Jedanaest minuta
četvrtak , 29.12.2016.Ljubav ne traje 11 minuta. 11 minuta je vrijeme koje ti je potrebno da ljubav doživiš kao vječnost. Zadnjih dana ne funkcioniram uopće. Ni psihički ni fizički i došla sam do neke točke u životu kad je vrijeme da kažem dosta je nekim stvarima, dosta je nekim ljudima i dosta je nekin situacijama. U ovih godinu dana mnogo toga sam napravila, mnogo toga sam postigla, mnogo toga sam privela kraju i mnoge stvari sam započela. 2016 bila je dinamična godina isprepletena dobrim i motivirajućim trenutcima kao i onim destruktivnim. Sve u svemu nešto sam naučila. Pregazila sam sve svoje granice i vrijeme je da si postavim nove granice.
Zadnjih dana sam konstantno u krevetu i izlazim samo kad je nužno. Unatoč nedostatku energije imam potrebu da se sredim i izađem, ali pomalo. Ovi dani egzistiranja u horizontali i suzbijanja stresa naveli su me da sanjam o jednom pogledu kroz prozor spavaće sobe, pogledu na nježnu šumu negdje u Genevi. Zanimljiva je činjenica da sam nedugo nakon toga počela čitati 11. minuta čija je radnja smještena u Genevi. Kasnije dok sam čitala gotovo da sam se mogla poistovjetiti s psihičkim stanjem glavnog lika.
I kao i obično imala san hrpu stvari za napisati, ali u nedostatku snage da upalim laptop sve je nekako isparilo. Vračajući se na temu s početka posta pročitala sam nešto što glasi otprilike ovako. "Znaš ja volim zimu,negdje do Božića i volim snijeg puna dva sata dok gledam kroz prozor i ne moram izlazit".
Ove godine ne želim o odlukama jer odluke uvijek donosim kad smatram da je vrijeme za njih, ne bi ni o snovima jer kažu da ako ih kažeš na glas nikad se neće ostvariti isto mislim vrijedi i za želje.
Ovaj put ću možda o onome što volim neovisno o vrsti ljubavi koju osjećam prema tome. A volim njega i ljude poput njega koji vole sve što vrijedi voljeti. Volim one koji sanjare i one koji nemaju namjeru odrasti jer svijet odraslih je previše odvratan. Volim i način na koji volimo život i onaj vječni optimizam koji nam isijava u očima. Volim to što jesmo svak za sebe i kako god da se zvijezde poslože ništa neće promjeniti tu činjenicu. Volim sebe dovoljno da ne želim život kakav drugi imaju niti drugima želim život kakav živim. I možda mi treba samo 11 minuta da nabrojim sve razloge, ali tih mojih 11 minuta u mom svemiru je vječnost. I ne trebaju mi ljudi da mi kažu kako nisam u pravu, niti ja trebam ljudima da im govorim što rade pogrešno,jer ono što ja vidim kao grešku oni to ne percipiraju kao pogrešno. Na kraju dana jedino što je bitno da mirno spavaš sa svojom dušom.
Ne treba juriti za srećom. Sreću treba nježno zagrliti jer ona bježi pred zaštitom, nepovjerljiva je. Treba je znat ihvatit da se osjeti sigurnom. Naravno to vrijedi za onu sreću od koje očekuješ više od vječnosti.
Za mene su sreća moja sanjarenja, one knjige koje sam pročitala i oni ljudi koje sam susrela i oni koje nisam. Ingrid Divković kaže kako se duše susretnu puno prije nego tijela i to joj vjerujem. Jer postoje ti neki ljudi koji samnom djele snove iako nisu svjesni mog postojanja. Ti neki osobiti ljudi koji su ne znajući to promjenili moj život nabolje. Probudili u meni one stvari za koje sam mislila da više nikad neću susresti i hvala im na tome.
