjeli zahvaljujući stalnim ulaganjem u znanje i praćenju novih tehnologija na tržištu zaštite okoliša. "To je naša snaga, a za to je uvjet da se naši djelatnici konstantno doškolovavaju te da su prisutni na raznim seminarima i predavanjima vezanim za poboljšanje naše proizvodnje", ističe Borbaš. Dodaje da je nove tehnologije nemoguće pratiti bez suradnje s akademskom zajednicom pa dodaje da iskustvo svoje tvrtke ujedinjuje sa stručnim znanjem pojedinih znanstvenika na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije te Građevinskog fakulteta u Zagrebu.


Iz proizvodnog programa: spremnici za industriju

Borbaš se ne boji ulaska u EU, kao što se primjerice boje mnoge prehrambene tvrtke u Hrvatskoj.

"Smatramo da ćemo ulaskom u EU imati bolje uvjete za rad jer ćemo biti prisiljeni više poštovati zakonske regulative EU, vezane za zaštitu okoliša, a samim time sačuvati okoliš", zaključuje Borbaš.


Web stranica: BORPLASTIKA
Više o proizvodima: KATALOG


Izvor: Croenergo.eu

Izvor: You Tube

Kao što sam već pisao u plastičnim vijestima 28 "Kalifornija odbila zabranu jednokratnih plastičnih vrećica" - senat savezne države Kalifornije nije podržao prijedlog SB 405 senatora Alexa Padille kojim je predlagao da se na saveznoj razini, u cijeloj Kaliforniji uvede zabrana jednokratnih plastičnih vrećica. Evo, pogledajte kako su senatori diskutirali:

A zašto prijedlog zabrane nije prošao?



U Kaliforniji nije prošla zabrana jednokratnih plastičnih vrećica na saveznoj (državnoj) razini jer su senatori, koji su donosili odluku, prepoznali da bi zabrana:

- povrijedila radničke obitelji
- štetila privredi i poslovanju
- ugrozilo višekratne i reciklabilne proizvode
- prisililo potrošače da koriste vrećice od alternativnih materijala za koje se troši više sirovina



Izvori:
You Tube
Bag the Ban
Animated Flags

Ovim postom i prezentacijom, završavam seriju članaka o bioplastici, a kojom sam predstavio objavljena izlaganja na savjetovanju "Bioplastika - danas i sutra" kojeg je u studenom prošle godine organiziralo Društvo za plastiku i gumu iz Zagreba.

Sve prezentacije mogu se naći na web stranicama Društva za plastiku i gumu na sljedećem LINKU.


Ova prezentacija nastala je kao rezultat višemjesečnog istraživanja o definiciji bioplastike koju službeno priznaju brojni svjetski kemijsko-tehnološki instituti, sveučilišta i fakulteti, udruženja i slične asocijacije koje se bave ili su povezane s bioplastikom. Ono što je očito, a to je da ništa nije očito. Mnogi od anketiranih drže da je definicija bioplastike još uvijek konfuzna, ali svi priznaju ili se barem slažu da je to sada tako - bioplastika je bioizvorna i biorazgradljiva plastika i sve međusobne kombinacije te dvije karakteristike.

Osobno mi je bilo iznenađujuće da je uobičajena, tzv. fosilna plastika, ako joj se nakon što je proizvedena, dakle nakon završenog procesa polimerizacije, u procesu prerade i izrade gotovog plastičnog proizvoda (bilo folije, bilo plastenke, bilo bilo kojeg drugog plastičnog proizvoda), doda aditiv koji inicira i ubrzava biorazgradnju, da onda ta plastika postaje bioplastika.

Vrlo zanimljiv odgovor na anketu bio je od Chrisa Smitha urednika u Injection World Magazine iz Velike Britanije, koji je napisao:

Eto, komentar koji je premostio početnu nedoumicu autora i trenutno važeću definiciju.

Uglavnom, ova posljednja prezentacija bavi se samim pojmom BIOPLASTIKA i njenom definicijom, a kroz provedeno istraživanje došlo se i do zaključka kako je i došlo do definicije.

