Sex kao problem svijeta
petak , 28.10.2016.Nabijen ove sexualno isfristrirane idijote jer očito ih ne jebu dovoljno oni kojima je to u opisu radnog mista.
Jebeno mi ne ide u glavu i nije to stvar činjenice da nejeben ništa trenutno i da san eto u depri zbog toga jer jebeno nisan. Nego mi postaje gadljiva ljudska pretpostavka da je sex jedina stvar koja te čini sretnim i zadovoljnim u životu. Prvo ne volin kad ljudi o tome pričaju na osobnoj razini jer iskreno zaboli me kurac kako se ti s nekim jebeš i u kojin pozama i koliko često i sve šta već imaš potrebu podilit s ostatkom svijeta. Veze su odnosi između dvije osobe i nema potrebe da osobne trenutke dijelimo s ostalima,a osim toga druge nije briga. Rasprave o sexu na opčenitoj razini jeste vidili Lisu Ann u onon filmu bla bla blaa....Stiglo proljeće sad će se svi redon parit i takve pizdarije ili šaljive dosjetke na račun istog je okej tema za prodiskutirat nakon jedne pive....
Valjda nikad neću shvatit neke stvari. Sve i da iman momka i da se štancan s njin ne mogu jebeno shvatit ljudsku potrebu da se to komentira okolo i ne mogu shvatit ljudsku potrebu od strane ljudi isfrustriranih sexom kako daju kao prijateljske savjete kako bi se svi tribali jebat.
Pogotovo su mi dragi oni ljudi koji zbog svoje sexualne frustracije zaključe kako si ti isto frustriran pa onda onako u prolazu dobace pojebi nešto ničim izazvani. Ponekad mi dođe da in kupin oni pocket pussy i kažen evo brate i ti isto.
Stvarno evo trudin se već neko vrime shvatit i razumit al očito san glupa. Jer mene to jednostavno ne opterečuje. Opterečuju me činjenice oko kojih se vrti moj život.Posao,faks,starci,ljudi do kojih mi je stalo. Koliko ti život mora biti u kurcu da ti se svijet vrti oko sexa,da ti je to jedina stvar oko koje se trebaš brinit. Jebeno nema nikakve logike...
Ne znan kako su ljudi došli do te točke u životu da veze vide samo kao sex ili da nemanje veze vide kao nedostatak istog. Koji van je kurac ljudi?Šta je s glavon? A o pitanjima tipa, "kako zadovoljavaš potrebe za tim? ", neću niti govorit. Ljudi plesnite se postupci su isti od kad je svijeta i vijeka,samo ste vi počinili genocid nad vlastitim sivim stanicama ili ste negdje pročitali da je bolje ispast glup,da se treba manje trudit ako svi misle da si glup pa ste izabrali lakši put.
Ja svoje frustracije ne ličin na drugima niti ikog opterečujem svojim problemima. Veselim se tuđim uspjesima i uvik san psihjatar kome treba. I sad meni jebeno nije jasno di pojedinci vide problem s nedostatkon sexa u mom životu za koji budimo iskreni trenutno neman ni vremena ni snage nakon 15 dnevne satnice.
komentiraj (0) * ispiši * #
Speak the word
srijeda , 26.10.2016.Upravo čitam neki tekst pod naslovom "Istine i laži(o srodnim dušama)" . Sasvim slučajno sam naletila kad san otvorila stranicu bloga ne razmišljajući ni o čemu. Dođete ponekad do te točke kad više ne možete biti stup svima,kad van dođe muka od svake poruke koju vam neko uputi,muka vam je od svakog poziva koji oglasi zvuk one divne pjesme, jednostavno muka vam je od same pomisli na ljude oko sebe,jer znate da van crpe energiju jer i njihovu energiju netko crpi i umorna san od toga svega.
Kad pomislin na sve žrtve koje san stavila pred druge,kad pomislin na sve čega sam se odrekla zbog ovoga ili onoga jednostavno me uvati depresija.
Po drugi put danas slušan svoju playlistu.Ona nije samo moja inspiracija,ona je mix svih moji stanja u protekle dvije godine i ona je kao i ja sastavljena od djelića duša koje su prošle kroz moj svemir u tom razdoblju.
Faks je gotov za nekih mjesec dana i da buden iskrena nisam se nadala da ću se nać u situaciji da se pitam što ću dalje.
Ipak nalazim se na toj točki kad moran razmislit o svemu. Lijepo je ne bit odgovaran za ništa,ali ja nisan takva osoba,nikad nisan živjela bez odgovornosti. Ne znam tako.
Posao je trenutno u stanju da nisam sigurna jesam li spremna radit ga na ovakav način. Ne sviđa mi se ideja i smjer kojim to ide i na takav nacin se mogu i sama zajebavat. Onda opet s druge strane trebam Nici u ciloj prici,jer sama ne mogu pokrit sve,a iskreno sumnjam da mogu racunat na nju na nacin da to opstane i opet san na prekretnici. Znam za sta je sve sposobna i koliko moze,ali da joj dan sansu i da je prokocka zbog svojih stanja,da se jednostavno opet pokupi i nestane, jednostavno je prevelik rizik za mene. Ne znan umorna san od svega i najradije bi se izgubila u vremenu i prostoru da se opet pronađem.
