Sve što plačaš vlastitim mirom preskupo je
četvrtak , 17.11.2016.Iskreno i duboko vjerujem da nisu svi ljudi sjebani i da je još poneko normalan,ali očito se svaki put kad pomislim da će se meni desit normalni ljudi nekako nađem u situaciji da me vlastiti stav izda. Neću reći da se iznenadim,jer nisam,ali da mi bude žao ljudi.Da,žao mi ih je jer ne mogu biti dovoljno ludi mom normalitetu ili dovoljno normalni mom ludilu. Kako god, bude mi žao njihovih prokockanih šansi i sjebanih postupaka.
Nije tajna da pažljivo biram ljude koji mi postaju dio života,nije tajna ni da imam dobre razloge za to,ali opet ponekad dopustim si sanjati da i slučajno bez opreza mogu naići na divne ljude što u večini slučajeva nije slučaj. Ne volim osjećaj manipulativne prisile niti volim bajke koje su samo hrpa riječi. Ne volim i trenutke kad ljudi pomisle da nakon kratkog vremena odjednom znaju sve o nama. Meni je trebalo preko 20 godina da upoznam sebe dovoljno da mogu reći da znam sve,a čak mi se i desi da sama sebe ponekad iznenadim. Izrazito ne podnosim ljude koji druge pretpostavljaju sebi i koji misle da su za njih stvari jednake kao za mene. Da svijet funkcionira po istim principima za svakoga,mi bi smo bili proizvodi s otisnutim kodom na čelu,a ne ljudi.
Jučer sam se našla u situaciji da je jedna draga,spontana i simpatična komunikacija otišla u takvom smjeru da mi se u roku minute sve smučilo. Smatram da prije svih snova i sanjajrenja,svih idiličnih scenarija u svojoj glavi i svih ideja budučnosti i postavljenih ciljeva čovjek prvo treba biti realan. Treba sagledati realno što i kako je u mogučnosti. Jednom kad nešto kažeš više nema povratka. Nema izvlačenja,nema opcije da se možeš izvući na ludilo. I opet dolazimo na ono moje razmišljanje koje je već pomalo izlizano,ali se jebeno uvijek pokaže točno da stvari jednostavno treba pustiti i prepustiti se instinktu i za kurac je razbijati glavu jesi li pretjerao/la kad si nekog poslao/la u tri pičke materine jer ti ga se neda trpit. Martina Mlinarević Sopta je jednom rekla da smo možda solo jer nema ekvivalenta našoj divnosti ili nas možda pak nebo čuva od budala. U prijevodu boli te kurac ko šta misli.Na kraju dana bitno je da ste mirni sami sa sobom. Uvijek se možete gasiti s nekom svojom podsvjesnom iluzijom koja vas neće izdati i koja vas neće natjerati da se osjećate ljuto i umorno i iscrpljeno i napeto.
I nije bitno tko šta misli o vašem životu i tko što misli o vašem razmišljanju,sve dok ste vi zadovoljni sami sa sobom.
Dovoljno zadovoljni da nećete se dat navuć na jeftine pokušaje manipulacije i koliko god da vam je trenutno dobro dovoljan je jedan trenutak da se osjetite ugroženo da otkačite sve i otpustite dobro da napravite mjesta odličnom.Jer odlično čeka na vas,ako već odlično niste susreli.
komentiraj (0) * ispiši * #
Malo o povratku
srijeda , 16.11.2016.Ništa te ne vrati u vrijeme srednje škole kao pjesma "Drugi joj raspliče kosu,a ja je volim...." Onako se suludo nasmješim u prolazu i nastavim dalje s mislima kako sam totalno poremečena glede nekih promišljanja kad ni 50 metara dalje drugi ulični zabavljač svira "Danas sam luda" i ponovo se suludo nasmješim i nastavim sa još luđim fiksacijama u glavi. Gledam one žute sa selfi stickovima kako se selfiraju po gradu i skužim da sezona još nije gotova. Dolaze u svako doba godine.
Split je lijep u ovo doba,jer nema puno ljudi i nekako tiši nego inaće što meni na neki način paše unatoć vremenskim promjenama iz izrazite londonske kiše do karipskog sunca.