U sljedećoj godini nadam se novim izazovima i najiskrenije svima želim sve najbolje ukoliko ne napišem još ponešto u međuvremenu.
komentiraj (0) * ispiši * #
Ako nisi spreman sam sebe učiniti sretnim, ne nadaj se da će drugi to uspjeti učiniti za tebe
srijeda , 28.12.2016.Slom živaca i za tren nakon šake užasnih riječi koje smo sasuli u nekoliko sekundi, ja san ponovo u paničnom stanju na podu iza vrata, s suzama u očima. To se rijetko dešava. Ne mogu zamislit količnu boli koju prolazim u toj agoniji da me natjera na suze ipak moguće je. Koliko god ne želim to sebi priznat, zapravo možda se zapravo bojim te činjenice da mi je to možda najbitnija osoba u životu, teško mi je to zamisliti jer toliko boli nikad ne bi nanila nekog tko mi je najbitniji. S druge strane suprostavljajući se toj osobi sigurno nanosim jednaku količinu boli jednoj drugoj osobi koja mi je pak zaista najbitnija na svijetu. Ne znam, ali jednostavno je neizdrživo cijeli dan živjeti u toj torturi. Neizdrživo je svima, ne samo meni. Koliko smo spremni pretrpiti zbog ljudi koje volimo??? Zaista ne znam, s jedne strane se nalazimo mi i činjenica da nismo dužni nikom ništa pogotovo ne prema onima koji nas manipuliraju i ucjenjuju i tjeraju da se osjećamo loše jer ih mrzimo, opet s druge strane ne dopuštamo sebi da ih mrzimo jer trebali bismo ih voljeti, ako ne zbog sebe ili zbog njih, onda makar zbog ljudi koji se nalaze u sredini.
Možda san luda, ali jednostavno ne razumin ljudsku potrebu da kontrolira sve oko sebe, niti razumin potrebu da jedni nad drugima testiramo strah....
Ljubav tako ne funkcionira,ali ipak ljubav je tek korak od mržnje. Zadnjih dana od nervoze nemam baš želje za pisanjem. U trenutcima inspiracije neman baš volje za paljenjem laptopa. Trenutno nisam u stanju zaspat od bolova u želucu,a kad zaspem probudit ću se u morama kao i proteklih dana. Opet će izać sve ono što me frustrira počevši od starog pa do posla.
Tjednima nakon ove epizode konačno san došla do stanja da se iz ležećeg postavim u sjedeći položaj, da nakon mnogo dana fizičkog i psihičkog rastrojstva upalim laptop i napišen par suludih riječi čisto iz razloga da zatvorim to poglavlje iako znam da se to neće dogodit. Kad bi barem život funkcionirao tako jednostavno da nakon svake napisane rečenice možemo okrenuti novi list i početi novo poglavlje.
Božić mi je najdraže/najmrže doba godine. Nadam se da se neću naći u situaciji da ovaj stres i nervozu prenosim na ljude oko sebe do te razine da se više ne vesele ni lampicama ni kuglicama.
Čitam 11 minuta i moram reći da se pomalo osjećam kao Maria- glavni lik knjige. Možda ne toliko da dijelim njenu sudbinu, ali definitivno dijelim njena psihička stanja. Ta knjiga je još samo jedna u nizu svih onih istina koje znam već neko vrijeme.
Oblačno je i prosinačko jutro nekoliko dana prije nove godine i prvi put da s mirom ove godine gledam u lampice na boru. Mada ni jutros nije sve savršeno i jutros je dan počeo svakako samo ne onako kako bi trebalo.
Kad sve zbrojim bila je ovo dinamična godina. Svijet je podijelio tugu zbog odlaska velikih i divnih ljudi koji su ostavili trag u povijesti glazbe i filma, preživili smo izbjegličku krizu i pokazali svu ljudskost i svu zlobu. Neki ljudi su izašli iz mog života, neki su ušli i jedni i drugi su ostavili trag. Već je prošlo skoro pola godine otkako je Adel sa nama i svaki dan je nekako ljepši kada znam da me ona negdje čuva i grije. Bila je ovo dinamična godina. Godina kada san diplomirala, godina kada san našla posao, godina kada sam pročitala nekoliko knjiga, godina kad san shvatila da za sreću ne trebam nikog osim sebe. Ako nisi sretan sam na kauću pod dekicom dok gledaš film, nećeš biti sretan ni kad pored tebe sjedi netko.
Imala sam toliko stvari za ispričati, ali nekako su se pogubile u agoniji proteklih dana.
