Isprika unaprijed
četvrtak , 02.03.2017.Ima tako dana kad biste najradije pokorili svijet, ali ipak to ne možete. Jučer je bio jedan od tih dana. Jedan od dana kad sam se raspala od nemoći i nisan se mogla sastavit. Prvi put nakon dva mjeseca nisan si mogla pomoć, pukla sam. Ne bi opisivala kako mi izgledaju dani i kako ovo ssve izgleda jer meni je oduvijek to tesko i činjenica da je sada nimalo mi to ne čini lakšim. To ne znači da ne volim ljude oko sebe ili da im nesto tajim. Jednostavno ne mogu. Hvala svima onima koji pitaju i koje treba tješiti, hvala i onima koji ne pitaju sta mi olakšavaju.... Zaista hvala svima i unaprid se ispricavam ako kome ne odgovorim. Ne brinite se dobro sam samo ne mogu razgovarat. Cim budem mogla javim vam se.... Jer ima dana kad ni sa sobom ne mogu. I nije to zbog straha nije ni zbog zabrinutosti nego zbog cinjenice da zelim a ne mogu.....bar ne onako kako bi htjela. Zapravo osjecaj paralize i nemoci je jedino sta me oduvik u svemu ovome zivcira. I bjelina bez osobnosti....
komentiraj (0) * ispiši * #
Život je dovoljno dug da postigneš sve što ti je namjenjeno i dovoljno kratak da ne propustiš ni trenutka...
subota , 18.02.2017.Sve u životu mora napraviti puni krug. Život je sam po sebi krug. Krug sastavljen od mnoštva krugova koji su dio jednog večeg kruga, nekad se dotiču i prelamaju nekad ipak lebde unutar velikog kruga ne znajući jedan za drugog.
Rodimo se i to je naš početak prvog kruga ikad i ne znamo koliko će on biti velik ili mali. Krenemo u školu prođemo kroz vrata, završimo školu prođemo kroz vrata. Moj krug trenutno koji sigurna sam dolazi do trenutka kada će se zatvoriti je otvoren kad sam imala 5 godina....Možda mi je zato lakše nositi se sa svime. Kad sam imala 5 dijagnosticirana mi je ALL 1 i od tad do danas, a to je nekih cca. 13 godina traje moj put po tom krugu. I bilo je za očekivat da će kraj biti jednako dramatičan kao početak jer nalazim se pred transplatacijom. Znala sam da će se to dogoditi prije ili kasnije. Znali su i ljudi oko mene, ali jebi ga koliko god da sebe uvjeravamo da će sve biti dobro i da je sve kako treba biti ipak smo suočeni s činjenicom da možda i neće. Jer jebi ga nisu to male i bezvezne stvari, to su stvari koje ti život promjene u trenutku, stvari koje ti pormjene perspektivu, koje te natjeraju da se zamisliš nad sobom. Ne mogu reć da me strah, jer se ne znam bojati jednako kao ni plakati. Jednostavno nije moj stil, nije mi u navici, nikad nisam živila tako. Puno sam krugova dosad zatvorila, puno san toga prošla i puno toga me već bacilo na koljena, da jednostavno više ne znam ležati ranjena. Magic Wisperer je napisao da do cilja ne dolaze jaki , već oni koji umiju i polumrtvi hodati.
Smrt je kao i rođenje sastavni dio života i nitko ne zna kad mu je kraj. Ono što ja znam da nitko od nas ne ide kad on to želi, nego kad postigne sve što mu je namjenjeno. Kad napravi i doživi sve i ostvari sve za što je poslan na ovaj dio planete.
Ja znam da se još nisu zatvorili svi moji krugovi i da ovaj što je pri kraju nije posljednji.
Istina je da se sve ovo moglo dogoditi i ranije ili pak par godina kasnije, ali postoji dobar razlog zašto baš sada. Za godinu dana kada ću imati 25, jer ove godine punim 24 sigurna sam da počinje potpuno nova etapa za mene. Isto tako znam da neke ljude neću zadržati u životu jer neman više želje boriti se za njih. Ne želite se boriti za one koji su već odlučili mrtvi hodati kroz život. Ne želite se boriti za ljude koji lažu u lice nekom kome se duša raspada. Takvi ljudi ne zaslužuju tvoju pozornost, takvi ljudi nisu spremni na osobu kao što si ti, nisu spremni cijeniti prijatelja kao što si ti. Već san pričala o jednostranim odnosima,ali trenutno san u fazi kad postajem svjesna da više rada na odnosima imam s potpunim strancima, nego s ljudima koji su mi tobože bliski.
Zapravo više neću ni pisati o njima jer ne želim ih prizvati k sebi, nisu to zaslužili. Izigrali su to onog trenutka kad su zaključili da je u redu da dopuste da se njihovi problemi prelome preko mojih leđa. I kad su svu moju žrtvu za njihovo dobro umanjili činjenicom da će oni sve ispraviti kad požele, kad oni budu mogli...Mene nitko nije pitao mogu li,pa sam ipak napravila. Nek im je sretno.
Kažu da ponekad samo ljubav nije dovoljna. Ljubav je osjećaj na kojem se dugo radi i ne poznaje lance. Ne može opstati u zatočeništvu i ne podnosi sebičnost. Što god da ste pročitali u bajkama znajte da je fikcija, svatko sebi stvara bajku.
