Plastično je fantastično

Ovaj blog i web portal ZG-Magazin uspostavili su suradnju. Urednik ZG-Magazina otvorio je svoje stranice i za mišljenja struke. U nastavku je prvi suradnički članak (kojeg možete pročitati i na sljedećem LINKU), a nadamo se da će ih biti još.

PET ambalaža: da ili ne?

Polietilen teraftalat ili stručno napisano poli(etilen-teraftalat), a široj javnosti poznatije kao PET je plastomer odnosno termoplastična plastika iz grupe zasićenih poliestera koji se dobiva polimerizacijom na više načina - procesom poliesterifikacije gdje se odvija reakcija teraftalatne kiseline i etilen glikola s vodom kao nusproduktom ili procesom transesterifikacije gdje se odvija reakcija etilen glikola i dimetil teraftalata s metanolom kao nusproizvodom.

Glavni načini upotrebe su: u obliku vlakana i monofilamenata vrlo velike čvrstoće (procjenjuje se da se tako u svijetu koristi 60 % proizvedenog PET-a), u obliku filmova i folija te kao konstrukcijski plastomerni materijal, međutim njegova nama najpoznatija primjena je termoplastično preoblikovanje odnosno procesom puhanja proizvodnja plastenki - jednokratne plastične ambalaže za pića.

PET je jedna od stabilnijih vrsta plastike, nepropustan je, ne degradira, što mu je svakako prednost jer to znači da iz svog sastava ne ispušta elemente koji bi mogli komtaminirati osnovni sadržaj. Gustoća PET-a se kreće od 1,38 do 1,45 g/cm3, što znači da je teži od vode i u pravilu će u rijekama i morima potonuti na dno, što mu ovaj puta nije prednost. Nerazgradljivost, kao i kod ostalih vrsta plastike je karakteristika koja omogućava recikliranje te ponovno korištenje, a upravo zbog svoje stabilnosti PET se vrlo dobro reciklira i višekratno koristi.

Inače, proizvodi od PET-a na sebi nose oznaku za recikliranje 1 u jednom od sljedećih oblika:

(Slika 1 - oznake za reciklažu PET-a)

Eto, to je bilo nekoliko osnovnih podataka o materijalu od kojeg se danas, pored polietilena (PE) i polipropilena (PP), proizvodi najviše ambalaže s kojom se svakodnevno susrećemo.

Plastična ambalaža, pa naravno i PET zbog svojih karakteristika - stabilnost materijala, jednostavno oblikovanje i prilagođavanje upakiranom sadržaju, mali utrošak energije za proizvodnju i preradu, mogućnost korištenja vrlo malo materijala, mala težina, sigurna primjena i manipulacija, neotrovnost i ekološka prihvatljivost te mogućnost recikliranja danas sve više zamjenjuje klasične materijale kao što su staklo, metal, u nekim slučajevima drvo.

Područje primjene PET-a u posljednjim godinama najviše se proširilo na proizvodnju plastenki, odnosno plastične boce - jednokratnu ambalažu za vodu i druga bezalkoholna pića. Upravo zbog svojih prije navedenih karakteristika, PET je danas jedna od najbrže rastućih primjena plastike.


Slika 2 - PET boce


Proizvodnja PET-a je ekonomična i praktična

Sama proizvodnja PET ambalaže je također vrlo ekonomična i praktična, a dizajnerski vrlo zahvalna. Najprije se injekcijskim brizganjem proizvode epruvete od PET-a (u nekoliko veličina) te se one tako male prevoze do korisnika koji ih onda s pomoću posebnih strojeva - puhaljki zagrijava i puše u željeni kalup te proizvodi PET boce najrazličitijih oblika (samo je mašta dizajnera ograničenje). Takav sustav vrlo je ekonomičan jer se PET prazne boce (lagane, ali voluminozne) ne prevoze od proizvođača do korisnika koji ih puni, već se prevozi znatno manje voluminoznije epruvete a same boce proizvode iz epruveta na mjestu punjenja.


Slika 3 - PET epruvete


Slika 4 - PET boce













Slike 5 i 6 - linije za punjenje PET boca


Video klip - kako se proizvode PET boce:




Nekoliko riječi o prednostima u odnosu na alternativnu ambalažu za pića - staklo. Dakle, težina klasične staklene boce - litarske staklenke je 300 do 450 grama (ovisno o obliku i debljini stakla) dok je za slične namjene PET plastenka zapremnine litru i pol do dvije teška 30 do 50 grama što znači da je PET ambalaža i do 10 puta lakša od staklene ambalaže, odnosno po litri sadržaja i do 20 puta lakša. U današnje vrijeme vrlo visokih troškova transporta, a uzimajući u obzir i ekološki nepovoljne utjecaje transporta, PET se jednostavno nameće kao vrlo pogodno rješenje.