Vraćam se čitanju,a vama želim ugodan nastavak ovog prevrtljivog prosinačkog dana.
komentiraj (0) * ispiši * #
Jebo ženu iza čijih božićnih keksića stoji cijela delegacija slastičarne
utorak , 13.12.2016.Svaka čast Adriani Limi, vjerujem da je divna cura i izgleda bombastično dobro. One zelene oći osvojile bi svakoga pa i mene, ali sigurna san da Adriana ne zna peći kolaće niti da ima vremena naučiti. Jebeš ti ženu koja u vrijeme Božića ne zna ispeći Gingerbread cookies ili u nas hrvata medenjake. Nije ovo osobni napad na Adrainu ovo je samo činjenična razlika između nas dvi.
Ne možeš imati onakvo tijelo i kuhati bez cijele delegacije restorana i slastičarni koji pažljivo računaju unos kalorija za tebe. Svaka čast Adriani, ali to nije my cup of tea. Vrijeme je Božića i Split je okićen,doduše ne toliko lijepo i bogato kao Zagreb, ali ipak osjeti se neki ugođaj iako je toplo ko da smo na kubi skoro pa kaput i kuhano vino mogu zamjeniti kupaćim i koktelom.
Bilo bi puno ljepše kad bi grad malo ulagao u takve stvari pa da svake godine donese nešto novo. Vrijeme je i Božića i kao i svake godine na internetu se masovno pojavljuju kampanje protiv abortusa jer kad ćeš najlakše izmanipulirat ljudskim osjećajima nego u vrijeme Božića. Gadi mi se ta propaganda koja opisuje abortus kao odluku koju ujutro donseseš uz kavu. Kao odluku zbog koje se nećeš preispitivat cijeli život. Gade mi se ljudi koji potpišu svoje ime kao autori takve propagandne poruke. Niskointeligentno. Vrijeđa ljudski um i društvo koje je mnogo uložilo u psihu i promišljanje. I znam da san od Adriane Lime i kolačića došla na jednu odvratnu temu, ali pisanje me ponese, a kako u zadnje vrijeme ne pišem često jer nisam imala vremena i trebalo mi je odmora jednostavno moram napisati sve što imam potrebu podijeliti.
Ne možeš zabraniti slobodu govora nažalost ponekad bi trebalo. Jučer sam pogledala taj video,taj video koji meni više govori o genocidu društva i genocidu zdravog razuma. Dakle,mama i tata se voze u autu idu u bolnicu napravit abortus i kroz cijeli film dječji glas govori mama bit cu doktorica,imat cu najbolje ocjene,udat cu se,bit cu majka zena i ostale gluposti i na kraju place mama boli me,mama ne.....I cijelih tih minutu i pol ili dvije ubojstva mojih sivih stanica završava s riječima dok vi slavite Božić mene je moja mama pokušala ubit.
Inaće mame ubojice hodaju svijetom i samo čekaju ovako da ujutro uz kavu umjesto što bi mogli za ručak odluče pa eto umjesto da kuham mogla bi do bolnice napravit abortus pa ću se počastit ručkom u restoranu. Život u hrvatskoj je težak i nemaju svi mogučnosti uzdržavat dijete,a nema ni država,jer svi znamo kakva su stanja u dječjim domovima. Tužno je da se ljudi ne sjete u ovo vrijeme npr napraviti jednu kampanju o posvajanju djece da pruže nekom dom. Ljudska psiha je odvratno mjesto i zagađuje ovaj svijet kad se dopusti da izađe kroz usta. Tužno je da umjesto radosti i ljubavi šaljemo takve odvratne poruke svijetu pogotovo u ovo doba godine.
Idem sad, čeka me hrpa posla, a vas vraćam na početnu temu i s tom lijepom misli vas ostavljam ostatak dana.
