Kamen na duši i ostatak lunaparka

subota , 30.01.2016.

Pozdrav,ekipa.Prije nego počnem jer ne znam odakle bi uopće počela priču,želim vam se zahvaliti što ste svakog dana sve brojniji.Na Facebook stranici svakim danom je lajkić više pa tako ova Njena perspektiva postaje naša-vaša perspektiva.
Ovih dana se toliko toga izdogađalo da čovjek prosto ne zna šta bi reka. Za one koji nisu znali,mene je prije neka 3 dana krenilo probadat u prsima, ne brinite se s obzirom da još uvijek švrljam tu nije ništa opasno i još uvijek san živa. Srce mi kuca jednako snažno i ne preskače. Proboji su od živciranja. Inače prošli tjedan san doživila sigurno 2-3 živčana sloma i momenta kad san pukla po šavovima da se to na kraju manifestiralo kao probadanje u prsima. Doktorica mi preporučila tablete za smirenje i rekla da san mlada da bi nosila grudnjak. Onako wtf?
Inače laptop je bio na rušenju Windowsa, još uvik ne funkcionira kako bi triba,neće da mi uvede Firefox račun....Pomalo san luda,ali probadanje je manje nakon šta starog nema na jedan dan u kući,ali pustimo mi drame to samo širi negativne vibre.
Sinoć sam bila na noći muzeja,odlična prilika za umjetnike i ljubitelje umjetnosti da besplatno obiđu sve što jedan grad može ponuditi od kulture i umjetnosti.U staroj Splitskoj gradskoj vijećnici mogla se pogledati izložba digitalne fotografije od 60-ih godina do danas.Moram priznat jedna od interesantnijih izložbi,definitivno najbolja stvar je dupe mladog budućeg kustosa, studenta vjerojatno 4.godine povijesti koji je onoj dječici tako strastveno objašnjava eksponate, da sam čak i ja poželila slijedit ga svugdje. Šalu na stranu takvo dupe nisan vidila od stoljeća 7. kako bi se povijesno reklo. Ne brinite se dobit ćete lošu sliku toga,jer ja nisam neki vrsni fotograf, kamera na mobitelu mi je još i gora od talenta,a i crnjak mi je slikavat ljude po muzeju i to još da bude očito.
Sve u svemu jako dobar izložbeni primjerak s mojim lošim PR-om. U svakom slučaju krenila je 3. godina faksa,stalno san na predavanjima i terenima i nemam baš vremena pisat i kad imam uvijek je netko oko mene i nemam mira. Započinjem nekoliko projekata koji su više zbog iskustva nego zbog zarade. Tako da svakako ću vas izvještavat o svojim mukama, ne brinite se.
Inače da naglasim kako definitivna preporuka za vas je čitanje bloga "Dnevnik jedne dalmatinke" ne znam ko je cura,al brutalno je pogodila bit i definitvno zaslužuje pozornost.
Meni se opet smiješi upala uha i u ponediljak to moram provjerit.
Nad Splitom se ovih dana nadvila neka magla,moram priznat podsjetilo me na Zagreb iako magla Splitu ne pristaje.Ona nekakva smirenost koju daje Zagrebu i koja ga oplemenjuje ovdje djeluje turobno i bezvezno.Split treba jake kiše i mirne sunčane bonace,svaka druga situacija ga ubija.Ubija mu karakter.To vam je kao da u sred Zagreba vidite kako puše bura.U vašim očima to više ne bi bio isti grad, osjećali bi se kao da ste se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Moram priznat da se veselim ovoj godini.Do Božića ću imat poslovni plan za svoju firmu i nadam se dovoljno kontakata u Zagrebu da mogu krenuti raditi makar trebala putovat 400 km amo-tamo.
Nekako za sada sve izgleda obećavajuće, al nikad ne znaš. Svijest i podsvijest često puta prevare jedna drugu.
Zapravo i nemam danas puno za reći jer pola toga je negdje usput ishlapilo u ovoj mojoj jurnjavi za obvezama,a kad misao ne zapišete,izgubili ste je.Do sljedećeg javljanja uživajte u genetskoj umjetonosti.Mislim da nije klesano čučnjevima,a možda se i varam.



komentiraj (0) * ispiši * #

Sudar svjetova

ponedjeljak , 25.01.2016.

Danas se nad mosorom nadvili oblaci,od brača je dopiralo sunce,a nad Splitom sudar svjetova,dok se on odlučno odupire tom nebu iznad sebe.Zoki uvik kaže kako je Split izgrađen na dišpetu.I ja se tako osjećam ovih dana,kao da se u meni sudaraju svjetovi,a ja se odlučno odupirem tim olujama,vozim kontra njih,a osjećam potrebu da bježim.
Drama u 3 čina mi je puna kapa.Besmislenih drama,bez ideje.Osjećam kako mi je granica praga tolerancije sve tanja.Neman više snage da prešutim gluposti,a neman živaca ni za bitne stvari.Nekako san u fazi da si tražim obveze i da se pokušavan zaokupit svime samo da budem izvan kuće,jer u kući ću poludit.
Uvijek sam smatrala da dom treba izgledati kao utočište.Da kad uđete kroz ta vrata u ta 4 zida osjetite svu ljubav ovog svijeta,da osjetite svu tišinu,sav mir koji možete proizvesti.Nije to samo stvar vaša 4 zida,to je stvar podneblja.Netko se osjeća sigurno u oluji,bonace mu unose nemir zbog statičnosti.Ja pak nekako uvijek težim unutrašnjem kaosu.Zagreb ima takvu energiju,izvana je statičan,cirkulacija je statična,a opet ima neki kaos u tom uređenom sistemu,kaos je u ljudima,to mi više paše.Split je cijeli kaotičan,kaos je na svakom koraku,kaos je javan,svi ga poznaju,ja ne mogu poreg svog kaosa na leđima nositi još 10 tuđih.Tuđih koje nisam tražila.
Možda san luda,ali Split mi nikad nije djelovao kao utočište,nikad nije pružio sigurnu luku mojim olujama.Zagreb pak mi pri samoj pomisli pruži tu zaštitu.
Još uvijek vidim samo njega,još uvijek iako fiktivan,tu je prisutan.Zagreb i sve što nosi u sebi.
Zadnjih dana sam konstantno negdje samo da se maknem od tuđih oluja,mičem se iako ne znam kuda se mogu sakriti.
Snalazim se ja u tom kaosu,navikla sam se na njega i dio je mene,ali umorna samo od njega.Kako je moj najdraži jednom rekao:

"Rijetko se zadržavala. Gotovo uvijek nekog okrznula, ali nikada nije osjetila. Nitko nikada nije osjetio nju. Ne, na način na koji je htjela. Na način koji je željela. Zato je bježala. Dok su svi bili kiša, pokušavajući stvoriti oluju, misleći da joj treba moći parirati, sve što je ona tražila bilo je sklonište. Mirna luka. Mjesto na kojem može odmoriti. Svoje misli. I ostaviti svoje kovčege, koje je već predugo nosila." D.Pelić

Nije me briga da mi netko parira,šta se mene tiće ni ne treba mi netko da mi stvori utočište,bila bi zadovoljna i samo činjenicom da se mogu maknuti iz oluje.Bila bi sretna samo zbog razloga da mogu nastaviti napredovati u ovome što jesam bez da mi netko sa strane smeta,bez da netko suprotno mome smjeru puše vjetrove.Zaista bila bi sretna samo s bonacom u svojoj okolini.Ako već negdje mora puhati nek puše daleko od mene,nek me pusti prema cilju.
Zadnjih dana san uhvatila sebe u mislima,da bi se svega odrekla samo za dva dana mira i tišine.
Nakon svega zaista mi ne treba da od živaca puknem toliko da počnem hiperventilirat,zbog tuđih gluposti.Zaista mi ne triba drama u životu.Ja nisam lik Shakepearove drame da želim gledat mrtvi prvi red publike.Zaista neda mi se.

Uletija mi je virus u laptop,mobitel je na izdisaju,živci su svima sve tanji,pa i meni.Nikad nisam mislila da ću se naći u ovom stanju i počinjem misliti kako je stvar ozbiljnija nego prije koju godinu kad san stvarno uzimala tablete protiv depresije.Nisam depresivna,luda sam,ne mogu podnit stanje u kojem se nalazim,sredina me guši,atmosfera me guši,osjećam kako se utapam u kaosu kaosa.Ne želim sebi takvu sudbinu,ne nakom svega.Ne smijem se pomiriti s time,radi sebe,ali i radi drugih.Tek bi onda bacila u vjetar 22 godine borbe protiv oluja.Bacila bi sve u pijavicu,da se sada prepustim i pustim da me odnesu.
Ne mogu ni pod koju cijenu.Znam da nisan jedina osoba na svijetu i znam da ima još ljudi s ovin problemima i iskreno se nadam da in pomaže bar činjenica da razumin kako im je.