Život nije gotova stvar. Život je nešto više poput:
"Zamislite ratnika koji sam na livadi vodi bitku. Nema suparnika, nema suborca, samo on i livada. Prije ili kasnije netko će se pojaviti i zauzeti stranu, a dotad sve što ratnik treba je upoznati livadu i sebe. Stopiti se i disati kao jedno sa sobom i livadom kako bi prepoznao onoga tko mu se približi.
Svaki odnos koji započnemo ili završimo tu je s razlogom. Na nama je kako ćemo izaći iz njega: poraženi,pobjednici,bogatiji za jedno iskustvo....Mislim da bismo svi trebali živjeti s činjenicom da se sutra možda nećemo probuditi i da je sve što trenutno imamo ovaj sada trenutak i da ga trebamo iskoristiti najbolje što znamo. Svaki dan je jedna nova avantura. Trebali bismo se buditi s tom činjenicom čisto da se oslobodimo straha i da se prestanemo zamarat glupostima...
komentiraj (0) * ispiši * #
I danas mi je uspjelo zaljubit se u male stvari.
utorak , 14.02.2017.Konačno sad kaad se sve malo sleglo....Recimo da se sleglo. Valentinovo 2017. Imala sam milijun misli,dobrih misli za podijeliti do trenutka dok nisam otvorila novi list. Ne znam je li to iz razloga jer nisam još napisala prethodne postove ili zbog činjenice da sam još uvijek tu u ovih 35 kvadrata gdje osjećam da mi fali zraka ili je pak stvar činjenice da mi je sve još nekako u zraku. Bilo kako bilo ovaj post svakako ide na čekanje.
Prošli tjedan je bia izrazito naporan i stresan, trebalo je svima reći što se trenutno dešava u mom životu. Kad ljudima saopčavate ozbiljne vijesti svatko reagira na svoj način. Neki to prihvate kao normalno jer su se i sami susreli s tim, neki se šokiraju jer nisu to očekivali unatoč činjenici da su znali da je moguće. Neki pak zaplaću pa vi morate tješiti njih. Neki vas u ovakvim situacijama oduševe jer od njih ne očekujete ništa, a neki vas razočaraju kad shvatite koliko jadno licemjerni mogu biti. U ovakvim situacijama selekcija dolazi prirodno, nije potrebno da je vi radite što je na neki način i dobro jer vam olakša posal.
U ovakvim situacijama ne cijenim baš ljude koji kažu pomoći ću. Cijenim ljude koji pomognu. Između reći i učiniti velika je razlika. Svi mi možemo biti od koristi jedni drugima, ali na nekakakv smislen način. Ja razumijem da roditelje možeš izmanipulirat na kartu pokušat ću spasiti tvoje dijete, ali ipak nitko te ne može spasiti osim tebe samoga i tima stručnjaka. Bar u mojoj situaciji.
Generalno mi smetaju ljudi koji tek kad odeš sjete se da si cijelo vrijeme bio tu i da bi se trebao vratit. Ne isplati se vračati, život ide naprijed. Što ti vrijede srodne duše kad te nisu voljne pustit da živiš slobodu, kad nisu sebe spremne oslobodit.
Moram priznat da sam sve što mi je rečeno jako dobro prihvatila i da se sa svime nosim racionalno i prizemno. Nije me strah niti malo i nemam vremena za gubljenje na suze. Život treba živjeti unatoč drugima. U cijeloj ovoj priči zapravo me isfrustrirala samo jedna činjenica koju mi je mama prešutila i ta činjenica nije vezana za moje zdravlje. Prešutila je jer je znala da ću popizdit,ali dobro to sad ionako nije bitno. Vrijeme ne možeš vratiti i ljude ne možeš promjenit. Nek sretno žive svoje živote s neporavnanim računima i stavom da će se slabim točkama čovjeka vjećno izvlačit iz problema koje si prouzroče.
Ponekad mi je zaista drago što je bro takav kakav je, šta neda ljudima da ga manipuliraju na takav način.
Apropo cijelom ovom uvodu u trenutku kad je pala noć,a ja otvorila facebook čisto da vidim šta ima pročitam post s jednim od mojih najdražih citata i uhvati me neka nostalgija i suze da će krenuti, a ja ih odlučno potjeram da mi ne gube vrijeme.... Nije ovo stvar autora ili valentinova ili činjenice da se nalazim u situaciji u kojoj se nalazim....Stvar je činjenice da ja sebe mogu zamisliti u svakoj situaciji opisanoj u tom ulomku.
Ovo je random post, prethodne ću napisat naknadno ili možda na kraju ni neću...Jer život je kaos i treba mu se prilagoditi.
"Zaljubljujem se u pamet. U tvoj karakter. U drugačije razmišljanje toliko slično mojem. Zaljubljujem se onda kada ne znaš što bi rekla, ali me ipak ostaviš bez teksta. Zaljubljujem se onda kada nisi dobra u kuhanju, ali ipak izvučeš fenomenalnu večeru da poželim još. Zaljubljujem se u tvoju energiju; u ono što osjetim u trenutku kada sjedimo i šutimo. Ne jer moramo, nego zato jer želimo. Zato jer nam je odlično. Čak i u tišini. Zaljubljujem se onoga trenutka kada bi najradije sjela i plakala, ali ipak stisneš zube jer znaš da od plakanja nema koristi. Onoga trenutka kada sve vodi k tome da ćemo se posvadjati, ali ti nekako uspiješ stati i razmisliti. Ne kako ćeš to riješiti u svoju korist, nego kako ćemo mi to riješiti. U našu korist. Zaljubljujem se onoga trenutka kada mi prilaze lijepe cure. Brdo lijepih cura. A kada mene za to nije briga. Jer znam da ja imam najljepšu. Meni. Ne njima. Ne nekom. Ne na svijetu. Meni."