Ne mogu vise mislit na stvari i probleme svih oko mene jer utjece na mene...Direktno/indirektno...iskreno puna mi je kapa
Sinoc san sanjala kao svira muzika,ova ista playlista ili ona druga playlista,a ja lezim na podu u onom nekon zagrljaju ispod deke i spavam.Dnevni boravak je kao velika glazbena kutija iz zidova dopire melodija iz stropova dopire melodija,a ja spavan mirnim snom u toj silnoj buci. Ta buka je kao ona glasna ugodna tišina i ništa drugo nije važno.
Ponekad se pitam koja je cijena dobrote. Nakon svega je li toliko nerelano ocekivat da se ne dokazete. Uvijek san se morala dokazivat svima i svakome da bi dobila ono što želim,da bi ostala čista obraza prema drugima......I nije stvar dokazivanja,nego jedonostavno potrebe da ljudima pokažete da vam je ipak stalo... da ćete se potrudit jer niste takvi kakvima se činite u njihovim oćima i činjenice da ne želite upropastit sve po ko zna koji put jer ste dobili šansu. I da razumijem ja da svi imamo svoje probleme i da se nosimo s njima najbolje šta možemo,ali jel nan to daje za pravo da ne pomislimo na to kako je drugima,jel nan daje za pravo da izbjegavamo neizbježno.....Da cijeli život bježimo od svojih postupaka i da nikako da sazrijemo i prihvatimo odgovornost za svoje postupke....Ne znan,možda je ovo još samo jedan od onih loših,sumnjičavih dana u nizu,a možda je ipak spoznaja stvarnosti....Što god da je,vrijeme je da ga san okonča...
komentiraj (0) * ispiši * #
Your worst battle is between what you know and what you feel
Često sam pod dojmom mnogih stvari koje nemaju direktne veze s ovim svijetom poput filma iz prethodnog posta ili playliste koju danima slušan na repeat jer na mene djeluje inspirativno. Zapravo već neke dobre 2 godine svi moji dobri radovi su nastali pod utjecajem te glazbe po preporuci.
Da budem iskrena umorna san i iscrpljena i satrana i podvojena između nekih stvari. Ne tako davno vodila san neki razgovor kako ne želimo da se neke stvari prelamaju preko naših leđa jer to nisu naši problemi. Činjenica je da nekad ne možeš birati. Tuđi postupci itekako utjeću na nas pogotovo ako idu preko nas. Nije to namjerno,ali tako je. Znate ono kad se roditelji rastaju pa kažu dijete nema ništa s tim. Nema da,ali ipak pati. Ili kad kad dvoje prekinu pa se opet s ekipom nalaze na istim mjestima pa slušaš jednoga i drugoga i trudiš se nikog ne povridit,ali ipak slučajno te stavljaju u tu poziciju da se njihovi problemi prelamaju preko tvojih leđa. Ili kad se problemi obitelji prelamaju preko leđa partnera jer ipak dijele život.
Pa oni trenutci kad se kod roditelja borite za prijatelje ili kod prijatelja za roditelje pa jedna strana zajebe. I jasno vam je problematika i jednih i drugih i oni razumiju probleme koji su nastali,ali ipak prelama se preko vas. I nije jedan put da ćete se susrest s tim, dešava se stalno...Preživit ćete to jer vam je stalo da svi budu sretni...
Istina je da neke stvari nisu vaš problem,ali to ne znaći da ih ne biste trebali pokušati pomoći riješiti na ovaj ili onaj način.
Makar polovično da ublažite štetu. Samo nemamo svi istu svijest i istu perspektivu. Kako god da je šteta je počinjena i povratka nema. Ishendlat ćete to kao i uvijek na svom obrazu dok jednog dana se jednostavno ne slomijete i budete prisiljeni kupiti komadiće sebe dok se ponovo ne sastavite sami bez tih lanaca koji su vas rastavili.
Imam jako puno posla,a jako malo snage za sve što trebam obavit i pokušavam ne razmišljat o nićem osin o glazbi koju slušam trenutno,šta u meni budi želju da pošaljem jednu poruku,a kai uvijek nisam sigurna je li to pravi način i trebam li to napraviti. Jer ipak te poruke su za mene posebne,nekom drugom možda ne znaće ništa,a i ja sam pomalo osoba koja u pukim porukama ne vidi puno značaja bez obzira kome su upućene i od koga su upućene. Rijeći su moćne,ali nisu ni upola toliko snažne kako kad ih izgovaramo. Valjda treba zaslužiti da ti se nešto kaže u licie ili da kažeš nešto u lice,pa makar to kazao tišinom. Samo tako se računa, jer sve što je zapisano tek je pjesma, sastav,... Lako nestane u jednom plamenu. Ono što ti se kroz uši ureže u srce nitko ne može izbrisati,pa ni ti sam.