Završni je pri kraju,a kraj se ne nazire.Mislim uvijek to bude tako,nekako se čini još samo ovo,još samo ono i na kraju jebemu nikako da završi. I da jutros san imala puno boljih misli za podjelit,ali negdje između satranosti od polasatne šetnje i živciranja oko izdajničkih softvera nekako sam se pogubila u svim tim zdravim razlozima za radost.
Ali krenut ću pisat o nećem,ne brinite se.
Zašto se držimo ljudi koji nam ne daju mnogo za uzvrat.Zašto se držimo ljudi opčenito i pogotovo ako nam više škode nego što nam donose dobroga. To je valjda vječna misterija. Kako objasniti sebi prvenstveno zašto ti je stalo do nekog tko na tebe djeluje kao uteg ili do nekog tko za tebe uopće ne mari. Ima neka ideja o tome u teoriji o prošlim životima,ali mali broj ljudi vjeruje u to pa možda da pokušam objasniti sebi ili možda i vama na neki način koji je shvatljiviji trenutnoj svakodnevnici.
Ako je nama stalo,ne znaći da je stalo drugima. Da možda mi ipak malo dalje gledamo od trenutnog,možda suludo gajimo nade da ovaj svijet i nije tako sjebano mjesto i da ako mi postupamo kako postupamo zapravo čuvamo jednu osobinu od izumiranja.Empatiju,razumjevanje,suosječanje,ljubav ili što god smatramo ekvivalentom svemu ovome.
Meša Selimović je u Ostrvu napisao kako je sretan što nikom nije naudio,a ono što je njemu štete naneseno da je oprostio jer lakše je živjeti s boli nego s kajanjem. Možda je to samo naša potreba da zašititmo sebe od kajanja,da poštedimo sebe kazne za isto. Nije nešto što radimo svjesno,to nam dođe kao neki prirodni obrambeni mehanizam. Zašto se držimo prošlosti i ne puštamo neke stvari koje nas ujedno koće da krenemo naprijed. Hm,ja sam to zamislila kao most za koji smo vezani konopom,ako se pomaknemo u smjeru naprijed most će se srušiti i za nama će ostati pepeo,ako ostanemo na mjestu ništa se ne dešava,ako se vratimo ne možemo ga popraviti jer nemamo sa sobom nikakve alate. Ljubav ne drži mostove na okupu,drže ga brokve i drvo,konstruktivni elementi. Da se ne lažemo i da se vratimo na most i ugazimo ga opet bi se srušio,ako je nestabilan. Ako nešto nismo bili u stanju popraviti u trenutku kad smo se susreli s tim,znači da to nije bilo na nama. Nije bio izazov za nas,ako smo pak otišli pa se vratili na ruševine s adekvatnom opremom onda možda i imamo šanse.
To što smo srušili nešto ne znači da nećemo izgradit bolje i čvršće isto tako ne znaći da netko u nekom trenutku neće doći pripremljen na teren. Da znam da je teško pomisliti na sebe kao na nekog tko uništava,ali iskreno da se neke stvari u povjesti nisu srušile mnogo toga danas nam poznatog i fascinantnog se ne bi nikad sagradilo.
Život nije da ga provodimo u analizama i promišljanjima.Život je da se živi.Bez kajanja,kao da je svaki dan posljednji.
I koliko god da ponnekad ljudi mi znaju reći kako znaš ako nekom ne daš šansu i ne pokušaš nešto. Ja znam što time gubim i što time dobivam. Život i svaku situaciju treba prvo osjetiti,doživjeti pa tek onda odlučiti. Jer koliko god da mi unaprijed smišljamo i razmišljamo opet ćemo u određenoj situaciji postupiti instiktivno.
To vam je kao kad ono vidite stvarno slatkog dečka ili curu i u glavi zamišljate kako će izgledati vaš život,vjenčanje,djeca,izljevi ljubavi i romantike,a sve što napravite kažete "bok" i razvučete neki arhajski osmjeh da se čovjek zapita jel imate predsimptome moždanog udara.
