A ja tonem u san...
ponedjeljak , 30.11.2015.Smatram da se ljudi ne mijenjaju.Odrastamo,mjenjamo mišljenje,drugačije pristupamo problemu,ponašamo se kako mislimo da treba u situaciji u kojoj se zateknemo....Mislimo jedno,pa shvatimo da smo bili u krivu.Ali mi kao osobe,kako karakteri se ne mijenjamo....Ne možemo biti drugačiji.To smo što jesmo.
Danas san živčana,izvođać radova je sjeba cili koncept i zaključija da je nemoguće izvest ono šta san zamislila....Kolege se ne znaju izborit za ono što su stavili na papir,niti znaju objasnit šta se dogodilo...Uglavnom kolegica je sastanak odradila sama dovela nas pred gotov čin,a izvođač je reka moramo ovako jer drugačije ne može,tek nakon 3 dana donio je i objašnjenje zašto ne može drugačije....
Snervala san se ko niko,cili dan šizin,do te razine da mi je došlo da počnen genocid da vršim nad nevinim žrtvama....
Tu sad više ne mogu previše napravit,pa san slistila kutiju čokoladnih keksa od muke....Otišla san s Tašon učinit đir....Opet je u kontaktu s bivšim i dobro se slažu.....Dok opet neko od njih ne probudi ego pa ga ponos sjebe...
Šetale smo zapadnom,bila je bonaca,ima nešto u toj tišini,nisan imala previše želje govorit,koliko sam sjetno buljila u pučinu.....Grad je okićen milijun lampica,sutra počinje Božićno buđenje,osjeti se nekakvo zatišje pred buru...Sutra počinje,a ja ne mogu kitit bor....Trenutno imam neku gošću koja bi prerani Božićni ugođaj mogla shvatit osobno,pa sad moram prolongirat svoje radosti za cijeli tjedan kasnije....Ali dobro,sve se to da preživit.....Jebemu prije 5 minuta sam imala toliko toga za reć,a sad,sad se samo želim ugasiti,misli su mi već negdje među lampicama i kuglicama....Pod dekom s kapom djeda mraza na glavi...Nastavljam sutra....Obećavam,sutra ću vam sve prepričat,sutra ću reć sve što sam namjeravala,do maloprije,dok mi lampice nisu počele titrati pred očima i zvati me u neki drugi svijet....U moj mali dio svemira...
komentiraj (0) * ispiši * #
Kad nevista dođe u kuću,njen je red da skuva kavu
Tjedan je bio dinamičan,pa krenimo redom.Lolito je slavio rođendan i svi smo bili na iglama zbog previše potencijalnih konflikata i nedefiniranih situacija po principu rekla kazala.Zapravo stvar je toga da smo nas 10-15ak ljudi jedna mala zatvorena skupina između koje kolaju informacije....Dovoljno je reć jednome da doznaju svi.Uglavnom naš mali svemir ponekad dođe u situaciju da se zabrinemo da bi ga nešto moglo poljuljat...Cicobelo je doveo decka,Bro i napola djevica su se nađli u istoj prostoriji nakon 2-3 godine prilikom kojih nisu razgovarali.Za divno ćudo sve je ispalo bolje nego ikad....Zapravo jedan od boljih tuluma na kojima smo bili.....Možda je stvar i toga da dugo nismo slavili ništa i nismo se sreli svi na istom mjestu,pa smo se malo i zaželili jedni drugih.Sada šta se tiće novopećene neviste u našoj maloj obitelji sastavljenoj po odabiru.Do 4 ujutro smo svi tonili zaključak kako je čak i bolji od Ćićobela....Da se ne lažemo svi mi jako volimo Ćićobela,ali momak ponekad teško prima zajebanciju na svoj raćun.Nevista je to primila puno bolje s obzirom da se prvi put naša u skupini od 15-ak nepoznatih ljudi...Prvi dojmovi su svakako prošli bolje nego smo očekivali,pa nekako smo preskočili stav o svemu onome prije....Nekako manje je bitno što ja mislim ili smatram i koje su prihvatljive norme ponašanja u ovakvoj situaciji....Ja da san u poziciji da se viđam s nekim,ja bi svojim bliskim prijateljima rekla viđam se s nekim,pa kad postane ozbiljnije upoznat ću vas....Pa ovako,pa onako,moran priznat mislim da nas je više to nekako zateklo,jer nismo znali od početka.Nego smo dovedeni pred gotov čin rečenicom imam nekog....I onako praktički smo zadnji kojima bit s nekim predstavlja problem,zapravo tuđi izbori su nam zadnji na listi prioriteta...Cinični smo i sarkastični,ali liberalnost i prihvaćanje nam je na vrhu kolektivne liste.....Gotovo da stranku možemo osnovat...Zajebanciju na stranu,naša država bi bila još veći cirkus,ali bar bi se svi voljeli....