Ništa na svijetu nije vrijednije od vlastitog mira.Znate onog mira koji nosite unutar sebe.Danas san razmišljala malo o tome između ostalog.Mislila san kako moja podsvjest za utočište mi daje određenu sliku(prostor,osobu,atmsferu) i kako nisan sigurna bih li spremno uhvatila tu istu sliku da se uprizori.Nisam sigurna bih li uopće prepoznala to kao trenutak sudbine ili bi opet sve prepustila slučajnostima.Možda je to zbog mene,jer mislim se kako ja trenutno nisan bonaca,nego oluja i kako ne želim nikome zaljuljati tlo na kojem stoji.Niti želim da me netko trpi na pola puta prema podu.Kad sve krene nizbrdo ide do kraja,mala je vjerojatnost da će netko to kotrljanje zaustavit,jer heroji si fiktivni likovi,ali jednu stvar sam ipak zamolila nebo,a to je da ako zaista postoji netko tko je spreman stvoriti utočište mome kaosu nek ne dođe prekasno,nek ne dođe kad potonem na dno pokraj Titanica.Sve drugo više manje mogu podnijeti,osim činjenice da bude prekasno za napredak.


komentiraj (0) * ispiši * #

Sve dok dišem imaš me

subota , 23.01.2016.

Čudno mi je kako uvik uspiješ ispast tako pozitivna.Nemate pojma koliko je to slatko za pročitat u 1:40 ujutro od stranca koji vas ne poznaje.Kako ti uvijek uspiješ pojednostavnit baš svaku situaciju,je najdivnija stvar koju možete čut u 10 ujutro na prvoj kavi,od najbolje prijateljice.Da jednostavno je pojednostavnit kad su drugi u pitanju,jednostavno je bit prepun optimizma kad nije tvoja stvar.Kad je riječ o nama samima to nam već teže ide.Pozitivnost nam se uvijek izgubi u vlastitom očaju,ali lijepo je što je prenosimo na druge u trenutcima njihove destrukcije,netko nam ponekad pozitivno uzvrati u trenutcima naše.Ništa nije bez razloga,pa tako ni propast.
Moja profa iz poslovnih komunikacija je genijalna ženska,rekla mi je sve što ja već znam,ali rekla je to tako da san je poželila uzet za ruku i povest kući.Kad uđe u prostriju imate osjećaj da je sve puno vilinske prašine.
Kada san počela pisat ovaj post u glavi mi je bilo neda mi se sad,sutra ću dovršit.Sada dva dana kasnije mislim si o čemu sam tila pričat?
Uglavnom inaće ovih dana se događa sve i ne događa ništa.Iako nisan tila pričat o frustracijama opet,nekako kad bolje razmislim pozitivni smo po pitanju tuđih problema,jer onda naši izgledaju minimalni,pa nam bude lakše stoga sam odlučila ipak sve podieliti s vama.Bar one smiješne stvari.

Projekt u Zagrebu je proša neočekivano glupo.Dakle investitor je toliki klaun da ponekad se pitam zašto ova država jednostavno od sebe ne napravi zabavni park,pa na granici jednostavno naplati ulaznicu.Sigurno bi brzo izašli iz krize,ali vratimo se na priču.
Dakle nekoliko smješnih činjenica.
1.Oglas:Tražim studenta dizajnera interijera!
2.Ja šaljem upit mailom i naglašavam da sam u Splitu i da imam vremena i da mi nije problem doć u Zagreb
3.On šalje polovične tehničke podatke.Ja napravim 2 idejna rješenja nekako iz toga i govorim cijene tehničkih nacrta i 3D modela.
4.On se slaže s cijenom 2D,ali 3D mu je napuhan,ja objašnjavam kako je potrebno znanje i vrijeme za oba i da se to naplačuje.Na šta on dalje mene uvjerava kako on radi u sličnim softverima i kako relativno brzo sam složi sve.
I onda si ja mislim koja si ti budala,radiš u 3D-u i ne naplačuješ svoj rad.Idijote i još zoveš studenta da ti radi besplatno
5.On ima arhitekta koji će mu napravit tehničku dokumentaciju,da on ima arhitetka ne bi on meni posla polovičan tlocrt.Moj rođak od 4 godine bolje bi izmirija stan,a ako mu je arhitekt radija onaj nacrt žali bože vremena koje je potrošio na arhitekturu.
6.Na činjenicu da ako uplati polog od pola iznosa za projektnu dokumentaciju što iznosi cca. 600 kn i da ću ja izać na teren on kaže da je skeptičan da plača ljudima koje nikad nije vidia.
Vratimo se na početak nakon 6. stavke....Oglas je izdan na internetu,treba je računat na ovakvu situaciju.Druga stvar živimo u 21. stoljeću imaš ime i prezime proguglaj jebote.Eto di smo došli.Da ljudi srodnih struka idu zajebat jedni druge.

Inaće za one koji žive izvan lijepe naše ili jednostavno ne pale tv.Imamo vladu,koja eto ima bizmis plan i održali su poslovnu prezentaciju i lijepo ispričali svoju priču kako bi oni i što bi oni.
A ovi naši kapitalci,ovi naši prisutni od stoljeća 7.-og oni se stali raspravljat o '45 i '91.Ko učenici koji ne slušaju na satu pa kad ti govoriš o kvantnoj fizici on krene odgovarat francusku revoluciju.Djeco saborski zastupnici kako ćemo zaradit pare i zaustvait odlijev mozgova?Pa znate šta mislim da odgovor negdje u '45 oj dok je Tito bija živ!
Moram priznat ne cijenin Karamakra,jer lik nit smrdi nit miriše ali jednu stvar je dobro reka:
"[SAD VIDIMO TKO JE DIJELIO HRVATSKU] Teško je vjerovati o čemu cijelo jutro u Saboru raspravljaju zastupnici SDP-a i njihove koalicije. Nakon četiri godine gospodarskog i socijalnog propadanja države oni raspravljaju o fašizmu i antifašizmu kao da je to najvažnije pitanje budućnosti države. Retoričkim replikama Sabor pretvaraju u teatar odbijajući shvatiti da njihova gluma više nikom nije zabavna. Tu predstavu smo gledali preduge četiri godine. Zar nam moraju i na odlasku pokazivati čime su se bavili dok je gospodarstvo u državi propadalo."

Druga pak stvar koju izuzetno moram pohvaliti je činjenica koju je rekao naš novi premijer from Canada!
Da se u mojoj firmi raspravljalo o fašizmu i antifašizmu propali bi brzo.Na hrvatskom boljem od pola stalnih stanovnika hrvatske,od stoljeća 7.-og.
Sve u svemu,ako mene pitate izglasavanje povjerenja vladi je bila definitivno neki pokušaj stand up komedije.Poluuspio pokušaj.

Nadalje jučer sam bila na sajmu vjenčanja i svatila jednu bitnu stvar!Neman se namjeru udavat,ne želin vjenčanicu,ne želim catering,balone,silno cvijeće koje će uvenuti za nekoliko sati.Zapravo neda mi se uopće i nikako to prolazit,cili taj maskembal.
Možda za 5 godina budem govorila drugačije,ali čisto sumLJam.Inaće hit na vjenčanjima je postala crna boja,mislim da je to jer su ljudi konačno shvatili tamnu stranu cijele priče.

Zapravo pokušavan i trudim se ne pratit ove medije i stanja svijesti oko mene,ali ipak nekako me dotaknu,dođu do mene i moram nešto reć iako mi se neda.Dosadno je i zamorno,a opet s druge strane jebeno komično koliko je nisko pala ljudska inteligencija.
Vi ekipa uživajte u ostatku nedilje ja idem dovršit nacrt koji me košta sloma živaca jučer i odo opet u Spaladium arenu malo uživat u sreći.
Pokušajte ostat pozitivni,ako već ne možete pošaljite sve u kurac i otiđite na himalaju letit s Budom ili u amazonu vatat anakonde ili u pičku materinu,ako van se mater složi s tim.

komentiraj (0) * ispiši * #

Mačkov slikoviti putopis oko svijeta

srijeda , 20.01.2016.