Preračunato govoreći, kada se iz okolice Zagreba do Splita prevozi kamionom oko 25 tona tereta - upakirane vode, tada bi u slučaju da je voda upakirana u staklenu ambalažu, oko 7 t bila staklena ambalaža, 0,6 t ostala ambalaža, a 17,4 t bi bio osnovni sadržaj kojeg želimo prevesti - voda. Za taj prijevoz šleper će potrošiti oko 120 litara goriva u jednom pravcu, odnosno 6,84 litre goriva po toni osnovnog sadržaja. S druge strane, korištenjem PET ambalaže u našem šleperu do Splita našlo bi se oko 0,5 t odnosno 500 kg plastične ambalaže, oko 600 kg ostale ambalaže (drvene palete i folije za zamatanje) te čak 23,9 tona osnovnog sadržaja. Pa će u tom slučaju potrošnja goriva po toni osnovnog sadržaja biti 5,02 litre goriva - dakle oko 30 % manje odnosno jeftinije, a da ne govorimo o zagađivanju.

Ovakvih bi se prednosti dalo izpreračunavati veliki broj i svaki puta bi smo vrlo jednostavno dokazali da je energetski, materijalno, ekološki i cijenovno PET u apsolutnoj prednosti. Jedna od zgodnih ideja je i kvadratna PET boca koja je omogućila dodatnu prostornu uštedu i do 15 % u odnosu na okruglu bocu.


SLIKA 7 - kvadratna PET boca


Zlonamjerna podmetanja

Na žalost, danas kada se govori o plastičnoj ambalaži, tada koje kakvi "eko-brižnici", a u stvari protivnici svega i svačega zlonamjerno miješaju činjenice, krivo izvještavaju javnost te stvaraju dojam da je plastična ambalaža opasna, otrovna i da će nas dovesti do bolesti, genetskih mutacija i ekološke katastrofe. Vrlo lukavo i perfidno koriste karakteristike jedne vrste plastike u svom ocrnjivanju druge vrste plastike. Svatko normalan zna da se od PVC-a danas najviše proizvodi plastična stolarije, cijevi, podne obloge i automobilski dijelovi, od polietilena plastične vrećice, a od PET-a plastenke za pića. Vrlo nekorektno, da ne kažem zlonamjerno je neke karakteristike PVC-a pripisivati polietilenu ili PET-u. Bilo bi to jednako kada bi smo karakteristike drveta pripisivali staklu ili čeliku te onda te materijale optuživati kao vodopropusne ili vrlo slabe čvrstoće.

Upravo jednostavnost primjene, praktičnost i niska cijena dovela je do našeg "potrošačkog" ili bolje rečeno "olako odbacivačkog"mentaliteta te nam ta ambalaža više nije predstavljala vrijednost oko koje bi se brinuli i na žalost, olako smo je bacali i odbacivali. Nerijetko i u prirodu te je to dovelo do popriličnog onečišćenja naših parkova, travnjaka, šuma i plaža. Kada tome dodamo mogućnost recikliranja i uz minimalne troškove proizvodnje jednakog proizvoda - PET boce, kao vrlo logičan potez nameće se uvođenje naknade na PET ambalažu kojom je predviđeno da kupac prilikom kupovine pića plati 50 lipa za plastenku, koje dobiva nazad ukoliko je vrati u trgovinu ili na mjesto organiziranog prikupljanja.

Fenomenalna ideja koja je, osobno provjereno, u desetak dana očistila Hrvatsku. PET ambalaža je učas od otpada koji nagrđuje naš okoliš postala vrijedna sekundarna sirovina. Tadašnja ministrica zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva gđa. Marina Matulović Dropulić 2005. godine donijela je novi Pravilnik o ambalaži i ambalažnom otpadu kojim je i zakonski predviđena naknada te sustav prikupljanja i recikliranja. Takva odluka imala je višestruke koristi - od ušteda, smanjenja trošenja prirodnih resursa, uštede energije, kao i značajan doprinos smanjenju onečišćenja okoliša. Imala je ta odluka i socijalni element, koji iako nije bio u osnovnoj namjeri nikako se ne smije danas zanemariti.


