Budite spremni upoznati sebe. Lea Brezar

petak , 08.01.2016.

Znate onaj osjećaj kad mislite da nekom pomažete i da možete nekome ugurati svjetlo kroz prozor.Mislite kako netko iz svega može viditi dobro vaš kao i vi,a u istom trenutku postajete svjesni koliko ste bezznačajni za ovaj svijet i da zapravo vaše misli se pretaču iz šupljeg u prazno.
Uzalud se trudite nekome pokazati svijet iz svojih cipela,a taj netko svijet uopće ne vidi....
Možeš poslati nekom sunce,ali neće ga vidjeti dok ne otvore prozor...
Noćas je bila jedna od takvih noći,jedna od onih koju sam probdila u nadi da nekom pokažem pozitivne strane negative.Uzalud.
Nije me toliko začudila činjenica da nekom želim dat savjet,nije me začudila činjenica ni činjenica da netko takvu pomoć ne želi,a traži...
Nije me začudila ni moja strpljivost ni upornost koja me držala do 6 sati ujutro.Postoje dvije vrste ljudi.
Borci i oni koji odustaju,koji se predaju....
Ja san oduvijek bila među borcima i teško prihvačam poraze,valjda je i to jedan od razloga moje upornosti i ponavljanja riječi kao da sam papiga do 6 ujutro....S najboljom mogučom namjerom...
Postoje tako ti ljudi koji misle da život je užasan samo njima,postoje i ljudi koji vječno traže krivce u drugima i koji misle da ih jedino Bog može spasit....Vrlo rano san otkrila da je najvažnije da čovjek sam sebi pomogne,da sam sebe zavoli,da sam sebe prihvati,da sebe upozna i da u sebi pronađe sve što želi od ostatka svijeta.
Sve što trebamo znati o životu je u nama samima....Odgovor na sva pitanja je u nama....Samo mi ljudi često zaboravljamo sebe,jer nam se doima lakše poslušat druge...
Mislimo da je sreća u boli i nadamo se oslobođenju dok sebi više stiščemo okove....Sami sebi iz straha da ipak postoji gore od tame kakvu poznajemo...
Postoje ljudi koji misle kako sve treba dokazati znanstveno,kako za sve trebaju dokazi,materijalni,a nitko od nas nije pomislio da postoje i nematerijalni dokazi i potvrde...
S jednom takvom osobom probdila sam noć i nije mi žao,žao mi je jedino što još nije spreman otvoriti prozore da svjetlo uđe iako mu je poslano....
Znam da je teško neke stvari objasniti i da religije i vjere nisu najbolje teme za raspravu,jer ljudi su podijeljeni i ne misle svi jednako...Ne vide svi ljepotu u tome,nažalost.
Nikad nisam bila neki veliki zaljubljenik u knjige,ali najdraže razdoblje bio mi je realizam zbog pojma estetika ružnoče.
Kasnije kad san otkrila kakvu umjetnost volim,zaljubila sam se u ljude,pisce koji poput mene vole pisati ono što misle i osjećaju,ne zato jer će to netko čitati ili jer će to zaokupiti mase i masovno će se zarađivati,jer neće...Ljudi danas nemaju novca za kruh kamoli za knjige...Ja prva imam na Algoritmu listu želja koje si sada ne mogu priuštiti...
Ljudi pišu jer žele pisati,jer žele nekom pomoći dobrim savjetom,jer nekome žele pokazati čaroliju koju žive...
Život nije bajka,život je estetika ružnoće koja kaže da i ružno ima neku svoju ljepotu i da je to u oku promatrača...
Ja sam počela pisati zbog ljudi koji su me nadahnuli svojim pričama,iskrenim pričama iz srca....I znam da ne zarađuju na tome koliko bi trebali.....Lako je izmisliti priču da bi je prodao,ali pisati o životu kroz svoju prizmu je najteži oblik pisanja,ne zato jer ćeš nekog nadahnuti,ne zato jer ćeš zaraditi nego zato jer ogoliš dušu na papiru...Zašto volim moderne autore,autore današnjice i zašto im dajem prednost pred svima ostalima?Zato jer oni pišu o životu iz konteksta svoga vremena,ne u kontekstu vremena prije njih ili vremena nakon njih.Oni pišu stvarnost,svoju prespektivu iste...Oni ne traže priznanje,oni poklanjaju sebe...