Ne jednostavno ne mogu.Pokušala se ne osvrnuti na medijski skandal by Modni mačak,ali cila priča se širi ko virus da ja jednostavno ne mogu šutit o tome.Jednostavno ne mogu ne reči nešto sarkastično i cinično na kompletnu temu,ali prije nego krenem.Jedini članak na tu temu koji je doista vrijedan čitanja je naravno onaj Grge Zečića za Buro 24/7.
Nadalje mačkova slikovnica u vidu njegovog instagram profila je navodno prepuna photošopiranih slika njega na destinacijama na kojima nije bio.Sada je li bio ili nije bio to je manje bitno,ali svakako trud mu treba priznati.Učenje softvera poput photoshopa nije nimalo jednostavan zadatak i sigurno mi je trebalo minimalno godina dana da nauči osnove,a kamoli naprednu uptrebu istog.I stavimo po strani mačića i njegovu mamicu u skupim krpicama i činjenicu da je prenakvarcan ko da je sad ispali pilić s ražnja,znate onaj kad poprimi onu lipu smeđu sočnu bakrenu bojicu da ga poželite pojest dok se još vrti.Naš najdraži mačor je navodno uspio dokazati u jednom interviewu da je uistinu posjetio sve destinacije.Je li ili nije sada je manje bitno.Naš mačkasti se proširio internetima kao virus.Toliko medijskog prostora nije dobio ni Charlie Sheen nakon priznanja da ima ADIS.Dakle,micek se širi brže od sifilsa.Širi se toliko da su ljudi krenili masovno photoshopirat njegove slike na destinacijama.Zapravo ako to sve sagledamo u kontekstu slikovnice,Markić se treba ponositi svojim sudržavljanima.Unatoć svim problemima koji nas more,mi smo generalno kao društvo našli vremena,da maciju pomognemo ispričati priču do kraja,dali smo joj nastavak.
Već vidim knjigu,jebote koje bi pare zaradila na izdavanju iste.Mačkov put oko svijeta autora hrvatsko društvo.
Pokrovitelj bi mogla bit komodno hrvatska država.Ipak je ovo događaj od društvenog značaja.
Tako je naš Mačić proputovao svijet u mjesec dana od Špičkovine do mjeseca.Ma šta ja govorim pa čovjek je otišao i izvan kugle zemaljske,preko noći.Stvar je toliko zabavila ovaj napaćeni narod da je osnovana grupa Škola Photoshopa Marka Grubnića.
Da se ne zajebajemo ozbiljno razmišljam da čovjeka pitam za poneki savjet jer pred menom je cijela godina učenja Photoshopa.
Nadalje,da se osvrnem na članak Grge Zečića.Tko je zapravo Modni mačak.Stilist.Kao neko tko svakodnevno susreće stiliste s obzirom da dijelimo iste hodnike iz druge ruke znam da to nije nimalo slično ovome što maca radi.Stilizam je jako stresan i naporan posao i zahtjeva mnogo znanja o svemu i svačemu.Od mode i praćenja trendova,preko poznavanja materijala,arhitekture,interijera,pa čak i elemenata režije i postavljanja kadra.
Putovanja preko cijele planete s jednog snimanja na drugo i to ima svoju cijenu.Da je hrvatsko tržište neplodno za takvu vrstu posla to već znaju i ptice na grani,(mačak ne dirat ptice!)
Mačak je tu profesiju svakako ismijao svojim istupima.Iskreno ni Neven Ciganović nije mi najsimpatičnija osoba na svijetu,ali za razliku od Grubnića svakako uživa veće poštovanje s moje strane.Osobno znam da posao stilizma nije toliko ne zahtjeva i besmislen koliko izgleda.Da se ne lažemo,nije ni vizažizam,ni modeling,ni dizajn.Kao relativno malo tržište za takve kreativne smjerove uspjeh nam je u startu otežan,a klaunovi poput Fashion Kitty nam svakako umanjuju šanse dodatno.Ne toliko zbog činjenice da oni loše rade svoj posao,koliko zbog činjenice da medijski prostor pune glupostima nebitnim za ono čime se bave.
Nije to problem samo Marka Grubnića,da ne ispadne sada da sam samo njega pikirala pa ne puštam,problem je to večine naših iole medijski prisutnih osoba.Pa sjetimo se samo neponovljive,jebemu ne mogu se sitit kako se zove,krenula sam u potragu za imenom,a onda san naletila na još cilu hrpu klaunova,da san jednostavno zaključila kako je uzaludno.Mi hrvati smo ko društvo svi kolektivno u kurcu i nek me ne jebu danas oni moralisti kojima je strašno čut kako ženska beštima.
Unaprid vam kažem da odjebete u skokvima.Uglavnom da se vratimo cirkusu.
Atrakcija imam u svim sferama života,od politike do jet seta.I bit će nan tako vjerojatno zauvik,jer možete vi imati najbolju namjeru da napravite mnogo,ali promjeniti nećete ništa dok se ne promjeni svijest ljudi.Naša svijest je zaplea u '45-oj a onda je preskočila u '91 i još uvik je tamo.Kad nam je dosadno samo cijelu situaciju okrenemo na zajebanciju,uzmemo nekog za dežurnu budalu ili koliko je pametan ko naš micek,sam od sebe napravi budalu pa nam skrati vrijeme potrage,a mi se uvatimo tog jadnika ko pijan plota,pa udri.I tako dok se cila baza ne izliže ko radno odijelo u doba komunizma.
Uživajte narode i dalje u Mačkovoj bajci put oko svijeta u 24 sata jer 80 dana je za pičke.
Bolje da se ne zamjerimo mačkiću da nas ne pošalje u Špičkovinu.


komentiraj (0) * ispiši * #

With the beast inside,there is nowhere we can hide

utorak , 19.01.2016.

Ima tako dana kad se nikom neda ništa.Takvih dana niti vam se ne ustaje iz kreveta,a pogotovo da odete do kuaponice pa se fino istuširate,upicanite jer svijet samo čeka na vas.Ma zajebi ti te priče.Jesen donosi melankoliju,zima je nastavlja i znan kako uvijek pričam kako volim zimu i zaista je volim.Obožavam je,samo zima u Splitu ima jednu manu,a to je bura.Bura mi sjebe sinuse i glava me boli ko ga je tempirana bomba unutra.Ma jebeš i to kad je bura preladno je,toliko je ladno da nema šanse da se ustaneš iz kreveta ako baš ne moraš i možda san tipična spličanka i možda mi svaki kurac smeta,ali jebemu,šta ne bi ta bura mogla samo zbog mene malo za promjenu ne puvat.Šta ne bi moga samo zbog mene bar malo past snig,za promjenu,da se malo razveselimo bijeloj idili.Ma šipak,nisan ja te sriće.

I obećajen unaprid da neću grintat i žugat na vrime,sutra je predivan dan i ja sam predivna unatoć svemu i idemo predivno popit kavu ujutro u predivnu kafanu s predivnom osobon dok je vani predivno jer svanuo je novi dan.
Okej,dosta optimističnog preseravanja,triba mi neki dop.Triba mi da nekom nečim poljuljam tlo pod nogama ili da meni netko poljulja tlo pod nogama.
Triba mi da nekog poželim istovremeno zagrlit i opizdit s nećin po glavi,možda najbolja sutra stvori takav efekt.
U zadnje vrime san primjetila da neman volje za neke ljude.Neki su mi postali previše.Skužila sam da krenem pista poruku DSK i izbrišem je napola puta i odustanem od ideje da je pošaljem,jer nekako neda mi se slušat isprazne priče,a opet s druge strane ni ona se ne javlja,pa šta da iz toga pretpostavim osim činjenice da je nije briga.
Taša je zadnji put zaključila da san se naljutila jer je rekla da previše vrimena provodim na chat-u,na šta san joj ja odgovorila ne vidim poantu tvoje zabrinutosti oko nećeg tako sporednog.Od tada se ne javlja,a meni se neda slušat o ljudima koje ne poznajem,a ona voli pričat o njihovim glupostima.

Sve je to lipo,ali kako te može zanimat netko koga ne znaš i vjerojatno ga nećeš upoznat.Ne znan jesan samo ja luda pa svoje prijatelje bar jednom upoznam da se znaju prepoznat na ulici.Nitko ne kaže da moraju pit kave skupa,ali ono bar da se znaju iz viđenja.

Da sam glupa po pitanju činjenice da ne znam ljudima reći da odjebu.Jesam!Ali nekako mislim da pored toliko loših stvari na ovom svijetu to i nije najgore što nosim u sebi.Protekli dani su bili psihički iscrpljujući,ne vezano za ove vrste odnosa.Postoje neke stvari o kojima čovjek baš i ne može pričati,niti je spreman.Tako ni ja nisam spremna suočit se sa svim demonima.Nisu toliki problem moji demoni,na njih sam navikla,ali kako se nosit s tuđim demonima,pogotovo ako se ta osoba ne zna nosit s istima iako su njeni.
Kad su demoni u pitanju mogla bi do preksutra pričati.Nekako mi se čini da se ovaj blog umjesto optimističnog pretvorio u privatni opis subjektivnog pakla.Onako ko voli horore,možda mu i bude zabavno.
Koliko sam istinitih horora ispričala i proživila proteklih dana mogla bi knjigu napisat,ali to onda više ne bi bilo inspirirano i nadahnuto onim kim uistinu jest.
Pokušavan potisnit sve te subjektivne drame,pokušavan ne mislit i nastavit po svom ritmu,koliko god da je neizdrživo.
Ponekad me iznenadi moja intolerancija,dok drugi samo primječuju moje strpljenje.Kako je moguće da oni vide ono što ja doživljavam suprotno.
Očito je kao i uvijek stvar pespektive.


komentiraj (0) * ispiši * #

Ne sudi po koricama,one nisu sadržaj

ponedjeljak , 18.01.2016.

Imate tako tih dana kad vam se cijeli svijet sruši zbog gluposti...Jedan od mojih dragih pisaca rekao je negdje....Zbog malih stvari najčešće propadamo....On je to govorio u pozitivnom kontekstu..Moj kontekst je nažalost totalna suprotnost svemu što je on time htio reći...
Razlog zašto se moj svijet srušio ovaj put ću preskočiti,jer toliko je tužno da se uopće ne isplati pričati o tome....Toliko tužno da je smiješno koliko je glupo....I zato ostavit ćemo to za neke bolje momente...Ali recimo samo,da nevolja nikad ne dolazi sama i da kad stvari krenu nizbrdo nastave se kotrljati,koliko god da se vi pokušavate zaustviti...

Danas san pogledala film Exit trought gift shop by Banksy....Inaće Banksy je street art umjetnik iz Londona i neću prepričavat film da ne spoilam onima koji ga imaju namjeru pogledat...Sve šta ću reći je da se zapravo ne zna jel film sniman o samom Banksy-u ili je glavni protagonist još jedan Banksy-ev projekt...