D.P.
Nisam ni znala koliko sam situacija iz ulomka opisala prije nego sam danas opet otvorila post. Ali nije to bitno na način da ima poantu,bitno je da se dobro osjećate zbog toga. Na stranu moj karakter i moja munjena glava, u životu trebamo egzistencije koje nam donose mir sve drugo je gubitak vremena, a vrijeme već znamo nikog ne čeka. Zato ga dobro iskoristite.
komentiraj (0) * ispiši * #
Smiješ i meni kupiti nešto ako želiš. Bo
ponedjeljak , 09.01.2017.Opet sam na zagrebačkoj trešnjevci s pogledom na bezuvjetnu ljubav. Doba početak godine čini se. Vani baš i nema puno snijega, ali prizor je bajkovit. Tko bi rekao da malo bjeline može stvoriti toliku bajku. Sinoć sam petogodišnjaku objašnjavala daje mašta super moč i kako je sasvim u redu razgovarati s "mucekima" kako on naziva plišane igračke. Jer žao mi je kad djeca ne vjeruju da posotoji svijet gdje im uvijek može biti lijepo.
Skuhala sam si kavu i nalakirala nokte da sad izgledaju kao da je to napravilo dvogodišnje tele repom, ali vani se nose rukavice pa nitko neće primjetiti.
Sanjala sam neki ludi san da sam doručkovala s Paolom Coelhom. Malo su me sjebala promišljanja jer se moram srest s prijateljicom koja će me vjerojatno pitat neke stvari vezano za neke ljude i morat ću joj reći što se događa i da s nekim ljudima više nisam u kontaktu. S druge strane tu je moj posal koji eto više ne znam u kojoj je fazi.
Uglavnom obišla sam centar grada uzduž i poprijeko i strajbala 400 kn ka ništa, jer ušla san u svoje najdraže dućane i svi su imali onu čarobnu riječ zvanu sniženje. Nekako sam se osjećala bolje na kraju. Srela sam se s prijateljicom i unatoč činjenici da sam znala kako će ona razumjeti, opet sam ostala ugodno iznenađena njenim supportom. Jer ljudi koliko god da ih dobro poznajete nekako nemožete ni približno očekivat koliko će im biti stalo do vas.
Naposlijetku sam zaista zadovoljna i sretna što je i ona trenutno u fazi života kad je istinski zadovoljna i da radi na sebi i da ulaže u sebe i da razumije kako moj svemir funkcionira.
Zašto sam joj rekla?
Pa zapravo sam htjela da bude u toku, ne da bira strane jer to je zadnje što želim. Nego jednostavno da znan da više od par sati s pojedincima za istim stolom ne želim. Ne zato jer me sve to boli, bol nisan osjetila od '98 nego jednostavno ne želim trošit vrijeme na ljude koji u meni ne bude pozitivno. Nisam htjela da se ona nađe u nedefiniranoj situaciji ili u nekoj neugodnoj tišini.
Život ne funkcionira po principu da pucneš petama i svijet je odjednom idila. Čak ni mašta nije idilična. Mašta je samo magično utočište gdje si na trenutak zaštićen od realnosti...
Moj mali dio svemira svaki tren će utrčati kroz vrata i pitati jesi li mi nešto kupila?
komentiraj (0) * ispiši * #
Kad ste se zadnji put probudili i san vam je istog trenutka bio ostvaren?
četvrtak , 05.01.2017.Ljubav je emocija s najviše lica. Znam da sam to već mnogo puta rekla, ali nekako svi to uvijek zaboravljamo. Ljubav je dobrovoljna žrtva i ako krenemo voljeti očekujući da će nam netko uzvratiti možemo bit 100% sigurni da to nije ljubav. Voljeti nekoga je puno više od činjenice da taj netko voli nas i da je sve idilia...Voljeti znaći biti spremni odreći se te osobe samo da ona bude sretna. Ljubav ima nogo lica i često je mijenjamo za druge osjećaje. Često se prevarimo. Često puta nije stvar da nekog volimo nego da volimo osjećaj koji nam ta osoba pruža. Zaljubljenost i ovisnost o osjećaju i emociji nije isto što i ljubav prema osobi. Često puta pričamo o ljubavi iako o njoj ne znamo ništa. Da se razumimo ja sam prva koja je reći da o ljubavi ne znam ništa, ipak znam dovoljno da mogu reći da ju često mijenjamo ili poistovječujemo sa srećom, s ugodom i drugim sličnim stvarima. Ako nisi spreman sve pustiti niz rijeku za drugoga, makar to tebe bolilo najviše na svijetu. Odmah ti kažem da to nije ljubav. Ako nekog želiš voljeti voli ga kako treba ili nemoj uopće. Ljubav nije ovisan odnos ljubav je "dobrovoljna robija" i odmah ti kažem da se ne upuštaš u vezu s neki bez koga nisi spreman opstati. Samo ćeš još više najebat. Mogla bih reći da je za ovaj tekst kao inspiracija poslužio jedan drugi i jest djelomično, ali veća su mi inspiracija ljudi oko mene koji se vječito nalaze u ovoj dilemi.