Iskreno malo je lakše podnijeti neke probleme,kad mislite na ove vanzemaljske dojmove. Svijet je malo manje u kurcu i duša vas malo manje boli. Kad pomislite da su neki tamo daleko sretni i da lutaju neizgubljeni. Da polako idu u vašem smjeru i da i oni kupe svoje komadiće s puta i sastavljaju se da ne stignu pred vas razbijeni, jer trebate ih u komadu i oni trebaju vas u komadu. A ovi lanci,valjda će se jednom umorit od natezanja i smirit se bar na kratko ili ćete ih vi jednostavno prekinuti pa gdje vas more odnese. Ako je bonaca ipak ostat ćete na mjestu,a ako su oluje,odvest će vas negdje gdje ste potrebniji.
Na kraju dana ipak ne trebate ništa osim svoje tišine.
komentiraj (0) * ispiši * #
Quite times
utorak , 25.10.2016.Dobro nam dođe ponekad neke stvari prespavati. Dobro nam dođe ponekad pogledati unatrag. Ma sve nam dobro dođe valjda bar jednom ponekad. I kaos i bonaca i vatra i snijeg.
Kažu da je život ono nešto što se dogodi između planiranja i spleta okolnosti. Ono nešto što nam se događa dok pokušavamo sanjati.
U životu ne trebamo više od osjećaja da će sve biti kako treba. Da onog trenutka kad sjedite u tišini ne poželite ništa drugo osim te tišine.
Ugodna tišina. Puno sam pravih stvari u životu čula od raznih ljudi,ali ova mi se nekako urezala pod kožu zbog jedne posebne osobe. Kada znaš da si s pravom osobom? Onda kad šutite i osjećate se ugodno. Sad kad se sjetim ima jedna pjesma od Dina Merlina s istom porukom što me dovodi do jedne druge uspomene kad je jedna profesorica napravila scenu kad je jedan učenik citirao istog pjevaća u zadaćnici.
Moje jutro je zapoćelo jako rano i bolno. Još uvijek se drogiran ibruprofenima i još uvijek teže hodam i ukoćena sam. I na momente padam u kaos vlastitih misli,a mnogo je posla pred menom. Jučer sam slušala kako se Keith Richards na kraju drogira i kad bi pretjera promjenio bi si krv i na kraju je to postala njegova droga.
Istina je da u najgorim stanjima radimo najbolje stvari.
Bol nas tjera da se trgnemo. Oluje su borbe, nitko ne stoji mirno na uraganu i čeka da ga ponese u zrak, svi bježe,pokušavaju preživit. Smjeste se u neko racionalno sklonište.
Zadnjih dana osjećam neki mir,neku blagu sjetu kad pomislim na sve. Nekako više ne razmišljam o razlozima podsvjesti i o znakovima. Jednostavno sad znam da san sigurna kako god da se stvari odviju. Jer život ne možete požuriti, treba pustiti da stvari idu svojim tokom. Treba pustiti i naučiti ići u skladu s tim. Kako se okolina prilagođava našim ritmovima,moramo se i mi prilagodit njenim. Zaboravit na stvari koje nas bole i krenit u neke bolje bitke ipokupit neke bolje metke, ovi će ožiljci već jednom zarasti,ali ne ako ostanemo ležati i čekamo da iskrvarimo. Zašij to brate i kreni dalje dan se neće sam sjebat. Moraš i ti sudjelovat u njemu.
Gledala sam jedan film,ne sjećam se naslova,došla sam negdje na pola i slučajno upalila tv. Uglavnom dečko je toliko obožavao curu da ju je neprimjetno i u tišini slijedio gdje bi išla. Na kraju kad joj je priznao ona mu je slomila srce i rekla da to više ne radi. Njegov razlog zašto to radi zvučao je otprilike ovako: "ako moram birati između dana kad ću te možda sresti i vidjeti i između dana kad te neću uopće sresti ili vidjeti jer si daleko ja biram ovaj prvi."
Prva nisam za psyho romantike,ali ipak kad pomislite da postoji netko tko vas promatra samo da vam netko drugi ne naudi to navodi da se zapitate je li moguće da takva ljuva postoji. Na kraju filma ona ipak dođe pred njega i ona ne znan kako bi se ispričala, a on onako pomalo petar panovski samo joj šapne na uho: "are you follow me?"
Kakva je to ljubav koja te nakon svega ne mrzi, a tanka je granica?!
komentiraj (0) * ispiši * #
Alkemičar
ponedjeljak , 24.10.2016."Što si bliže snu, to više Osobna Legenda postaje istinski smisao života."
Pročitala sam ga konačno. Pronašla sam ga zadnjem mjestu gdje bih ga tražila u tetkinom uredu među stručnom literaturom iz socijalnog sektora. Među knjigama o psihologiji i socijologiji i područjima ljudskog djelovanja. Nisam ga odmah pročitala,jer imala sam nekih drugih stvari za obavit,a i umor me na neki način svladao. Nekako mislim da mi je baš bilo potrebno da ga pročitam u ovom trenutku kada sam podvojena između toga što će biti i toga što bi voljela. Da malo me ova situacija s poslom na dane baca u očaj i dođe mi da jednostavno otvorim svoju tvrtku pa da se bar zajebajen za sebe,a opet s druge strane ima dana kad još vjerujem u ovo sve. Ne znam,vrijeme će pokazati. Kako bi arapi rekli: "Maktub" što znaći zapisano je.