Danas sam slučajno ili namjerno naletila opet na jedan citat koji me podsjetio na neke moje "mušice".Oduvijek govorim ljudima da ne sude knjige po koricama,jer one ne pričaju sadržaj.Da korice ne pričaju priče svima je odavno teorijski jasno,praksa nam pak svima često puta zakaže.Meni je i dalje fascinantna ta podudarnost u mišljenjima glede određenih stvari.Još uvijek mi je fascinantna činjenica da s nekim istovremeno izgovorite istu rečenicu u isto vrijeme.Da istovremeno udahnete i izdahnete istu misao.Što se korica tiće,one su kao omot papira.Znate ono kad odete u knjižaru kupite vodić kroz neki grad i zamolite tetu da vam to fino zapakira za poklon.To je najgori poklon ikad osim ako baš oosba ciljano nije tražila to,ali da se ne lažemo gradove je uvijek lijepše obilaziti ulicama nego papirom.Uglavnom,kad razmotate taj divni papir,maknete šarene vrpce,selotejp i ukrase,tek onda vidite što je unutra i razočarani ste,jer očekivali ste poeziju,očekivali ste roman,beletristiku,a dobili ste vodić.
Nek se nitko ne uvrijedi.Ali korice su tu da prodaju knjigu.I vodić ste uzeli jer je lijepo izgledao,ali u principu nikom se ne dopada ono što piše unutra,niti ono što vidite unutra.

Nije bitno koliko će drugi nahvaliti tu istu knjigu,nije bitno koliko će se o njoj pričati.Knjiga nije knjiga,ako u vama ne probudi nekakav osjećaj.I sad ja zvučim kao neki stručnjak za knjige ili član književnog kluba,ali nisam ni blizu toga pa ću ovu temu s knjiga prebaciti na ljude.
Dakle kao što knjigu ne čine korice,tako ni čovjeka ne čini odijelo.Autorica bloga Dnevnik jedne dalmatine oštro se obrušila na te i takve i u pravu je,pa da sad ja ne citiram nju od A do Ž slobodno pročitajte.
Nije bitno koliko skupo izgledate,bitno je koliko skupo vrijedite ili u današnjem slučaju koliko skupo izgledate i koliko jeftino vrijedite.Koliko jeftino izledamo je očito večini manja briga,jer korice su najbitnije,stoga je bitnije izgledati skupo,makar to bilo kao ruska kurva jer one jesu naskuplje.Za njih ortodoksne to i nije previše čudno jer pola ih se rodilo s dijamantima u rukama,a druga polovcia je odlučila nosit dijamante u rukama.Ovde u nas na kolektivnom balkanu,niko skoro nije vidia ni D od dijamanta i to je samo riječ u jeziku koja svima izgleda kao 8 svjetsko čudo.Pa čemu onda hinit da si nešto što nisi,svi znamo da si cirkon jer si više od toga ne možeš priuštiti.Čast iznimkama,koji rade i zarađuju i imaju si vremena ponekad priuštiti nešto skupo i rijetko.Ali originalni proizvodi nikad nisu bili problem i uvijek su znali svoju vrijednost.Ljudi koji si sami priušte mnogo rijetko se razbacuju time i jako su umjereni i odmjereni.
Vratimo se na kopije kopijine kopije.Lako je tuđim raspolagat,oduvijek je bilo.Vjerojatno jedna od najlakših stvari na svijetu.Svi ti silni ljudi koji voze auta od firme,imaju mobitel od firme pa se kurče s tuđim.Koji žive u smještaju koji plača firma.Lako je živit s tuđom lovom.Takve da pitate bi li popušili nekom za milijun dolara reć će van da ne bi,jer oni su zbrinuti.Da pitate studenta koji se jebe sa poslovima i posličima i pritom studira i pokušava šta manje ovisit o roditeljskom buđetu on će van reć da bi popušija i za 1000 kn samo da ima malo više ili da olakša svojima jedan mjesec života.Prioriteti,jebi ga nisu kod svakoga isti.
Dobar primjer gluposti ljudskog uma je i situacija di moji kolege upadaju u ozbiljne poslove na projektima koji uključuju ozbiljne novce i misle da nekakav nesigurni projekt u kojem neće bit isplaćeni nije vrijedan njihove pažnje i vremena.Nemam ja ništa protiv ako se njima ne surađuje na projektu,ali ćemu stav nema šanse da radim ako mi se neće platit,jer do jučer smo radili tako.I nije stvar što smo radili besplatno,jer sve je to iskustvo,ali do prije koji dan si ulazo/la u diskusiju oko naplate plačenog projekta,uvjeravajući mene da skupo razmišljan,a sad ti odjednom smeta činjenica da možda nećeš biti plačen.
Ništa na ovom svijetu me ne živcira više od licemjerja.Misli ti slobodno da si Bogom dan i da zaslužuješ sve najbolje,ali nemoj mi prodavat priču da ne misliš tako.Reci ja sam to i to i stoj iza toga.
Nek selo priča laži i obmane,ali bar ti budi iskren po pitanju sebe.Nemoj sam sebe prikazivat nečim što nisi.



komentiraj (0) * ispiši * #

Ljubav se množi kada se dijeli

petak , 15.01.2016.

Otkrila sam jedan novi blog.Dnevnik jedne dalmatinke...Podsjeća me malo na mene,ali ipak ja sebe baš i ne vidim u toj njenoj tematici.Cura piše o tragedijama Splitskog društva....Razmišlja izvan ove kašete brokava i sviđa mi se to što čitam...
Nisam baš previše razmišljala o svemu tome do sinoć....
Sinoć sam vodila jedan razgovor na temu mog prethodnog posta i dotakla sam se jedne situacije koja je zadesila meni nekog bliskog....
Nisam se baš nadala da ću doživit da mi jedan momak kaže:"pa vidi kakvo je ovo društvo došlo,da on curu želi jebat eto čisto zato da je jebe,a ne zato jer je voli"...moran priznat ja san tu nastupila još oštrije s pričom:"šta sereš koi kurac oćeš mi reć da je vama isto jebat ko stroj ili jebat s osjećajem"...pa to nije to san ti i reka....
Uglavnom momak je osudio situaciju,a ja san ga napala iako razmišljamo jednako....Društvo je u kurcu....
Nova online literatura i sinočnji razgovor nemaju nikakve veze,ali nekako lijepo je znat da nisu svi tako sirovi i da netko još uvik sanja kako nije sex jedina stvar koja vezu čini uspješnom.....Daljnji zaključak je bio,pa dobro mi nečemo jebat,mi ćemo svaku večer razgovarat i nek me odma zaobiđu brižni pozivi dežurnih dušebrižnika kako bi trebala htjet i radit u cilju više od ovoga što imam u ovom trenutku....
Nek me zaobiđu sa svojom lažnom srećom i namištenom predstavom za javnost....Jer da je to sve real thing,ne bi se toliko trudili da svima dokažu da je real thing.....
Imam sad već nekoliko prijatelja koji su u kompletima i vidim razliku....Ima onih koji su iscrpljeni od obeza,na licu i vidiš umor,ali kad te vide zagrle te onako iskreno i nježno da ne povjeruješ da je moguće i ne trude se da ti pokažu koliko su sretni,jer znaš da jesu...Vidiš to kad se pogledaju,osjetiš tu opuštenost da i kad svi zašute opet osjećaš ljubav kako probija zidove prostorije....A fala Bogu ima i onih koji se trude da ti pokažu koliko si ti zapravo beznačajan u njihovoj sreći i kako dok ne nađeš svoju zakrpu i dalje si obična krpa,ne fancy krpa,nego obična štraca.....Jer oni imaju svoj fency dodatak....
Zašiven ili zaljepljen polagano ili prebrzo vidit ćemo kad se rasapdne.....Kad nešto popusti...
Neman ja ništa protiv ljubavi,nek su ljudi sretni,ali nek dramu ostave za teatar....I nek me puste da uživam u svojoj sreći.....
A činjenica jest da se svako jutro probudim s osmjehom na licu makar na jastuku pored sebe ne vidim ništa osim jastučnice ili eventualno psa,ali jasučnica miriše na omekšivać i pas je sretno klupko dlake....
Treba znati biti sretan i kad nemaš mnogo.....Znam da nama priče o siromaštvu i sreći i problemima i sreći izgledaju suludo.....
Izgledaju nam suludo jer mi u startu imamo mnogo....Što više imaš manje cijeniš,što prije dođeš do toga,prije i izgubiš....Manjak samopouzdanja naša je hidrogneska bomba.Znate onakva kakvom se žuti igraju tamo po Aziji.....
Uvijek zaboravljam kolika si faca i koliko si hrabra i kolika muda imaš....To slušam zadnjih nekoliko dana,od nekog totalno izvan moga svemira,od nekog iz neke druge kamene galaksije....Neka međudimenzionalna komunikacija.....I nek sam vještica i nek umirujem uragane i nek se ne bojim tigrova i nek sam faca zbog činjenice jer volim snig i hodan po kiši bez kišobrana i uvik s cvikama,nek se ne bojim krupe i potresa....Pa sve i da je osoba s druge strane monitora totalna suprotnost tome,nek je najveća pička u svemiru,vječni petar pan,dijete s igračkama,luđak u kompletu....Sama činjenica da znam da ću 4 sata provesti pišući bez da razmišljam,smijući se bez da moram shvatit bazu.....Činjenica da znam da će se osoba smijat i da ću bit sretna jer sam usrećila drugog i mene čini sretnijom....Ljubav se množi kada se dijeli...
Hakuna matata,filozofija.Nek lavovi dižu buku i dalje su najmekaniji na dodir....