Priredila: Maja RUJNIĆ-SOKELE

Članak je originalno objavljen u časopisu Polimeri 2009. godine.


Plastični proizvodi, a posebno ambalaža, često se prozivaju kao velik (ako ne i najveći) okolišni problem današnjice. Iako u svijetu postoji puno više proizvoda ili materijala na koje bi se isto tako moglo uprijeti prstom i prozvati ih zbog problema s okolišem, zanimanje medija za plastiku ne jenjava, i to bez obzira na višekratno dokazane prednosti u usporedbi s nekim drugim materijalima. Plastika se općenito može smatrati vrlo povoljnom s obzirom na utjecaj na okoliš. Tijekom proizvodnje, transporta i primjene troši relativno malo energije, a nakon upotrebe vraća sadržanu energiju energijskom oporabom.

Danas se mnoga djelovanja čovjeka smatraju uzrokom promjene klime. Izgaranje fosilnih goriva povisuje udio CO₂ u atmosferi, što dovodi do povišenja prosječne temperature Zemlje. Znanstvenici (navodno) vide jasnu vezu između povećanja udjela CO₂ u atmosferi i povećanja broja oluja, poplava i suša, a zaštita klime danas je središnji dio okolišne politike većine zemalja. Kao jedno od mogućih rješenja predlaže se povećano korištenje obnovljivih izvora (preciznije, prirodnih izvora energije promjenljiva kapaciteta), primjerice za proizvodnju polimernih materijala (tema bioplastičnih, odnosno biorazgradljivih polimera iscrpno je prikazana u ovoj rubrici u broju Polimera 3(2007)).¹

Procjena životnog ciklusa bioplastičnih proizvoda

Neke od brojnih provedenih procjena životnog ciklusa pokazale su kako bioplastika omogućuje sniženje emisija CO₂ od 30 do 80 % u usporedbi s konvencionalnom plastikom.² No to ne vrijedi općenito za sve bioplastične materijale, već ovisi o proizvodu i primjeni. Ušteda (u slučaju iste primjene) dolazi zbog korištenja biljaka, iako ne treba zaboraviti da poljoprivredni uzgoj zahtijeva zemlju, vodu, gnojiva, proizvode za zaštitu usjeva, a uza sve to troši energiju i uzrokuje emisije. Primjerice, proizvodi na bioosnovi koji nisu biorazgradljivi mogu pozitivno pridonijeti sniženju emisija CO₂ samo ako se spale nakon uporabe, čime se osigurava da emitirani CO₂ zamijeni CO₂ dobiven izgaranjem fosilnih goriva.³

Kompostabilnost proizvoda može pružiti dodatnu prednost, posebno u sušnim područjima koja imaju manjak humusa, budući da omogućuje proizvodnju komposta koji se može upotrijebiti kao gnojivo i supstrat radi poboljšanja kvalitete tla. Treba, međutim, imati na umu da biorazgradljivi, odnosno kompostabilni materijali nisu namijenjeni odlaganju u prirodu, već u posebna postrojenja za kompostiranje.

Odlagališnog prostora sve je manje, pa odlaganje otpada na odlagališta u mnogim zemljama Europske unije više nije dopušteno. Proizvodi moraju biti proizvedeni i primjenjivani uz štednju resursa, a nakon završenoga životnog vijeka moraju se oporabiti. Stoga se pitanje gospodarenja proizvodima nakon kraja uporabnog vijeka postavlja već tijekom njihova razvoja. Ako se za proizvodnju rabe materijali kojima je lako gospodariti, tada su troškovi gospodarenja, a time i sveukupni troškovi proizvoda niži. Bioplastika je razvijena u skladu s tim smjernicama, prema kojima se kompostiranje smatra najjeftinijim postupkom oporabe. Godišnje se od biljaka, koristeći se sunčevom svjetlošću i fotosintezom, proizvede oko 100 milijarda tona biomase.² Ista količina biološki se razgradi u izvorne materijale, CO₂ i vodu, te manje količine biomase i minerala, primarno uz pomoć brojnih mikroba. Cilj bioplastičarske industrije je imitiranje toga zatvorenog sustava (slika 1) jer se time smanjuju emisije CO₂ koje štete okolišu te čuvaju fosilni izvori za buduće generacije.