Kad pogledamo ovako s odmakom vidim što sam sve prošla i koliko sam sve to krvavo zaradila. Koliko je bitki i borbi satkano u mojoj osobnoj povijesti. Koliko ljudi i učesnika,trenutaka i dokaza,znamenja da bih ja sad stajala tu gdje jesam. Pisala ovaj post.
Razumijem zašto je nekom najdraža. Jako je teška za razumjeti ljudima koji ne poznaju sebe i svijet oko sebe. Teška je onima koji se opterečuju tuđim mišljenjima i svjesno svoje snove stavljaju na čekanje s stavom bit će vremena.
Posebna je to knjiga i nije štivo za one koji vjeruju da je život veliko razočarenje i da su ljudi loši.
Nisu bitni ljudi ni svijet ni okolina. Bitni smo mi. Jer na ljude ne moš utjecat,ne možeš ih mijenjat niti ih možeš prisilit da se mijenjaju samo zato da ti budu više nalik ili da ti budu po mjeri. Jedino na što možeš istinski utjecati si ti sam.
Da zvući već ko izlizana fraza,kao i ona da kad nešto uistinu želiš cijeli se svijet uroti da to i dobiješ. Što je djelomično točno. Točno je zapravo u potpunosti,ali svako ostvarenje sna,prethodi velikom testu.Testu koji je stavljen pred nas da vidimo jesmo li uistinu spremni na ostvarenje svoga sna ili ipak nemamo dovoljno hrabrosti za to ili pak nismo još spremni za to.
Mnogo je ljudi koji zastanu pred samim ciljem,okrenu se i vrate u komfornu zonu gdje ih već čeka sigurnost. Nije to loše,samo ne donosi dugoročno zadovoljstvo.
Kompromisi su super stvar,ali ipak koliko smo spremni riskirati za osobnu sreću. Koliko smo spremni plakati od radosti ili od tuge da smo pustili snove da propadnu ili da se ostvare nekom drugom.
Osobna Legenda-pojam koji se proteže kroz cijelu knjigu. Smatra se da je to ono što je van našeg djelovanja,onaj neki naš zapisani put.Sudbina....
Čitajući knjigu nekoliko puta sam se sjetno nasmješila,podsjetilo me na jednog drugog pisca i kako je on pomalo poput Santiaga, kako je on pomalo poput samog Coelha,kako sam ja pomalo nalik njima svima.Kako dijelimo neke zajedničke zvijezde i neke etape vlastite sudbine.
Za neke ljude jednostavno osjetiš da su više od samo ljudi i da jednostavno dijelite nešto slično u genetskom kodu.Ne onom kodu koji doktori otkriju testovima.Onim nekim vanzemaljskim kodom o kojem rijetki razmišljaju.
Neke ljude razumiješ bez da progovore riječ,a neki i da ispričaju do najsitnijih detalja i dalje nećeš razumjeti.
Svi mi imamo svoje ljude,svoje znamenje i svoju sudbinu.Svoje testove i snagu koja nam pomaže da ih preživimo.Da položimo izazove života.
komentiraj (0) * ispiši * #
Sve je to u kurcu
petak , 21.10.2016.Ponekad se iznova iznenadim koliko me neke stvari iznova ali baš svaki put poremete u svemu što poznajem i znam o sebi i okolini. Svaki put se iznenadim koliko me neki ljudi oduševe da san spremna za njih pretrpit sve udarce i koliko mi neki ljudi i dalje svojom pojavom zadaju udarce. Da nije me briga i život ide dalje,ali ipak nekako to mora utjecat na nas,mora ostavit traga pa nije to vrijeme koje ste s nekim imali nestalo preko noći,nije se izbrisalo čarobnom gumicom ni dobro ni loše. Samo zaboravimo,potisnemo,okrenemo se na drugu stranu i razmišljamo o stvarima koje nas vesele i kojima se radujemo. Jbg situacije nam mijenjaju perespektivu.Nije isti pogled kroz prozor kad je jutro ili kad je podne,nije isto jesmo sami u prostoriji ili se netko kreće u njoj. Slušam neku playlistu od koje me prolaze trnci i nekako razmišljam o svemu i svaćemu i imam neizrecivu potrebu da nekom određenom kažem sve što me trenutno mući, ali to ipak nije moguće jer ne želim osobu dovest u nezgodnu situaciju niti želim da ta osoba trenutno razmišlja o nećem što nema direktne veze s njom. Da komplicirano je živjeti u svijetu odraslih. Ne spavam noćima iz razno raznih razloga i trenutno me boli sve živo. Ovaj posal će me ubit prije nego počnem zarađivat od njega.
I nastavit ću post ujutro jer sad san prevelik kaos misli.
Da buden iskrena ni jutro nije ništa bolje. Ne volim ovaj osjećaj gdje se nalazim među vatrama iako mi je već prešlo u naviku pomalo. Di san podvojena između onoga što volim i međusobnih konflikta tih ljubavi.