komentiraj (0) * ispiši * #
Budi promjena koju želiš u ljudima
subota , 10.12.2016.Lijepo je to kako ljudi ovaj put imaju potrebu radit na sebi. Lijepa je i činjenica kad to stvarno odluče i kad to stvarno primjene. Ljude ne gubiš samo zato jer se s njima ne čuješ, ljudi te ne napuštaju ako odu. Problem je kad sebi stvaramo ovisnost o bilo čemu pa tako i o ljudima. Problem je kad na svaku iskrenu rečenicu koja počine s sjeban san/sjebana san i ne mogu ovo sad na ovakav način mi to percipiramo kao da nas je netko prekrižio zauvijek. Svi smo se barem jednom našli pred takvim izazovom. Ono što čini bitnu razliku od čovjeka do čovjeka je njegov stav prema samom sebi. Kad nam netko kaže da nije u stanju ne znači nužno da nam govori da odemo ili da odlazi, samo kaže da nema snage. I sebično je pomislit samo na činjenicu kako će to utjecat na nas. Nijedna situacija u kojoj se zateknemo koliko god da je slična nije ni približno ista kao prethodni put. Zakon postojanja jednostavno to ne dopušta. S druge strane mi ljudi imamo svoj stav o svemu i to je u redu dok ga držimo za sebe dok s druge strane mišljenje češće iznosimo javno u krugu ljudi za koje taj stav nije niti malo bitan i onda se dešava to da jednostavno iz potrebe za blizinom odgurujemo ljude od sebe.
I što je najgore od svega to ne vidimo, ne percipiramo kao našu grešku. Ne znači to da se moramo mijenjati, već da bismo trebali biti prilagodljiviji jedni drugima. Svaki odnos je dvostran i ne možemo očekivati da će nas netko nazvati ako mi ne nazovemo njega, da će nas netko razumjeti ako mi ne razumijemo njega. Koliko god da teroretski shvaćamo potrebu za osobnim razovojem ništa ne postižemo dok to ne primjenimo na sebi i na odnosima oko sebe.
Možda to ima veze s činjenicom da se nismo dovoljno puta razočarali, možda ima veze s našom sposobnosti učenja i spoznavanja grešaka, zaista ne znam. Znam da su mene neki postupci razočarali jednom i bilo je dovoljno da si više nikad ne dopustim da se nakon toga osjećam jednako loše, doduše bilo je i onih koji me i dan danas rastroje.
O stvarima koje nisu naš problem sposobni smo razmišljati racionalno, ali da budem iskrena teško je govoriti u ime nekolicine ili pak večine. Teško je govoriti u ičije ime ako to nisi ti, jer da se dvaput rodiš teško da bi svijet razumi drugačije od načina na koji ga danas razumiješ. Teško da bi išta promijenio. Možda bi se redoslijed događanja malo drugačije odvijao,ali ipak to ne bi promjenilo da bi se sve što se mora dogodit ipak dogodilo. Ja bi možda ponavljala 3 razred umjesto drugi, ali opet bi godinu dana provela više u onom paklu. Možda bi pukla godinu dana kasnije kad je sve bilo us savršenom redu, a možda bi pukla godinu dana ranije kad ništa nije bilo u redu. Izvukla bi se opet na onaj svoj način da neke stvari ipak nisu u mojoj moći.
Nisu ni sada, ne možeš pomoći nekom tko nije spreman sam sebi pomoći. Ne možeš mijenjati ljude i ne možeš se prisiliti da drugačije osjećaš. Ne možeš ugasiti misli koje te oduševljavaju i rastrojavaju, ne možeš kontrolirati podsvijest na način da je gasiš i pališ kad ti je potrebno. Jedino što možeš je da sve što imaš prihvatiš takvo kakvo je i da ne dopustiš sebi da te to povrijedi. Jer ne postoji na svijetu stvorenje koje te može povrijediti više od tebe samoga/same. A sebi nanosimo bol samo jer se ne volimo, jer se ne cijenimo dovoljno, jer se smatramo bezvrijednim ičije ljubavi čak i vlastite. Ne možemo očekivati da će svijet razumjeti ako sami nismo sposobni isto.
Onog trenutka kad smo svjensi činjenice da možemo opstati bez ikog oko sebe i da nas to neće uništiti tek onda smo spremni opstati uz druge. Tek onda drugi mogu opstati uz nas. Odnosi su dobrovoljna robija ne egzistencijalna potreba o kojoj smo ovisni.
