No pain no gain

subota , 29.08.2015.

Mjesec je pun,ove štrace komarice su poludile,navalile pit krv nebi da im je zadnje.Neka piju beštije ionako će krepat kad okuse,nek se natuku ko stoka,bit će in zadnje.Poludile živine.To me podsjetilo na jedan blog iz 2006 koji sam nedavno pročitala,neka ekipa tada još u osnovnoj školi napisala je blog o invaziji crnih domaćih mačaka.Svi koji me znaju,znaju da sam od matere pokupila do otočko praznovjerje,tako da genocid nad crnin mačkama za mene je bio zanimljivo štivo.Moram autoru zamirit jedino šta je protratija burek sa sirom na te lude beštije,ali dobro ponekad čovik nema izbora.Ko ja trenutno di ovin luđakinjama šta grizu moran ponudit svoju krv iako je čisti otrov i nema in spasa.Jebi ga kad su željne.Kriza tuće svakoga pa tako i njih.Biće mužjaci noćas štrajkaju pa su se na mene namirile.Njihova greška.Platit će životom.Iman nove goste,malo su asocijalni meni su genijalni,nit ih čujen nit ih vidin i dali su pare.Di ćeš bolje.
Misec sjaji ko reflektor.Vidi se ko u srid bila dana.Neman pojma ko više ovo čita,povratne informacije ne dobivam,doduše ni ne tražim ih.U utorak mi počinju konzultacije,projekt nije ni blizu onome što sam planirala,da počeo je dobivat vizualni identitet ,ali ono ni blizu onome što sam planirala.Rad na kompjuteru zahtjeva snažnu psihičku koncentriranost,ako ste osoba ko ja koja dugo trpi pa plane na svaku pizdariju kad joj se nakupi,to vam se obično dogodi onda kad ne triba,za vrime kad su rokovi.Zato ovaj posal nije pametno radit ako niste okruženi ljudima koji imaju sličnu viziju,ljudima koji vas prirodno nadopunjuju.To nije jednostavno za naći.
Ne znam koliko ljudi prati trenutnu glazbenu scenu,pritom ne mislim na komercijalnu glazbu i hrvatske turbofolk inačice glazbe.Mislim na mladu generaciju glazbenika rođenih 80-ih i 90-ih godina,ljude između 20-30 godina.
Ja sam upravo čula jedan divan cover Grašine pjesme Moje zlato .Ima još mnogo genijalnih mladih glasova,mislim da ću jedan od budućih postova posvetiti glazbi,da malo probudim interes u onima koje zanima,a ne razmišljaju o tome prečesto.Glazba je jako važan dio mog života iako se ne bavim njome.Auditivni talenti su me zaobišli.Osim što mi je uho osjetljivo na loše tonove.Valjda zato jer sama ne mogu ispustit pravilan.Ima jedan klip koji me ovih dana oduševio,Genijalna snimka pjesme No women no cry genijalnih glazbenika današnje mlađe generacije hrvatske rock scene.Momke pratim već neko vrijeme,spasili su mi život nekoliko puta posljednjih nekoliko godina svojom genijalonošću.Dovoljno mi je da vidim što sve rade i čime se sve bave da ne pomislim da je sav moj trud uzaludan.Jer svi mi imamo neki talent,ali ipak puno je tu odricanja,puno je tu borbe s vjetrenjačama.Treba to preživjeti,treba zaslužiti mjesto koje nam pripada.U ovoj našoj svakodnevnici ako kreneš sam na put svojih snova trebaš biti jak individualitet da opstaneš takav kakav jesi.Svim genijalcima pod ovim nebom želim uspješan put do cilja kojem su krenuli.Svoji i sebi dosljedni.

Nina, ovdje sam, dolje gdje rijetko postar svraca i zalazi laste, oblake broje

petak , 28.08.2015.

