Malo o povratku

srijeda , 16.11.2016.

Ništa te ne vrati u vrijeme srednje škole kao pjesma "Drugi joj raspliče kosu,a ja je volim...." Onako se suludo nasmješim u prolazu i nastavim dalje s mislima kako sam totalno poremečena glede nekih promišljanja kad ni 50 metara dalje drugi ulični zabavljač svira "Danas sam luda" i ponovo se suludo nasmješim i nastavim sa još luđim fiksacijama u glavi. Gledam one žute sa selfi stickovima kako se selfiraju po gradu i skužim da sezona još nije gotova. Dolaze u svako doba godine.
Split je lijep u ovo doba,jer nema puno ljudi i nekako tiši nego inaće što meni na neki način paše unatoć vremenskim promjenama iz izrazite londonske kiše do karipskog sunca.

Završni je pri kraju,a kraj se ne nazire.Mislim uvijek to bude tako,nekako se čini još samo ovo,još samo ono i na kraju jebemu nikako da završi. I da jutros san imala puno boljih misli za podjelit,ali negdje između satranosti od polasatne šetnje i živciranja oko izdajničkih softvera nekako sam se pogubila u svim tim zdravim razlozima za radost.

Ali krenut ću pisat o nećem,ne brinite se.
Zašto se držimo ljudi koji nam ne daju mnogo za uzvrat.Zašto se držimo ljudi opčenito i pogotovo ako nam više škode nego što nam donose dobroga. To je valjda vječna misterija. Kako objasniti sebi prvenstveno zašto ti je stalo do nekog tko na tebe djeluje kao uteg ili do nekog tko za tebe uopće ne mari. Ima neka ideja o tome u teoriji o prošlim životima,ali mali broj ljudi vjeruje u to pa možda da pokušam objasniti sebi ili možda i vama na neki način koji je shvatljiviji trenutnoj svakodnevnici.
Ako je nama stalo,ne znaći da je stalo drugima. Da možda mi ipak malo dalje gledamo od trenutnog,možda suludo gajimo nade da ovaj svijet i nije tako sjebano mjesto i da ako mi postupamo kako postupamo zapravo čuvamo jednu osobinu od izumiranja.Empatiju,razumjevanje,suosječanje,ljubav ili što god smatramo ekvivalentom svemu ovome.
Meša Selimović je u Ostrvu napisao kako je sretan što nikom nije naudio,a ono što je njemu štete naneseno da je oprostio jer lakše je živjeti s boli nego s kajanjem. Možda je to samo naša potreba da zašititmo sebe od kajanja,da poštedimo sebe kazne za isto. Nije nešto što radimo svjesno,to nam dođe kao neki prirodni obrambeni mehanizam. Zašto se držimo prošlosti i ne puštamo neke stvari koje nas ujedno koće da krenemo naprijed. Hm,ja sam to zamislila kao most za koji smo vezani konopom,ako se pomaknemo u smjeru naprijed most će se srušiti i za nama će ostati pepeo,ako ostanemo na mjestu ništa se ne dešava,ako se vratimo ne možemo ga popraviti jer nemamo sa sobom nikakve alate. Ljubav ne drži mostove na okupu,drže ga brokve i drvo,konstruktivni elementi. Da se ne lažemo i da se vratimo na most i ugazimo ga opet bi se srušio,ako je nestabilan. Ako nešto nismo bili u stanju popraviti u trenutku kad smo se susreli s tim,znači da to nije bilo na nama. Nije bio izazov za nas,ako smo pak otišli pa se vratili na ruševine s adekvatnom opremom onda možda i imamo šanse.
To što smo srušili nešto ne znači da nećemo izgradit bolje i čvršće isto tako ne znaći da netko u nekom trenutku neće doći pripremljen na teren. Da znam da je teško pomisliti na sebe kao na nekog tko uništava,ali iskreno da se neke stvari u povjesti nisu srušile mnogo toga danas nam poznatog i fascinantnog se ne bi nikad sagradilo.
Život nije da ga provodimo u analizama i promišljanjima.Život je da se živi.Bez kajanja,kao da je svaki dan posljednji.
I koliko god da ponnekad ljudi mi znaju reći kako znaš ako nekom ne daš šansu i ne pokušaš nešto. Ja znam što time gubim i što time dobivam. Život i svaku situaciju treba prvo osjetiti,doživjeti pa tek onda odlučiti. Jer koliko god da mi unaprijed smišljamo i razmišljamo opet ćemo u određenoj situaciji postupiti instiktivno.
To vam je kao kad ono vidite stvarno slatkog dečka ili curu i u glavi zamišljate kako će izgledati vaš život,vjenčanje,djeca,izljevi ljubavi i romantike,a sve što napravite kažete "bok" i razvučete neki arhajski osmjeh da se čovjek zapita jel imate predsimptome moždanog udara.
I onda se kasnije odlazeći preipspitujete i častite epitetima poput glupačo mogla si ti to i bolje,jesi retardirana.Koji ti je kurac bija.
Uglavnom poanta je da se ne triba preispitivat kasnije niti planirat prije,ako se nekom sviđate,svidit ćete mu se i glupi i retardirani i bez šminke sa slinavim nosom. Da znan kad pomislite na sebe u tom izdanju čak se i sami sebi gadite.
Isto bi se moglo primjeniti i na one ljude koji kad im više niste potrebni zaborave i vašu adresu i broj telefona i odjednom više nemaju potrebu da vam se jave i pitaju kako ste.I nije bitno koliko ste vi dobri prema njima oni to nikada neće znati cijeniti,jer nisu navikli vračati istom mjerom niti imaju u sebi usađenu potrebu i kulturu da vrate ili da pomognu nego se povode za onom idejom ako neću ja netko drugi će. Svi mi kad tad vratimo dugove,samo je pitanje kolike nas kamate čekaju zbog nemara. I to što je nama teško ne znaći da drugima nije teško i da drugi mogu i svoje i naše terete prenit preko vlastitih leđa. Možda i mogu,ali to je jako sebično razmišljanje. Da sebe stavljaš na poziciju iznad onoga tko je tebe postavio ravnopravnim. Isto kao što nas život nagradi ponekad jednako nas i kazni zbog sebičnosti i egoizma.Ima ona jedna narodna koaj kaže da tko previsoko leti nisko pada,a svi se dobro sjećamo kako smo plakali na priči o Ikarusu.
Zapravo ono što pokušavam reći je da svi trebamo ići svojim putem prema svojim osobnim ciljevima,a ljudi koji su nam suđeni će doći i pridružit nam se na tom putu. Proći će sve što trebaju i neće otići kad naiđu oluje,ako i otiđu onda nisu tu za vječnost.
I besmisleno je truditi se isplanirati jer planovi nisu zanimljivi,oni su onda dosadna bolest,ono suprotno avanturi i onom vjetru i udarcu u dupe da napravimo korak u pozitivnom smjeru.Kako se uspeti na planinu ako ne zakoračimo put gore? Držanje konopca samo nas drži na mjestu kao uteg,a nitko ne voli biti prikovan i zarobljen protiv svoje volje.