Da to pojasnim na svom primjeru iako možda nije najbolji primjer odnosa. Nekako moj najdraži pisac/maneken/nadahnuće je uvijek dobra usporedba za sve što želim objasniti. Ne mi nemamo nikakav odnos, mi samo dijelimo neke slične karakteristike,hobije,stvari koje volimo, ali se ne poznajemo ne na onaj realan fizički način u stilu da se tu i tamo čujemo ili da povremeno popijemo kavu. Zapravo to nije ni bitno za našu priču i za priču poantu koju želim reći. Dakle iako mi nemamo kontakt ja ponekad osjetim potrebu da kažem nešto ili da napravim nešto što znam da će tu osobu razveselit. Nisu to neke velike geste i nisu to neke velike riječi nego nešto jednostavno poput evo jer znam da to voliš i znam da te to veseli.
Vrijeme je Božića,najdražeg doba godine i možda me samo pere takvo raspoloženje, ali na kraju dana ipak poželim spakirati kutiju medenjaka i poslati na tu adresu samo zato jer ih voli,bez povratne adrese,bez ikakvog saznanja da dolaze baš od mene. Jer nije mi bitno u životu da se s nekim čujem svaki dan ili da ta soba zna da je se ponekad sjetim. Sjetim se i cure iz grčke s kojom sam se vidila jednom u životu iako o njoj već godinama ne znam ništa. Sjetim se i nekih ljudi koje ne poznajem i koji mi ne predstavljaju ništa u životu i poželim im osmjeh jer znam da su nesretni.
Koliko god da nekima to nerealno zvući sreća nije za svakog ista i mislim da bismo to trebali poštovati, ako već ne znamo razumjeti. Ono što meni donosi mir drugima stvara kaos, ali to ne znaći da im zavidim na njihovoj sreći, ova moja mi je dovoljno zahtjevna za održavanje.
komentiraj (0) * ispiši * #
Izdaja
četvrtak , 08.12.2016.Postoji jedna stvar koja me zaista boli kod ljudi. To je njihova potreba da manipuliraju jedni drugima koristeći ono najranjivije što nose u sebi. Smatram to vrlo niskim i egositičnim za osobu 21. stoljeća. Da znam da opet gledam iz svoje perspektive, a i na ovom svijetu ima već toliko zlobe da mi je tužno kad vidim da pokušavamo namjerno biti zli. Da pokušavamo dok iz usta prosipamo tuđe rijeći dobrote. Iz prljave duše ne mogu izaći čiste riječi. To vam je kao kad kupujete nešto skupo novcem koji nemate, logično je da ste ukrali i obezvrijedili to. Takve stvari su jednostavno tužne i o tome ne mogu više reći, jer ako kažem značit će da sam i ja loša. Slušan Pentantonix kako pjeva Božićne pjesme, dok moje nadahnuće putuje po lijepom New Yorku.
Zapravo ono što sam ovih dana shvatila, da mi neke duše pod ovim nebom jednostavno ne mogu bit draže. Ne trebaš nekog poznavati da bi ga znao. Znam da je to nama običnim smrtnicima neshvatljivo, ali zaista je tako. 1.12 polagala san ispti, sve san stigla, na knap.Nije savršeno ima milijun grešaka. Ipak potrudila sam se,dala sam sve od sebe i nije mi žao niti jedne greške. Znam da nije savršeno, ali je jebeno genijalno i nije to da ja sad sebe glorificiram, nego jednostavno znan koliko san promišljala o svemu i kako san rješavala probleme s kojima sam se susretala. I u konačnici san zadovoljna s rezultatom.
Večeras neću žuriti i prepustit ću se muzici jer večeras trebam da budem blizu podsvijesti, tamo negdje gdje je Božić već počeo i gdje je sve lijepo i crveno. Neću razmišljat o svim sranjima na ovom svijetu. O činjenici da možda moram tražit drugi posal, da moran i dalje sanjati snove umjesto da ih živim i da duga nije tako blizu koliko se doima da je. Bilo je ovo dugo razdoblje, duga godina prepuna i dobrih i loših momenata i prepuna svakakvih situacija, ali o tome nešto više za ispračaj stare godine. U svakom slučaju nadam se da ćemo se svi okrenuti nekim boljim postupcima, boljim trenutcima, ne zbog drugih već zbog nas samih. Loša djela nas kvare, dobra nas poboljšavaju. Nešto kao virusi na računalu. Loši torenti=zaraza, dobri torenti=puno lijepih stvari na internetima.