Slika 8 - PET boce spremne za recikliranje


Na žalost, kako to uvijek biva u našoj Hrvatskoj, odlična odluka koja je omogućila razvoj sustava prikupljanja i recikliranja plastike, uštede i očuvanje okoliša te otvaranje novih prerađivačkih pogona s novim radnim mjestima, vrlo brzo je pretvorena u mogućnost izvrgavanja pa čak i kriminala. Naime, danas proizvodnja PET plastenke košta ukupno oko 30 lipa, a prilikom povrata te plastenke dobije se 50 lipa, pa je navodno bilo slučajeva da su se PET plastenke proizvodile samo radi povrata i pojedinci su zarađivali i do 20 lipa po plastenci koja nije ni vidjela piće i potrošača.

No, to zasigurno nije problem niti poli(etilen teraftalata), niti Pravilnika o ambalaži, to je problem kojime se trebaju pozabaviti inspekcijski organi kao i policija i tužilaštva. Sustav je u svakom slučaju dobar i svakako ga treba zadržati, a vrlo vjerojatno i proširiti na ostalu plastičnu ambalažu kao što su plastične vrećice, polistrirenske podloške, PET kutije ili polietilenske (HDPE) boce i bočice.

















Slika 9 - PET kutije za pakiranje

Slika 10 - Polistirenska ambalaža

Slika 11 - HDPE ambalaža


I na kraju, zaključiti ću. Svaki proizvod ima svoju odgovarajuću ambalažu, a plastična ambalaža zbog svih svojih prednosti zadovoljava vrlo širok krug primjene. Naravno, nikom pametnom ne pada na pamet vrhunski đakovački rizling, korčulanski pošip, istarski teran ili iločki traminac pakirati u PET ambalažu, ali jeste ludost vodu i bezalkoholna pića kao i pivo pakirati kao jednokratne proizvode u neku skuplju i ekološki (u širem smislu riječi) neprihvatljiviju ambalažu. Za takve proizvode PET ambalaža je idealan izbor.

Široka primjena PET ambalaže dovela je i do različitih primjena i prerade njegovog reciklata, pa je danas vrlo popularna izrada sportskih dresova od recikliranog PET-a. Poznato je da je hrvatska nogometna reprezentacija na prošlom europskom prvenstvu u Poljskoj bila obučena u naše poznate plavo-kockaste dresove koji su iznimno kvalitetni, čvrsti i trajni, prozračni i lagani, a svaki od njih izrađen je od 13 recikliranih PET plastenki.


Slika 12 - Dres hrvatske nogometne reprezentacije izrađen od recikliranog PET-a


PET ambalaža je zdravstveno i ekološki sigurna, sigurna u primjeni i manipulaciji, jeftina, ekonomična, pouzdana, kvalitetna, funkcionalna, lagana, može se reciklirati i danas svakako opravdano zauzima svoje značajno mjesto u našim svakodnevnim životima. Na nama je da kad je iskoristimo odgovorno postupamo s tom ambalažom kao sekundarnom sirovinom, te da poštivanjem postojećeg sustava povrata doprinesemo ekonomičnosti, očuvanju energije i prirodnih resursa te zaštiti okoliša, ali i našoj proizvodnji i preradi, odnosno zaposlenosti.


Slika 13 - PET boce


Stoga, odgovor na pitanje iz naslova je: apsolutno DA!

"Zbog eko-manipulacija isprire se javnosti mozak da postane ekološki svjesna, pa kada plaća za vrećicu, misli da je to znak zelenog iskupiteljstva."


Rekao je prof.dr. Igor Čatić, umirovljeni profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.

Nobelovac Krugman poručuje Hrvatima

"Ljudima razum govori da ‘u teškim vremenima vlada mora stegnuti remen’, iako je pravi put zapravo obrnut. Ako se svi žrtvujemo, nitko ništa ne kupuje, dolazi do zastoja... Ako vi štedite tako da ništa ne kupujete od mene, uništavate moj prihod i mi tonući zajednički produbljujemo krizu."



Napomena autora bloga:
Ponovno sam izvukao izjavu jednog nobelovca koji nam poručuje da povećamo potrošnju. Stoga, u svjetlu ovoga bloga i nastojanja koja zastupam, valja zaključiti: ne treba ni na koji način smanjivati ili ograničavati potrošnju i korištenje ili čak zabranjivati plastične vrećice. Dapače, učinimo da se prodaju, da proizvodnja bude ekološki i ekonomski isplativa, a pobrinimo se da se prikupljaju i recikliraju. Svima se isplati.