I onda se kasnije odlazeći preipspitujete i častite epitetima poput glupačo mogla si ti to i bolje,jesi retardirana.Koji ti je kurac bija.
Uglavnom poanta je da se ne triba preispitivat kasnije niti planirat prije,ako se nekom sviđate,svidit ćete mu se i glupi i retardirani i bez šminke sa slinavim nosom. Da znan kad pomislite na sebe u tom izdanju čak se i sami sebi gadite.
Isto bi se moglo primjeniti i na one ljude koji kad im više niste potrebni zaborave i vašu adresu i broj telefona i odjednom više nemaju potrebu da vam se jave i pitaju kako ste.I nije bitno koliko ste vi dobri prema njima oni to nikada neće znati cijeniti,jer nisu navikli vračati istom mjerom niti imaju u sebi usađenu potrebu i kulturu da vrate ili da pomognu nego se povode za onom idejom ako neću ja netko drugi će. Svi mi kad tad vratimo dugove,samo je pitanje kolike nas kamate čekaju zbog nemara. I to što je nama teško ne znaći da drugima nije teško i da drugi mogu i svoje i naše terete prenit preko vlastitih leđa. Možda i mogu,ali to je jako sebično razmišljanje. Da sebe stavljaš na poziciju iznad onoga tko je tebe postavio ravnopravnim. Isto kao što nas život nagradi ponekad jednako nas i kazni zbog sebičnosti i egoizma.Ima ona jedna narodna koaj kaže da tko previsoko leti nisko pada,a svi se dobro sjećamo kako smo plakali na priči o Ikarusu.
Zapravo ono što pokušavam reći je da svi trebamo ići svojim putem prema svojim osobnim ciljevima,a ljudi koji su nam suđeni će doći i pridružit nam se na tom putu. Proći će sve što trebaju i neće otići kad naiđu oluje,ako i otiđu onda nisu tu za vječnost.
I besmisleno je truditi se isplanirati jer planovi nisu zanimljivi,oni su onda dosadna bolest,ono suprotno avanturi i onom vjetru i udarcu u dupe da napravimo korak u pozitivnom smjeru.Kako se uspeti na planinu ako ne zakoračimo put gore? Držanje konopca samo nas drži na mjestu kao uteg,a nitko ne voli biti prikovan i zarobljen protiv svoje volje.
komentiraj (0) * ispiši * #
Write a book
utorak , 08.11.2016.Kaže meni jučer: "dajem ti rok od godinu dana napišeš knjigu pod naslovom Zašto se ne želim vezati"
Moran priznat ideja i nije toliko suluda s obzirom na moju prirodu,ali ostavimo sad knjigu negdje u bucket listu.
Ja iman panični strah od pomisli na vezivanja svake vrste,to me nekako podsjeća na svezane ruke i osjećaj nemoći,a jedina stvar na svijetu koju mrzim je osjećaj nemoći.
I nije stvar konopa i spona i uzice i nevidljivih tajnih niti,nego osjećaja da više nećeš biti u mogučnosti sve ono što jesi. I još gore da sve to nećeš biti zbog nekog drugog,ne zbog sebe.
Da se razumijemo sve je to lijepo,ali pravo je umijeće pronaći vezu,uzicu,sponu koja nije manipulativno sredstvo. Svi mi volimo granice i da nas nešto brenza kad krenemo u smjeru gdje nije baš najpametnije. Iman dva psa, vjerujte znam o čemu pričam.
Vezivanje bi trebalo biti dobrovoljno i stvar izbora,nikako nešto pomodno i u điru. Svi to rade,pa da ja ne ispadnem poremečen iden i ja. Ima ona jedna narodna koja pita: "da svi skoče kroz prozor,bili i ti?"