Opet sam u fazi da reduciram ljude iz života. Ljude koji toksično djeluju na mene, koji truju moje postojanje. Nije to stvar moje potrebe da budem sama i da opstajem sama, nego jednostavno mi ljudi ne trebaju na način da me psihički rastroje svojom pojavom u bilo kojem obliku. Dovoljno je ekvivalenta mojoj divnosti u kojima mogu uživati umjesto da gubim vrijeme na pojedince trulih duša.
Žao mi je takvih, ali ja nisam Bog da praštam izdaje i da praštam bol koju nanose okolini. Ja sam samo osoba koje povjerenje drži najsvetijim od svih osobina koje živa bića posjeduju. Zato valjda radije biram simbiozu staništa sa životinjama umjesto s ljudima. Tužno je kako ljudi olako odbacuju jedni druge, ali njihova procijena nije moja stvar. Dovoljno je još mojih srodnih duša pod ovim nebom koje čekaju svoj trenutak i zbog njih neman namjeru gubiti vrijeme.
komentiraj (0) * ispiši * #
Nebo boje indiga
Jučer sam tražila neke informacije o Telepatiji i naišla sam na pojam INDIGO DJECA ili INDIGO LJUDI.
Navodno prema New Age vjerovanju to su oni malo drugačiji. Smatra se da indigo ljudi imaju neki viši stupanj duhovnosti i da ne spadaju u obične smrtnike. Oni su navodno ona skupina ljudi kojima je dijagnosticiran ADHD i koji imaju probleme s depresijom i oni koji proučavaju psihologiju i zainteresirani su za mistično i okultno, pojedinci starih duša kako bi neki rekli. Navodno oni koji su prošli hrpu sranja u životu i koji imaju razvijenu empatiju prema drugima i mogu se postaviti u tuđe cipele i osjetiti tuđe osjećaje. Postoji i cijeli neki test koji se sastoji od pitanja s DA/NE odgovorima. Bizarno da vam budem iskrena. O telepatiji san našla hrpu toga, ali ne i ono što me zanimalo osin možda neke vježbe kako uspostavit kontakt s drugom osobom šta je izrazito teško jer zahtjeva jako puno koncentracije pri vizualiziranju, a ja san nekako navikla da mi te neke stvari dolaze spontano. Zapravo najiteresantnije od svega je činjenica da uopće ne znan osobu koja bi mi to rastumačila na pravi način. Ne zanima me previše toga, ali ipak volila bi znati ulogu nekih ljudi u mom životu.
Nekih pojedinaca koji imaju snažan utjecaj na sve ono što predstavljam. Ovi dani su nekako prolazni, gotovo da ih i ne osjetim, samo prolete... Spavam na prekide pokušavan poslati neku poruku, ali osjećam napor pri tom postupku pa više i ne znam radim li pravu stvar. Muzika kao i uvijek svira lagano u pozadini i čeka svoj trenutak, a i planiram put u Zagreb negdje kroz 12. mjesec još ne znam točno kada ni koliko dugo, ali uhvati me neki lijep osjećaj kad pomislim na to. Iman neki osjećaj posebnosti u srcu kad se sjetim što je tamo sada sve trenutno. Osjetim neku radost kad pomislim da ću proći nekim putevima ponovo u ovom obličju, u ovom trenutku. Zagreb u adventu je valjda nešto najposebnije što znam. Nešto sačuvano u podsvijesti kao uspomena koji nisam proživila. Bila sam tamo toliko puta. Bila sam tamo i toliko odbacivala i prezirala sve što predstavlja. Kako nam malo treba da preskočimo granicu onoga čega smo se zasitili. Kad izgubiš shvatiš koliko ti vrijedi. Ljudska percepcija je interesanta stvar.
Jedva čekam. Nekako znam da me puno toga posebnog čeka susresti ovog adventa.
komentiraj (0) * ispiši * #
Genocid sivih stanica
ponedjeljak , 05.12.2016.Ako išta ne podnosin kod ljudi to je bespotrebno preseravanje. Ljude koji samo seru da bi srali još nekako i podnosim. Osvrnit ću se na jednu nedavnu epizodu iz svoje skromne povijesti bivanja pod ovom galaksijom. Naravno da je tema opet ljudska percepcija jer očito je tu generalni problem ili se samo meni tako doima.