Iako smo obasipani tvrdnjama kako se plastika, nakon što dospije u okoliš, ne mijenja i da je potrebno tisuće godina da se razgradi, otkriveno je kako pod posebnim uvjetima mikroorganizmi uvelike ubrzavaju proces njezine razgradnje. Zabilježeno je da se velik postotak razgradnje plastike događa u oceanima, i to velikom brzinom, ali posljedice razgradnje nisu bezazlene kako se na prvi pogled čini.



Znanstvenici su otkrili kako u prirodi postoje mikroorganizmi koji s velikom učinkovitošću razgrađuju plastiku. Jedan takav primjer su i gljive roda Pestalotiopsis koje su u laboratorijskim uvjetima pokazale veliku učinkovitost u razgradnji plastike do jednostavnih polimernih jedinica koje su sastavni dio svih plastičnih materijala. Plastični materijali razlikuju se po sastavu polimernih jedinica te mogu sadržavati tvrđe ili mekše građevne materijale. Gljivice su sposobne razgrađivati plastiku u uvjetima bez kisika što bi se moglo iskoristiti u industrijske svrhe ili u medicini, tvrdi Scott Strobel, voditelj ovog istraživanja sa Sveučilišta Yale.

Plastika se, kao i većina otpada, u okolišu nađe u nerazgrađenom obliku te je prepuštena procesima prirodne razgradnje pod utjecajem sunca, vode ili visokih temperatura. Zgroženi činjenicama kako je potrebno i do par tisuća godina da se plastika u prirodi do kraja razgradi, znanstvenici su se posvetili istraživanjima koja su pokazala kako je ipak potrebno mnogo manje vremena da se plastika razgradi na osnovne građevne jedinice. Naime, procesom bioremedijacije - mikrobnim djelovanjem na razgradnju stranih tvari u prirodi - taj period se može smanjiti i na manje od godine dana.

Sve veću proizvodnju plastike posljednjih godina prati i sve veće odlaganje plastike u okoliš. U svjetskim morima i oceanima velika je količina ljudskog otpada kojeg većinom čini plastični otpad. Godišnje se proizvede oko 500 milijardi plastičnih vrećica koje ubrzo nakon korištenja dospiju u okoliš. Procjenjuje se da oko 44% morskih vrsta direktno stradava od velikih komada plastike. Glavni problem plastičnog otpada je taj što je u potpunosti načinjen od umjetnih materijala koji se razgrađuju na neorganske dijelove koje organizmi ne mogu iskoristiti pa se takvi materijali počnu ponašati kao toksikanti i strana tijela u morskim organizmima.

Na prvi pogled moguće rješenje bioremedijacije i prepuštanje problema mikrobnoj razgradnji pod utjecajem sunca, vode i visokih temperatura ima i svoje drugo lice. Iako se veći komadi plastike razgrađuju brže od pretpostavljenog, komponente na koje se plastika razgradi predstavljaju možda još i veći problem. Toksični učinci tvari od kojih je plastika napravljena su veliki. Akumulacija toksikanata u morskim organizmima može se odraziti u negativnom obliku na razini cijelog ekosustava Zemlje, pa u konačnici i na ljude.

Ljudska tendencija rješavanja problema smeća očituje se u obliku odmicanja problema od očiju javnosti. Na taj način globalne zalihe smeća završe u morima i oceanima gdje su prepuštene „prirodnom rješavanju", a plastika će postati još jedan primjer „bumerang paradigme" kada će nam se problemi kojih smo se riješili vratiti u još gorem obliku.



Izvori:
Ecoprimate
Discover Magazine
Mother Nature Network

Već ste se dragi čitatelji susreli s problemom razvoja bakterija, pa i onih opasnih kao što su e.coli ili norovirus na višekratnim plastičnim, ali i platnenim, pa i papirnatim vrećicama. Ali, zadržati ćemo se na plastičnim materijalija, odnosno plastičnim površinama. U sljedećem članku prikazano je i moguće rješenje toga problema. Naravno, ne za višekratne plastične, platnene ili papirnate vrećice, već za plastične površine ili plastične premaze. Na primjer kao premaz za kvake na bolničkim vratima. Mogućnosti koje nam plastika pruža, neograničene su. Ograničena je samo naša mašta i znanje, ali na žalost i ponašanje s plastikom. Ali o to sada nije tema ovog posta. Dakle ...

Svi već znaju da ugljični dioksid uzrokuje globalno zagrijavanje. Ipak, ovaj plin ima i neka pozitivna svojstva. Znanstvenici danas impregniraju plastiku komprimiranim ugljičnim dioksidom.