Zadnjih dana često mi na pamet padne moja Nina.Vjerojatno jer mi je u glavi podsvjesno stalno misao na tog određenog momka,tu nesvakidašnju pojavu.Iako iluzija,s dodirima stvarnosti.Nina mi pada na pamet,jer Nina je posebno biće.Nina je cura mojih godina i osoba je s down sindromom.Nina ima najdivnije plave oći koje sam vidjela na nekom.Moja Nina je vječni sanjar.Vječno zaljubljena i uvijek se udaje,uvijek sam ja djeveruša i uvijek imam tu privilegiju da nosim crvenu haljinu.Nema veze što se svaki put udaje za drugog momka,nema veze što joj se uvijek netko uvaljuje iako je odavno već zaručena doduše uvijek za drugoga.Nina uvijek želi da i ja budem tako sretna,pa mi krene nabrajat sve svoje prijatelje,zauzete i slobodne,nek si izaberem jednoga.Nitko ne pita ono iritantno pitanje imaš li momka i kad se misliš udat kao što to Nina radi.Nina ima poseban način,način koji vas nasmije i stvarno imate svu želju da joj objasnite i ispričate i ona će shvatit.Dugo je nisam vidila,valjda mi nedostaje.Nitko na ovom svijetu mi ne smije prigovoriti samoću osim Nine.Ona uvijek ima tu privilegiju da me pita jer pita to na način da me ohrabri,ne da me osudi.
Imaš li ti momka?
Nemam Nina
Šta čekaš,kad ga misliš nać?
Ma neću Nina,neka on nađe mene
Kad će te nać?
Kad bude vrijeme,nać će me.Još malo ponavlja ona,još malo pa će on tebe nać,kaže moja Nina optimistično.
Di će te nać?
A ne znam Nina,nać će me negdje.Nać će te na rivi,opet će moja Nina.
A znaš ti da se ja udajem?
Stvarno Nina?
Kad Nina?
Još malo
Oćeš mi bit djeveruša?
Ma naravno da hoću,smijem li imati crvenu haljinu.
Možeš
Nać ću ja tebi momka.Upoznat ću te s i krene nabrajat imena koga god se sjeti....
Nevjerojatna je,meni je posebna zbog svoje uporne vjere u ljubav,zbog svog viđenja smisla te emocije.
Nina piše najdivnija pisma,u svakom piše volim te,u svakom vas pismu pozove negdje,u svakom pismu vam nudi nešto.Pola pisma vjerojatno nećete ni razumjeti,ali ono najbitnije da vas voli to je jasno napisano.Nina vas tjera da se osjećate posebno.Nina kako i sva djeca slična njoj...Djeca,znam Nina je malo starija od mene,ali svi su oni moja djeca,ja se ne mogu oteti tom osjećaju da je ona dijete.Samo dijete razumije ljubav kakva jest,mi malo stariji,malo svjesniji vidimo i onu lošu stranu,ponekad i nevjerujemo u svu tu pozitivu.Hvala Nini što je još uvijek dijete,dijete koje meni ne da da odrastem,dijete koje me svaki put iznova podsjeti kako ova moja idealistička slika i nije puka iluzija.Najiskrenija i najnesebičnija prijateljica,najpozitivnija,najzabavnija.Nikad nećete sresti tugu na njenom licu.Kad se ljuti još je neodoljivija,a ljuti se samo kad pomisli da joj se netko uvaljuje.Pa pobogu ona je zaručena žena.Ninočka.Nitko na svijetu me ne uspije toliko pozitivno obradovat kao misao na Ninu.Nina ima jedan od najtoplijih i najiskrenijih zagrljaja kojima sam imala čast prisustvovati.Nina hvala ti što mi zaokupljaš misli zadnjih dana to me uistinu smiruje u svom ovom ludilu.
Nina ljubavi

Pratim ja to već godinama

četvrtak , 27.08.2015.