Teško je baciti se u vatru jer vatra te istovremeno uniši i izgradi kao čovjeka.Kao feniks izgoriš i opet se rodiš iz pepela.To je samoostvarenje...
Nitko ne može spasiti naš svemir osim nas samih,nitko ne može proživiti naš život osim nas samih.To je odvažan korak i treba biti spreman odvažiti se na njega.
Sinoć sam shvatila nešto...Shvatila sam da znam sve odgovore koji su mi trenutno potrebni da bi bila sretna....Shvatila sam da u ovom trenutku ne trebam ništa više od ovoga što imam,da se osjećam ispunjeno i da trebam ići dalje onako kako ja osjećam....
Ponosno nosim sve ožiljke,vidljive i one potkožne,svjetlo je prisutno svaki dan,tamu koristim da se odmorim,ne da joj se predam....
Bol koristim kao snagu,jer rane brže zacjeljuju kad im ne podliježeš...Što je najvažnije učim kroz oći....Primjećujem svijet oko sebe i vidim ljepotu u svemu oko sebe,pa čaki i u boli,vlastitoj ili tuđoj,globalnoj.
Nebitno je jeli to zato jer sam umjetnica ili sam pak kompletna osoba ili mislim da u svemu treba tražiti dobro....Sve je to jedan dio mene,dio mog koda....Nisam pravednik,ne uzimam si za pravo da ikom sudim,jer nisam ni ja bezgrešna...I ne razumijem ljudi koji teorijski objašnjavaju vjeru i hodaju svijetom tražeći pogreške u tuđim riječima...Ima takvi ljudi.....S druge pak strane,postoje ljudi koji iako ne znaju kako je biti na tvojoj toči gledišta i svejedno se mogu šaliti s tobom zauvijek,svejedno mogu vidit ljepotu,jer da bi vidio svijetlo treba otvoriti prozore....
Postoje dvije osobe koje zadnje vrijeme imaju moju pažnju noću,od zajedničkih točaka imaju samo ime,sve ostalo je kompletna kontradiktornost....Ali znate šta je najčudnije?Najčudnija je činjenica da netko tko je toliko sebe podredio Bogu zapravo živi potpunu tamu tražeči odgovore,dok netko tko odgovore ne traži vidi samo svjetlo....Vidi svjetlo kao dugu....
Obje osobe traže strpljiv pristup,ali različite vrste....
Ništa nije slučajno pa ni noći bez sna,ni trening strpljenja i živaca do sitnih jutarnjih sati....
Za nas nisu važni tuđi postupci,važno je kako se to projicira na nas....Ne bismo trebali preispitivat tuđa djela,neko svoja prilikom izvršenja istih....
Jer ja san provela noć objašnjavajući svoje mišljenje i stav prema životu i u nijednom trenutku se nisam osjetila loše zbog toga,ni u jednom trenutku nisam pomislila kako mi je previše...Nemamo svi istu snagu u sebi,ali snaga se dobiva vježbanjem....Kažu da sreća prati hrabre,ja mislim da je sreća ključ hrabrosti...Predavajući se,ne osjećamo radost,nego tugu...Borbom oslobađamo sebe okova...Uzaludno je tražiti krivce i suditi istima isto kao što je nekom tko je prošao određenu situaciju u životu govoriti da laže,jer tebi uzrok nije isti...Nije dovoljno složit se s nekim,treba zaista i željeti vidijeti to o čemu ti govori....I tu je razlika između ove dvije duše....Činjenica da jedna može podnijeti magiju moje daleke prisutnosti i vjerovati da zaista postoji,dok drugu ta ista magija plaši.Obje duše ostaju bez daha,samo jedna od oduševljenja,a druga od straha...Čudno,nevjerojatno...Kao da na jednom ramenu imaš anđela,a na drugom vraga i svaki je suprotno onome što očekuješ kao da jedan drugoga pokušavaju prevariti oblačeći masku onog drugog...