Ovaj bi postupak mogao otvoriti nove mogućnosti primjene, od proizvodnje novih leća u boji do antibakterijskih kvaka na vratima. Ugljični dioksid je više od neželjenog nusprodukta kemijskih reakcija. Može ga se koristiti na mnogo načina, u kemijskoj industriji služi kao bezbojni plin u proizvodnji uree, metanola i salicilne kiseline. Urea se koristi kao gnojivo, metanol kao dodatak gorivima, a salicilna kiselina je jedan od osnovnih sastojaka aspirina.

Znanstvenici Fraunhofer instituta za okoliš, sigurnu energiju u tehnologiju (UMSICHT), smješten u Oberhausenu, trenutačno istražuju način na koji se ugljični dioksid može koristiti za impregniranje plastike. Na temperaturi od 30,1 stupnjeva Celzijusa i tlaku od 73,8 bara, ugljični dioksid prelazi u superkritično stanje u kojem pokazuje mnogo svojstva otopine. U ovom stanju, ugljični dioksid se može uključiti u sastav plastike. Funkcionira poput prijenosnika za boje, aditive, ljekovite spojeve i ostale topive tvari.

“Tekući ugljični dioksid uvodimo u spremnik pod visokim tlakom, u kojem se nalaze fragmenti plastike spremni za impregnaciju. Potom polako povećavamo temperaturu i tlak u spremniku sve dok ugljični dioksid ne prijeđe u superkritično stanje. Jednom kada to postignemo, još malo povećavamo tlak u spremniku. Pri 170 bara, pigment (inače prah) se potpuno otapa u ugljičnom dioksidu te potom zajedno s njim difundira u sastav plastike. Cijeli proces traje svega nekoliko minuta. Prilikom otvaranja spremnik, plin izlazi iz strukture polimera, ostavljajući pigment u sastavu plastike. Pigment se niti nakon vađenja plastike iz spremnika ne može izbrisati s polimera”, objašnjava dipl.ing. Manfred Renner, jedan od znanstvenika Fraunhofer UMSICHT instituta.

Tijekom testiranja u laboratoriju pod visokim tlakom, znanstvenici su uspjeli impregnirati polikarbonatne spojeve nanočesticama, što je materijalu dalo antibakterijska svojstva. Antibakterijska svojstva ispitana su pomoću bakterije E-coli. Pokazalo se kako bakterija ne može preživjeti na takvoj plastičnoj površini. Jedna od mogućih primjena ovakvog materijala jesu kvake impregnirane upravo takvim nanočesticama. Testiranja sa silicijem i flurbiprofenom, aktivnim farmaceutskim spojem s antiupalnim djelovanjem, također su bila uspješna. “Ovim se procesom može impregnirati polukristalne i amorfne polimere poput najlona, TPE-a, TPU-a, PP-a i polikarbonata”, navodi Renner. “Međutim, ovim se procesom ne može impregnirati kristalinične polimere.”

Ovaj proces odlikuje iznimno velik potencijal jer ugljični dioksid posjeduje mnoga poželjna svojstva: nezapaljiv je, neotrovan i jeftin. Za razliku od otopina koje se koriste u proizvodnji boja, u stanju u kojem pokazuje svojstva slična otopini ugljični dioksid ne uzrokuje štetne učinke po zdravlje i okoliš. Obojene površine se mogu lako oštetiti, a nisu otporne niti na grebanje. Uobičajeni procesi impregniranja i obogaćivanja plastike imaju mnogo nedostataka. Oblikovanje uštrcavanjem npr. ne dozvoljava uvođenje tvari osjetljivih na visoke temperature poput retardanata i UV stabilizatora što uzrokuje promjenu boje mnogih pigmenata; poput ljubičaste koja često prijeđe u crnu.

“Naša metoda dozvoljava prilagodbu važnih plastičnih spojeva, kao i proizvoda poput kućišta za mobilne telefone, bez kojih je svakodnevni život postao upravo nezamisliv. Velika je prednost upravo boja. Bez obzira radi li se o aditivu ili aktivnoj tvari, one se uvode među slojeve blizu površine materijala na temperaturi daleko ispod temperature tališta materijala, kroz proces koji nije štetan za okoliš i bez potrebe za upotrebom agresivnih otopina”, naglašava Renner. Ovaj bi se proces mogao koristiti i u proizvodnju kontaktnih leća. Takve bi se leće mogle obogatiti farmakološkim tvarima koje bi se tijekom dana polako otpuštale u oko, što bi bilo mnogo prihvatljivije od opetovane primjene kapi za oči u liječenju npr. glaukoma. Prema tvrdnjama znanstvenika, ova nova metoda impregnacije ima uistinu širok raspon mogućih primjena.