Pratim je to već godinama je poštapalica djeda mog najboljeg prijatelja.On i moj brat su sve poštapalice sebi bliskih ljudi pretvorili u baze.Redikuli.Nemaju pametnijeg posla u životu pa se trude bit kreativni i domišljati.U večini slučajeva im i pođe za rukom.Recimo.Danas sam se sjetila toga dok sam ležala i promatrala ovu kuću,sve te 3 godine rada i truda konačno su se isplatile,izgleda kao mali raj.Svaki kamen se vidi,puno je svjetla i prostor izgleda ogromno iako je mali.Konačno svi stresovi,sve svađe,svi moji potrošeni živci,sve se isplatilo,samo da gledam u ovo što gledam danas i nije mi žao novca za faks i nije mi žao što sam snove još jednom stavila na čekanje,nije mi žao trenutka ludila.Zajednički trud konačno je dobio svoju težinu.Da istina je da ja tu neću živjeti,bar ne do mirovine,ovo nije sredina u kojoj se isplati živjeti prije mirovine.Ali lijepo je,bajkovito je.Isplatilo se.Svi mi drugačije reagiramo,znam da nisam savršena.Za razliku od svoga oca ja san sklonija svađi nego povlačenju.Njemu je otac jednom rekao da više ne dolazi i on je jednostavno presta dolazit,zadnji put je oca vidio prije nego je umra.Ja ću se rađe svađat nego imat takav indiferentan odnos.Godinama.
Pratim ja to već godinama,zapravo palo mi je napamet u skroz drugom kontekstu,ali kada pišete na principu struje svijesti,nikad ne znate kuda će vas to razmišljanje odvesti.Mene odnese malo na projekt,a onda se opet vratim tu,pisati.Pišem o onome što mi momentalno padne na pamet.Onako kako mi spontano dođe u tom trenutku,ne razmišljam o tome,ne prepravljam rečenice i misli,samo pišem.
Godinama pratimo kako život ide naprijed,odrastamo,definiramo se,pratimo kako ljudi dolaze i odlaze,izmjenjuju se periodično,dođu,vrate se.Godinama pratim kako djeca odrastaju,ljudi se sele,stvaraju si budučnost,planiraju si živote,sami ili u društvu.Ipak se kreće.
Godinama sam živjela kako sam morala,da usrećim druge,da postignem nešto,što su oni htjeli za mene.Bila sam mlađa,bila sam dijete,tako to obično biva,kad ne znaš da možeš razmišljati sam za sebe,ne ideš za tim,da jednom moraš krenuti sam.Kasnije kad pak shvatiš da ipak možeš,drugi nisu spremni prepustiti ti konce.Tako to biva.Privikne se čovjek s vremenom.Krene,zaputi se,pa onda godinama ima konce u svojim rukama i prati taj film godinama.Vrijeme proleti i shvatiš da prošle su godine.Već dvije uspješno radim ono što volim,sedam već imam osobu života pored sebe.Najbolju.17 već sam u borbi sa životom,17 da sam pobjedila smrt nekoliko puta,17 da sam dobila bitke za sebe.Nitko u rat ne ulazi sam.Uvijek je tu neka vojska,manja,veća,spretnija nespretnija.Uvijek su ti neki ljudi koji nas bodre i tjeraju,koji ginu za nas i preživljavaju.Nijedan uspjeh nije samo naš.Ali svaka naša odluka je samo naša,ne mogu je drugi donijeti umjesto nas.Ne otkako smo odrasli.Godine,apstraktan pojam prolaznosti,vrijeme bez početka i kraja.Pratim ja to...