Procjena utjecaja proizvoda na okoliš zahtijeva objektivne i normirane kriterije. U slučaju bioplastike, korištenje obnovljivih sirovina u proizvodnji pozitivno utječe na potrošnju energije i emisije CO₂. Preliminarni proračun Europskog programa za klimatske promjene (ECCP) pokazuje primarnu uštedu CO₂ od oko 4 milijuna tona CO₂ ekvivalenta. Procjena se temelji na pretpostavci da će tržište bioplastičnih proizvoda narasti s današnjih 400 000 tona na oko milijun tona godišnje.² To je, međutim, samo približno 0,4 % od ukupno proizvedene plastike rekordne 2007.

Ipak, bioplastični materijali nisu uvijek optimalno rješenje. Primjerice, Institut za energetiku i studije okoliša iz Heidelberga (IFEU) predstavio je sredinom 2009. rezultate procjene životnog ciklusa vreća za smeće načinjenih od različitih materijala.⁵ Uspoređeni su svi relevantni okolišni kriteriji vreća napravljenih od polietilena, recikliranog polietilena i bioplastike.


SLIKA 1 - Idealni zatvoreni životni ciklus biorazgradljivih proizvoda⁴

Istraživanje su naručile tvrtke koje proizvode i distribuiraju vreće za otpad od različitih materijala, uključujući bioplastiku, kako bi se razjasnilo jesu li planirane zakonske sankcije za konvencionalne plastične materijale za izradbu vreća za smeće (npr. u vidu kaznenog poreza) opravdane s ekološkog stajališta.

Rezultat istraživanja je jasan. Vreće za otpad načinjene od recikliranog polietilena dale su najbolje rezultate, a slijede ih vreće načinjene od izvornog polietilena. Čak je i u kategoriji emisija CO₂ polietilen bio bolji. Prema tome, izvorno pretpostavljena ekološka prednost bioplastične vreće za smeće nije potvrđena.

Mogućnosti oporabe bioplastičnih materijala

Potreba za zatvaranjem ciklusa materijala, kao ciljem okolišne politike EU, dovela je do novog poimanja otpada. Otpad se smatra novom sirovinom nakon završetka uporabnog vijeka. Većina se bioplastičnih materijala, osim uobičajenim postupcima oporabe kao što su energijska ili kemijska oporaba, može oporabiti i kompostiranjem, ako materijali udovoljavaju zahtjevima norme EN 13432.² Brojna istraživanja pokazala su kako ne postoji najbolji postupak oporabe plastičnog otpada. Ekološki i ekonomski rezultati procjena razlikuju se od primjene do primjene, čak i kada je riječ o istoj vrsti materijala.

Kompostiranje je često najbolji postupak za filmove za malčiranje, vreće za biootpad te za vrtlarske proizvode (slika 2). U svim tim primjenama biorazgradljivost čini dodatnu vrijednost. Iskorištena ambalaža za prehrambene proizvode može se preraditi kompostiranjem, posebno kada je u nju zapakirana kratkotrajna, lako pokvarljiva roba. U tom se slučaju ambalaža oporabljuje zajedno s pokvarenim proizvodom bez daljnje obrade.

Samo određene vrste bioplastičnih materijala mogu se kompostirati. Mikrobi, kao što su bakterije ili gljivice, svojim enzimima probavljaju polimerne lance koji im služe kao izvor hrane. Krajnji proizvod su voda, CO₂ i biomasa. Kemijska struktura polimera, posebno vrsta veze, određuje mogu li, odnosno u kojoj mjeri mikrobi u određenom vremenu razgraditi materijal.