Ja sam svjesna činjenice da ću dugo biti sama upravo zbog mog načina razmišljana i svjesno pristajem na to. Nema svrhe tražiti nekog da te voli samo zato jer ti želiš voljeti. Nemoguće je nekog zavoljeti preko noći. Ljubav zahtjeva puno vremena i truda i potreban joj je temelj povjerenja. Nije to stvar samo razgovora i rasprave o stvarima koje te muće. Ali da ne ispadne da lupam samo prazne fraze objasnit ću šta meni to predstavlja i kako ja znam da me netko voli ili da nekog volim.
Prvo ta osoba se mora biti u stanju nositi s mojim životom i ja se moram biti u stanju nositi s njenim. Moramo biti u stanju razumjeti da nekad nismo u stanju čuti se i da nismo u stanju zamarati jedno drugo svojim problemima. Ja santrenutno u fazi kad dane provodim u krevetu i trebam mir i tišinu. Nisam u stanju odgovarati na poruke, nisam u stanju gledati nekog i nisam u stanju trpjeti ništa osim tišine, kad budem ustat ću i izaći i okrenuti broj i poslati poruku. Druga stvar je da moj posao ponekad zna bit toliko iscrpljujuć da nisam na kraju dana u stanju ništa osim leć u krevet i zaspat do sutra i s tim treba znati živjeti. Ja san osoba koja ima milijun problema kako u kući tako i izvan nje i sama se ponekad ne nosim najbolje s tim i to treba biti spreman prihvatitit.... U takvim situacijama kad ja šutim treba mi prostora i očekujem da će mi druga osoba taj isti prostor dati. I ovo ne vrijedi samo za veze jer veze su samo nastavak prijateljstva. I na kraju krajeva kad se vidimo nakon svih sranja koja preživimo moramo biti spremni nastavit ondje gdje smo stali. U svom životu imam možda nekoliko prijatelja s kojima imam ovakav odnos i znam da su ti ljudi uistinu pravi ljudi u mom životu. Znam da mogu opstati bez njih iako možda neće biti potrebe za tim. Nije bitno hoćemo li se vidjeti jednom dnevno ili jednom godišnje naš odnos je istinski.
I ako mene pitate tako prava ljubav funkcionira. Kad od ljudi ne očekuješ da budu tu, ali oni ipak jesu. Za takve se stvari isplati potruditi, sve drugo je nešto nalik tomu. Siguran si da nekog voliš kad njegove probleme možeš staviti ispred svojih.
Nije to svatko sposoban niti je moguće razmišljati na ovaj način ako nismo sami sa sobom u ljubavi. Ja sam sretna ovako i ne treba mi ništa više da budem sretna ipak sve dobro što me čeka ili što će me pronaći samo je nadogradnja ovoj sreći i na tome mogu biti samo zahvalnija nego što sam sad. Za sreću je potrebno malo, ljubav prema sebi ipak to je valjda najteža stvar koju ćemo spoznati i primjeniti na sebi.
Ljubav je takva da puno moraš uložiti u nju iako možda nećeš dobiti ništa natrag, ali vjeruj mi da kad voliš nije ti ni potrebno. Svi odnosi od kojih nešto očekujemo samo su nalik ljubavi. Neke druge stvari zamaskirane da nas prevare. Ljubav kao i biljka mora proklijati i narasti i cijeli život se moramo truditi da je sačuvamo od vanjskih utjecaja, od ljudske ruke, od pesticida,....
Ljubav zahtjeva mnogo brige i nastaje postepeno.
Nama ljudima se uvijek negdje žuri, htjeli bi se svega riješiti, htjeli bi zavoljeti i biti boljeni i više na to ne misliti, time se ne zamarati. Pritom zaboravili smo uživati u tom procesu stvaranja, zaboravljamo koliko je predivan taj prizor nastajanja. Zaboravljamo kako je vrijedan onaj krajnji osjećaj da smo sve postigli trudom,radom i nesebičnom žrtvom i da nam se na kraju isplatilo.
Mi ljudi nikako da naučimo da nije sve u imanju i da ne možemo sve postići instant. Snovi se ne ostvaruju u trenutku kad se probudimo. Osim ako niste moj Bo pa vam se prije spavanja obeća slatkiš i onda prvo što kažete kad otvorite oći je slatkiš i on vam nekako misteriozno skoći u usta. Šalu na stranu.
U ljubav treba biti siguran. To vam je jedna od onih stvari zbog kojih ste sve spremni staviti na kocku iako ni to po meni nekad nije dovoljno da potraje. Jer tko još želi živjeti s minusima na leđima?!
komentiraj (0) * ispiši * #
Odnosi su kao antibiotici, nije bitno kako započnete već kako se rastavite
srijeda , 04.01.2017.Život nije maraton i ne možemo očekivati da će se stvari dogoditi samo zato jer mi to želimo ili jer se mi trudimo postići vlastiti cilj. Život je puno kompleksniji od treninga i od isključivo našeg truda. Ova godina je bila dinamična, bilo je tu uspona i padova i bitki i ratova, unatoč činjenici da zadnjih misec dana ne funkcioniram uopće ipak sam u konačnici zadovoljna kako je završila.
Završila san faks, pročitala sam nekoliko knjiga, puno sam radila na sebi i izgradila sebe kao osobu kakva sam danas, sada i ovdje. Pišem iako sam mislila da nikad neću, crtam iako sam mislila da sam zaboravila, slušan glazbu kakvu nisam pomislila da ću ikad slušati, ne žalim za lošim ljudima i želim im sve najbolje.
Prije svega želim reći kako smatram da san općenito sretna unatoć svim sranjima koje život servira, a vjerujte mi da je to velika stvar.