Nedavno san,pod nedavno mislim prije nekih mjesec dana upala u jedan recimo sipatičan odnos. Odnos,hm možda ipak malo prevelika riječ za ono što to nije. Ali da izbjegnem neka suluda objašnjenja pokušat ću bit što manje komplicirana pri opisu.
Dakle, on je zaista lijep momak, zaista simpatičan, zasita interesantan ovako kad krene pričat o pametnim stvarima poput krovnih konstrukcija i rasponu nosivih stupova u skeletnom sistemu gradnje. On je pametan i inteligentan kad krene pričat o životu općenito, ali vjerojatno je najveći cmizdravac s kojim sam imala priliku razgovarat. To što je cmizdravac je manji problem od činjenice da na momente ima manifestacije pubertetskog ponašanja. Na trenutke kao da razgovaram s klinkon od 15 godina, što nije plus za nekog tko ima 25...
Pokušaje manipulacija na razini 8.rzareda nisan pušila ni u 5 razredu, a kamoli sada kad sam valjda preko 15 godina ispred toga.
I time sam još jednom sebi dokazala da ne trebam trpit ono što mi stvara nervozu, niti se moran trudit oko onoga to ne želi shvatit princip na kojem funkcioniram. Na kraju sam shvatila da me neke druge činjenice vesele, neke činjenice koje nisu ni blizu mene. Činjenice koje su miljama daleko sretne u nekoj drugoj galaksiji. Nestvarno, ali ta radost se reflektira na mene i zaista san sretna zbog toga. Možda zato jer znam da se nekom ostvaruje moj san, lijepi san za kojeg bi zaista bilo šteta da propadne. Možda zbog činjenice jer znam da taj san nikog ne bi više usrećio od te osobe, a možda i zbog osjećaja da to proživljavam na nekoj podsvijesnoj razini. Ne znam, nije ni bitno. Ono što želim reći je da ne trebamo u životu stvari koje nas psihički opterečuju. Ne trebamo se nakon jednog razgovora osjećati kao da bi najradije prebili stup na ulici.
Sve što nam je istinski potrebno da bismo bili sretni,zadovoljni i ispunjeni smo mi sami. Sve drugo u život uvedite samo ako se može nositi s činjenicom da možete i bez toga. Ne stvarajte si ovisnosti o ljudima, o riječima, o djelima. Sve to se na kraju dana rasprši u zvijezde i opet smo sami sa svojim demonima i opet ih sami moramo utišati jer samo mi znamo kako.
Ništa što vam ubija i vrijeđa inteligenciju nije vrijedno vaše satnice, stoga vrijeme iskoristite kvalitetnije.
komentiraj (0) * ispiši * #
Instagram jedne seljanke
subota , 03.12.2016.Već neko vrime razmišljan o otvaranju facebook stranice za dizajn interijera i shodno tome odlučila san otvorit i instagram profil. Ljudi moji ja vama ne mogu opisat stres koji san proživila. Facebook koristi vec godinama i vrlo dobro baratam njime. Instagram mi je pak špansko selo. Otvorin ja nekako na internetu stranicu stavin mail adresu skužin da ipak ne želin svoje ime i prezime javno na ton sranju jer ipak služit će mi isključivo za promociju dizajna interijera.
Problem br:
1. ime je zauzeto
2.ime je slobodno,ali prejebeno dugo
2.1 skrati ga
2.2 uspila san
3.ne mogu uplodat slike preko laptopa
4.ne postoji jebena stranica di mogu nac aplikaciju za laptop
5.instaliran je konacno na mobitel
6.ne mogu uplodat slike jer su na laptopu
7.ne mogu ih direktno s fejsa pribacit
8.moran pribacit slike na mobitel
9.umrit ce mi baterija
10.moran po kabel od punjaca
11.moran do sobe koja je na donjem katu
12.iden po punjac
13.ukopcan mobitel
14.prebacin slike sejva mi ih na memoriju mobitela umisto na sd karticu
15.koji kurac ce mi kartica ako on sejva na mobitel
*pogledaj postavke,misliš da vec nisan skuzila da san seljak i da to ne znan
16.prebaci sve s mobitela na sd
17.uplodaj na instagram
18.uspila san jupiii
19.nisan stavila heštegove to je ko da nisan ni okacila
20.stavljan heštegove
21.skužin da mi je ovo previše stresa za danas ostatak ću sutra
cilo vrime se dopisujen s najboljon i ona prati ovu situaciju,vjerojatno umire od smjeha
22.folowan Deana jer to je jedino bitno sve ostalo može čekat sutra
23.u međuvremenu me folowa nekoliko prijatelja koji su ubrali da san napravila instagram
24.jeben te živote šta je meni ovo tribalo
25.Šta sve radimo za online marketing i samoporomociju
Sad kad san s vama podijelila ovo stresno iskustvo iden spavat jer ovo je bilo najdužih 2 sata u mom životu.Najstresnijih dva sata. Jednog dana možda napravim i instagram za perspektivu, jednog dana kad mi to sve bude manje stresno. I ne pokušavajte tražit instagram pod imenom "instagram jedne seljanke", mislim možete, jebe se mene, al to van nije moj profil. O mom profilu nešto više u nekon drugon postu koji je više vezan za ono što radim nego za ono šta piskaram tu.