Ovih dana svašta primjećujem i svašta me živcira počevši od iznajmljivaća koji studentima rentaju stanove za 400 eura + režije jer su svi eto doselili jer imaju love na bacanje. U nas trošak školovanja košta pun kurac pogotovo u drugom gradu u odnosu na plaće koje su i dalje valjda 3000 kn. Jebeno mi nije jasna ljudska logika di svi misle da ne znan svi smo mi djeca Rockfellera.
Druga stvar su dica koju roditelji nisu naucili da su ljudi,a ne prasci. Bila san na jednoj dječjoj izložbi i moja mala Luciferka je jela grickalice. Zdjelica je stajala na stoliću,odjednom kad su dica počela ulazit to se sjatilo oko zdjelice ko bijesne hijene koje nisu jele dva miseca. Jedna teta / učiteljica je popizdila. U očima san joj vidila da bi ih najradije napleskala,ali ipak nije jer bi je vjerojatno strpali u zatvor.
Dakle roditelji naučite dicu da ne moraju raščupat teću ćin vide hranu jer nisu gladna prasad koja se mora utovit za do Božića.
Nadalje,ovi redikuli šta kupuju dici skupe stvari. Dica su nespretna stvorenja razbijaju i gube stvari. Jesi siguran da želiš da to bude mobitel od par tisuća kuna ili jakna od par stotina? Jeben vas glupe.
Mater pizdi jer neki ljudi joj duguju neku lovu i mislim razumin ja to,ali opet koji kurac mene jebes s tin.Mislim znan da su to moji prijatelji i da se oni nisu tribali tako dogovorit,ali upravo zbog ovoga volila bi da se mene pitalo šta mislin prije nego se donila odluka. Iskreno ja tu ne mogu ništa,osin smirivat tenzije s obe strane. I koje opravdanje da ja dam jednima ili drugima. Umara me to sve skupa, a bliži se ispit i steglo me na desnoj strani i najradije bi prespavala život, ali spavat ćemo kad umremo imam još hrpu toga za obavit.
Sve je to u kurcu!
komentiraj (0) * ispiši * #
Sustipan
četvrtak , 13.10.2016.Sustipan mi je nekako oduvik najdraža lokacija u gradu.Prepuna tišine i beskraja.Nisan od onih koji planinare po Marjanu ili hodočaste na Žnjanu.Sutipan ima najširi pogled prema daljini i tu me nekako uvijek uhvati osjećaj lokalne ne pripadnosti.Pogled u pučinu mu uvijek govori kako mi je mjesto tamo negdje.Kako ne pripadam samo ovom sada.
Sasvim je u redu da nam se mijenjaju ukusi,da ako smo nekad obožavali more,danas čeznemo za snijegom; ako smo voljeli sunce jer nas grije,a danas bi radije da nas kiša moći dok ne osjetimo trnce.U redu je ako iz djeteta sazrijemo u odraslu osobu.Bitno je samo da zavolimo te promjene i prihvatimo ih kao dio nas.
Čudnim putevima nas život nosi i sve je proces kroz koji moramo proč.
Trenutno čujem samo vjetar i osjećam samo vjetar.
Da se ne lažemo dok ovo pišem izgledan ko kurac u lošen izdanju.Dok sidin na klupi i piljin u plavi nedogled u sred Sustipana. Totalno san iscrpljena i nesređena za javni svijet i totalno me nije briga šta drugi vide u tome.Fali mi injekcija ambicije da se riješim razabetosti između posal,faksa,završnog i stvari koje bi mogla ili trebala.Snovi.Ne znam što sam sanjala tada,ostvarilo se djelomično bolje nego sam očekivala.Trebam opet izbalansirat da mi kaos ne pomrsi konce koje držim u rukama.
U zadnje vrijeme stalno mi stižu poruke s lažnih profila na fejsbuku i to je jebeno u kurcu.Kolika pička moraš bit da mi se nisi sposoban/sposobna javit osobno.Koliko u kurcu mora bit tvoj život da se skrivaš od realne komunikacije. Osobno mislim da su lažni profili nešto poput onih trenutaka kad smo ko djeca zvonili na tuđe parlafone pa se pravili da ne znamo tko je zvonio. Ne zvoniš bilo kome,zvoniš nekom za koga znaš da te neće gađat kumpirom s prozora. Isto je i s profilima, ne javljaš se nekom za koga ne znaš tko je,javljaš se nekom jer želiš s njim uspostavit kontakt.Pa ako je već tako koji kurac ne skupiš muda negdje putem gdje si ih izgubio/la ili pričekaš da ti narastu. Stvarno mi nije jasno koji kurac je s ljudima. O pisanju pizdarija po fejsu kad staviš argumentirani komentar pa ti se 10 čobana koji su tek dobili signal kad su se popeli na njivu jer u kući ga nema nasere sa primitivnim riječnikom i tezom koja redovito uključuje podatak o veličini njihovog kurca.Jer bitno je da ima kurac kad se izražava ko seljačina koja škole nije vidila.
Interneti su postali ljigavo odvratni jer su eto dopušteni svima i pristupačni svakom bez potrebe za osnovonom edukacijom o njima. Nisan ja neka iznimka,svi smo mi pomalo odvratni i znamo pretjerat,ali i pretjerivanje treba imat ukusa. Jebeno mi nije jasno kakvu satisfakciju daje činjenica da si nekog nazva idijotom i kretenom ili govnom ako nemaš pojma tko je on.