Najvažnija lekcija koju opet želim podijeliti sa svima je da jedina osoba na svijetu na koju možeš utjecati si ti sam/a. Jedina osoba na čije postupke možemo utjecati smo mi sami. Naša okolina nam donosi cijelu paletu bića od onih predivnih do onih užasnih, ali to nije razlog da klonemo svaki put kad naiđe nešto što nas prijeći ka cilju. Život je dovoljno dug da stignemo sve što nam je namijenjeno i dovoljno kratak da ne gubimo vrijeme na stvari koje nas čine nesretnima.
Ne možemo od svakog čovjeka očekivat istu stvar niti možemo svakom čovjeku pristupiti na isti način. Jer svi smo mi jedinke za sebe. Da bi voljeli nekog moramo biti u stanju voljeti sebe, voljeti sebe čak i onda kad smo ovako nikakvi, nepomični u krevetu i kad nemamo snage niti za svoje probleme. Ne postoji čarobna formula za sretan život, postoji samo jedno mjesto gdje smo 100% sigurni, a to je naša duša. Ako u duši nismo mirni i sigurni, nećemo biti nigdje. Ako nismo sigurni u svoje postupke,odluke i stavove nismo spremni za ostatak svijeta. Nema ničeg privlačnog u tome da se prilagođavamo na način da od drugih preuzimamo interese samo u cilju da bismo im se svidjeli. Svi smo mi puno više od toga što reflektiramo u zrcalu. Svi smo mi puno vrijedniji nego što smatramo, samo nismo svi svjesni tih činjenica. U ljudskoj prirodi je da postupa po osjećaju. Nismo baš vrsta koja je spremna slušati savjete i nismo baš stvorenja koja su se spremna žrtvovat za druge. Jednostavno smo sebični i toga se teško odričemo.
Ono što sam ja naučila o ljudima kroz zadnjih nekoliko godina jest činjenica da u naš život dolaze s razlogom ili da nas nećem nauće ili da mi njih nećem naučimo. Ništa nije vječno i u svemu što nam dođe treba uživati dok traje jer sutra možda ne postoji. Ako ne očekujemo ništa od drugih sve što nam priušte je lutrija, ako očekujemo barem malo sigurno ćemo se razočarati. Ljude ne možeš mijenjati niti je potrebno da sebe mijenjaš zbog drugih, bar ne na način da preuzimaš djelove njihove osobnosti nema ništa privlačno u kopiji, svi mi volimo originale.
Na kraju krajeva nije bitno koliko su drugi loši prema nama, važno je koliko mi možemo biti bolji prema njima jer pozitivno djelovanje obogačuje nas kao pojedince. Postupanje i vračanje istom mjerom nas čini samo gorima. Spušta nas na njihov primitivni nivo, a mi smo puno bolji od toga.
Znam da je sve ovo lakše reći nego učiniti, ali vjeruj mi prošla sam to i znam da kad si bolji nego što okolina zaslužuje vrati ti se mnogostruko. Ako nemaš motiv da budeš optimističan, ako ne vidiš zašto bi se trudio jer se nitko drugi ne trudi dajem ti razlog koji ti nitko ne može oduzeti, a to si ti sam. Budi bolji zbog sebe, trudi se zbog sebe jer svi pravi razlozi će te sustići kad dođe vrijeme za njih.
Želim da ova godina bude isključivo vaša prepuna ljubavi prema sebi. A vaši odnosi prema ljudima nek budu što manje bolni, ne dopustite im da vas razaraju. Odnosi su kao antibiotici nije bitno kako počnete, već kako završite. Pobrinite se da kraj bude iscijeljujuć, a ne toksičan.
komentiraj (0) * ispiši * #
Jedanaest minuta
četvrtak , 29.12.2016.Ljubav ne traje 11 minuta. 11 minuta je vrijeme koje ti je potrebno da ljubav doživiš kao vječnost. Zadnjih dana ne funkcioniram uopće. Ni psihički ni fizički i došla sam do neke točke u životu kad je vrijeme da kažem dosta je nekim stvarima, dosta je nekim ljudima i dosta je nekin situacijama. U ovih godinu dana mnogo toga sam napravila, mnogo toga sam postigla, mnogo toga sam privela kraju i mnoge stvari sam započela. 2016 bila je dinamična godina isprepletena dobrim i motivirajućim trenutcima kao i onim destruktivnim. Sve u svemu nešto sam naučila. Pregazila sam sve svoje granice i vrijeme je da si postavim nove granice.
Zadnjih dana sam konstantno u krevetu i izlazim samo kad je nužno. Unatoč nedostatku energije imam potrebu da se sredim i izađem, ali pomalo. Ovi dani egzistiranja u horizontali i suzbijanja stresa naveli su me da sanjam o jednom pogledu kroz prozor spavaće sobe, pogledu na nježnu šumu negdje u Genevi. Zanimljiva je činjenica da sam nedugo nakon toga počela čitati 11. minuta čija je radnja smještena u Genevi. Kasnije dok sam čitala gotovo da sam se mogla poistovjetiti s psihičkim stanjem glavnog lika.
I kao i obično imala san hrpu stvari za napisati, ali u nedostatku snage da upalim laptop sve je nekako isparilo. Vračajući se na temu s početka posta pročitala sam nešto što glasi otprilike ovako. "Znaš ja volim zimu,negdje do Božića i volim snijeg puna dva sata dok gledam kroz prozor i ne moram izlazit".
Ove godine ne želim o odlukama jer odluke uvijek donosim kad smatram da je vrijeme za njih, ne bi ni o snovima jer kažu da ako ih kažeš na glas nikad se neće ostvariti isto mislim vrijedi i za želje.