< SLIKA 2 - Kompostabilna vreća za biootpad⁶

Brzina biorazgradnje ovisi o:²
- temperaturi (50 - 70 ^oC tipičan je temperaturni raspon u industrijskim postrojenjima za kompostiranje)
- vlažnosti – voda je nužna za proces biorazgradnje
- broju i vrsti mikroba.

Samo ako su zadovoljena sva tri uvjeta, razgradnja će se odvijati brzo. U kućnim kompostanama razgradnja će se odvijati vrlo sporo u usporedbi s industrijskim kompostiranjem, a u slučaju neispunjenja jednoga od navedena tri uvjeta, razgradnja se gotovo potpuno zaustavlja.

U industrijskim postrojenjima za kompostiranje bioplastični proizvodi pretvaraju se u biomasu, vodu i CO₂ unutar 6 do 12 tjedana. Takva postrojenja danas postoje u mnogim zemljama i regijama Europske unije, npr. u Njemačkoj, Nizozemskoj, Skandinaviji, Belgiji i Italiji. Organski kućni otpad sakuplja se u posebnim biospremnicima i obrađuje u postrojenjima za kompostiranje. Oko 30 % kućnog otpada je organskog podrijetla, npr. ostaci hrane ili vrtni otpad, što je pokazalo i istraživanje Katedre za preradu polimera Fakulteta strojarstva i brodogradnje 1997. godine.⁷ Kombinirana oporaba i organsko recikliranje kompostabilnih bioplastičnih proizvoda (ambalaže) zajedno s organskim kućnim otpadom proučavana je tijekom tzv. Kaselskog projekta, a rezultati su pokazali kako je dobiveni kompost jednake kvalitete kao i kompost od organskog otpada.⁸

Bioplastični materijali ne rješavaju problem onečišćenja okoliša

Onečišćivanje okoliša odnosi se na neoprezno odbacivanje smeća. Bioplastika se često smatra mogućim rješenjem, jer se može razgraditi mikroorganizmima bez stvaranja štetnih ostataka tijekom razgradnje. Bioplastična ambalaža, međutim, optimirana je za oporabu tijekom kompostiranja, pri čemu sva tri navedena uvjeta (temperatura, vlažnost i mikroorganizmi) moraju biti ispunjena da bi se proizvod razgradio u predviđenih 6 do 12 tjedana. Takvi uvjeti u prirodi gotovi nikad nisu prisutni, što znači da će razgradnja trajati mnogo dulje. Čak i u idealnim uvjetima razgradnje ambalaža će u prirodi ostati prepoznatljiva određeno vrijeme te će do trenutka potpune razgradnje onečišćivati okoliš.²

Stoga je veoma važno da potrošač bude svjestan činjenice da se svaka vrsta ambalaže mora zbrinuti na odgovarajući način. To vrijedi i za plastične i biorazgradljive vrećice. Prije malo više od godinu dana trgovački lanac Spar u svoju je ponudu uvrstio biorazgradljive vrećice načinjene od kombinacije kopoliestera i polimera mliječne kiseline čija je osnova kukuruzni škrob.⁹ Vrećice se mogu kupiti po cijeni od 3,69 kuna, a kada se istroše ili oštete, mogu se vratiti u trgovinu i zamijeniti novom. U Hrvatskoj ih je prodano više od 50 000 komada.¹⁰

Hvalevrijedna akcija ako se istrošene vrećice ne odlažu zajedno s ostalim kućnim otpadom, već se odvoze u postrojenje za kompostiranje. U protivnom je to samo dobro zamišljen, ali ne i do kraja proveden projekt, u kojem se nije realizirala osnovna prednost bioplastičnog materijala – njegova kompostabilnost.