Neki dan se desilo nešto stvarno komićno....Ja i Taša smo otišle u jedan getovski kafić i konobar je doša s dvi čikare i pita kakav Ness da donese u velikoj ili maloj šalici s više ili manje mlika...Umrla san od smija,ja san zadnja osoba koja zajebaje konobare...Prika kakvu god da mi kavu doneseš makar i pogrešnu popit ću je.....Dobro bilo je slatko i simpatično.....Zato sam jutros odlućila otić prvu kavu tamo....Split ima nekoliko mista gdje obavezno treba popit kavu to su PORTA i TEAK u getu,F-marine na zapadnoj obali iako ako mene pitate F-marin je izgubio onu svoju čar,prominila se postava,a i djelomično su ga pretvorili u ljetni restoran,pa to više nije to....Malo više o must go mjestima drugi put....Danas imam posla preko glave,imam prvog investitora i egomanijakalnog izvođača radova....Moram se svađat....Jedva čekam,ponekad mi se čini da radim s idiotima....A s druge strane,ma jebeš sve to.....Čovik mora proč sve,pa i ovu mižeriju....Ide nova godina...U nedilju sam si zacrtala pogledat Home Alone jer san sinoć bila spriječena,zapravo okupirali su mi TV.....1.12.Ako mene pitate sutra se kiti bor....Naknadno se nadovežem na ovaj post,do tad uživajte u ovom izvještaju.
komentiraj (0) * ispiši * #
Working day is done,girls just wanna have fun....
četvrtak , 26.11.2015.Jučer san bila na teškim šečerima plačinke i paradižot,danas je bila obrana završnog i dobila san čistu peticu i pohvalu za napredak.Danas san bila na ugljikohidratima,nastavim li ovako do Božića ću umisto praseta na ražanj....Obrana je prošla odlično,svi su bili preoduševljeni i divni.
Sad slijedi nekoliko dana odmora ,pa idemo dalje....
Tjedan je bio dug i dinamičan do te razine da nisan bila sposobna napisat suvislu rečenicu....
Danas mi je pa kamen sa srca,jer gotovo je....Utorak je bio stresan i naporan jer pevaljka mi je oduzela cijeli dan od 11 do 17:30,na kraju dana bila san ko zombi.....
Čula san toliko anegdota i stvari da jednostavno moram krenit redom...
Danas su osim nas Dizajnera interijera ispit imali i Modni stilisti i ova jedna kolegica pita jednog modnog stilista je li znao crtat prije nego je došao i on joj kaže da nije i na kraju da bi ona iz svega zaključila da to ne bi mogao nacrtat bilo tko i da za primjer kolegicu s hvara.Na šta smo svi mi skočili,a i sama hvaranka....Kaže ona pa šta ti je,ja san ti bila u Sarajevu nominirana za nagradu u osnovnoj školi,crtali smo MASLINU i partizane.....Misli ovo možda čitateljima i nije smišno toliko jer nisu prisustvovali događaju,a ja stvarno jako loše prepričavam priče....Uglavnom tako smo se nasmijali na spomen masline...U svakom slučaju nakon smjeha ja san poludila i rekla,kako to nije zahtjevno i da san ja to radila prije nego sam došla tu...Ustvari poanta je bila da je ova tila prikazat druge nesposbnima nacrtat kroki skicu,a sama nikad nije provala.Kod kroki skica zapravo je samo bitno da su proporcije odokativne,ne postoje mjere...
Mjere su potpuno drugi dio priče.
Druga zabavna priča je činjenica da je Taši bivši posla zahtjev za prijateljstvo....
Ja i kolega smo prokomentirali srijedu i događaje...Pretresli smo sve što moramo i što bi trebali,baš nekako ne možemo pustit taj cili posal kad smo krenili....Prekomično...
Inaće,na tv-u već nekoliko dana vrte se Božićne reklame za coca-colu,šta znaći da Božić dolazi....U nedilju je prvi Home Alone i otkazujem sve pizdarije u 20:00....Čips i gledam.....Svit može čekat....
Toliko sam iscrpljena da uopće ne mogu spavat....
Najzabavnije od svega je to da san doznala neke zanimljive činjenice o svom životu.Naprimjer,da san s nekin ljudima u svađi,da s nekima ne razgovaram,da neke tračam. I tako mislim si,pa kad se to dogodilo,s obzirom da nekih mjesec dana nisam komunicirala gotovo ni s kim....Ali dobro,nije baš da me previše briga.....