Ovaj put ću možda o onome što volim neovisno o vrsti ljubavi koju osjećam prema tome. A volim njega i ljude poput njega koji vole sve što vrijedi voljeti. Volim one koji sanjare i one koji nemaju namjeru odrasti jer svijet odraslih je previše odvratan. Volim i način na koji volimo život i onaj vječni optimizam koji nam isijava u očima. Volim to što jesmo svak za sebe i kako god da se zvijezde poslože ništa neće promjeniti tu činjenicu. Volim sebe dovoljno da ne želim život kakav drugi imaju niti drugima želim život kakav živim. I možda mi treba samo 11 minuta da nabrojim sve razloge, ali tih mojih 11 minuta u mom svemiru je vječnost. I ne trebaju mi ljudi da mi kažu kako nisam u pravu, niti ja trebam ljudima da im govorim što rade pogrešno,jer ono što ja vidim kao grešku oni to ne percipiraju kao pogrešno. Na kraju dana jedino što je bitno da mirno spavaš sa svojom dušom.
Ne treba juriti za srećom. Sreću treba nježno zagrliti jer ona bježi pred zaštitom, nepovjerljiva je. Treba je znat ihvatit da se osjeti sigurnom. Naravno to vrijedi za onu sreću od koje očekuješ više od vječnosti.
Za mene su sreća moja sanjarenja, one knjige koje sam pročitala i oni ljudi koje sam susrela i oni koje nisam. Ingrid Divković kaže kako se duše susretnu puno prije nego tijela i to joj vjerujem. Jer postoje ti neki ljudi koji samnom djele snove iako nisu svjesni mog postojanja. Ti neki osobiti ljudi koji su ne znajući to promjenili moj život nabolje. Probudili u meni one stvari za koje sam mislila da više nikad neću susresti i hvala im na tome.
U sljedećoj godini nadam se novim izazovima i najiskrenije svima želim sve najbolje ukoliko ne napišem još ponešto u međuvremenu.
komentiraj (0) * ispiši * #
Ako nisi spreman sam sebe učiniti sretnim, ne nadaj se da će drugi to uspjeti učiniti za tebe
srijeda , 28.12.2016.Slom živaca i za tren nakon šake užasnih riječi koje smo sasuli u nekoliko sekundi, ja san ponovo u paničnom stanju na podu iza vrata, s suzama u očima. To se rijetko dešava. Ne mogu zamislit količnu boli koju prolazim u toj agoniji da me natjera na suze ipak moguće je. Koliko god ne želim to sebi priznat, zapravo možda se zapravo bojim te činjenice da mi je to možda najbitnija osoba u životu, teško mi je to zamisliti jer toliko boli nikad ne bi nanila nekog tko mi je najbitniji. S druge strane suprostavljajući se toj osobi sigurno nanosim jednaku količinu boli jednoj drugoj osobi koja mi je pak zaista najbitnija na svijetu. Ne znam, ali jednostavno je neizdrživo cijeli dan živjeti u toj torturi. Neizdrživo je svima, ne samo meni. Koliko smo spremni pretrpiti zbog ljudi koje volimo??? Zaista ne znam, s jedne strane se nalazimo mi i činjenica da nismo dužni nikom ništa pogotovo ne prema onima koji nas manipuliraju i ucjenjuju i tjeraju da se osjećamo loše jer ih mrzimo, opet s druge strane ne dopuštamo sebi da ih mrzimo jer trebali bismo ih voljeti, ako ne zbog sebe ili zbog njih, onda makar zbog ljudi koji se nalaze u sredini.
Možda san luda, ali jednostavno ne razumin ljudsku potrebu da kontrolira sve oko sebe, niti razumin potrebu da jedni nad drugima testiramo strah....
Ljubav tako ne funkcionira,ali ipak ljubav je tek korak od mržnje. Zadnjih dana od nervoze nemam baš želje za pisanjem. U trenutcima inspiracije neman baš volje za paljenjem laptopa. Trenutno nisam u stanju zaspat od bolova u želucu,a kad zaspem probudit ću se u morama kao i proteklih dana. Opet će izać sve ono što me frustrira počevši od starog pa do posla.
Tjednima nakon ove epizode konačno san došla do stanja da se iz ležećeg postavim u sjedeći položaj, da nakon mnogo dana fizičkog i psihičkog rastrojstva upalim laptop i napišen par suludih riječi čisto iz razloga da zatvorim to poglavlje iako znam da se to neće dogodit. Kad bi barem život funkcionirao tako jednostavno da nakon svake napisane rečenice možemo okrenuti novi list i početi novo poglavlje.
Božić mi je najdraže/najmrže doba godine. Nadam se da se neću naći u situaciji da ovaj stres i nervozu prenosim na ljude oko sebe do te razine da se više ne vesele ni lampicama ni kuglicama.
Čitam 11 minuta i moram reći da se pomalo osjećam kao Maria- glavni lik knjige. Možda ne toliko da dijelim njenu sudbinu, ali definitivno dijelim njena psihička stanja. Ta knjiga je još samo jedna u nizu svih onih istina koje znam već neko vrijeme.
Oblačno je i prosinačko jutro nekoliko dana prije nove godine i prvi put da s mirom ove godine gledam u lampice na boru. Mada ni jutros nije sve savršeno i jutros je dan počeo svakako samo ne onako kako bi trebalo.