Izvori:
Znanost.com
Fraunhofer

Japanska kompanija Fujitsu prva je započela s korištenjem recikliranih CD-a I DVD-a za izradu kućišta svojih prijenosnih računala - notebookova. U usporedbi s dosadašnjim klasičnim načinom proizvodnje, očekuje se da će novi proizvodni proces utrošiti oko 10 tona manje "nove" plastike godišnje, dok će se emisija CO2 smanjiti za 15 %.

Sustav recikliranja je prvi takve vrste u industriji računala i razvija se. Kompanija Fujitsu planira proširiti korištenje reciklata i na drugu informatičku opremu s ciljem smanjenje traga u okolišu i smanjenja potrošnje prirodnih resursa.

U kompanijskih pet centara za recikliranje u Japanu, Fujitsu prikuplja, rastavlja, sortira i reciklira osobna računala i ostale informatičke proizvode. Ipak, ponovno korištenje obnovljene plastike u novim računalima predstavlja brojne izazove. Prvo, kada se koriste različiti tipovi plastike, nije moguće postići jedinstvenu mješavinu čak i kada se stara plastika potpuno otopi i promiješa. To je rezultiralo da se za takvu vrstu procesa prerade koristi samo jedna vrsta plastike kako bi se postigla željena svojstva materijala. Unatoč tome, dobivena plastika može imati različite sastave, vizualne nedostatke ili sadržavati nečistoće koje otežavaju postizavanje jednakih karakteristika za kalupljenje, boje, čvrstoću i druge karakteristike kao kod konvencionalne plastike.

Nadalje, u skladu s RoHS direktivom i REACH uredbom koji se odnose na sigurno korištenje kemikalija u informatičkim proizvodima, kontrola kvalitete reciklirane plastike postala je pravi izazov te zbog svega toga do sada nije bilo moguće ponovno upotrijebiti recikliranu plastiku za izradu kućišta računala.

Upravo vodeći računa o svemu tome, Fujutsu je usmjerio pažnju na CD-e i DVD-e, koji su često sastavni dio računala i ima ih u predvidljivim količinama. Ti optički diskovi načinjeni su od polikarbonata (PC), vrste plastike koja je pogodna za izradu kućišta prijenosnih računala. Štoviše, polikarbonatni diskovi ne sadrže nikakve nečistoće, kao što su retardanti za sprečavanje gorenja te su time vrlo pogodan materijal za recikliranje. U suradnji s kompanijom PANAC Industries Inc. koja se bavi pranjem i preradom plastike i s kompanijom Idemitsu Kosan Co., Ltd., proizvođačem spojeva smola, Fujitsu će biti u mogućnosti unaprijediti kvalitetu te upravljati sa sigurnošću svoje reciklirane plastike.

Na slici: dio kućišta Fujitsu prijenosnog računala izrađen od reciklirane plastike. >

Kao dio procesa kontrole kvalitete, Fujitsu je dizajnirao proizvode koji mogu jednostavno biti rastavljeni, a svi plastični dijelovi su označeni kako bi se osigurala jednostavna identifikacija upotrijebljene plastike. Osim toga, kompanija je iskoristila bazu podataka Fujitsu laboratorija o kritičnim kemijskim supstancama koja uključuje i plastične materijale kako bi utvrdili imaju li ili ne prikupljeni dijelovi CD-a i DVD-a opasne sastojke.



Izvori:
Fujitsu
Sustainable Brands
Što je to REACH Uredba?
RoHS directive 2002/95/ec

Najvažnija poslovna udruženja protive se zabrani plastičnih vrećica

Najvažnija poslovna udruženja Filipina protive se zabranama plastičnih vrećica koje su uvedene u nekoliko gradova u sastavu Manile.

Četrnaest poslovnih grupacija, uključujući filipinsku Komoru za trgovinu i industriju, Udruženje filipinske industrije te Udruženje izvoznika Filipina, objavili su plaćeni oglas na cijeloj stranici u vodećim listovima kako bi osudili uvođenje zabrana na plastične vrećice.



"Zabrana plastičnih vrećica sigurno neće zaštititi okoliš! To će dovesti do povećanog korištenja papirnih vrećica što znači više posječenih stabala i veću potrošnju vode i energije. Okolišu će biti samo gore" - ustvrdili su u svojoj objavi.

