Marketing
Farsa o biorazgradljivosti
Više puta je na ovom blogu pisano o biorazgradljivoj plastici, u stvari o "običnoj" fosilnoj plastici kojoj su dodani aditivi za iniciranje i ubrzanje razgradnje. I to spada po danas prihvaćenoj definiciji u bioplastiku. Međutim, o tome sam već rekao svoj stav u više postova, a mislim da sam se najjasnije odredio prema tome u postu "O bioplastici", ali sam i prenio stav stručnjaka koji se time bave s tom problematikom i sa znanstvene strane, što možete vidjeti u više postova na sljedećem pregledu sadržaja.
Ovaj puta želim napisati nekoliko riječi i o jednom od najvažnijih razloga zašto se "pravi" plastičari bune protiv najvećeg dijela biorazgradljive plastike. Stavove, vrlo slične mojima, koje podržavam, u svom blogu Best In Packaging napisao je bloger Anton Steeman.
Dobro je poznata činjenica koju plastičari stalno ponavljaju - recikliranje je novac. Također, poznato je da plastičari najvećim dijelom imaju vrlo ozbiljne prigovore protiv mikrobnih aditiva (dodataka) namijenjenih ubacivanju u klasičnu, foslinu plastiku, kako bi proizvod (u pravilu plastična ambalaža) postao biorazgradljiv. Takvi se aditivi sada promoviraju da se počinju dozirati u PET - poli(etilen-tereftalat) kako bi PET ambalaža - u pravilu plastenke bile biorazgradljive. A dobro je poznato da se je možda i najdalje otišlo s recikliranjem poli(etilen-tereftalat)-a, od kojeg se dobivaju poliesterska vlakna, a od njih se izrađuju tkanine koje su sve više i više u svakodnevnoj upotrebi (sportski dresovi, svečane haljine, presvlake automobilskih sjedala). Uvođenje aditiva za biorazgradnju u to područje ambalaže moglo bi uništiti velike napore i postignute uspjehe u recikliranju.
Recikliranje je jedan od načina završetka uporabnog vijeka određenog, u ovom slučaju plastičnog proizvoda, a recikliranje PET-a je znatno ekonomičnije i ekološkije nego biorazgradnja. Recikliranjem se omogućava da se od prerađenih proizvoda koji više nisu u upotrebi, napravi isti takav proizvod od reciklata čime se znatno štedi na sirovinama kao i na energiji. Ukoliko se i ne izrađuju isti proizvodi, mogu se izrađivati mnogi drugi svakodnevni proizvodi kod kojih se na zahtjeva vrhunska kvaliteta, ili je jednostavno znatno ekonomičnije izraditi klupu u parku ili željeznički prag ili čak i most od reciklirane plastike nego za to koristiti visoko vrijedno drvo, koje treba posjeći, dodatno obraditi i zaštititi cijelim nizom kemikalija.
No vratimo se aditivima. I nije baš onako kako nam proizvođači aditiva govore i naglašavaju u svojim prospektnim i propagandnim materijalima. Jednostavnim dodavanjem aditiva za biorazgradnju u već gotov polimer neće se postići biorazgradnja krajnjeg proizvoda kada jednog dana, nemarno i mirne duše odbacimo taj predmet negdje u prirodu, na livadu, u rijeku, misleći da će se razgraditi i da će jednostavno nestati. E neće.
Najprije treba razlikovati dva načina raspadanja tzv. biorazgradljivog proizvoda: to je biorazgradnja gdje se plastični proizvod mora se razgraditi na ugljikov dioksid, vodu i biomasu (rjeđi slučaj) i dezintegracija odnosno raspadanje u sitne, nevidljive djeliće na razini prašine ili još sitnije (što je češći slučaj). Ali nakon te razgradnje, plastika je još uvijek tu, samo što je sitnija i nevidljiva. I nije nikakav pozitivan učin niti ima ikakvu korist na tlo, vodu ili okoliš, osim možda što koristi kompanijama koje stavljaju "zelene oznake" na svoje "biorazgradljive" proizvode. Čisti greenwashing.