Npr u zadnje vrijeme je aktualna priča oko Ivana Pernara.O momku i nemam neko mišljenje,ali recimo student,momak 22 godine,mlad,pomalo buntovan,izrazito pametan itd....Čitan gluposti po portalima Pernar mrzi žene,Pernar kupio bicikl na račin stranke,Pernar jede u skupoj studentskoj menzi umjesto u jeftinoj saborskoj,Pernar se popiša u podne,posra u tri popodne.Koga boli kurac za Pernara i njegov osobni život,ali ono što mi je kod njega fascinantno njegov pristup svemu tome.Kad kaže pa da u pravu ste,sve je kako vi kažete jeden,seren,kupujen bicikl umjesto auta jer eto je jeftinija i zdravija opcija,da iman curu pa san prikinija s njon,eto i studiran neki kurac,je i radin povremeno,jer jebi ga triba se od nečeg živit,napisa san dvi knjige.....I sad kad vi pogledate da pola naše aktualne poslovne i političke scene nema nikakav papir u ruci ili ako ga već ima je krivotvoren ovi naši nazovimo novinari koji su sve samo ne to jebu ove šta neki kurac rade u životu.I da bar pišu nešto šta bi ljude zanimalo,nego pišu pizdarije ko di ide i ko šta govori.Boga ti iden i ja na kavu s dicon tajkuna pa niko o tome ne piše.Koga boli kurac da izvinete ko ti kad i skin.Koliko mi je je ovo komično dođe i meni da prepišen oni broj pa se javim čovjeku čisto iz vica.Jebote
komentiraj (0) * ispiši * #
A rano je da… Da ti kažem kakve snove sanjam....Saša Lozar
petak , 07.10.2016.Opet moj mozak moje misli prevodi na engleski.Svaka misao ima svoj simultani prijevod.Kiša je i osjećam istinsku sreću...
Koliko god da odgovora imam,još uvijek je mnogo neodgovorenih pitanja.Još mnogo nerazrješenih situacija.Jako puno flash backova i utisaka koji su valjda ostavili dublji trag nego što sam mislila.Dobro ponekad dođe odmak od svega,razdaljina,da pri sljedećem susretu shvatimo pravu vrijednost onoga što imamo. Koliko god da neke stvari na nas svih djeluju stresno jer i vanjski utjecaji reflektiraju na nama toliko je bitno da smo sami sa sobom zadovoljni.To nan daje snagu da opstanemo,da preživimo udarce života.
Imam neki osjećaj da se bliži susret,da je došlo vrijeme da Arthur uđe u moj život.Ne u smislu da želim isforsirat taj trenutak,nego jednostavno mislim da je vrlo blizu. Zadnji put kad san o tome svemu razmišljala i u tome svemu sudjelovala na indirektan način znala san da nije vrijeme za susret.Da je to u nekoj drugoj eri možda i u drugom životu.Znala san da je to priča nekog drugog i drugačijeg svemira od onog koji sam tada živjela. Sada pak iman neki feeling da je susret neizbježan. Da se nekako po prirodi bliži i da je zapravo pitanje trenutka. Ne znam ishod,ne znam svrhu,ne znam razlog,samo znam da će doći sve to na neki suludi način shvatljiv samo ludilu.
S druge strane znan da zapravo Dean najvjerojatnije u moj život ulazi za otprilike 2 godine.Imam taj neki osjećaj...Iako kad pogledan sve poveznice i usporedbe između svih tih stvari koje znam u kontekstu sebe to tek onda gubi svaki smisao.Ako gledam pojedinačno ipak se neki smisao nazire.
U konačnici neću ni znat više od trenutnih spoznaja dok se stvari jednostavno ne počnu dešavat.Odgovore neću naći u prošlosti,jer taj dio prošlosti je djelomično izgubljen zauvijek.Valjda je trebalo napravit mjesta novim uspomenama,možda se i vrate kao bljesak u nekom trenutku,ali nikad neće biti dostupne da ih se prisjetim kad god osjetim potrebu za tim.Možda je i bolje tako,možda se onda ne bi osjećala ovako dobro.
U toj fazi života san bila sjebani kaos uništenih ambicija i potisnutih karakternih crta ludila.Zakopana u neko crnilo koje ni sunce te tople zime nije moglo rastjerati,ali vukla me ta ideja savršenstva u koju me gurala Nici.Sve i da je bila tek izmišljena priča,vuklo me u neki drugi,bolji kozmos.
Danas pak 4 godine rada na sebi dovelo me do situacije da sam spremna graditi nešto konkretno za sebe.
S druge strane kad sam opet upala u krize prije nekih 2 godine držala me neka druga ideja savršenstva,spremnost za prihvačanjem nesavršenstva i mirenje s činjenicom da ipak nije sve u mojim rukama,na tome još uvijek nekako radim,ali da budem iskrena,da tada nisan zavoljela misao na Arthura,danas vjerojatno ne bi voljela sve što jesam.Ne bi voljela život na način na koji ga volim,jer bila san na prekretnici između ponora i litice.