Veze danas ionako izgledaju nekako ovako. Imamo jednu ženu/muža za po doma,pa onda imamo jednog/jednu sa strane eto kad nam se hoće,pa onda bar još jednu/jednog na brzom biranju kad je u gradu i nama je hitno. Čak gotovo svatko ima još bar jedan rezervni način kako pronaći eto nešto samo momentalno i jednokratno jer ovo troje igrom slučaja nije dostupno. Svijet je postao jedna velika orgijska seansa. I mnogi će se složiti da je ovo više pravilo nego iznimka. I sad čovjek ne može da se ne zapita čemu sve to. Čemu tolika manipulacija da svi i dalje žive tajve živote da su prvi/drugi/treći ili zadnji u redu za malo zabave ili nježnosti iako ako mene pitate nježnost proizlazi iz nekakvih emocionalnih stanja popračenih povjerenjem.
Dobro istina je da nisam ja neko mjerilo niti želim biti.Ali ne želim biti ni dio ovakvih suludih situacija. Čemu to. Psihički opterečujuće i financijski neodrživo stanje u koje se ljudi dovode jer su nezadovoljni sobom i životima koje žive. Ima negdje jedan tekst u prethodnim postovima gdje Martina Mlinarević Sopta kaže kako onaj tko te voli,voli te ujutro dok stojiš u zaprljanoj piđami s raščupanom kosom bez šminke i voli te čak i kad takav izađeš među ljude.
I nije možda toliko stvar ljubavi koliko povjerenja,a ljudi danas ne vjeruju nikom,pa ni samom sebi. S obzirom na svu moju prošlost i put koji sam pregazila smatram da je vrijeme predragocijeno da ga trošim na laži.Prevrijedno da ga gubim na ljude koji ga ne cijene i ako već moram birati radije ću ga potrošiti na sebe i stvari i ljude do kojih mi je stalo. Toliko toga se boljeg može dogoditi od činjenice da budeš s nekim tko je sa svakim i da budeš sa svakim tko je s nekim.
Ako već trebaš i želiš spolne bolesti,praznu dušu i povremenu zabavu radije to radi za pare bar ćeš nešto dobiti,na ovakav način samo gubiš sebe i svijet oko sebe.
Jebeš lance,kad te divljina čeka. Zašto bi živio u kavezu kad imaš junglu.
Voljeti sebe najviše je što postići u životu,nakon toga sve ide lakše.
komentiraj (0) * ispiši * #
Kako da na te ne pomislim
subota , 05.11.2016.Ne znan kako uvijek se nekako posloži da u ovim nekim vremenima bitnih promjena svemir kockice posloži da ostanem bez nekoga. U večini slučajeva se dobro nosim s gubicima i rastanke doživljalvam samo kao još nešto što se jednostavno trebalo dogoditi. Sjećam se prvi put kad sam osjetila ovaj kozmički udarac u trbuh. Bilo je ljeto nakon prve godine srednje škole i spremala san popravne ispite,došla je vijest o smrti jedne od najdražih osoba u mom životu. Bila je ona stara i njena smrt je došla očekivano,ali isto mi i danas nedostaje ono njeno senilno ponavljanje pitanja i svaki puta iznova radovanje prepuno čudesnog ponosa na moje jedan te isti razgovor. Druga dva takva trenutka nisu bila vezana za osobe do kojih mi je bilo previše stalo. Oni su jednostavno izabrali ne bit dio mog života i nisu se trudili da to postanu,a otišli su isto otprilike u vrijeme mog polaganja ispita. A danas,danas san doznala da još jedna osoba meni jako bitna uskoro odlazi zauvjek. I po prvi put nakon dugo vremena osjećam potrebu da plačem i potrebu za utjehom koju vjerojatno neću moći dobit. Jer što kad si svejstan činjenice da te uzori napuštaju. Da ljudi kojima se cijeli život diviš i koje obožavaš život je jednostavno pregazio na najgori moguči način i ti tu ne možeš ništa. Ne možeš ih zaštitit,ne možeš ih spasit,nemožeš ništa nego ih i dalje voljeti. Kako češ znati da oni još uvijek vole tebe?Da te nisu zaboravili iako su vas životi odveli u neka čudna stanja i izgubili ste kontakt zbog preokupljenosti vlastitim kaosima,a život nikog ne čeka. I kako sada nakon toliko vremena utišat tugu,kako zabranit uspomenama da naviru i da te podsjećaju da je to vrijeme prošlo i da se bliži rastanak. Da možda nećeš dobit priliku za to,da češ možda zakasnit.Uvijek me zanimalo čuju li nas ljudi i nakon što odu kad im kažemo volim te i mislim na tebe.