komentiraj (0) * ispiši * #

Life is tricky baby,stay in your magic

Ne sanjaj,bude jezivo!Kad ti netko tako poželi laku noć onda znaš da zna da istinu.Da,snovi su jezivi,znam ja i svi mi koji sanjamo i toga se sijećamo,znam ja i svi oni koji predviđaju....Slučajno...Ona mala vojska ljudi koji znaju da je to talent koji treba cijeniti u sebi i ne živjeti od njega....
Neću govoriti o poslovnom aspektu snova i predviđanja....Govorit ću o onome što je ujedno fascinantno i zastrašujuće istovremeno....
Većina ljudi se ne sijeća svojih snova,mene je to oduvijek zanimalo,pa sam malo istraživala.....Ne toliko kao neki da tome posvetim cijeli život i vrijeme,ali povremeno bi me zanimalo pa bi proguglila....Ne pričam o tome svakome,niti o tome pričam često,kao što ni ne pričan o činjenici da san imala leukemiju prije sad već više od 15 godina....Nije to stvar koja meni smeta ili kako već...To su jednostavno činjenice koje se ne tiću svakoga.....Osobne su,a kad je nešto osobno samo V.I.P. populacija vašeg svemira ekskluzivni pristup.....Nekim ljudima ne kažete jer znate da neće razumijeti,nekima ne kažete jer znate da ih to zamara ili pak zato jer nije bitno za vašu prirodu odnosa.....
Isto je sa snovima i predviđanjima.Postoje ljudi koji točno znaju o čemu pričate,a postoje ljudi koji će vas gledat ko kompletnog luđaka....Neki će vam se divit jer pogodili ste ishod situacije na temelju 10 minutnog poznanstava,njima izgledate ko jebeni mađioničar..."Wow,kako si znala?"Znala sam! jednostavno,ne treba bit maher da pročitaš ljude,samo trebaš bit spreman na bilo kakvu verziju priče....Znate ono kad pišete knjigu pa je date onom nekom liku da je pročita prije nego je izdate....On zapravo ne zna šta ga čeka,on čita nepoznanicu,kad završi kaže okej,dobro je ili je loše,trebalo bi promjenit taj i taj dio....Tako i ja čitam ljude kao zasebne cjeline,ja ih kasnije ne korigiran,jer večina njih nije ni vrijedna izdavanja....Nije moj žanr,pašu više nekom drugom izdavaču...Da se dalje ne odmičem od teme,vračam se na snove...Prije spavanja obično osobi s kojom pričam kažen lipo sanjaj,nekako mi je osobnije nego da kažem laku noć....Laku noć kažeš globalno,svima,to je univerzalni pozdrav pred noćni rastanak....Lijepo sanjaj kažeš nekome kome zaista želiš lijepe snove.....
Ne sanjaj,jezivo je!Kažeš nekom koga razumiješ....Kažeš nekom tko te plaši i fascinira istovremeno.....Koliko god da zvuči suludo....Nitko ne voli proroke,ljudi ne vole kad im netko providi budučnost...Nitko ne želi proročansta babe Vange koliko god ona istinita bila,svi se boje vještica u svojoj blizini...Lijepe su,s crvenim kosama i jakim ružem,u crnim haljinama,s šašavim šeširom,s metlom u ruci.....Ali koliko god da te privlače toliko te tjeraju,bojiš se,jer začarat će te....Vještica je....Izdominiran si strahom iako nikom to nije bila namjera...
Glupo će zvučati da počnem pričat o magiji i kako ona postoji,dio ljudi će se složiti dio neće,bilo kako bilo,magiji treba pristupati oprezno....
Nije magija kotao vode na vatri pa da u njega dodaješ žablje krake,tri trake paukove mreže i oko krokodila,pa to sve dađ na ispijanje uz keksić umjesto šalice čaja....Magija je ono kad osjetiš da letiš iako hodaš po tlu....Magija je kad pomisliš da ne možeš voljeti više nego šta voliš trenutno,magija je kad pored cijele okoline ti vidiš samo jednu točku,dok je sve ostalo u magli....Magija je nešto što si stvaramo sami....Onaj trenutak kad znamo da ne postoji ništa što bi rađe trenutno radili osim bili u trenutku u kojem jesmo....
Magičan je osmjeh koji dobijete kad se pojavite u nečijem vidnom polju...Znate onaj zagrljaj iskreni i najsnažniji i to vam je magija....Ali svi se mi bojimo čarolije.Mislimo da će nas zarobit....Koliko smo crtića pogledali...Koliko je puta vještica zarobila divno stvorenje,pa se našao neki junak da spasi stvar.....Mi danas skrivamo se od vještica,ne vjerujemo u vile,bježimo da sami sebe spasimo i ubijamo junake jer im ne damo priliku za herojski čin....
Ne sanjaj,jezivo je!Jezivo je,do te razine da sama sebi često puta ne povjerujem,ali ako je to način da živim svoju bajku,reci mi gdje da se predbilježim....Preživit ću i trolove i zvijeri i kule i šume i lovce i čarolije sigurna da kao i na kraju svake bajke postoji hrabri princ.....
Bajke nisu priče o povlaštenom statusu i novcu...Bajke su priče koje nam govore da novcem ne možeš kupiti sve...Ne može te spasiti od nesreće koja ti je suđena niti te može spasiti od sudbine,a pogotovo ti ne može kupiti sreću....
Sve što trebaš je vjera da dobro na kraju uvijek pobjeđuje i da nije bajka ako ne završi sretno....
Ma ne trebaš mi vjerovat,ni sama sebi često puta ne povjerujem...Vjeruj sebi,tako si najsigurniji....Da bi te vila spasila,vještica te prvo mora zavesti i prevariti....Znate kako kažu...Uvijek postoji netko tko te ozlijedi i netko tko tvoje rane zaliječi....Tako je to u životu,ne možemo svi biti heroji,netko mora biti i negativac......
Ti ne vjeruj kad ti kažu da magija postoji,jer jezivo je...Vjeruj onome čega nema,to nije strašno....Strašno postaje,kad shvatiš da te zarobilo nešto što ne postoji....Puno jezivije od magije....Puno veća čarolija...Nevidljivo,a postoji....Strašnije od vidljivog što ne postoji....
Sanjaj,nek je jezivo!Strahove možeš pobjedit jedino ako se s njima suočiš,jedino tako shvatiš da i nisu bili toliko strašni i da ti nisi tolika pička kolikom se smatraš...Dok te tvoja magija štiti siguran si od uroka,prokljuvit ćeš vještice,izbjeći trolove,prohodati šumu,osvojit kule....Tvoj hrabri duh je najveća magija koju nosiš u sebi...Ti si zapravo najveća čarolija koju posjeduješ,sve ostalo su sitni dodaci,šminkerska dodatna oprema...
Magija je kad te istovremeno fascinira i plaši


komentiraj (0) * ispiši * #

Zašto volim i što ja znam o "živi i pusti druge da žive"

ponedjeljak , 11.01.2016.