Kad sve zbrojim bila je ovo dinamična godina. Svijet je podijelio tugu zbog odlaska velikih i divnih ljudi koji su ostavili trag u povijesti glazbe i filma, preživili smo izbjegličku krizu i pokazali svu ljudskost i svu zlobu. Neki ljudi su izašli iz mog života, neki su ušli i jedni i drugi su ostavili trag. Već je prošlo skoro pola godine otkako je Adel sa nama i svaki dan je nekako ljepši kada znam da me ona negdje čuva i grije. Bila je ovo dinamična godina. Godina kada san diplomirala, godina kada san našla posao, godina kada sam pročitala nekoliko knjiga, godina kad san shvatila da za sreću ne trebam nikog osim sebe. Ako nisi sretan sam na kauću pod dekicom dok gledaš film, nećeš biti sretan ni kad pored tebe sjedi netko.
Imala sam toliko stvari za ispričati, ali nekako su se pogubile u agoniji proteklih dana.
Vraćam se čitanju,a vama želim ugodan nastavak ovog prevrtljivog prosinačkog dana.
komentiraj (0) * ispiši * #
Jebo ženu iza čijih božićnih keksića stoji cijela delegacija slastičarne
utorak , 13.12.2016.Svaka čast Adriani Limi, vjerujem da je divna cura i izgleda bombastično dobro. One zelene oći osvojile bi svakoga pa i mene, ali sigurna san da Adriana ne zna peći kolaće niti da ima vremena naučiti. Jebeš ti ženu koja u vrijeme Božića ne zna ispeći Gingerbread cookies ili u nas hrvata medenjake. Nije ovo osobni napad na Adrainu ovo je samo činjenična razlika između nas dvi.
Ne možeš imati onakvo tijelo i kuhati bez cijele delegacije restorana i slastičarni koji pažljivo računaju unos kalorija za tebe. Svaka čast Adriani, ali to nije my cup of tea. Vrijeme je Božića i Split je okićen,doduše ne toliko lijepo i bogato kao Zagreb, ali ipak osjeti se neki ugođaj iako je toplo ko da smo na kubi skoro pa kaput i kuhano vino mogu zamjeniti kupaćim i koktelom.
Bilo bi puno ljepše kad bi grad malo ulagao u takve stvari pa da svake godine donese nešto novo. Vrijeme je i Božića i kao i svake godine na internetu se masovno pojavljuju kampanje protiv abortusa jer kad ćeš najlakše izmanipulirat ljudskim osjećajima nego u vrijeme Božića. Gadi mi se ta propaganda koja opisuje abortus kao odluku koju ujutro donseseš uz kavu. Kao odluku zbog koje se nećeš preispitivat cijeli život. Gade mi se ljudi koji potpišu svoje ime kao autori takve propagandne poruke. Niskointeligentno. Vrijeđa ljudski um i društvo koje je mnogo uložilo u psihu i promišljanje. I znam da san od Adriane Lime i kolačića došla na jednu odvratnu temu, ali pisanje me ponese, a kako u zadnje vrijeme ne pišem često jer nisam imala vremena i trebalo mi je odmora jednostavno moram napisati sve što imam potrebu podijeliti.
Ne možeš zabraniti slobodu govora nažalost ponekad bi trebalo. Jučer sam pogledala taj video,taj video koji meni više govori o genocidu društva i genocidu zdravog razuma. Dakle,mama i tata se voze u autu idu u bolnicu napravit abortus i kroz cijeli film dječji glas govori mama bit cu doktorica,imat cu najbolje ocjene,udat cu se,bit cu majka zena i ostale gluposti i na kraju place mama boli me,mama ne.....I cijelih tih minutu i pol ili dvije ubojstva mojih sivih stanica završava s riječima dok vi slavite Božić mene je moja mama pokušala ubit.
Inaće mame ubojice hodaju svijetom i samo čekaju ovako da ujutro uz kavu umjesto što bi mogli za ručak odluče pa eto umjesto da kuham mogla bi do bolnice napravit abortus pa ću se počastit ručkom u restoranu. Život u hrvatskoj je težak i nemaju svi mogučnosti uzdržavat dijete,a nema ni država,jer svi znamo kakva su stanja u dječjim domovima. Tužno je da se ljudi ne sjete u ovo vrijeme npr napraviti jednu kampanju o posvajanju djece da pruže nekom dom. Ljudska psiha je odvratno mjesto i zagađuje ovaj svijet kad se dopusti da izađe kroz usta. Tužno je da umjesto radosti i ljubavi šaljemo takve odvratne poruke svijetu pogotovo u ovo doba godine.
Idem sad, čeka me hrpa posla, a vas vraćam na početnu temu i s tom lijepom misli vas ostavljam ostatak dana.
komentiraj (0) * ispiši * #
Budi promjena koju želiš u ljudima
subota , 10.12.2016.Lijepo je to kako ljudi ovaj put imaju potrebu radit na sebi. Lijepa je i činjenica kad to stvarno odluče i kad to stvarno primjene. Ljude ne gubiš samo zato jer se s njima ne čuješ, ljudi te ne napuštaju ako odu. Problem je kad sebi stvaramo ovisnost o bilo čemu pa tako i o ljudima. Problem je kad na svaku iskrenu rečenicu koja počine s sjeban san/sjebana san i ne mogu ovo sad na ovakav način mi to percipiramo kao da nas je netko prekrižio zauvijek. Svi smo se barem jednom našli pred takvim izazovom. Ono što čini bitnu razliku od čovjeka do čovjeka je njegov stav prema samom sebi. Kad nam netko kaže da nije u stanju ne znači nužno da nam govori da odemo ili da odlazi, samo kaže da nema snage. I sebično je pomislit samo na činjenicu kako će to utjecat na nas. Nijedna situacija u kojoj se zateknemo koliko god da je slična nije ni približno ista kao prethodni put. Zakon postojanja jednostavno to ne dopušta. S druge strane mi ljudi imamo svoj stav o svemu i to je u redu dok ga držimo za sebe dok s druge strane mišljenje češće iznosimo javno u krugu ljudi za koje taj stav nije niti malo bitan i onda se dešava to da jednostavno iz potrebe za blizinom odgurujemo ljude od sebe.