Odbačene plastične vrećice okrivljene su za zaštropavanje kanalizacija i prozvane su uzročnikom poplava u metropolisima kao što je Manila. Nekoliko gradova u sastavu Metro Manile - Quezon City, Pasay City, Muntinlupa, Pasig, Marikina, Las Pińas i Manila odobrile su mjere za zabranu plastičnih vrećica. Već od danas, 1. rujna u Quezon Cityju uvedena je taksa na svaku pojedinačnu plastičnu vrećicu s kojom se želi utjecati na značajno smanjenje potrošnje plastičnih vrećica.

Ali, poslovne grupacije ocjenjuju da će korištenje papirnatih vrećica značajno više štetiti okolišu nego je to pri korištenju plastičnih vrećica. Navode da je za proizvodnju 1 tone papira potrebno posjeći 17 stabala, a za proizvodnju samo jedne papirne vrećice potroši se skoro 4 litre vode.

U priopćenju se navodi također da proizvodnja papirnih vrećica koristi 200 % više energije i generira dvostruko više emisije ugljičnog dioksida nego što je to kod proizvodnje platičnih vrećica.

"S povećanom sječom drveća i ogoljivanjem šuma, s povećanom potrošnjom energije i vode, s više emisija ugljičnog dioksida i s više otpada - do čega će dovesti zabrane plastičnih vrećica - u stvari šteti se okolišu." - naglašava se u priopćenju. "Zabrane plastičnih vrećica dovesti će u pitanje 200.000 radnih mjesta u plastičarskoj industriji", upozoravaju poslovne grupacije. A porasti će i uvoz papira na Filipine.

"Plastične vrećice definitivno nisu jedini krivac za poplave, klimatske promjene i nepravilno odlaganje otpada, kao što ih se okrivljuje. Umjesto što ih se zabranjuje, poslovne grupacije žele potaknuti donođenje regulative s kojim bu se reguliralo odvojeno prikupljanje. To će svakako zahtjevati više posla, ali dovesti će do čišćih gradova, vodeni tokovi biti će oslobođeni od svekolikog otpada, sačuvati će se šume, voda i energija, smanjiti će se uvoz, sačuvati će se radna mjesta i stvoriti snažna industrija reciklirania širom zemlje" - navodi se u priopćenju.

Od kada su uvedene zabrane plastičnih vrećica, primijećeno je na tržnicama da neki trgovci vlažne proizvode zamataju u novinski papir. A takvo što nije higijenski sigurno i predstavlja veliku zdravstvenu opasnost obzirom da se novine danas tiskaju na recikliranom papiru kojemu se ne može utvrditi porijeklo, ali najčešće se prikuplja iz smeća na odpadima i odlagalištima.

Filipinske poslovne grupacije potpisnice priopćenja su:
Udružena Filipinsko-Kineska trgovačka i industrijska komora (Federation of Filipino Chinese Chamber of Commerce and Industry)
Konfederacija zaposlenika Filipina (Employers Confederation of the Philippines)
Udruženje za nadzor zagađenja Filipina (Pollution Control Association of the Philippines)
Udruženje kemijske industrije Filipina (Samahan ng Pilipinas sa Industriang Kemiko)
Udruženje petrokemijskih proizvođača Filipina (Association of Petrochemical Manufacturers of the Philippines)
Institut za ambalažu Filipina (Packaging Institute of the Philippines)
Savjet za polistirensku ambalažu Filipina (Polystyrene Packaging Council of the Philippines)
Udruženje plastičarske industrije Filipina (Philippine Plastics Industry Association)
Udruženje industrije za recikliranje (Metro Plastics Recycling Industries)
Filipinsko udruženje supermarketa (Philippine Association of Supermarkets)
Udruženje ujedinjenih supermarketa Filipina (Philippine Amalgamated Supermarkets Association)




Izvori:
CBS News
The Manila Times
ABC-CBC News

Poznati svjetski lanac kave i kavana Starbucks inicirao je istraživanje s kojim bi se ispitale mogućnosti zbrinjavanja pekarskih proizvoda kojima je istekao rok trajanja. Proces koji se ispituje u osnovi je termička obrada starih pekarskih proizvoda i razlaganje u njihove osnovne kemijske komponente s ciljem ekstrahiranja reciklabilnih sastojaka koji se mogu koristiti u proizvodnji plastike, deterdženata i drugih svakodnevnih proizvoda.

Istraživanje provodi istraživački tim Sveučilišta u Hong Kongu pod vodstvom inženjerke biokemije Carol S.K. Lin. Jednom tjedno se iz Starbucks kavana i trgovina skupljaju peciva i ostali pekarski proizvodi kojima je istekao rok trajanja i u procesu pod još uvijek laboratorijskim uvijetima, prerađuju u korisne kemikalije kao što je sukcinska kiselina (koristi se i naziv jantarna kiselina) i bioplastika.