Iluzije i zaborav

Jučer sam pročitala jedan tekst o zaboravu.Začudilo me.Zapravo u jednom trenutku sam si rekla jebo mu pas majku.Vjerujem da je autorova majka divna žena i da joj je muž također divan čovjek,ne pas.Reakcija je bila takva jer negdje u starim stranicama dnevnika imam sličnih tekstova na istu temu.Zapravo je fascinantno iritantno.Ponekad se pitam kako ljudi s druge strane reagiraju na sve te činjenice,kako njihovo neznanje utjeće na njih,vuće li i njih podsvjest ovamo negdje,malo bliže mojoj.Ona je rekla,ali glasilo je ovako:"jer to nikad ne dolazi tek tako ako u stvari je prava stvar,a do nekih ljudi dolazimo zbog drugih ionako poslije oni tu nemaju nista za rec,bitno je to sta si osjetila i kao uvijek jedna osoba nije svjesna toga da ova druga ga vec promatra."
Ona vjeruje u snagu kozmosa,ona vjeruje u prošle živote,ona vjeruje u stvari puno veće od ovoga svijeta,ali največi je kaos po pitanju ovog svijeta koji poznajem.Ona vjeruje u bajke i trudi ih se ispričati,trudi se toliko da ponekad izgubi doticaj sa stvarnosti.Ponekad toliko da izmisli svoju verziju stvarnosti.Imala sam mnogo ljudi u životu sličnih njoj,ali ona je ipak nekako osobita.Izvukla me iz tišine i pokazala mi svijet izvan zidova.I na tome ću joj uvijek biti zahvalna.Ja na taj odnos iako narušen gledam kao dobar moment svog života.Samo što ja više nemam ambiciju borit se,jer želju za istim ne vidim s druge strane.Ljudi oko mene još manje vide potrebu za tim,ali o njima neću,jer to je između njih.Da prodrmala je moj svijet na najbolji mogući način,nije ga srušila do temelja kao drugi prije nje,već sam naučila preživit prije nje.Dala mi je mnogo važnih lekcija.Dala mi je priliku da budem ono u čemu sam najbolja,prijatelj.Iz nekog razloga nisam htjela da vidi ovo,zna da pišem,samo ne zna gdje i što.Internet nije najbolji način da ikom kažeš išta,a pogotovo njoj koja je kad je imala svu moju podršku i ljubav ipak pobjegla,pobjegla je od zaštite mene koja sam je spasila,tražiti zaštitu u čovjeku koji ju je uništio.Zbog čega?To samo ona zna.Danas drugačije gledam na sve to,gledam puno kontroliranije nego tada.Danas znam da neću otići na svaku kavu,svako jutro,znam da neću na svaki poziv otići k njoj u stan,znan da neću pomisliti prilagoditi svoje snove,činjenici da je tu.Neću pokazati trunku želje za borbom,dok ne vidim iole truda u njoj.Svaki odnos ima računicu,sve je kalkulacija,sve ima svoju cijenu.I kako je dragi nam Jesenjin jednom rekao:"sve su žene kurve" ja se na tu njegovu tezu mogu samo nadovezati da neke ti uzmu imovinu,a druge ti uzmu dušu.Uvijek je na kocki ono što ti više znači.Nismo svi jednako dobri igrači,ne blefiramo svi jednako,nemamo svi jednako dobar poker face.Nisu ni svi ulozi isti.Ali ako si počeo igrati,igru trebaš i završiti.
Da povukla je potez,ostavila sam joj prostora da baci kartu opet.Kao što sam ja mjesecima bacala karte bez da dobijem odgovor.Suočavanje nije lako,ali rekla je da ne bježi.Vidjet ćemo.Vidjet ćemo težinu njenih riječi.Do sada je malo toga držalo vodu.I ono što je imalo smisla,nije imalo veze s realnošću.Možda je ona jedna od onih ljudi kojima bolje ide shvaćanje iluzije,nego stvarnosti.Ne znam,puno je vremena prošlo,previše da bih se sjetila.Kad ispuni obećanja,vjerovat ću malo više.
Do tada skoncentrirat ću se na zaborav,makar je i on iluzija sada,stvarniji je od njene realnosti.

Malo o licima ljubavi

srijeda , 26.08.2015.