I što je najgore od svega to ne vidimo, ne percipiramo kao našu grešku. Ne znači to da se moramo mijenjati, već da bismo trebali biti prilagodljiviji jedni drugima. Svaki odnos je dvostran i ne možemo očekivati da će nas netko nazvati ako mi ne nazovemo njega, da će nas netko razumjeti ako mi ne razumijemo njega. Koliko god da teroretski shvaćamo potrebu za osobnim razovojem ništa ne postižemo dok to ne primjenimo na sebi i na odnosima oko sebe.
Možda to ima veze s činjenicom da se nismo dovoljno puta razočarali, možda ima veze s našom sposobnosti učenja i spoznavanja grešaka, zaista ne znam. Znam da su mene neki postupci razočarali jednom i bilo je dovoljno da si više nikad ne dopustim da se nakon toga osjećam jednako loše, doduše bilo je i onih koji me i dan danas rastroje.
O stvarima koje nisu naš problem sposobni smo razmišljati racionalno, ali da budem iskrena teško je govoriti u ime nekolicine ili pak večine. Teško je govoriti u ičije ime ako to nisi ti, jer da se dvaput rodiš teško da bi svijet razumi drugačije od načina na koji ga danas razumiješ. Teško da bi išta promijenio. Možda bi se redoslijed događanja malo drugačije odvijao,ali ipak to ne bi promjenilo da bi se sve što se mora dogodit ipak dogodilo. Ja bi možda ponavljala 3 razred umjesto drugi, ali opet bi godinu dana provela više u onom paklu. Možda bi pukla godinu dana kasnije kad je sve bilo us savršenom redu, a možda bi pukla godinu dana ranije kad ništa nije bilo u redu. Izvukla bi se opet na onaj svoj način da neke stvari ipak nisu u mojoj moći.
Nisu ni sada, ne možeš pomoći nekom tko nije spreman sam sebi pomoći. Ne možeš mijenjati ljude i ne možeš se prisiliti da drugačije osjećaš. Ne možeš ugasiti misli koje te oduševljavaju i rastrojavaju, ne možeš kontrolirati podsvijest na način da je gasiš i pališ kad ti je potrebno. Jedino što možeš je da sve što imaš prihvatiš takvo kakvo je i da ne dopustiš sebi da te to povrijedi. Jer ne postoji na svijetu stvorenje koje te može povrijediti više od tebe samoga/same. A sebi nanosimo bol samo jer se ne volimo, jer se ne cijenimo dovoljno, jer se smatramo bezvrijednim ičije ljubavi čak i vlastite. Ne možemo očekivati da će svijet razumjeti ako sami nismo sposobni isto.
Onog trenutka kad smo svjensi činjenice da možemo opstati bez ikog oko sebe i da nas to neće uništiti tek onda smo spremni opstati uz druge. Tek onda drugi mogu opstati uz nas. Odnosi su dobrovoljna robija ne egzistencijalna potreba o kojoj smo ovisni.
Da to pojasnim na svom primjeru iako možda nije najbolji primjer odnosa. Nekako moj najdraži pisac/maneken/nadahnuće je uvijek dobra usporedba za sve što želim objasniti. Ne mi nemamo nikakav odnos, mi samo dijelimo neke slične karakteristike,hobije,stvari koje volimo, ali se ne poznajemo ne na onaj realan fizički način u stilu da se tu i tamo čujemo ili da povremeno popijemo kavu. Zapravo to nije ni bitno za našu priču i za priču poantu koju želim reći. Dakle iako mi nemamo kontakt ja ponekad osjetim potrebu da kažem nešto ili da napravim nešto što znam da će tu osobu razveselit. Nisu to neke velike geste i nisu to neke velike riječi nego nešto jednostavno poput evo jer znam da to voliš i znam da te to veseli.
Vrijeme je Božića,najdražeg doba godine i možda me samo pere takvo raspoloženje, ali na kraju dana ipak poželim spakirati kutiju medenjaka i poslati na tu adresu samo zato jer ih voli,bez povratne adrese,bez ikakvog saznanja da dolaze baš od mene. Jer nije mi bitno u životu da se s nekim čujem svaki dan ili da ta soba zna da je se ponekad sjetim. Sjetim se i cure iz grčke s kojom sam se vidila jednom u životu iako o njoj već godinama ne znam ništa. Sjetim se i nekih ljudi koje ne poznajem i koji mi ne predstavljaju ništa u životu i poželim im osmjeh jer znam da su nesretni.
Koliko god da nekima to nerealno zvući sreća nije za svakog ista i mislim da bismo to trebali poštovati, ako već ne znamo razumjeti. Ono što meni donosi mir drugima stvara kaos, ali to ne znaći da im zavidim na njihovoj sreći, ova moja mi je dovoljno zahtjevna za održavanje.
komentiraj (0) * ispiši * #