KORIŠTENA LITERATURA
1. Rujnić-Sokele, M.: Istine i zablude o bioplastici, Polimeri 28(2007)3, 178-181.
2. european-bioplastics.com
3. Plastics Products made of Bioplastics, Position paper, PlasticsEurope, Brussels, 19. 2. 2007.
4. Definition of „bioplastics“, www.teamburg.de, 23. 1. 2010.
5. Detzel, A., Wellenreuther, F., Kunze, S.: LCA of waste bags on behalf of European Waste Bag Producers, Institut für Energie- und Umweltforschung (IFEU) Heidelberg, www.kunststoffverpackungen.de
6. www.natur-tec.com
7. Šercer, M. et al.: Analiza kućnog otpada gradaZagreba, FSB, Zagreb, 1997.
8. Kassel Project, www.modellprojekt-kassel.de
9. Širić, F.: EcoWelt – ambalaža budućnosti, Ambalaža 13(2008)4, 26-29.
10. Doko, B.: Ekološka bomba ili patka 21. stoljeća, Ambalaža 14(2009)3, 42-45.

Italija je uvela zabranu jednokratnih plastičnih vrećica od početka 2011. godine temeljem istraživanja koja su (navodno) pokazala da plastične vrećice čine 73 % otpada koje završi na dnu 8 000 km dugačke talijanske morske obale. Takva me činjenica iznenađuje jer je specifična težina polietilena (0,92 - 0,94 kg/dm³) i polipropilena (0,95 kg/dm³), od kojih se izrađuju gotovo sve plastične vrećice, manja od vode, a pogotovo od morske vode, pa bi vrećice trebale plivati na morskoj površini.

No, trenutna situacija je da talijanski veliki trgovački lanci sada prodaju biorazgradljive plastične vrećice i one deblje, za višekratnu upotrebu. No ne svi. Zakon se dosta široko krši od strane malih trgovaca i prodavača na tržnicama jer ih talijanske vlasti ne mogu kažnjavati zbog dijeljenja jednokratnih plastičnih vrećica. Moći će ih kažnjavati samo onda kada Europska unija odbori taj zakon, međutim to još nije odobreno. Dapače, odbijeno je.

Europska komisija je sredinom svibnja raspravljala o talijanskom zakonu i isti nije dobio odobrenje zbog protivljenja Velike Britanije koja to obrazlaže da jednokratne plastične vrećice nisu zabranjene u Europskoj uniji pa ih tako ne može niti zabraniti pojedina država - članica unije.

Sa zanimanjem očekujemo daljnji razvoj događaja, jer je već na ovom blogu više puta pisano o stvarnoj pozadini talijanske zabrane.

Naime, Italija, suočena s nekontroliranim uvozom jeftinih, ali i sve kvalitetnijih vrećica iz Kine (koje su počele ugrožavati i tržište onih debljih, višekratnih), a istovremeno s vrlo loše riješenim sustavima prikupljanja i odvajanja otpada (sjetite se Napulja) uvodi zabranu jednokratnih plastičnih vrećica. Odluka je donesena prvenstveno u zaštitu talijanske petrokemijske i plastičarske proizvodnje kojoj se ne isplati proizvoditi jeftine jednokratne plastične vrećice (mala cijena = mali profit) - jednostavno na tom polju ne mogu konkurirati kineskim vrećicama.

Osim zaštite svoje proizvodnje, ovom odlukom koja dozvoljava biorazgradljive vrećice Italija podupire svoju proizvodnju aditiva za biorazgradnju (jedna od najvećih svjetskih kompanija na tom području je Novamont).

Također, dozvoljena je prodaja onih debljih, višekratnih plastičnih vrećica, koje su 5 do 10 puta teže od jednokratnih te se time automatski povećalo tržište polietilena od kojeg se najvećim dijelom izrađuju plastične vrećice. I te se vrećice prodaju (cijena im je od 50 Euro centi pa do 2 Eura). Ne dijele se.

Dakle, jasno je da Italija (vrlo lukavo) štiti svoju proizvodnju, a istovremeno (ne narušavajući slobodno tržište) ograničava uvoz iz Kine. O zaštiti okoliša se tu najmanje brine.



Izvori:
Daily Telegraph
Animated Flags