Da nisan zavoljela misao na Deana danas sigurno ne bi radila na svojim hobijima i sigurno ne bi voljela ljude na način na koji ih volim i sigurno bi me život više bolio da sam se prepustila boli duše koju sam tada prolazila....Ne bi se mogla pomiriti sa stanjem svog starog i vjerojatno bi već odustala od života.
Uvijek trebamo jednu osobu da nas drži na životu.Prvi put kad sam shvatila da me bole ljudski postupci i da život nije fer i da život nema smisla ako nisi zadovoljan s tim što živiš držala me misao na jedno nerođeno dijete....Držala me misao na sina mog prvog rođaka koji se trebao tada svakog časa roditi,spletom okolnosti taj dječak mene nikad nije upoznao i ne zna zapravo koliko je bio bitan za moj opstanak,za moje preživljavanje i za moju borbu,danas ima 7 godina i sretno je dijete iako ne zna tko sam...Nije dijete krivo šta su mu roditelji idijoti....
Sve što trebamo u život je zapravo 1 razlog za život,koliko god je besmisleno,treba nam samo jedan cilj.Trebamo jednu suludu glupost da nas tjera da je uhvatimo.Jednu dugu da preskočimo,da uhvatimo....
Kroz život sigurno imamo mnogo takvih malih bezmislenih i suludih sitnica koje nas tjeraju da radimo na sebi i da se izgradimo...Nekad su to ljudi,nekad su to stvari,nekad su to samo ideje i misli o nečem,nekad je to ideja...Nekad ih je više nekad ih je manje,ali dovoljna je samo jedna.
Kako bi rekli imam samo jednu želju....Samo jednu....Da ostvarim barem pola od onoga što sanjam
komentiraj (0) * ispiši * #
No ordinary world
utorak , 04.10.2016.Ponekad san paranoična glede ljudi jer generalno moraš računat da će te ljudi prije zajebat nego ti izić u susret.Moraš računat da će te izigrat iako si im i više nego bitan i koristan.Jebi ga živimo u takvom sjebanom svijetu.Možemo mi sebe zavaravat,ali ipak uvijek sumnjamo i uvijek ćemo sumnjati.Ne u potpunosti,ali bar malo.
Jutro je teško i sunčano.Noć je bila još napornija.Sanjam snove kojih se ne sjećam i spavam nemirno uz česta buđenja i ne znam što se dešava.I moram vjerovati da ovaj osjećaj je dobar,bio je dobar i onda iako je sve završilo poprilično loše.Možda je ipak taj osjećaj bio vezan za ovaj trenutak sada nego za onaj tada.Ne znam,ali doznat ću.
Vratimo se na ljude.Iako će vas češće zajebat nego bit korektni ipak nije to pravilo.Nekad se samo iznanadite kolko set glupi jer sumnjate.Nekad vas naprosto oduševe prije nego razočaraju i dobar je to osjećaj vjerujte mi.
Dan jako sporo napreduje i užasno san umorna jer spavam užasno i sanjam još gore i nemam mira danima.I nije to zbog toga što su svi još tu,jer već sam se navikla,već sam otupila na neke stvari koje mi idu na kurac,potisnila san to po dobrom starom običaju.
Osjećam neko tupilo pred iščekivanje.Znate ono kad čekate nešto i uzbuđeni ste zbog toga,ali ipak neće se dogoditi koliko god da se trudite ubrzat stvari i pokrenuti sustav.Umorna san i to je jedina neosporna činjenica trenutno.Treba mi sna i pokušat ću se zavalit na kauć i zaspat i možda misli dovesti u red.
Ima tako tih nekih ljudi koji vam dovedu još više ljudi u život,ima tih nekih ljudi koje vežete doživotno i koji vežu vas za nekoliko života.Opet spavam,a ne spavam.Jutros sam se probudila ili sam pak sanjala pred buđenje misao na Alberta.
Albert je dječak od valjda nekoliko godina,sin bliskih DSK prijatelja. Ništa posebno,samo misao na dječaka.Zadnjih dana se ne mogu sjetiti konteksta snova,tek mi koji simbol bljesne čisto da znam da su sve te činjenice još uvijek u blizini.
DSK danas konačno seli u svoj stan.Iako sam se kao i na sve već pomalo navikla da je tu,osjećam da je kranje vrijeme da se preseli i ne toliko zbog nje koliko zbog Rexija.Čovjek mi uzrokuje ogroman psihički umor,šta je za mene u ovom trenutku jednostavno previše. Ne znaći to da ja mislim ili smatram kako je loš,samo jednostavno nije ni dovoljno dobar da bi ga trpila više nego je nužno potrebno.Jednostavna stvar.Pravo na izbor ili stvar ukusa,kako kome paše.
Ovaj svijet u koji dođemo kad se oslobodimo maminih sigurnih zagrljaja i tatinih skuta nije onaj isti svijet di mi balansiramo uspješno između te dvije strane u cilju ostvarenja osobnih interesa ili ciljeva.