Sukcinska kiselina je danas popularna molekula i već postoje postrojenja za njezinu proizvodnju u Europi, Tajlandu i Sjedinjenim Američkim Državama.

Kompanija Starbucks započela je kampanju početkom ove godine pod popularnim nazivom "Briga za naš planet" (Care For Our Planet) gdje je za svako prodano pecivo s kavom donirala 8 honkonških dolara (oko 6 kn) sveučilištu kao potporu istraživanju. Krajnji cilj je naći način kako iskoristiti 1,3 milijarde tona hrane koja se godišnje odbaci.

Proces obuhvaća biorafinerijsku tehnologiju - pretvaranje organiskih materijala (iz peciva, ali i ostale odbačene hrane) u proizvode na bio osnovi kao što je stočna hrana, kemikalije ili biogoriva. Da bi došlo do navedene pretvorbe koristi se proces poznatiji kao hidroliza kiseline.

Najprije se u mješavinu smljevenih pekarskih proizvoda ubacuju gljivice kako bi se ugljikohidrati pretvorili u jednostavne glukoze i fruktoze. Zatim se u fermentacijski kotao ubacuje otopina za fermentaciju šećera zajedno s manjom količinom dušika koji potpomažu rast bakterija. Mikrobi prerađuju šećere i proizvode kompaund zvan sukcinska kiselina - što jeste i cilj koji su istraživači željeli postići. Zatim se otopina destilira kako bi se kiselina odvojila od nusprodukata te se zatim kristalizira i dobiva čisti bijeli praškasti kompaund - sukcisnka ili jantarna kiselna.

Američko ministarstvo energije definiralo je sukcinsku kiselinu kao jednu od 12 ključnih materijala koji se pridobiva od šećera, a od kojeg se mogu dobiti visoko vrijedni proizvodi. Ti su proizvodi vrlo različiti - od pigmenata i smola: automobilski dijelovi, deterdženti za pranje, plastike i lijekovi. Starbucks i istraživači s honkonškog sveučilišta ocjenjuju da je takva primjena znatno bolja nego iste te proizvode proizvoditi od sirovina pridobivenih iz neobnovljive nafte. Sukcinska kiselina je održiva i obnovljiva zaliha sirovina za proizvodnju bio plastike i ostalih proizvoda široke proizvodnje.

Istraživači honkonškog sveučilišta pod vodstvom inženjerke Lin testirali su i druge metode kojima bi se prerađivala ostala hrana iz sveučilišne kantine kao što su tjestenine, riža, miješano povrće i meso. Sav taj otpad pokazao se prikladan za novu metodu recikliranja. Soc od kave, na žalost, ovdje nije upotrebljiv, jer neki drugi sastojci koji se u njemu nalaze sprečavaju rast bakterija za proizvodnju sukcinske kiseline. Metoda je vrlo uspješna kada se koriste proizvodi koji sadrže škrob i materijale bogate proteinima.

Iako se eksperiment istraživačkog tima pokazao uspješan, predstoji još veliki posao kako bi se sve to prikupljanje organiziralo u cijelom Hong Kongu i okolici te sve to preradilo. Stoga je potrebna i pomoć industrije, ali i državna pomoć kako bi se postigli komercijalni rezultati i time zainteresirali privatni ulagači. A postoji i interes iz cijelog svijeta.



Izvori:
Green Biz.com
General Electric Ecoimagination
American Chemistry Society

Plastične vrećice najmanji su problem naše zemlje

Razumijem ljude koji se bave problemom plastičnih vrećica i u nekim dijelovima slažem se s njima. Također, razumijem ljude koji žele koristiti plastične vrećice i to bi trebao ostati njihov izbor. Ali, što se događa kada ljudi ne mogu odabrati ono što žele? Zašto neki ljudi stalno pokušavaju nametnuti svoja mišljenja ili činiti da se drugi ljudi osjećaju loše?

Čak i predlažu da se uvede naknada na plastične vrećice! Koliko je ljudi bez posla, koliko je izgubilo svoje domove zbog požara - i oni si ne mogu priuštiti nikakav dodatni trošak? Pet ili deset centi izgleda kao mala naknada, međutim kada ste bez prihoda, to je puno.

Plastične vrećice su najmanji problem s kojim se naša zemlja suočava. Probajte se fokusirati na prave probleme, a ne na vrećice.

Lorna Robinson
Durango



Izvor: The Durango Herald