Lijepo je to kako ljudi ovaj put imaju potrebu radit na sebi. Lijepa je i činjenica kad to stvarno odluče i kad to stvarno primjene. Ljude ne gubiš samo zato jer se s njima ne čuješ, ljudi te ne napuštaju ako odu. Problem je kad sebi stvaramo ovisnost o bilo čemu pa tako i o ljudima. Problem je kad na svaku iskrenu rečenicu koja počine s sjeban san/sjebana san i ne mogu ovo sad na ovakav način mi to percipiramo kao da nas je netko prekrižio zauvijek. Svi smo se barem jednom našli pred takvim izazovom. Ono što čini bitnu razliku od čovjeka do čovjeka je njegov stav prema samom sebi. Kad nam netko kaže da nije u stanju ne znači nužno da nam govori da odemo ili da odlazi, samo kaže da nema snage. I sebično je pomislit samo na činjenicu kako će to utjecat na nas. Nijedna situacija u kojoj se zateknemo koliko god da je slična nije ni približno ista kao prethodni put. Zakon postojanja jednostavno to ne dopušta. S druge strane mi ljudi imamo svoj stav o svemu i to je u redu dok ga držimo za sebe dok s druge strane mišljenje češće iznosimo javno u krugu ljudi za koje taj stav nije niti malo bitan i onda se dešava to da jednostavno iz potrebe za blizinom odgurujemo ljude od sebe.
I što je najgore od svega to ne vidimo, ne percipiramo kao našu grešku. Ne znači to da se moramo mijenjati, već da bismo trebali biti prilagodljiviji jedni drugima. Svaki odnos je dvostran i ne možemo očekivati da će nas netko nazvati ako mi ne nazovemo njega, da će nas netko razumjeti ako mi ne razumijemo njega. Koliko god da teroretski shvaćamo potrebu za osobnim razovojem ništa ne postižemo dok to ne primjenimo na sebi i na odnosima oko sebe.
Možda to ima veze s činjenicom da se nismo dovoljno puta razočarali, možda ima veze s našom sposobnosti učenja i spoznavanja grešaka, zaista ne znam. Znam da su mene neki postupci razočarali jednom i bilo je dovoljno da si više nikad ne dopustim da se nakon toga osjećam jednako loše, doduše bilo je i onih koji me i dan danas rastroje.
O stvarima koje nisu naš problem sposobni smo razmišljati racionalno, ali da budem iskrena teško je govoriti u ime nekolicine ili pak večine. Teško je govoriti u ičije ime ako to nisi ti, jer da se dvaput rodiš teško da bi svijet razumi drugačije od načina na koji ga danas razumiješ. Teško da bi išta promijenio. Možda bi se redoslijed događanja malo drugačije odvijao,ali ipak to ne bi promjenilo da bi se sve što se mora dogodit ipak dogodilo. Ja bi možda ponavljala 3 razred umjesto drugi, ali opet bi godinu dana provela više u onom paklu. Možda bi pukla godinu dana kasnije kad je sve bilo us savršenom redu, a možda bi pukla godinu dana ranije kad ništa nije bilo u redu. Izvukla bi se opet na onaj svoj način da neke stvari ipak nisu u mojoj moći.
Nisu ni sada, ne možeš pomoći nekom tko nije spreman sam sebi pomoći. Ne možeš mijenjati ljude i ne možeš se prisiliti da drugačije osjećaš. Ne možeš ugasiti misli koje te oduševljavaju i rastrojavaju, ne možeš kontrolirati podsvijest na način da je gasiš i pališ kad ti je potrebno. Jedino što možeš je da sve što imaš prihvatiš takvo kakvo je i da ne dopustiš sebi da te to povrijedi. Jer ne postoji na svijetu stvorenje koje te može povrijediti više od tebe samoga/same. A sebi nanosimo bol samo jer se ne volimo, jer se ne cijenimo dovoljno, jer se smatramo bezvrijednim ičije ljubavi čak i vlastite. Ne možemo očekivati da će svijet razumjeti ako sami nismo sposobni isto.
Onog trenutka kad smo svjensi činjenice da možemo opstati bez ikog oko sebe i da nas to neće uništiti tek onda smo spremni opstati uz druge. Tek onda drugi mogu opstati uz nas. Odnosi su dobrovoljna robija ne egzistencijalna potreba o kojoj smo ovisni.
Da to pojasnim na svom primjeru iako možda nije najbolji primjer odnosa. Nekako moj najdraži pisac/maneken/nadahnuće je uvijek dobra usporedba za sve što želim objasniti. Ne mi nemamo nikakav odnos, mi samo dijelimo neke slične karakteristike,hobije,stvari koje volimo, ali se ne poznajemo ne na onaj realan fizički način u stilu da se tu i tamo čujemo ili da povremeno popijemo kavu. Zapravo to nije ni bitno za našu priču i za priču poantu koju želim reći. Dakle iako mi nemamo kontakt ja ponekad osjetim potrebu da kažem nešto ili da napravim nešto što znam da će tu osobu razveselit. Nisu to neke velike geste i nisu to neke velike riječi nego nešto jednostavno poput evo jer znam da to voliš i znam da te to veseli.
Vrijeme je Božića,najdražeg doba godine i možda me samo pere takvo raspoloženje, ali na kraju dana ipak poželim spakirati kutiju medenjaka i poslati na tu adresu samo zato jer ih voli,bez povratne adrese,bez ikakvog saznanja da dolaze baš od mene. Jer nije mi bitno u životu da se s nekim čujem svaki dan ili da ta soba zna da je se ponekad sjetim. Sjetim se i cure iz grčke s kojom sam se vidila jednom u životu iako o njoj već godinama ne znam ništa. Sjetim se i nekih ljudi koje ne poznajem i koji mi ne predstavljaju ništa u životu i poželim im osmjeh jer znam da su nesretni.
Koliko god da nekima to nerealno zvući sreća nije za svakog ista i mislim da bismo to trebali poštovati, ako već ne znamo razumjeti. Ono što meni donosi mir drugima stvara kaos, ali to ne znaći da im zavidim na njihovoj sreći, ova moja mi je dovoljno zahtjevna za održavanje.
Post je objavljen 10.12.2016. u 10:29 sati.