Marketing
Sudar svjetova
Danas se nad mosorom nadvili oblaci,od brača je dopiralo sunce,a nad Splitom sudar svjetova,dok se on odlučno odupire tom nebu iznad sebe.Zoki uvik kaže kako je Split izgrađen na dišpetu.I ja se tako osjećam ovih dana,kao da se u meni sudaraju svjetovi,a ja se odlučno odupirem tim olujama,vozim kontra njih,a osjećam potrebu da bježim.
Drama u 3 čina mi je puna kapa.Besmislenih drama,bez ideje.Osjećam kako mi je granica praga tolerancije sve tanja.Neman više snage da prešutim gluposti,a neman živaca ni za bitne stvari.Nekako san u fazi da si tražim obveze i da se pokušavan zaokupit svime samo da budem izvan kuće,jer u kući ću poludit.
Uvijek sam smatrala da dom treba izgledati kao utočište.Da kad uđete kroz ta vrata u ta 4 zida osjetite svu ljubav ovog svijeta,da osjetite svu tišinu,sav mir koji možete proizvesti.Nije to samo stvar vaša 4 zida,to je stvar podneblja.Netko se osjeća sigurno u oluji,bonace mu unose nemir zbog statičnosti.Ja pak nekako uvijek težim unutrašnjem kaosu.Zagreb ima takvu energiju,izvana je statičan,cirkulacija je statična,a opet ima neki kaos u tom uređenom sistemu,kaos je u ljudima,to mi više paše.Split je cijeli kaotičan,kaos je na svakom koraku,kaos je javan,svi ga poznaju,ja ne mogu poreg svog kaosa na leđima nositi još 10 tuđih.Tuđih koje nisam tražila.
Možda san luda,ali Split mi nikad nije djelovao kao utočište,nikad nije pružio sigurnu luku mojim olujama.Zagreb pak mi pri samoj pomisli pruži tu zaštitu.
Još uvijek vidim samo njega,još uvijek iako fiktivan,tu je prisutan.Zagreb i sve što nosi u sebi.
Zadnjih dana sam konstantno negdje samo da se maknem od tuđih oluja,mičem se iako ne znam kuda se mogu sakriti.
Snalazim se ja u tom kaosu,navikla sam se na njega i dio je mene,ali umorna samo od njega.Kako je moj najdraži jednom rekao:
"Rijetko se zadržavala. Gotovo uvijek nekog okrznula, ali nikada nije osjetila. Nitko nikada nije osjetio nju. Ne, na način na koji je htjela. Na način koji je željela. Zato je bježala. Dok su svi bili kiša, pokušavajući stvoriti oluju, misleći da joj treba moći parirati, sve što je ona tražila bilo je sklonište. Mirna luka. Mjesto na kojem može odmoriti. Svoje misli. I ostaviti svoje kovčege, koje je već predugo nosila." D.Pelić
Nije me briga da mi netko parira,šta se mene tiće ni ne treba mi netko da mi stvori utočište,bila bi zadovoljna i samo činjenicom da se mogu maknuti iz oluje.Bila bi sretna samo zbog razloga da mogu nastaviti napredovati u ovome što jesam bez da mi netko sa strane smeta,bez da netko suprotno mome smjeru puše vjetrove.Zaista bila bi sretna samo s bonacom u svojoj okolini.Ako već negdje mora puhati nek puše daleko od mene,nek me pusti prema cilju.
Zadnjih dana san uhvatila sebe u mislima,da bi se svega odrekla samo za dva dana mira i tišine.
Nakon svega zaista mi ne treba da od živaca puknem toliko da počnem hiperventilirat,zbog tuđih gluposti.Zaista mi ne triba drama u životu.Ja nisam lik Shakepearove drame da želim gledat mrtvi prvi red publike.Zaista neda mi se.
Uletija mi je virus u laptop,mobitel je na izdisaju,živci su svima sve tanji,pa i meni.Nikad nisam mislila da ću se naći u ovom stanju i počinjem misliti kako je stvar ozbiljnija nego prije koju godinu kad san stvarno uzimala tablete protiv depresije.Nisam depresivna,luda sam,ne mogu podnit stanje u kojem se nalazim,sredina me guši,atmosfera me guši,osjećam kako se utapam u kaosu kaosa.Ne želim sebi takvu sudbinu,ne nakom svega.Ne smijem se pomiriti s time,radi sebe,ali i radi drugih.Tek bi onda bacila u vjetar 22 godine borbe protiv oluja.Bacila bi sve u pijavicu,da se sada prepustim i pustim da me odnesu.
Ne mogu ni pod koju cijenu.Znam da nisan jedina osoba na svijetu i znam da ima još ljudi s ovin problemima i iskreno se nadam da in pomaže bar činjenica da razumin kako im je.
Ništa na svijetu nije vrijednije od vlastitog mira.Znate onog mira koji nosite unutar sebe.Danas san razmišljala malo o tome između ostalog.Mislila san kako moja podsvjest za utočište mi daje određenu sliku(prostor,osobu,atmsferu) i kako nisan sigurna bih li spremno uhvatila tu istu sliku da se uprizori.Nisam sigurna bih li uopće prepoznala to kao trenutak sudbine ili bi opet sve prepustila slučajnostima.Možda je to zbog mene,jer mislim se kako ja trenutno nisan bonaca,nego oluja i kako ne želim nikome zaljuljati tlo na kojem stoji.Niti želim da me netko trpi na pola puta prema podu.Kad sve krene nizbrdo ide do kraja,mala je vjerojatnost da će netko to kotrljanje zaustavit,jer heroji si fiktivni likovi,ali jednu stvar sam ipak zamolila nebo,a to je da ako zaista postoji netko tko je spreman stvoriti utočište mome kaosu nek ne dođe prekasno,nek ne dođe kad potonem na dno pokraj Titanica.Sve drugo više manje mogu podnijeti,osim činjenice da bude prekasno za napredak.
Post je objavljen 25.01.2016. u 21:59 sati.