Zašto volim ovaj blog...Oduvijek sam tu kad drugima treba savjet,često puta taj savjet se pokaže korisnim.I nije ovo pisano u kontekstu da hrani moj ego.Ovaj put mi nije namjera narcisoidno pričati o tome koliko sam neponovljiva....Nešto drugo želim reći.Kad su u pitanju dobri savjeti ja sebe često ne slušam...Svoje savjete zaboravljam primjeniti na sebi.Blog je dobar način da se podsjetim da možda i nije toliko loše slušati sebe.Uvijek svima govorim da slušaju sebe,da su svi odgovori u njima i da si daju vremena,da slijede svoje snove i uživaju u životu,dok sama istu filozofiju zaboravim primjeniti na sebi.Jer za mene ima vremena,svijet ne može čekati.Zaboravljam da san i ja dio tog svijeta i da zapravo ni ja ne mogu čekati.
Ljudi ne idu za tim da su dio svijeta i da je svijet dio njih...Ili su usredotočeni na sebe ili su usredotočeni na druge....Sredina je nezamjetna.
Ili vam je stalo do svega ili vam je stalo samo do sebe...Ja sam čini se izvukla deblji kraj....
Zašto volim chat....Nije to da nemam života pa ne znam kako bi kvalitetno iskoristla višak svoga vremena....Počelo je kao način suzbijanja dosade,pretvorilo se u nezamjenjivo iskustvo....Shvatila sam koliko nesvrstanih postoji na ovom svijetu,koliko je moguće učiti od drugih....Npr. tu san čula za neke bendove koji su mi danas na top listi,čula san izvrsne preporuke za filomeve,korisne savjete za umjetnost,razmjenila recepte i doznala kakve zanimljive namirnice čovjek može pronaći...Doznala san za nove umjetnike,upoznala arhitekte,građevinare,pravnike,ekonomiste,novinare,analitičare,....Doznala da arhitek iz Bostona mjesečnu plaču ne može potrošiti u pola godine života u Hrvatskoj,....
Zanimljivo je,otkrila sam cijeli jedan svijet kojem mogu otići kad mi ovaj postane naporan....Djeluje rasterečujuće....
Zašto volim dizajn iako još ne zarađujem od njega?Volim ga jer imam dojam da konsturiram nečiji subjektivni svemir.....Da projektiram cijeli čovjekov svijet unutar 4 zida,cijelu njegovu bit,sve ono što on jest.....Nema večeg zadovoljstva od činjenice da kad uđete u prostor imate dojam da ste dio te osobe,dio njenog svemira....Da o njoj znate dovoljno da se osjetite važnom česticom tog sistema....
Danas je dan kad je umro David Bowie i kako to već biva odjednom su svi kolektivno počeli tugovat...Ja ne znan jesam li jedina koja je primjetila da je umra u 69 godini i jedino šta mi pada na pamet je činjenica da je umra godinu ranije ili kasnije ne bi bilo dovoljno dobro...69 jer sixtynine....Svi znamo šta to znaći....
Zadnjih par dana stvari koje san pretpostavila se počinju pokazivat točnima i zapravo nisam toliko iznenađena....Nekih situacija mi je žaj jer znan kako će završit,a zbog nekih mi je drago....Takav je život...Trudim se i dalje mi nije jasna ljudska potreba da se miješaju u tuđe živote.....Da mi netko iz čista mira kaže prestani to radit.Ne triba ti to u životu....Prijatelji dragi ni vama puno toga ne treba u životu.....Ne treba vam nova torba,ne treba vam cijeli dan provest u krevetu,ne treba vam tipkat na mobitel kad ste s nekim u društvu,ne treba vam solit pamet drugima.
Svi se mi znamo naljutit kad nam netko drugi dijeli korisne savjete,a sami sebe ne vidimo.....Kad ti kažem da se ponašaš djetinjasto jer nisi u stanju sjest za stol i porazgavat s nekim odraslo i odgovorno nakon tolikih godina,kao što ti uvijek savjetujem,ako nisi sposoban/na uzet svoj život u svoje ruke,ne vidim zašto bi ja trebala poslušat tvoj savjet kako bi ja kvalitetnije mogla iskoristit svoje vrijeme....
Ja volontiram na nekoliko mjesta,dnevno san na raspolaganju nekolicini dragih ljudi koji su dio moje svakodnevnice i ponekin padobrancima koji požele biti dio iste kad im je potrebno,ne ljutim se i uvijek sam tu,idem na faks,radim sa strane....Kad uleti nešto i opet te ne osuđujen zbog tvojih životnih izbora i ne kažem ti da išta mijenjaš na sebi....I jebeno mi nije jasna tvoja potreba da mijenjaš mene u stvarima koje se tebe ne tiču...
Možda je glupo i naivno od mene,možda bi bilo logičnije da ljude pretpostavljan sebi nego da se postavljam u svačije cipele....Ili bi bilo jednostavnije...Nije ni bitno
Ne želim mijenjat stanicu na sebi,al ideš mi na kurac....Svako ponaosob tko mi dođe s takvim stavom...
Trebala bi više izlazit,trebala bi manje bit na chatu,trebala bi instalirat viber,wattsapp,trebala bi kupit novi mobitel...Znan i ja jebeno da bi trebala novi mobitel,al moj svijet nije toliko novčano savršen ko tvoj....Puno toga bi ja na ovom svijetu trebala,ali jebemu sunce trebali bi i vi pojedinci počet živit svoj život i pustit druge da žive......Jer niko ne želi dejt s vašim prijateljem jer vi mislite da sad kad ste se vi zaljubili svi trebaju bit zaljubljeni...Zato jer se vama ne studiras,svi bi trebali prestat studirat,jer se vama ne volontira nitko ne bi trebao...Jer se vama pije kava u ponoća svi bi trebali pit kavu u ponoća....Svatko od nas ima svoj ritam i jebeno nam se ne prati vaš,ubacimo vas u raspored kad nam se ciklusi poklope i to tako ide....Ne obećavamo stvari koje ne možemo ili ne želimo napravit...Ničiji život nije savršen,sranja se uvik dešavaju,ali ko si ti da meni zabrinutno objašnjavaš kako imam pametnijeg posla u 1 ujutro...Dok na uhu držin mobitel i slušam probleme prijateljičine prijateljice i paralelno čakulan o autičima na daljinski dok se vrte stare pjesme na youtubeu s nekom fizički nepoznatim,a opet tako zanimljivim da mi nije tramak komunicirat s njim.....Istovremeno dok radim 3 posla.....Jel ja tebi govorim išta za tvoje upitne komunikacije....Ko će se kome javit i koliko će ko čekat da odgovori....I šta koji smajlić znaći...
Puna kapa mi je više licemjerja...Ljudi koji se pred nama prave divni,a iza leđa nas osuđuju i govore loše,ljudi koji prije povjeruju strancu sve lovačke priče nego prijateljima koji su tu bili cili život,mrzin kad ljudi zaboravljaju što in je sve oprošteno i koliko su teške posljedice njihovih postupaka bile.....Lako je sada pravit se da se to nije dogodilo,pretvarat se zbog srama ili želje da su to svi zaboravili....Oprostit se može,ali zaboravit ne.....I kako ti možeš nakon svega pravit se dostojan tog oprosta dok širiš laži i uvjeravaš ljude kako ti znaš bolje od njih.....A sami su tvoju trenutnu situaciji živili nekoliko godina....Nekoliko godina prije tebe....
Iskreno ljudi,nije me baš briga koje ćete odluke donit za sebe,jer to je vaš život,ali nemojte se dovest u situaciju da se jednog dana probudite i shvatite da svi ti ljudi do kojih tobože držite više nisu tu...Ne zato jer su ljuti i jer vas sad odjednom mrze,nego čisto zbog činjenice da svatko od nas ima svoj ritam i ti ritmovi se sve rijeđe preklapaju....I doć će trenutak kad taj ritam nećeš moći uskladiti sa svojim,samo iz jednog razloga,jer si u nekom momentu prestao pratiti ritmove drugih.....Ali šta ja znam o ljudima,ionako je svak najpametniji za sebe....



komentiraj (0) * ispiši * #

Efekt iznenađenja

petak , 08.01.2016.

Ne volim kad ljudi jedni druge uzimaju zdravo za gotovo i kad se ponašaju licemjerno....Ne volim ni kad tolike godine kvalitetnih odnosa zamjene s nekim kraćeg vijeka,samo zato jer misle da ovi nakon toliko godina su sigurni....
Ništa u životu nije sigurno,nitko ti ne može obećati vječnost...Niti sigurnost postoji...Ne možeš sigurno pretpostaviti da ćeš se sutra probuditi,to je nepobitna činjenica...
Ne volim uzimati ljude zdravo za gotovo,ne volim im iza leđa pričati,ali neću im ni reći šta mislim ako to ne pitaju...
Ne podnosim licemjerje,prelako otkrijem lažni osmjeh i lagat ću kad kažem da mi ne smeta.Ne ljutim se,ali mi smeta.Smeta mi što te netko nakon toliko vremena zamjeni nekim tko je tu kratko.Zamjeni te kompletno,ne povremeno,ne privremeno....Dugo vremena takvi odlasci bez objašnjenja bili su moj najveći strah i taj strah protiv mene iskoristili su svi koji su znali tu činjenicu...
Da san očvrsnila,jesam...Ne boli me više,ali i dalje mi smeta,uskoro ću i otupiti,znam....Ali koja je poanta da to nekom radiš...Zapravo da to radiš nekom tko ti je toliko dao...Nekome tko ti je bio tu kad su drugi tvoje največe strahove iskorištavao protiv tebe i ti mu vratiš na najgori mogući način....
Ako je netko od vas gledao How I met your mother,ima ona jedna epizoda gdje Ted ponovo završi s bivšom koja ga je privarila s drugim i sad je on bio taj s kojim je ona prevarila trenutnog momka.Od žrtve postao je krvnik...Iako zna kako je biti žrtva....
Licemjerno s njegove strane,najgore šta možeš napravit sebi je da postaneš ono što te uništilo...
Ništa se na svijetu promjeniti dok se ne promjenit svijest čovjeka,a ljudi se ne mijenjaju...Drugi pak nisu spremni odrasti i sazrijeti...
Ništa nas ne uči bolje od osjećaja na vlastitoj koži.
Svi se mi skrivamo ispod pretpostavke da točno znamo što nas čeka i zato ne pokušavamo i tu je naš najveći propust....Jer ishod je tek 90% onako kako očekujemo,onih 10% je efekt iznenađenja.
Prestiž djelomično govori o tome...
"Every great magic trick consists of three parts or acts. The first part is called "The Pledge". The magician shows you something ordinary: a deck of cards, a bird or a man. He shows you this object. Perhaps he asks you to inspect it to see if it is indeed real, unaltered, normal. But of course... it probably isn't. The second act is called "The Turn". The magician takes the ordinary something and makes it do something extraordinary. Now you're looking for the secret... but you won't find it, because of course you're not really looking. You don't really want to know. You want to be fooled. But you wouldn't clap yet. Because making something disappear isn't enough; you have to bring it back. That's why every magic trick has a third act, the hardest part, the part we call "The Prestige"."