Sutra odmaram,u subotu slavimo priki rođendan i jedva čekan jer stvarno se dugo nismo svi skupili....I fale mi svi,ali jebi ga to je život,radi se,studira se,svi imamo svoga posla,ne idemo mlađi,na kraju ćemo se i viđat kad su ovakve prigode....Za novu još nisan finalizirala planove,ali da budem iskrena najrađe bi se s najboljom pokupila na vikendicu i solirala s bocon vina....
Počelo mi se spavat....
Idem na CUBU...
komentiraj (0) * ispiši * #
If time is all I have
nedjelja , 22.11.2015.Ne znan što je to u glasu Cesarie Evore,ali stvarno je neponovljiva.Ponekad mi se čini da više vjerujem njegovom osjećaju nego svom vlastitom.Projekt je dobio kodno ime CUBA jer nakon ispiracije od strane TILTA i Pavela Vetrova,Cesaria je Cubom nekako upotpunila cijelu priču.Zatvorila je jedno zaista zabavno poglavlje moga života i otvorila oći u jedno posve novo.Jedno kojem se nazire početak već neko vrijeme.Kao da čitam knjigu i svako toliko škicnem na stranicu ispred,nestrpljivo iščekujući.
Imam tako neki dobar osjećaj ko da ova SENTIMENTO govori kroz mene.
Sinoć san u jednu uru crtala,nakon dugo vremena,uzela san papir i bojice i crtala.Crtala san do 3 ujutro dok je laptop renderirao moju Cubu.
I vata me taj neki feel plesni,osjećam more,vjetar,svjetla na ulici,vidim ulicu rasplesaih ljudi,vidim one kunabske šešire i frajere u košuljama i finim hlaćama,vidim i onu crnu plesnu haljinicu,jednostavnu i lijepe cipele na petu.I sebe u istom outfitu uz zvukove BEASME MUCHO.
Old timeri na ulici i vjetar šta mrsi palme.Salsa chica i miris cigara na ulici.Cuba libre na stolovima.
I sad se naježim kad pomislim.Tako je moj morski projekt dobio ime Cuba.Razmišljala sam da mu dam ime po svojoj firmi koju jednog dana namjeravam otvorit,ali više ne izgleda tako,nema taj osjećaj koji sam naziv nosi u sebi.Nekako san malo uzbuđena zbog četvrtka.Zbog ispita zbog komisije.
Dva dana nakon ove kubanske idile totalno san se prišaltala na Božić,projekt je pri kraju.Ostalo je samo piskaranje i računanje,crtanje je gotovo.Nadam se to sutra završit.Pišem eto ovako povremeno kad imam nešto reć ili kad mislim da ne bi bilo loše za napisati....
Uglavnom ovo je treći dan da pišen ovi post upravo san vidila da je u Hrvatskoj počeo padati snijeg.Neće u Splitu,jer tu je uvijek toplo,ali ne mogu vam opisat taj osjećaj radosti kad pogledam slike koje ljudi kaće po profilima.Ko da sam se upravo probudila i vidjela cijeli prizor kroz prozor.....Neobjašnjivo....Valjda osjećan nečiju tudu radost,nečiju tko upravo gleda taj isti prizor kroz svoj prozor.....
Projekt je el finito još samo račun za odgovor na pitanje koliko će to mene koštat.To bum zgotovila danas i sutra san na printanju.
Adele se vrti na youtubeu One and Only....Roba se vrti u mašini,a ja pijem svoju prvu kavu jutros i gledam svijet kroz nečije tuđe oći i sve mi je nasmijano...Stvarnost može pričekati,zaista može,neće nikud pobjeći.
Volim ovaj dan,osjećam da će bit divan.
komentiraj (0) * ispiši * #
Sve ima svoje razloge,onda kad razlozi i ne postoje
četvrtak , 19.11.2015.Cesaria Evora,da mi je tko rekao da ću je željeti danas u svome danu,ne bi mu vjerovala....Pored toliko izvođača koje volim i obožavam slušati nje se sama ne bi sjetila.Jednostavno ne bi.Sva sreća pa na ovom svijetu postoje ti mali svetionici koji nam pokažu smjer koji nam je potreban.Tako ja konačno nakon burnog jutra sjednem za laptop opet radit da sve stignem do kraja tjedna i trudim se nekako uskladit sve i svih,za sad dobro balansiram,ne paničarim to je najvažnije.
Moj mir putuje na daleku Cubu kako je oduvijek želio,kako je sanjao,a ja?Ja sam tu i slušam Cesariu.