Danas dok sam plivala primjetila sam jedan zaista prelijep prizor.Taj prizor već je nekoliko godina tu,ali sada je dobio svoju vrijednost.Bar u mojim očima.Baka voli radit s kamenom.Ona voli raditi arlice i male vrtove.Nju to opušta,Pre kućom je napravila pravu malu oazu,to je prizor koji je meni danas oduzeo dah.Za rad s kamenom trebate imati posebu crtu osobnosti.Strpljenje.Ta odlika smirenosti nužna je za kamen.Kamen iako čvrst i masivan krhak je poput najnježnijeg materijala,jedan krivi potez i sve ode u neplaniranom smjeru.Baka ima tu neku smirenost da svaki kamenčić posloži na svoje mjesto.Ona je jedna od rijetkih ljudi kojima se istinski divim.Istina brat joj je najdraži jer je muško,ali meni je posebna.Mlada je ostala bez muža i stvorila sev što danas imamo,naučila nas je da se uvijek moramo borit za svoje.Naučila me da koliko god da te drugi gazili ti se moraš uzdići i hodati kao da si izvan svih.Koliko god da te boli i koliko god da ti smrt kuca na vrata,ti se uvijek ponašaj kao da to nije tvoja stvar,izgledaj kao da ne postoji problem na ovom svijetu koji te muči.Neprijatelja ništa ne boli toliko koliko tvoj pozitivan stav.Dok je mogla putovala je svijetom,kasnije je putovala opet,ali kroz svoje priče.Ja sam na neki način putovala s njom,još uvijek putujemo ili bar sanjamo o putovanju.Žena na pragu 80-tih još razmišlja o napretku i životu punim plučima,kao da sutra ne postoji.Volim je zbog mnogo malih razloga,ali ovaj razlog je meni osobit,meni poseban,meni najdivniji.Razlog zbog kojeg sam ja danas takva kakva jesam,usadila je to u mene neopaženo,neciljano i dobro da je...
Ponekad zaboravim na te male znakove truda,ne samo njene,nego ljudi opčenito.Velika djela imaju svoj odjek,o njima se priča,ali kad tad sjaj nestane.Male geste pamtimo,jer su osobnije,ciljanije,imaju svoju pripadnost nekome,nećemu.
Danas sam se sjetila koliko volim ovaj svijet.Sjetila sam se dok sam ulazila u more,dok mi je kozica grickala stanice epitela.Sve na ovom svijetu zaslužuje ljubav.Ljubav je emocija s mnogo lica,s mnogo vrsta.Ne pripada svakom ista vrsta ljubavi,ne pripada svačemu.Ali sve i svatko ima pravo na jednu vrstu ljubavi samo za sebe.
Kažemo da samo jednom u životu volimo zapravo tu jednu posebnu osobu.Ja bi rekla da u životu uvijek treba voljeti,čak i loše stvari imaju svoju ljepotu.U razdoblju naturalizma književnici su to zvali "estetikom ružnoče".
Kad volimo bezuvjetno,nekontrolirano,bez dokaza i prikaza.Tek onda možemo reći da da volimo ispravno.Ljubav je osjećaj koji oslobađa i zarobljuje istovremeno,a da se pritom ne osjećaš kao da si prisilno u tome.
Sve druge stvari na svijetu treba znati kontrolirati,treba znati ukrotiti i zauzdati.Sve osim ljubavi.
U bibliji negdje piše u Hvalospjevu ljubavi kako bi ona zaista trebala izgedati:
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Nedavno sam pročitala kako je sad popularno tražiti osobe koje voliš da ti jave lokaciju,kako bi provjerio/la jesu li oni zaista tu ili ti lažu.Nesigurnost u drugoga oduvijek sam smatrala vlastitom manom.Oduvijek sam smatrala i dan danas je tako da ako si nesiguran u sebe ne možeš biti ni siguran u druge.Onog trenutka kad si posumnjao u drugoga,znaći da sam sebi ne vjeruješ.Iz sumnje se rađaju sve druge loše emocije,koje vode u kontrole i analize odnosa.
Prvi put kad svome djetetu krenete histerizirat oko toga što kasni 10 minuta ili je izašlo vani sa svojim društvom,nije to zato jer vi ne vjerujete svome djetetu ili mislite da ste ga loše odgojili.Vaš strah je produkt vaših postupaka u njegovim godinama.Vaše djete se te gluposti koja vama prolazi glavom neće ni sjetiti,možda će se sjetit nećeg boljeg ili goreg,ali toga vjerojatno neće.
Prvi put kad pomislite da vas muž/žena/momak/cura vara,to je zato jer niste sigurni biste li vi to napravili da vam se pruži prilika.Dok god ste sigurni u sebe takve gluposti vam ne padaju na pamet,čak i kad se dogode takve stvari.I kad se dogode lakše se nosite s tim.Nikad nisan podnosila milijun poruka na mobitelu koje dečki šalju mojim prijateljicama za vrijeme izlaska.Nikad nisam shvaćala i njihovu potrebu da im analiziraju svaki svoj korak.Možda sam luda,ali za mene su to nezdravi odnosi.Za iskreno voljeti nekoga potrebno je prvo voljeti sebe,voljeti sebe sa svim svojim manama i lošim stranama,voljeti svaku stanicu sebe toliko da vam je previše,da taj višak poklonite nekom drugom.Ljubav koja ne traži objašnjenje,koja ne traži dokaze,jedina je vrijedna pažnje,jedina je vrijedna truda,jedina je vrijedna da zbog nje prekršiš svako pravilo,da dobiješ bitke,da dobiješ rat.