Konačni ishod,kompletno predviđanje s elementom iznenađenja...Onaj mali dio koji ne očekujem,na koji ne računamo.Onaj mali dio koji nas čini naivcima,ona sitnica koja nas podsjeća kako ipak nije sve u našoj moći.


komentiraj (0) * ispiši * #

Budite spremni upoznati sebe. Lea Brezar

Znate onaj osjećaj kad mislite da nekom pomažete i da možete nekome ugurati svjetlo kroz prozor.Mislite kako netko iz svega može viditi dobro vaš kao i vi,a u istom trenutku postajete svjesni koliko ste bezznačajni za ovaj svijet i da zapravo vaše misli se pretaču iz šupljeg u prazno.
Uzalud se trudite nekome pokazati svijet iz svojih cipela,a taj netko svijet uopće ne vidi....
Možeš poslati nekom sunce,ali neće ga vidjeti dok ne otvore prozor...
Noćas je bila jedna od takvih noći,jedna od onih koju sam probdila u nadi da nekom pokažem pozitivne strane negative.Uzalud.
Nije me toliko začudila činjenica da nekom želim dat savjet,nije me začudila činjenica ni činjenica da netko takvu pomoć ne želi,a traži...
Nije me začudila ni moja strpljivost ni upornost koja me držala do 6 sati ujutro.Postoje dvije vrste ljudi.
Borci i oni koji odustaju,koji se predaju....
Ja san oduvijek bila među borcima i teško prihvačam poraze,valjda je i to jedan od razloga moje upornosti i ponavljanja riječi kao da sam papiga do 6 ujutro....S najboljom mogučom namjerom...
Postoje tako ti ljudi koji misle da život je užasan samo njima,postoje i ljudi koji vječno traže krivce u drugima i koji misle da ih jedino Bog može spasit....Vrlo rano san otkrila da je najvažnije da čovjek sam sebi pomogne,da sam sebe zavoli,da sam sebe prihvati,da sebe upozna i da u sebi pronađe sve što želi od ostatka svijeta.
Sve što trebamo znati o životu je u nama samima....Odgovor na sva pitanja je u nama....Samo mi ljudi često zaboravljamo sebe,jer nam se doima lakše poslušat druge...
Mislimo da je sreća u boli i nadamo se oslobođenju dok sebi više stiščemo okove....Sami sebi iz straha da ipak postoji gore od tame kakvu poznajemo...
Postoje ljudi koji misle kako sve treba dokazati znanstveno,kako za sve trebaju dokazi,materijalni,a nitko od nas nije pomislio da postoje i nematerijalni dokazi i potvrde...
S jednom takvom osobom probdila sam noć i nije mi žao,žao mi je jedino što još nije spreman otvoriti prozore da svjetlo uđe iako mu je poslano....
Znam da je teško neke stvari objasniti i da religije i vjere nisu najbolje teme za raspravu,jer ljudi su podijeljeni i ne misle svi jednako...Ne vide svi ljepotu u tome,nažalost.
Nikad nisam bila neki veliki zaljubljenik u knjige,ali najdraže razdoblje bio mi je realizam zbog pojma estetika ružnoče.
Kasnije kad san otkrila kakvu umjetnost volim,zaljubila sam se u ljude,pisce koji poput mene vole pisati ono što misle i osjećaju,ne zato jer će to netko čitati ili jer će to zaokupiti mase i masovno će se zarađivati,jer neće...Ljudi danas nemaju novca za kruh kamoli za knjige...Ja prva imam na Algoritmu listu želja koje si sada ne mogu priuštiti...
Ljudi pišu jer žele pisati,jer žele nekom pomoći dobrim savjetom,jer nekome žele pokazati čaroliju koju žive...
Život nije bajka,život je estetika ružnoće koja kaže da i ružno ima neku svoju ljepotu i da je to u oku promatrača...
Ja sam počela pisati zbog ljudi koji su me nadahnuli svojim pričama,iskrenim pričama iz srca....I znam da ne zarađuju na tome koliko bi trebali.....Lako je izmisliti priču da bi je prodao,ali pisati o životu kroz svoju prizmu je najteži oblik pisanja,ne zato jer ćeš nekog nadahnuti,ne zato jer ćeš zaraditi nego zato jer ogoliš dušu na papiru...Zašto volim moderne autore,autore današnjice i zašto im dajem prednost pred svima ostalima?Zato jer oni pišu o životu iz konteksta svoga vremena,ne u kontekstu vremena prije njih ili vremena nakon njih.Oni pišu stvarnost,svoju prespektivu iste...Oni ne traže priznanje,oni poklanjaju sebe...
Teško je baciti se u vatru jer vatra te istovremeno uniši i izgradi kao čovjeka.Kao feniks izgoriš i opet se rodiš iz pepela.To je samoostvarenje...
Nitko ne može spasiti naš svemir osim nas samih,nitko ne može proživiti naš život osim nas samih.To je odvažan korak i treba biti spreman odvažiti se na njega.
Sinoć sam shvatila nešto...Shvatila sam da znam sve odgovore koji su mi trenutno potrebni da bi bila sretna....Shvatila sam da u ovom trenutku ne trebam ništa više od ovoga što imam,da se osjećam ispunjeno i da trebam ići dalje onako kako ja osjećam....
Ponosno nosim sve ožiljke,vidljive i one potkožne,svjetlo je prisutno svaki dan,tamu koristim da se odmorim,ne da joj se predam....
Bol koristim kao snagu,jer rane brže zacjeljuju kad im ne podliježeš...Što je najvažnije učim kroz oći....Primjećujem svijet oko sebe i vidim ljepotu u svemu oko sebe,pa čaki i u boli,vlastitoj ili tuđoj,globalnoj.
Nebitno je jeli to zato jer sam umjetnica ili sam pak kompletna osoba ili mislim da u svemu treba tražiti dobro....Sve je to jedan dio mene,dio mog koda....Nisam pravednik,ne uzimam si za pravo da ikom sudim,jer nisam ni ja bezgrešna...I ne razumijem ljudi koji teorijski objašnjavaju vjeru i hodaju svijetom tražeći pogreške u tuđim riječima...Ima takvi ljudi.....S druge pak strane,postoje ljudi koji iako ne znaju kako je biti na tvojoj toči gledišta i svejedno se mogu šaliti s tobom zauvijek,svejedno mogu vidit ljepotu,jer da bi vidio svijetlo treba otvoriti prozore....
Postoje dvije osobe koje zadnje vrijeme imaju moju pažnju noću,od zajedničkih točaka imaju samo ime,sve ostalo je kompletna kontradiktornost....Ali znate šta je najčudnije?Najčudnija je činjenica da netko tko je toliko sebe podredio Bogu zapravo živi potpunu tamu tražeči odgovore,dok netko tko odgovore ne traži vidi samo svjetlo....Vidi svjetlo kao dugu....
Obje osobe traže strpljiv pristup,ali različite vrste....
Ništa nije slučajno pa ni noći bez sna,ni trening strpljenja i živaca do sitnih jutarnjih sati....
Za nas nisu važni tuđi postupci,važno je kako se to projicira na nas....Ne bismo trebali preispitivat tuđa djela,neko svoja prilikom izvršenja istih....
Jer ja san provela noć objašnjavajući svoje mišljenje i stav prema životu i u nijednom trenutku se nisam osjetila loše zbog toga,ni u jednom trenutku nisam pomislila kako mi je previše...Nemamo svi istu snagu u sebi,ali snaga se dobiva vježbanjem....Kažu da sreća prati hrabre,ja mislim da je sreća ključ hrabrosti...Predavajući se,ne osjećamo radost,nego tugu...Borbom oslobađamo sebe okova...Uzaludno je tražiti krivce i suditi istima isto kao što je nekom tko je prošao određenu situaciju u životu govoriti da laže,jer tebi uzrok nije isti...Nije dovoljno složit se s nekim,treba zaista i željeti vidijeti to o čemu ti govori....I tu je razlika između ove dvije duše....Činjenica da jedna može podnijeti magiju moje daleke prisutnosti i vjerovati da zaista postoji,dok drugu ta ista magija plaši.Obje duše ostaju bez daha,samo jedna od oduševljenja,a druga od straha...Čudno,nevjerojatno...Kao da na jednom ramenu imaš anđela,a na drugom vraga i svaki je suprotno onome što očekuješ kao da jedan drugoga pokušavaju prevariti oblačeći masku onog drugog...

komentiraj (0) * ispiši * #

Miris govori najglasnije na podsvjesnoj razini. Marian Bendeth

srijeda , 06.01.2016.

Dakle film PARFEM onako tko ga nije pogledao mora obavezno.....Zadnjih dana san upala u neku filmofilsku maniju i stalno gledan nešto....Pogledala san anime Death Note i neki dan san vidila kako si čovjek može napravit svoj osobni sketch book i ozbiljno razmišljan da si napravim Death Note....Dobro vratimo se na filmove...Prestiž je odličan ono napeto do kraja ishod ne znaš sve u svemu odlično.Parfem pak je nenadjebiv film....Ono misliš da si vidija sve i opet te uspije šokirat,onako naivno se nadaš jedno ishodu i šokira te do temelja....Znaći da se streseš od uvrnutosti....Jebeno genijalno....Dakle ako nemate uvrnut mozak nemojte gledat jer zgražavat će te se,ako pak imate malo pomračen um i palite se na krvi i jebanje ljudsku peretnciosznost i ambicioznost u esenciji egoizma onda definitvno pogledajte film....Ljudska strast je nešto nevjerojatno i Prestiž i Parfem govore o tome na svoj način...Parfem je malo upitnijeg morala....
Ovo je jedan od onih trenutaka kad znate da vas netko ne treba znati da bi vas poznavao....Šta opet dovodi do pitanja srodnih duša.....Znam ludo,ali jebeno istinito....
U zadnje vrime baš i neman inspiracije i dala sam si jedan zadatak na izvršenje.Ono neki stan u Zagrebu treba pretvorit u 3 apartmana.Ono imam jako loš tlocrt i temeljne zahtjeve,bit će jako zabavno....
Vani pada takva kiša da je to strašno,pijavica je ispred marjanskog tunela počupala stabla i semafore...
Dan je prošao bez relativno nekih velikih drama,samo one sitne....Preživila sam....Jučerašnji je bia više za rizat žile,ali dobro nećemo bit patetični....Toliko stvari moramo napravit....Pogledat još par filmova,pogledat još jednu anime....I za nekog tko ne podnosi ništa u vezi azije prilično san zainteresirana trenutno.....