I ne znam zašto uvijek u ovo vrijeme,zašto kad imamo najmanje vremena za tugovanje,za bolovanje,za rastanke....
Zašto kad koncentraciju i snagu moramo usmjerit na dovršvanje svojih etapa? Zašto onda kad nemamo snage za vlastite kaose pred kaosima okoline?
I nije ovo da je s obzirom na dob neočekivano,ali meni je bilo neočekivano. Meni je isisalo sav zrak iz trbuha i suze su krenile i sve što mi je prošlo kroz glavu je "daj mi još pokoji trenutak s njom". A još me više bole razmišljanja ljudi oko nje. Koji čak i u ovakvim teškim trenutcima razmišljaju samo o tome što će od stvari ostati za njom. Svi su redom blizu odlasku,a ponašaju se kao da će sve što imaju ponijeti za sobom u jamu. I nije bitno što si nekog volio,što si s nekim djelio sve. Za njih taj nema prava.
Čudni su ljudi i bole me,znaš? Boli me njihova koristoljubivost. A ja,ja bi samo priliku da joj zahvalim što me održala na životu kad nitko drugi nije htio. Šta me spasila toliko puta,kad drugi nisu mogli. Što mi je usadila ljubav prema ovome što danas jesam. Jer da nije bilo nje ja sigurno nikad ne bi radila ovo što radim,niti bi voljela ovo što volim. Ne bi bila ni upola ono što jesan da ona nije bila moj idol. Jeben te živote, opet me stavljaš u pred teške trenutke uoči bitnih događaja.
komentiraj (0) * ispiši * #
Rush,love,intellect
petak , 04.11.2016.Kad ne znate odakle bi krenili,pustite neka muzika priča za vas. Projektiram viseće stepenice i ne pitajte me kako će visit jer pojma neman,google sve zna,ali ne zna kako namonitrat skale koje lete ili vise s stropa.
Jutro je sunčano,a meni očito nije dovoljno sjebane logike i "u jebote" moždanih udara pa si puštam neki soul kao produktivnu glazbu. Jučer je bia naporan i dug dan i onesvjestila sam se već negdje oko 9 sati.
S odgovaranjem na mailove sam u debelom zaostatku,nikom ne odgovaram,moram napravit službenu poslovnu stranicu,napravit životopis,napravit završni rad i još hrpu toga.
I jutro je za soul ili bar djeluje umirujuće na moje živce,ali dosta o meni.
Zadnje vrijeme razmišljan kako smo mi ljudi kao vrsta uspili sjebat sebe i sve oko sebe po pitanju onog našeg unutarnjeg ja. Nije mi jasno u kojoj knjizi smo pročitali da ze život živi srcem,a ljudi vole razumom. Ne znan kako smo to došli do stanja uma da trajemo samo zato jer drugi traju,da pokušavamo samo zato jer drugi pokušavaju.Kao da živimo vlastite živote zbog drugih.
I niej ovdje bitno što kažu i što misle,stvar je u nama.
Kako smo poremetili mjerila da osjećaje mjerimo novcem i da velikim gestama,a zaboravljamo kako je lijepo sjediti na klupi u tišini koja govori glasno. Gdje smo se puten pogubili da ne vidimo svu ljepotu postojanja i svrhu bivanja. Nekako smo se smjestili u te skupe aute i stanove u najmu i sva čuda koja svijet posjeduje,da smo zaboravili na ono što svaki pojedinin nosi u sebi. Sve nan je na prišu i uvijek nan se negdje žuri. Završit faks u roku,zaposlit se u struci,ako to ne upali zaposlit se bilo di,nać curu/momka oženit se,kupit stan na kredit ili bez kredita,ako upadneš u pare i onda riješit dicu i to sve negdi do 30. Ma kome to treba uopće. Život nije normativ. Švabo je napravija mjeru za sve,ali ne i za život. Život je nešto van naše kontrole. Nešto čemu se moramo prepustiti... Ono što se događa dok mi planiramo karijere i obitelji i kupnje nekretnina/pokretnina.