I'll be there for you that's what friends do

Upalim ja tako danas ovo čudo tehnike,otvorim face,jer nisam bila od jučer i sigurno su mi se svi nakotili u inbox,na objave,da...Bila sam u pravu.I scroolam ja malo naslovnicu,totalno neobavezno da vidim što ima u svijetu,jer svijet je veliko mjesto,treba to nekako popratiti i pronađem stihove.

<Vjeruj mi ,
Od mene luđeg nikad nećeš sresti,
Na ovom svijetu, uvijek ti bit ćeš ta,
Što pored mene stajat će čvrsto,
čvrsto na nogama,
Al' vjeruj mi,
Nitko te neće voljet tako glasno,
na ovom svijetu ljubit , tako strasno
i bit ćeš ljuta bezbroj puta ,
na ovo dijete tu iznutra,
Al' mu nećeš moći
ništa da zamjeriš
Vjeruj mi....
Kristijan Rahimovski

Stihovi,da,nekog smisla imaju,imam tu neku emociju o kojoj priča,imam je na nekoj svemirskoj razini koja nema veze s ovom stvarnošću.Ludo jel da?Ma nisam ni ja normalna.
Razmišljala sam malo o ovim proteklim danima i svim događajima koji su se dogodili.Shvatila sam neke stvari.Shvatila sam da koliko god da sam spremna saslušati tuđe isprike ipak nisam spremna olakšati pojednim ljudima.Nisu ni oni meni olakšali.Zapravo doveli su me do stanja da se sama borim za njih,a sada traže razumjevanje.Da,razumijem,da saslušat ću,da imaš pristup mojoj svakodnevnici,ali ovaj put se ti moraš izborit za svoje mjesto koje želiš.Ljudi su ili dorasli jedni drugima ili ne...Stvar je tako jednostavna.Zagrizeš jabuku ili je pojedeš cijelu ili se otruješ pri prvom zalogaju.
Spavala sam skoro do podne,nisam se htjela budit iz tog divnog sna,nisam htjela zalaziti u ovu realnost bar još nekoliko trenutaka.
Netko mi je jednom rekao da postoje 3 realnosti.
1.Stvarnost-sve ono što proživljavamo sada dok budni hodamo ovim svijetom
2.Podsvjest-Sve ono što sanjamo i ne možemo objasniti,iluzije kao produkt našeg uma
3.Kozmos(on je imao neki drugi naziv,ali ja se sada ne sjećam)-3.realnost odnosi se na ono što ne znamo i ne možemo objasniti,nemamo dokaza za to,život nakon smrti,što nas čeka dalje,prošli životi i tome slične stvari.
Religije sam uvijek uzimala kao polovične istine,filozofije također kao i ideologije svih vrsta.Nisam volila logiku,nisam je kužila,ali ako sam išta naučila na tom predmetu jest činjenica da je istina subjektivna.
Nebo je crveno.
Nebo je plavo.
Obje teze mogu biti ispravne ovisno o perspektivi gledanja i oba subjekta mogu biti u pravu.
Uvijek mi je bilo zanimljivo kako ljudi donose zaključke o drugima na temelju svoje stvarnosti.Neki dan na kraju jednog simpatičnog razgovora,momak od nekih 24-25 godina kaže meni:ne pričaj mi bajke.Da pričam bajke zaključio je na temelju toga što sam rekla da mi nije potrebno konobarit.Iz te moje rečenice on je zaključio kako je cijeli moj život sveden na činjenicu da još uvijek živim na račun staraca.Meni je bilo smješno,nisam se htjela raspravljat jer znam da je istina drugačija.
Ja sam sama platila dvije godine faksa,od onovca koji nema nikakve veze s mojim roditeljima,ostatak novca sam uložila u renovaciju vikendice,iste te vikendice u kojoj sada dočekujem goste,jer moji roditelji to nisu u stanju.I da nemam plaču od toga,sav novac ide na račun,ne meni u džep.Živim s roditeljima da,ako ćemo iskreno živi i on,okej on radi umjesto da studira i da moja situacija nije ista kao njegova,moji roditelji imaju samo dvoje djece i oni su pristali na ovakav način života.Takav smo dogovor imali.Da taj dogovor u jednom momentu nije otišao u krivom smjeru,je.Našli smo kompromis i tu,ja od svoje obitelji ne tražim ništa nerealno,ništa za što mislim da ne mogu izvest.Mi cijeli život imamo takav odnos.Mi se svađamo,mi vičemo mi se naljutimo,ali ipak jedni druge tjeramo napred.
