Quite times

utorak , 25.10.2016.

Dobro nam dođe ponekad neke stvari prespavati. Dobro nam dođe ponekad pogledati unatrag. Ma sve nam dobro dođe valjda bar jednom ponekad. I kaos i bonaca i vatra i snijeg.
Kažu da je život ono nešto što se dogodi između planiranja i spleta okolnosti. Ono nešto što nam se događa dok pokušavamo sanjati.
U životu ne trebamo više od osjećaja da će sve biti kako treba. Da onog trenutka kad sjedite u tišini ne poželite ništa drugo osim te tišine.
Ugodna tišina. Puno sam pravih stvari u životu čula od raznih ljudi,ali ova mi se nekako urezala pod kožu zbog jedne posebne osobe. Kada znaš da si s pravom osobom? Onda kad šutite i osjećate se ugodno. Sad kad se sjetim ima jedna pjesma od Dina Merlina s istom porukom što me dovodi do jedne druge uspomene kad je jedna profesorica napravila scenu kad je jedan učenik citirao istog pjevaća u zadaćnici.

Moje jutro je zapoćelo jako rano i bolno. Još uvijek se drogiran ibruprofenima i još uvijek teže hodam i ukoćena sam. I na momente padam u kaos vlastitih misli,a mnogo je posla pred menom. Jučer sam slušala kako se Keith Richards na kraju drogira i kad bi pretjera promjenio bi si krv i na kraju je to postala njegova droga.
Istina je da u najgorim stanjima radimo najbolje stvari.
Bol nas tjera da se trgnemo. Oluje su borbe, nitko ne stoji mirno na uraganu i čeka da ga ponese u zrak, svi bježe,pokušavaju preživit. Smjeste se u neko racionalno sklonište.

Zadnjih dana osjećam neki mir,neku blagu sjetu kad pomislim na sve. Nekako više ne razmišljam o razlozima podsvjesti i o znakovima. Jednostavno sad znam da san sigurna kako god da se stvari odviju. Jer život ne možete požuriti, treba pustiti da stvari idu svojim tokom. Treba pustiti i naučiti ići u skladu s tim. Kako se okolina prilagođava našim ritmovima,moramo se i mi prilagodit njenim. Zaboravit na stvari koje nas bole i krenit u neke bolje bitke ipokupit neke bolje metke, ovi će ožiljci već jednom zarasti,ali ne ako ostanemo ležati i čekamo da iskrvarimo. Zašij to brate i kreni dalje dan se neće sam sjebat. Moraš i ti sudjelovat u njemu.

Gledala sam jedan film,ne sjećam se naslova,došla sam negdje na pola i slučajno upalila tv. Uglavnom dečko je toliko obožavao curu da ju je neprimjetno i u tišini slijedio gdje bi išla. Na kraju kad joj je priznao ona mu je slomila srce i rekla da to više ne radi. Njegov razlog zašto to radi zvučao je otprilike ovako: "ako moram birati između dana kad ću te možda sresti i vidjeti i između dana kad te neću uopće sresti ili vidjeti jer si daleko ja biram ovaj prvi."
Prva nisam za psyho romantike,ali ipak kad pomislite da postoji netko tko vas promatra samo da vam netko drugi ne naudi to navodi da se zapitate je li moguće da takva ljuva postoji. Na kraju filma ona ipak dođe pred njega i ona ne znan kako bi se ispričala, a on onako pomalo petar panovski samo joj šapne na uho: "are you follow me?"

Kakva je to ljubav koja te nakon svega ne mrzi, a tanka je granica?!