Jučer mi je ovaj noćni period izgledao otprilike ovako:
Znate onaj moment u životu kad pomislite da bi vam bilo isplativije da date nekome pičke i da za to budete dobro plačeni,znate ono kao vlastiti račnu,mjesečni đeparaca,auto,krpice,sve to u zamjenu za pola sata dahtanja...
Tako si ja nekako trenutno mislim da bi mi bilo bolje....
Izluđuje me činjenica da neman prostor samo za sebe,da neman tišinu i da mi se svako 5 minuti neko obraća,ne podnosin jednostavno ne mogu....It's too much....
Jedina radost mi je period od 10 navečer do 4 ujutro kad svi dou leć i boravin u tišini,slušan muziku,gledan šta hoću i radim šta hoću....Odmorim se više nego da odspavan 5 sati u komadu...

Uglavnom danas me malo manje diraju stvari pa me čak i rečenica pili ste sve baklave nije izbacila iz takta toliko da poželim nekog izbacit kroz prozor....
Trudim se ignorirat provokacije,trudim se ne reagirat,ali šta se ja više trudin bit tiho to se više dfrugi trude da me izbace iz takta...Ali neću se nervirat....

Jučer san zapravo naletila na jedan tekst koji me onako u trenutku bacio u trans....

Više nemam strpljenja za neke stvari u životu!
Ne zato jer sam postala arogantna, nego jednostavno zato jer sam došla do točke kada više ne želim gubiti vrijeme na stvari koje me čine nezadovoljnom ili tužnom.
Nemam više strpljenja za cinizam, pretjerani kriticizam ili zahtjeve bilo kakve naravi!
Izgubila sam volju za udovoljavanjem onima koji me ne cijene, nemam ljubavi za one koji me ne vole i ne želim se nasmiješiti onima koji se ne smiješe meni.
Te trošim više niti sekundu na one koji mi lažu ili pokušavaju manipulirati.
Ne želim više biti u blizini onih koji se pretvaraju, koji su nepošteni ili površni.
Ne toleriram akademsku aroganciju i ne prihvaćam popularnu trivijalnost. Mrzim konflikte i usporedbe!
Vjerujem u svijet suprotnosti i zato izbjegavam ljude s krutim stavovima i nefleksibilnim osobnostima.
U prijateljstvu ne toleriram nedostatak odanosti i višak izdaje. Ne slažem se s onima koji ne znaju dati kompliment ili riječ ohrabrenja. Teško mi je shvatiti ljude koji ne vole životinje.
A povrh svega – nemam strpljenja za nikoga tko ne zaslužuje moje strpljenje!

Meryl Streep je preuzela originalni tekst mladog portugalskog life coacha
José Micard Teixeire

Ništa nije bolje moglo opisat moje stanje u tom trenutku od tih riječi....Pomalo inspiracija izostaje svakodnevno iz moje svakodnevnice,bar ona za pisanje,valjda zato jer više ne čitam toliko....Ponekad se probudim i za dobro jutro si pročitam nasumičnu rečenicu iz Tebi.Ali generalno ne djeluje tako intezivno na mene kao prije iako je i dalje vrlo snažno...
Pojave se neki novi izvori....Filmovi,serije,nasumični ljudi,slučajni susreti,značajno bezznačajni....Pokoje pijanstvo,pokoja spoznaja....Poneko dosadno iskustvo,poneka glupa sitnica....I već naučite nešto novo


komentiraj (0) * ispiši * #

Novogodišnja

petak , 01.01.2016.

Sretna nova godina,šalalalalalalala....
Oduvik san tila Novu godinu slavit vani u klubu,na rivi,bilo di samo da nisan u kući.....Sinoć san konačno otišla u klub,bilo je vrh,ozbiljno,najozbiljnije,da nije bilo Burna-a bilo bi savršeno....
Odakle početi,bilo mi je extra i ja bi opet,unatoć incidentu.....Jedini savjet koji mogu dat ljudima trenutno ljudi ne pijte burn,jer burn je smrt....ozbiljno...
Jedina greška koju san počinila je da san došla doma umisto da san pričekala...Jebote uvik znan koga nazvat kad su drugi u pitanju,a ja se sinoć nisan sitila koga bi mogla nazvat,nego san otišla doma.
Dakle ušli smo u klub oko ponoć manje 20 votkica jedna,dvi bila san vrh dok nije doša burn...Onda me zavitlalo ko da mi je prvi put....Nisan baš neki zavidni alkos,ali da mogu popit,mogu...Došla san sita,pila san samo jednu vrstu alkohola,nije bilo realne šanse da završin u wc s glavon u školjci,ali ipak shit happens.....
Izbila san se ko da mi je prvi put....Nisan s nikin zabrijala iz čega su Taša i Cicobelo zaključili da san frigidna,jer čak je i P.Đinđer zabrijala s nekin....Al da buden iskrena pojam brijanja mi nikad nije manje jasan nego danas....Boga mi...
Jel to uključuje da s nekim plešeš,da se s nekim pipkaš,da se poljubite,da prošetate i vodite duboke razgovore,da šta?
Nekako brijanje san uvik povezivala s nekakvin neobaveznimšlatanjem pod utjecajem alkohola.Onako nešto šta se dogodi momentalno i sutra nikom ništa....Očito sam u krivu,ma pojma neman više.....
Došla san doma razvaljena do temelja,mater je mislila da san se onesvistila i da san se napila ko zadnja glupača,sutra dan je žugala šta ne jeden i ako ne mogu jest onda po njenoj logici ne bi mogla ni pit,kad san joj rekla da nije od alkohola boginja je zaključila da san se drogirala i onesvistila u wc-u....Mislim jasan je meni njen strah,ali jebemu koliko dugo čovjek može živit s vječnim strahom da će izgubit dite.....Jasan je meni oprez i sve to i stvarno trudim se maksimalno da nekako održim taj balans da ne pretjeram,ali jebemu ne mogu vječno drćat kočnice,nitko ne može....Ne kajem se,opet bi to napravila samo bez Burna,rađe bi pila smo čistu votku.....Na kraju krajeva jednom se živi....
Znam znam,ali nema tog roditelja koji tu večer nije prodbio u strahu da mu dite dođe doma čitavo...Problem s mojima je šta oni se nekako uvik izvlače na činjenicu da san bila bolesna jednom davno,nekako uvik mi nabivaju grižnju savjesti povlačeći tu epizodu prošlosti....Misli istina je da neke etikete vječno nosimo za sobom i to je u redu....U redu je i briga i zabrinutost,ali samouništenje strahom nikako i zavaravanje sebe da tvoja djeca neće proći sve faze odrastanja koje si i ti prošao je apsurdno.....Činjenica je da jesmo pomalo drugačiji,da smo neke stvari prošli ranije nego drugi,neke pak kasnije....Istina je da nan je razvoj sve samo ne normalan....Mislim imate djece koja su se iživila u 8 osnovne imate djecekoja su opijanje i loše odluke i žaljenja jutro nakon prošla negdje u srednjoj školi imate nekih koji će to proći na faksu,a neki će tek tu mladost preživit u 30-tima....Šta je bolje ili gore teško je reći,ionako nije to baš u našoj moći,tj u vašoj.....Da je moguće utjecat na to ili spriječit,nije,da je strah opravdan,jest,ali da ne možemo mnogo treba moći prihvatiti...Dođe trenutak u životu kad više nije vrijeme da preispituješ sebe i gdje si pogriješio....Vrijeme je da se budeš siguran da si napravi najbolje od sebe....Ako misliš da drugi to ne rade i da su tuđa djeca bolja,vjeruj mi da si u zabludi...Drugi roditelji samo bolje lažu ili se bar bolje pretvaraju da život nije tako crn....I nema to veze s zdravljem i koliko je netko prošao u životu....Znam ljude koji su radili i gore gluposti od mene i prošli bolje u životu,znan i one koji su više pazili pa prošli gore,zapravo jedina prava istina je da nema pravila i da uzalud strahujemo....
Život treba živjeti,ponekad i napravit neku glupost,godina mi je unatoć zvocanju počela najbolje moguće,prošla je bila unatoć zvocanju fantastična,ponovo san se osjetila živom....I jedino me smeta činjenica da nakon tolikih godina gdje su me forsirali da živim,sad odjednom žele da se umirovim,a ja san tek na početku ludila...Svi to moramo proći,uzaludno je nadati se drugačijem....
Uglavnom uistinu se nadam da će sve doći na svoje mjesto,ne samo meni,nego i ljudima za koje znam da im ništa nije na mjestu....Nadam se da ćemo uskoro svi doć u tu fazu da imamo pravo držat konce svog života u svojim rukama.....Bez obzira koliko bolno okolina gledala na to,taj trenutak mora doći...Svakome....2016 svakako navješta velike zaokrete...

komentiraj (0) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>