Da htjela sam otić u Zagreb i dalje to želim i oni to znaju.Ali nisam osoba koje svoje odluke donosi preko noći,ja razmišljam,stvaram plan.Kad bude pravo vrijeme za to,otići ću.Nije to bijeg,to je logičan sljedeći korak.Zašto ne radim bilo kakav posao,to je stvar dogovora,prvo zato jer se oni ne slažu s tim zbog nekih stvari koje smo svi prošli još dok sam bila jako mala,a drugo zato jer moja struka ima dovoljnu širinu i jako brzo se razvija,da jednostavno nema smisla ulazit u neko drugo područje.Da stalan posao nije lako naći,slažem se,ali to ne znaći da nužno treba pristati na sve.Privremeni poslovi dobro dođu,kad nemaš izbora,ali ja imam izbora,ne živim na tuđi račun,doprinosim tom računu.Doprinosim na razne načine,od kada znam za sebe.Poznajem jednu obitelj,onako baš osobno ih poznajem,ima 8 djece,roditelji su im umrli.Najstarija sestra je dobila skrbništvo,ali svi se trude završit škole,svi se snalaze,bore se za sebe i svoje mjesto pod suncem.Trude se.Ne gledaju koliko je drugima dobro niti koliko je njima loše,trude se da sebi naprave da im bude bolje.Oni su jedan od primjera na ovom svijetu kojem se uistinu divim.Nema to veze s izgledom,niti s mogućnostima,stvar je želje i stava.Istina nije lako studirat i radit,a opet neki uspjevaju,nije lako ić na dva faksa paralelno,pa opet neki uspijevaju.Puno toga na ovo svijetu nije lako,nije lako ni doći na ovaj svijet,pa opet nekako uspijevamo.Napravili smo jedan korak,napravit ćemo i drugi,prohodat ćemo,nastavit ćemo dalje,past ćemo,dignuti se...
Zašto ovo pišem?Ne da bi nekom oprala uši ili da bi ga prozvala.Ima pravo na svoje mišljenje ima pravo da zaključi kako god želi ima pravo i da bude nezadovoljan svojim životom i da nešto poduzme ili ne poduzme.Na kraju dana naše odluke su samo na nama.Pišem ovo jer mislim da nekom trećem ovo stvarno može pomoći,nekom nepoznatom tko će se možda u ovome pronaći.Nekom tko će ove riječi uzeti racionalno pa će mu dati drugačiji privid od onog kojeg trenutno ima na obzoru.
Imam jednog prijatelja iz slavonije,divan momak,lud za autima,znali smo cijelu noć provesti razgovarajući o ford mustang cabriu,dugo se nisam ćula s njim.Zašto je važan za ovu priču?On se u svoje vrijeme nije baš slagao sa svojom obitelji,zapravo slagali su se oni,ali nisu mogli otvoreno i iskreno razgovarati.Onda mu se dogodila ona,ona koja ga je istovremeno probudila i ubila,ona koja ga naučila važnu lekciju.Uvijek sam mu govorila da će popraviti odnose sa svojima kad tad,ko kakva zlogluha proročica.I znala sam cijelu priču,davala savjete i tješila ga ovako na daljinu kao što to prijatelji rade.Bila sam podrška čovjeku koji me nikad nije sreo.Napravila sam dobru stvar,on je sada dobro.U trenutku kad ga je slomila i njegovi su bili zabrinuti jer nisu znali što se događa.On je progovorio i njihov odnos je postao puno bolji.Neusporedivo bolji.Rekao mi je tu jednu večer,odluka je na njoj,ja ću je čekat još neko vrijeme s odlukom,a onda ću krenuti dalje.Sjeba me ovi odnos,kaže.Ali se tvoj odnos s tvojima popravio uvelike,odgovaram mu.Bila si u pravu.On je jedan od rijetkih ljudi kojima bi bila spremna dati priliku stvarnosti,priliku 1.realnosti.Zato jer taj odnos postoji već nekoliko godina.
Fale mi noći uzajamnih razmjena pjesama,mislim da je vrijeme da provjerim kako je.
Da bi čovjek mogao vidjeti dalje od sebe nije potrebno promjeniti sebe,nego pristup okolini.