Sjebali smo pošteno.Sjebali smo kolektivno jer smo si tim idiotarijama nabili hrpu fobija,hrpu strahova od postojanja,od pokušavanja. Razvili smo nepovjerenje prema sebi i načinu na koji živimo,pogotovo ako živimo drugačije od ovih pravila jer se kose s našim duhom. Razvili smo nepovjerenje prema životu jer je nenormalno kontradiktorno normalnom. Statistika ne potkrepljuje odstupanje. Ostajemo podvojeni između trebalo bi i željeli bi,negdje u borbi između svojih demona i demona svijeta. Najteže bitke vodimo sami sa sobom. Šta kad se umorimo od borbe? Šta kad nan pukne film i jednostavno kažemo jebi ga,ne mogu vječno onako kako bi trebalo,ne mogu zauvijek razumno i zašto ja uvijek moram bit ta razumna duša. Čemu odgovornost prema drugima kad jedino odgovoran moraš biti za sebe. Zašto se trudimo ljubav razumjeti, a život izigrati. Igri pristupamo srcem, životu razumom. Ma zaludu to nama budalama govorit. Ima nas idijota koji shve shvačamo razumom i sve živimo srcem i uvijek se borimo s ta dva čudovišta u sebi.
Nije to ko govno i wc papir da uvijek bezuvjetno ide skupa triba tu puno kompromisa i izmirivanja strana unutar sebe.
I di nan se pobogu žuri....Trebamo,moramo.Ma ne trebamo,ne moramo,...Nije nan po zapovjedi...Želimo,osjećamo to očito zaboravljamo. Zaboavljamo i ono ugodno bok ja sam taj i taj,i onu klupu prepunu glasne tišine što priča udisajima i izdisajima,zaboravljamo i šetnje i zvijezde i one tople zagrljaje koji znaće više od ikojeg audija/mercedesa i griju bolje nego ikoji sustav klimatizacije,udobniji su od bilokojeg skupog krznenog kaputa. Izgubili smo se u sumnjama da više nemamo hrabrosti sjesti porazgovarati o povjerenju.Jer mnogo je stvari proživljeno u povjerenju. Mažemo si oći i živimo živote prepune laži,jer drugi će pričati,drugi će pitati,a mi? Sebe krijemo iza maski,a njihov glas se ne utišava i dalje šuškaju kad nas sretnu u prolazu. Čemu to? Ako već imaju što za reći nek kažu glasno,nek me prozovu javno, javno ću in i odgovorit ja neman šta kriti. Neman se čega sramiti,nemate ni vi. Istini ćete uvijek moći pogledati u oći,čak i kad cijeli svijet laže. Život je prekratak da bismo ga živjeli nesretno.
komentiraj (0) * ispiši * #
Korak po korak :)
srijeda , 02.11.2016.Zadnjih dana opet ne spavam. Ne znam uzrok tome i trenutno neman normabela da to riješim i čaj od crnog sljeza ne pomaže. Uglavnom sinoć san upalila valjda jedinu pjesmu uz koju u zadnje vrijeme mogu zaspat. Ne znan što je toliko moćno u tim stihovima Telling Stories ili pak u glasu nevjerojatne Tracy Chapman ili je možda pak stvar osobe od koje je meni ta pjesma došla u život. Što god da je razlog je da zaspem. Razlog da utišam kaos misli.
Sanjala san nešto obično-neobično. Kupujem knjigu i svira ta ista pjesma na radiu u dučanu i skužim da je gužva i kad se to rasčisti i uzimam posljednju knjigu i nakon mene dolazi netko i ja je predajem i kažem da je toj osobi potrebnija. Druga scena je u kafiću pijem s curama i opet ta pjesma i pisac one iste knjige i upadamo u neki razgovor i cijela scena je tako realna tako postojana tako kao da se dogodila,a nije. Čudni su ti naši svemiri,ali drago mi je da mi se ti likovi podsvjesti vračaju u snove,da nisu otišli jer još su mi potrebni još su presnažni da me napuste.