Ovaj svijet je puno suroviji,puno okrutniji i puno manje naklonjen nama kao pojedincu.Puno manje razumljiviji za naše probleme.Ovo je svijet prepun ljudi s problemima i prepun problema i nema se remena mariti za interese pojedinca.To samo mogu pojedinci.Mariti za vlastite interese,bez očekivanja da će netko imat sluha.Ovo je svijet di češ nekog raspizdit ako ne platiš stanarinu,di češ nekog raspizdit ako ne platiš račune,ako nekog krivo pogledaš ili napraviš potez koji je za osudu u njegovim očima.
Svijet gdje se moraš potruditi osvojit mjesto pod svojim dijelom neba,a da pritom ne raspizdiš one koji ti taj dio neba mogu uskratiti.Okrutan je ovo svijet,ljudi još okrutniji.Možda čak ne i zbog razloga jer mogu,više zbog činjenice da i sami nose svoje patnje,da ih muče njihovi problemi i da isto tako ni ti ni nitko drugi nemate razumjevanja za njegovu bol.Kako možemo očekivati da nas drugi shvačaju,kad ni mi njih ne shvačamo.
Čudni smo i mi ljudi,mislimo da se svemir morad okretati zbog nas,a ni sami se često puta ne okrenemo zbog sebe.
I doći će dan kad više nećemo moći trošiti svoju energiju na druge i kad nećemo htjeti raditi sve što radimo za druge,jer drugi ne drže svoju polovicu dogovora,ne drže se obečanja i igraju se datim povjerenjem,nama,svijeut,sebi,izigravaju pošštovanje sebe i drugih.Zbog čega?I da lako je razumjeti,ali ipak što napraviti kad se to razumjevanje iskoristi ili bar osjetiš da se iskorištava.Da puno toga je u zraku....Puno toga visi nad glavama...Ionako ćemo odgovore kao i uvijek dobiti kad šteta već bude počinjena.
komentiraj (0) * ispiši * #
Hipokrit
ponedjeljak , 03.10.2016.Oduvijek su mi bili fascinantni ljudi koji lako daju obećanja.Onako jel mi možeš zgradit kuću?Mogu brate kako ne bi moga.Kad dođe trenutak da triba postavit matune,e jebi ga nema se vrimena.Iako je ovo malo isforsiran prikaz,ipak ne mogu se oteti dojmu da pojedinci daju obećanja samo da utišaju nemir koji uzrokuju u nama.Nije stvar obećanja.Stvar je što vječno spominju kako je čovjekova rijeć tako malo na cijeni i kako je to zapravo jedan od okrutnih primjera današnjice,a opet nekako tu riječ koju olako daju još lakše izigraju.
Možda i pretjerujem,ali ipak kad nešto kažeš da ćeš napravit smatram da si to dužan makar minimalno.Zadnjih dana smo svi pomalo pod stresom,nekakvi duhovi vise u zraku,nekakve prošlosti sustižu,nekakve promjene su pred vratima,ali ipak do nekih stvari trebamo držati.
Zapravo ne bismo trebali bježati od izgovorenih riječi,nego stati iza njih,ne bismo smjeli igrati se povjerenjima koja su nam dana po ko zna koji put.Teško je to objasnit,da nas pojedini postupci toliko izbace iz ravnoteže.I koliko god da imamo razumijevanja za neke stvari ipak se opet nađemo udareni od strane od koje najmanje zaslužujemo.
Možda je nesvjesno,možda je slučajno,možda je tako i bolje u datom trenutku,ali ipak neke stvari zasmetaju samo zbog načina zbog kojeg su izvedene.Bijegom,ne suočavanjem.
Ja osobno nikad nisam mogla tako.Ne znam je li to na sreću ili žalost,ali ipak bijeg mi nikad nije išao od ruke.Jebi ga.Nismo svi isti.
Danas riječ ne vrijedi mnogo za većinu ljudi,ipak u odnosu na njih meni vrijedi sve.Samo jednom nisam održala obećanje koje sam dala.Obećala sam ispeć palačinke jednoj curi što je samnom išla u školu i nisam ih napravila taj put kad smo se vidile,a kasnije više nisam imala ni priliku.A ja ionako loše pečem palačinke i nekako mislim da nije to bitno utjecalo na naše živote kasnije iako i dalje to pamtim kao neispunjeno obećanje.
U pravilu ne govorim da ću nešto napraviti ako znam da neću,niti ako sam rekla da hoću jednostavno nestanem kad to treba učiniti.U najmanju ruku ako već iz nekih razloga ne mogu,jer dešava se da jednostavno taj put niste u stanju išta,a kamoli biti i napraviti,jednostavno objasnim,razgovaram i ispričam se.
Ljudi funkcioniraju na čudnom principu i nije to baš iznimka,više je pravilo.Dok smo si međusobno potrebni držimo se skupa,kad se ne trebamo jednostavno se otpustimo.Zaboravimo na obećanja,zaboravimo na usluge,na sve one neke sitnice.Beznačajne od velike važnosti pojedincu.
I nije problem što mi brzo zaboravljamo,problem je što se kunemo i zazivamo sve ono što olako osuđujemo.
Mi ljudi.Licemjeri.
komentiraj (0) * ispiši * #