komentiraj (0) * ispiši * #
Samo ljubav
petak , 02.12.2016.Najlakše nas vijetu za izgovoriti je "VOLIM TE" naravno ako to zaista misliš. Ovih dana nekako, zapravo danas točnije imam to potrebu ponovo izgovorit sebi. Mare VOLIM TE jer zaista tako mislim. Položila san završni ispit, položila sam ga i upila san obuhvatit cijelo gradivo. Bilo je grešaka, ali uspila sam sve odradit do kraja. Nikako nisan razmišljala da ću ikad to reći, ali konačno neka korist od popravinh ispita. Popravni ispit vas nauće jednu stvar. Da nije poanta biti dobar u svemu,poanta je dođi do kraja s dovoljnim uspjehom. Znam da ne zvući dovoljno optimistično i ambiciozno, ali kad se jednom suočiš s rokovima i pritiscima istih, jednostavno shvatiš da ne možeš biti savršen i da ne možeš biti potpun. Jedino što možeš je biti dovoljno uporan da daš maksimum od sebe i netko će na kraju prepoznati tvoj trud. I znamo da nije uvijek tako, znamo da postoje ljudi koji će te dodatno sjebat jer nisi potpun i savršen, ali znaj da takvi ljudi su prvenstveno nezadovoljni jer su nepotpuni i nesavršeni i jer znaju da drugi to vide i jedino čime se mogu borit protiv očitog je moć pozicije. Takvi ljudi nisu postigli ništa jer su željeli, takvi ljudi su do uspjeha došli jer su prisiljeni i više od toga neće ni stići jer ne žele i više nitko od njih uspjeh i napredak ne zahtjeva.
Moram reći da me ovih dana mnogo toga zapravo veseli. Veseli me činjenica da sam konačno završila faks u roku i da mogu razmišljat o poslu na raznim aspektima, Velei me činjenica kad se prisjetim što sam sve sposobna napraviti i koliko dobro to radim. Sretna sam zbog činjenice da meni posebna osoba ostvaruje svoje snove koji su na neki način i moji snovi iz nekog prošlog vremena. Postoje stvari koje sam nekako smentula s uma posljednjih godina i koje mi se preko takvih ljudi ponovo vračaju u život. Lijepi su to snovi i lijepe su to ambicije da bi ostale neostvarene, ako ne već meni onda nekom meni sličnom. To je valjda jedina osoba za koju sa sigurnošću mogu reći da bi joj prepustila svoju viziju savršenstva što za nekog poput mene tko živi od čuvanja sitnica uspomena i podsvijesti nije mala stvar.
Možda je stvar činejnice da dijelimo neke snove, slučajno ili pak kozmički namjerno. Ne znam,ali tako je i volim što sam svjesna te činejnice.
Ova etapa je za mene nekako završila i krečem u nekom totalno novom smjeru i drago mi je zbog toga i uistinu sam sretna zbog toga.
Božić se bliži i zaista želim neke stvari napraviti za sebe. Želim ispeći tonu kolaća i želim zaista uživati u svemu tome. Došlo je vrijeme da se posvetim nekim svojim snovima :)
Počelo je najljepše doba godine i vrijeme je da se posvetite ostvarenju svega onoga za što niste našli vremena tokom cijele godine.
komentiraj (0) * ispiši * #