Danas me pere neka nostalgija sjetila sam se pjesme Prljavog kazališta-Korak po korak.Ta pjesma je oduvijek bila moćna za mene,ali nikad nisam mislila da ću je povezati s nekim ljudima u trenutnom životu.
Jučer sam pročitala:
"Nemojte se ljutiti ako se čini da vas se neki ljudi sjete samo onda kada vas trebaju. Osjećajte se privilegiranim što ste im kao svjetionik koji im dolazi u misli kada zavlada tama u njihovim životima."
Ljudi koji se jave kad ste im potrebni,a u međuvremenu su na distanci od svega što ima veze s vama. I nije bitno što vas psiha jebe jer oni su pronašli put na koji ste ih usmjerili i idu,dok se ponovo ne izgube.
Danas san izašla u šetnju,da ja opet pronađem sebe,hodala san tim putem kojim uvijek hodam dok mi je glavom prolazila rijeka misli,vani je puhalo i večinu tih misli je odnijelo negdje preko Mosora i dobro da ih je odnijelo jer glava mi je malo lakša.
Dan je bio produktivan rekla bih,a možda i nije negdje sam između svega i zapravo jedino što ne želim je razmišljat...
Ne mogu trenutno radit planove jer ću se samo sjetit svega i duša će me opet bolit.Bolit će me od činjenice da se opet moram odreć bitnih stvari u životu zbog tuđih grešaka preko toga da se ustupci iskorištavaju do krajnjih granica pa sve do činjenice da ne mogu spasiti druge jer trenutno jedva sebe držim na okupu.
Prokletstvo nas luđaka. I na kraju dana nebitno je što tko misli i kada će vam se javiti i hoće li se javiti i kako će postupiti prema vama...Ako ste i dalje razočarani sobom ništa niste postigli.
komentiraj (0) * ispiši * #
Kaos misli
utorak , 01.11.2016.Kad je čovjek obuzet problemima,svakakva sranja mu padaju na pamet. Kad ste sjebani,kozmos je tu da vas razjebe totalno i momentalno.Neću o razlozima zašto izbjegavan muziku zadnjih dana i neću o metaforičkim moždanin udarima koji sjebu logiku.
Previše mi je to za danas,za sutra,za ovaj mjesec.
Dođu tako ti momenti kad nam je potrebna promjena,kad smo ostvarili sve što smo mogli i htjeli tu gdje jesmo i pokazali malo zubate hrabrosti i našli se pred ponorom. Skočiti ili ne? Jebeš mu majku vječna dilema. Što je najgore što ti se može dogodit? Što te čeka ako se okreneš i odmakneš od litice? Riskirati/neriskirati? I sve to onda kad to najmanje trebaš. Onda kad imaš dovoljno briga i bez toga. Onda kad ti je puna kapa svih gluposti i kad nemaš snage za razmišljati o tome...
I da probudi jedan dio tebe,ali samo kratkotrajno,drugi trenutak si već umoran od svega pa i od samog sebe...
Nije to strah,nije ponos,nije ni sumnja,nego jednostavno nemogučnost da pokušavaš dok si razapet na 100 strana.
Iscrpljenost životom i sranjima koja servira i nemaš snage za anlize,nemaš volje za nade,nemaš vremena prepustit se jer moraš ići za onim što te vodi,ambicija,uspjeh,potreba za stabilizacijom sebe. Rad na sebi...
Karma je kurva uvik ti vrati kad si najsjebaniji,neće te uzet pod svoje dok hodaš uspravne glave,nego kad si zarobljen u kaosu vlastitih misli,gazit će te i cipelarit dok si još na podu. Dok ne nađeš negdi u sebi ono jebemu amter,dosta je.....Ali dok to nastupi već je sve prošlo... Mah, samo neka sjebana promišljanja uz tupi pogled u ekran i praznu glavu s blijedim fragmentima misli o svemu.
U kurac i krajevi,na kraju...
komentiraj (0) * ispiši * #