Ima tako dana kad biste najradije pokorili svijet, ali ipak to ne možete. Jučer je bio jedan od tih dana. Jedan od dana kad sam se raspala od nemoći i nisan se mogla sastavit. Prvi put nakon dva mjeseca nisan si mogla pomoć, pukla sam. Ne bi opisivala kako mi izgledaju dani i kako ovo ssve izgleda jer meni je oduvijek to tesko i činjenica da je sada nimalo mi to ne čini lakšim. To ne znači da ne volim ljude oko sebe ili da im nesto tajim. Jednostavno ne mogu. Hvala svima onima koji pitaju i koje treba tješiti, hvala i onima koji ne pitaju sta mi olakšavaju.... Zaista hvala svima i unaprid se ispricavam ako kome ne odgovorim. Ne brinite se dobro sam samo ne mogu razgovarat. Cim budem mogla javim vam se.... Jer ima dana kad ni sa sobom ne mogu. I nije to zbog straha nije ni zbog zabrinutosti nego zbog cinjenice da zelim a ne mogu.....bar ne onako kako bi htjela. Zapravo osjecaj paralize i nemoci je jedino sta me oduvik u svemu ovome zivcira. I bjelina bez osobnosti....
Post je objavljen 02.03.2017. u 06:52 sati.