Pratim ja to već godinama

četvrtak , 27.08.2015.

Pratim je to već godinama je poštapalica djeda mog najboljeg prijatelja.On i moj brat su sve poštapalice sebi bliskih ljudi pretvorili u baze.Redikuli.Nemaju pametnijeg posla u životu pa se trude bit kreativni i domišljati.U večini slučajeva im i pođe za rukom.Recimo.Danas sam se sjetila toga dok sam ležala i promatrala ovu kuću,sve te 3 godine rada i truda konačno su se isplatile,izgleda kao mali raj.Svaki kamen se vidi,puno je svjetla i prostor izgleda ogromno iako je mali.Konačno svi stresovi,sve svađe,svi moji potrošeni živci,sve se isplatilo,samo da gledam u ovo što gledam danas i nije mi žao novca za faks i nije mi žao što sam snove još jednom stavila na čekanje,nije mi žao trenutka ludila.Zajednički trud konačno je dobio svoju težinu.Da istina je da ja tu neću živjeti,bar ne do mirovine,ovo nije sredina u kojoj se isplati živjeti prije mirovine.Ali lijepo je,bajkovito je.Isplatilo se.Svi mi drugačije reagiramo,znam da nisam savršena.Za razliku od svoga oca ja san sklonija svađi nego povlačenju.Njemu je otac jednom rekao da više ne dolazi i on je jednostavno presta dolazit,zadnji put je oca vidio prije nego je umra.Ja ću se rađe svađat nego imat takav indiferentan odnos.Godinama.
Pratim ja to već godinama,zapravo palo mi je napamet u skroz drugom kontekstu,ali kada pišete na principu struje svijesti,nikad ne znate kuda će vas to razmišljanje odvesti.Mene odnese malo na projekt,a onda se opet vratim tu,pisati.Pišem o onome što mi momentalno padne na pamet.Onako kako mi spontano dođe u tom trenutku,ne razmišljam o tome,ne prepravljam rečenice i misli,samo pišem.
Godinama pratimo kako život ide naprijed,odrastamo,definiramo se,pratimo kako ljudi dolaze i odlaze,izmjenjuju se periodično,dođu,vrate se.Godinama pratim kako djeca odrastaju,ljudi se sele,stvaraju si budučnost,planiraju si živote,sami ili u društvu.Ipak se kreće.
Godinama sam živjela kako sam morala,da usrećim druge,da postignem nešto,što su oni htjeli za mene.Bila sam mlađa,bila sam dijete,tako to obično biva,kad ne znaš da možeš razmišljati sam za sebe,ne ideš za tim,da jednom moraš krenuti sam.Kasnije kad pak shvatiš da ipak možeš,drugi nisu spremni prepustiti ti konce.Tako to biva.Privikne se čovjek s vremenom.Krene,zaputi se,pa onda godinama ima konce u svojim rukama i prati taj film godinama.Vrijeme proleti i shvatiš da prošle su godine.Već dvije uspješno radim ono što volim,sedam već imam osobu života pored sebe.Najbolju.17 već sam u borbi sa životom,17 da sam pobjedila smrt nekoliko puta,17 da sam dobila bitke za sebe.Nitko u rat ne ulazi sam.Uvijek je tu neka vojska,manja,veća,spretnija nespretnija.Uvijek su ti neki ljudi koji nas bodre i tjeraju,koji ginu za nas i preživljavaju.Nijedan uspjeh nije samo naš.Ali svaka naša odluka je samo naša,ne mogu je drugi donijeti umjesto nas.Ne otkako smo odrasli.Godine,apstraktan pojam prolaznosti,vrijeme bez početka i kraja.Pratim ja to...