A taj greenwashing (koji ima 7 grijega, a jedan od najtežih je lažno etiketiranje - pogledajte više u postu "Kako prepoznati greenwashing") zbunjuje kupce, koji ipak želeći se onašati "zeleno" povjeruju tim lažnim etiketama i u konačnici se ponašaju upravo suprotno od zelenog, sasvim neekološki. Slobodno interpretirajući: "Baci, ne zabrinjavaj se, razgraditi će se i nestati, ekološka savjest nam je čista".
A najgore od svega su aditivi za oxo-razgradnju, koji svojim djelovanjem iniciranim UV zračenjem, jednostavno izmrve plastični proizvod i u okolišu ostave vidljive plastične dijelove, odnosno mrvice.
Za biorazgradnju su potrebni posebni uvjeti - temperatura od 50 do 70o C, vlažnost i prisutnost mikroba, a takvi uvjeti u prirodi gotovo pa nikada nisu prisutni, pa stoga i nema biorazgradnje, kako smo možda i pomislili kada smo nemarno i bezbrižno odbacili neki plastični proizvod. Da bi se postigla biorazgradljivost nekog proizvoda taj isti proizvod treba odvojeno od ostale plastike prikupiti, zatim dovesti u posebna postrojenja ili komposišta, stvoriti pogodne uvijete - temperaturu i vlažnost i onda se može očekivati da će za 6 do 8 tjedana doći do razgradnje.
Biorazgradljivi proizvodi ne mogu se reciklirati, odnosno miješati s ostalim iskorištenim plastičnim proizvodima, jer više nitko ne može garantirati kada će proces biorazgradnje započeti pri kasnijem korištenju nekog novog proizvoda. Stoga su Sjeverna Karolina i Alabama - savezne države Sjedinjenih Američkih država uvele propis po kojem se biorazgradljiva plastična ambalaža smije bacati samo u kontejnere za prikupljanje plastičnog otpada na kojima su jasno istaknute oznake NIJE ZA RECIKLIRANJE - NE RECIKLIRA SE. Na taj se način pokušava spriječiti kontaminacija nerazgradljive plastike razgradljivom, odnosno razdvojiti ona plastika koja se može reciklirati i ponovno iskoristiti te ostvariti sve one prednosti karakteristične za fosilnu, nerazgradljivu plastiku.
I ne samo da se sprječava kontaminacija, već se omogućava velikom broju postrojenja širom svijeta, a posebno u ove dvije savezne američke države, normalan i ekonomičan rad, uz ostvarenje ušteda i sirovina i energije. Stoga su predstavnici postrojenja koji se bave recikliranjem, apsolutno protiv biorazgradljive plastike (osim u nekim iznimnim slučajevima - kao što je medicinska plastika, eventualno pelene i slični jednokratni proizvodi kod kojih bi odvajanje od osnovnog sadržaja bilo ili nemoguće ili preskupo. Onima koji se bave recikliranjem, biorazgradljiva plastika je noćna mora.
I na kraju zaključiti ću - biorazgradljiva plastika da, ali samo u nekim rijetkim i iznimnim slučajevima, koje sam naveo. Sve ostalo treba biti nerazgradljiva plastika, koja se može odvojeno prikupiti, reciklirati i ponovno koristiti i tako skoro pa neograničeni broj puta. Biorazgradljivu plastiku treba odvojeno prikupljati, odvoziti ih u postrojenja za biorazgradnju ili za kompostiranje gdje se stvaraju pogodni uvjeti za razgradnju, drugim riječima troši se energija za stvaranje tih uvjeta. Zar se stvarno ne vidi da ta dva procesa su gotovo identična po svojim segmentima - samo što se kod recikliranja štedi sirovina i energija, a kod biorazgradnje se gubi sirovina i troši energija?
Ne znam zašto to nije tako očito svima, kao što je meni. Vjerojatno zbog sveprisutnog greenwashinga!
Izvor slika: Best In Packaging
Post je objavljen 14.06.2013. u 23:45 sati.