Shvati ovako ili onako

utorak , 25.08.2015.

"Imaš lijep tok misli":kaže ona meni.Izuzmimo činjenicu da sam u večini slučajeva nepismena,Č i Ć,je i ije,ponekad zamjenim slova pogotovo kad pišem umorna i dekoncentrirana.Mnogo ljudi mi je reklo da bih trebala pisati,dugo sam se borila protiv toga.Uvijek sam tvrdila sam nepismena,ne bježim od toga.Moja Tanjica me uvijek ispravlja,ona je završila hrvatski jezik i radi nešto totalno drugo.Nije dobila priliku za staž u ovoj našoj banana državi.Imam lijep tok misli?!Ponekad mi se čini da moje misli uopće nemaju tok.U mojoj glavi izgledaju kao kaos.Hrpa nepovezanih ideja,koje opet na kraju dobiju neku smislenost.

Večeras mjesec baca takvu svjetlost kao u filmovima.Otišla sam u šetnju,ne bi li se konačno malo smirila.Izgleda kao da još nije pala noć koliko se dobro vidi put.Gledala sam otvoreno more s druge strane brda,mjesečina je padala na crnu vodu izgledalo je filmski nestvarno.Nebo je puno zvijezda kao i uvijek ovdje,ali noćas mi je djelovalo posebnije.Ne znam jel to zbog svih onih loših stvari koje sam konačno rekla prijateljici da se događaju ili je to zbog moje spsosbnosti prebacivanja misli na neke vedrije teme.Možda zbog moje sanjive iluzije,na nešto što mi zaokuplja misli neko vrijeme.Htjela sam početi projektirat,tj nastavit projektirat,ali preumorna sam za to,probudila sam se umorna.Ne da mi se trenutno objašnjavat cijelo stanje,niti razloge zašto.
Danas sam pročitala puno korisnih rečenica,raznih autora,svaka je na meni ostavila traga.Nisam strastveni čitatelj,više sam filmski tip osobe.Ono što čitam mora me natjerat na ne zatvorim knjigu.Malo je takvih autora.Hodala sam noćas cestom, i opet osjetila tu kozmičku silu,da netko hoda pored mene u istom smjeru,ispod istog neba.Neće svatko povjerovati u to,neće se mnogi čak ni složiti.Većina će pomislit da izmišljam i da su sve to sulude gluposti i moderne bajke.Ja svoj odgovor imam,nosim ga negdje duboko u sebi.Jednom će izaći na vidjelo,ja imam razloga vjerovati tom osjećaju.Spava mi se,ostavljam sve za sutra osim svoje sanjive iluzije,nju sebično čuvam za sebe,štitim od ovog kaosa stvarnosti,čuvam je na jednoj razini koju mnogi ne mogu spoznati,čuvam je tamo gdje ljudi rijetko traže odogovor,skrivenu u kristalima iznad nas.Gledam u taj suludi dokaz ispod tvoje zvijezde dok gledam u nju.