Ako nisi spreman sam sebe učiniti sretnim, ne nadaj se da će drugi to uspjeti učiniti za tebe

srijeda , 28.12.2016.

Slom živaca i za tren nakon šake užasnih riječi koje smo sasuli u nekoliko sekundi, ja san ponovo u paničnom stanju na podu iza vrata, s suzama u očima. To se rijetko dešava. Ne mogu zamislit količnu boli koju prolazim u toj agoniji da me natjera na suze ipak moguće je. Koliko god ne želim to sebi priznat, zapravo možda se zapravo bojim te činjenice da mi je to možda najbitnija osoba u životu, teško mi je to zamisliti jer toliko boli nikad ne bi nanila nekog tko mi je najbitniji. S druge strane suprostavljajući se toj osobi sigurno nanosim jednaku količinu boli jednoj drugoj osobi koja mi je pak zaista najbitnija na svijetu. Ne znam, ali jednostavno je neizdrživo cijeli dan živjeti u toj torturi. Neizdrživo je svima, ne samo meni. Koliko smo spremni pretrpiti zbog ljudi koje volimo??? Zaista ne znam, s jedne strane se nalazimo mi i činjenica da nismo dužni nikom ništa pogotovo ne prema onima koji nas manipuliraju i ucjenjuju i tjeraju da se osjećamo loše jer ih mrzimo, opet s druge strane ne dopuštamo sebi da ih mrzimo jer trebali bismo ih voljeti, ako ne zbog sebe ili zbog njih, onda makar zbog ljudi koji se nalaze u sredini.
Možda san luda, ali jednostavno ne razumin ljudsku potrebu da kontrolira sve oko sebe, niti razumin potrebu da jedni nad drugima testiramo strah....
Ljubav tako ne funkcionira,ali ipak ljubav je tek korak od mržnje. Zadnjih dana od nervoze nemam baš želje za pisanjem. U trenutcima inspiracije neman baš volje za paljenjem laptopa. Trenutno nisam u stanju zaspat od bolova u želucu,a kad zaspem probudit ću se u morama kao i proteklih dana. Opet će izać sve ono što me frustrira počevši od starog pa do posla.
Tjednima nakon ove epizode konačno san došla do stanja da se iz ležećeg postavim u sjedeći položaj, da nakon mnogo dana fizičkog i psihičkog rastrojstva upalim laptop i napišen par suludih riječi čisto iz razloga da zatvorim to poglavlje iako znam da se to neće dogodit. Kad bi barem život funkcionirao tako jednostavno da nakon svake napisane rečenice možemo okrenuti novi list i početi novo poglavlje.
Božić mi je najdraže/najmrže doba godine. Nadam se da se neću naći u situaciji da ovaj stres i nervozu prenosim na ljude oko sebe do te razine da se više ne vesele ni lampicama ni kuglicama.
Čitam 11 minuta i moram reći da se pomalo osjećam kao Maria- glavni lik knjige. Možda ne toliko da dijelim njenu sudbinu, ali definitivno dijelim njena psihička stanja. Ta knjiga je još samo jedna u nizu svih onih istina koje znam već neko vrijeme.
Oblačno je i prosinačko jutro nekoliko dana prije nove godine i prvi put da s mirom ove godine gledam u lampice na boru. Mada ni jutros nije sve savršeno i jutros je dan počeo svakako samo ne onako kako bi trebalo.
Kad sve zbrojim bila je ovo dinamična godina. Svijet je podijelio tugu zbog odlaska velikih i divnih ljudi koji su ostavili trag u povijesti glazbe i filma, preživili smo izbjegličku krizu i pokazali svu ljudskost i svu zlobu. Neki ljudi su izašli iz mog života, neki su ušli i jedni i drugi su ostavili trag. Već je prošlo skoro pola godine otkako je Adel sa nama i svaki dan je nekako ljepši kada znam da me ona negdje čuva i grije. Bila je ovo dinamična godina. Godina kada san diplomirala, godina kada san našla posao, godina kada sam pročitala nekoliko knjiga, godina kad san shvatila da za sreću ne trebam nikog osim sebe. Ako nisi sretan sam na kauću pod dekicom dok gledaš film, nećeš biti sretan ni kad pored tebe sjedi netko.
Imala sam toliko stvari za ispričati, ali nekako su se pogubile u agoniji proteklih dana.
Vraćam se čitanju,a vama želim ugodan nastavak ovog prevrtljivog prosinačkog dana.