Dan je bio neobičan,DSK se konačno nakon dugo vremena javila,trebale su joj neke stvari i razgovarale smo za divno čudo nekako sasvim normalno,nisan imala onaj osjećaj kad se iskljućim i potvrdno kliman glavom.Rekla sam da nisam osjetila ništa,da mi je bilo svejedno,da sam napravila sve što sam smatrala da mogu ili da trebam i da vidim da ni ona sa svoje strane nije osjetila mnogo više od toga.I dobro sam napravila,što sam je pustila.Da sama sa sobom riješi dileme.Zapravo koliko god da se svi drugi čude tome i koliko god da im je neshvatljiva moja realnost.Ne bismo ništa dobile ni ja ni ona da nisan pustila....Ne bi ona ništa napravila za sebe da nije morala sama,niti bi je ja volila zbog činjenice da je ovisna o meni.Na neki način spasila sam ono što smo imale jednom,sada se čini kao prava vječnost.Nije to nestalo,uvijek ćemo mi biti neka vrsta srodnih duša,sigurna sam da hoćemo...Sigurna da jesmo...Potrebno je ponekad malo odmaka,malo adaptacije....Na prostor,na vrijeme.To što smo otišli ne znaći da je život stao.Ne znaći da je vrijeme stalo,sudbina nikog ne čeka,ona ide po svom.
Prvi put nakon dolaska bila je spremna pričat o nećem što nema veze s nebitnim temama,bila je spremna saslušat isto.I odlučila sam ipak reći kako nisam očekivala,ali ipak se desilo da nisam osjetila ni pozitivnu ni negativnu emociju.Osjetila sam se spremnom to reći i osjetila sam da je ona spremna to čuti.
Znam teško je to shvatiti,ali kad gledate stvari racionalno jednostavno je tako.Nije to zato jer osjećaji bole.Nema to veze.Ništa ne mijenja činjenicu koliko nam je netko bitan u životu.Mijenja samo činjenicu da ako i taj netko završi s nama na taj odlazak ne gledamo kao na osobnu kaznu,ne gledamo kao podbačaj,kao osudu.Nego da na to gledamo kao na nastavak svoga puta.Nisu svi tu da drže korak s nama,neki će ići našim stopama,ukorak,neki će pak zastati pa nas sustići.
Nije to da sam otupila,ne bi ja to tako nazvala.Da sam otupila vjerojatno se ne bi ni trudila,ne bi ni pomislila trenutka na sve to...Život je ono što se dogodi dok planiraš....Malo izvan naših snova i želja i malo izvan naših mogučnosti i potreba.Ono što nam je namjenjeno.Čudno je to,kako se na kraju ipak stvari nekako poslože na svoje mjesto.
Ona je jedna od onih ljudi zbog kojih jednostano morate vjerovat u neobjašnjivo.Uvijek je bila i uvijek će biti.Moja poveznica s iluzijom.Znam čudno je,ali svi dođemo to točke kad se zapitamo kuda to vodi i nemamo odgovor.Odgovori kako uvijek kažem obično dođu kad je već gotovo.Prošla sam danas s njom temu moje srodne duše i svih tih pitanja koja me muće proteklih dana i ona u tome vidi više svrhe od mene same.Ja se još borim s podsvjesti i djelomično želim odgovor ili da me u protivnom napusti...I imam te neke flasheve koji meni nešto znaće koliko god da su drugima manični i ludi.Ne radim ništa da pokrenem lavinu,zapravo,ako to ikog razara onda sam to ja.I eventualno postajen dosadna ljudima oko sebe,jer njima to zvući u najmanju ruku paranoično.Flekisbilnost i sposobnost da prihvate sve potencijalne ishode nije svima svojstvena.Postoje ljudi koji ne vjeruju,postoje ljudi koji sumnjaju,ja nekako oduvijek znam što nosim pod kožom,sama sebi nisam nepoznanica.Valjda mi je zato i lakše,valjda me zato sve ovo i zabavlja,valjda zato s smješkom prihvatim svaku frekvenciju tih moždanih valova.Valjda se zato na pročitanu rečenicu nasmijem i kažen pička ti materina....
Dsk pak vjeruje da nije to karma,misli da je jače od karme,samo još nije dobilo moment realnosti.Da.Možda je i u pravu,ne bi se trebala brinuti.Zapravo i ne brinem se samo me zanima nevidljiva spona gdje se i kako nalazi,valjda zato da je sačuvam što dulje mogu,da je slučajno netko ne bi prekinuo.Valjda da je zaštitim od okrutnosti svijeta kao tada kad sam podsvijesno grlila strah u oćima.Da,vrijeme će pokazati onda kada to bude potrebno.
Danas osjećam samo radost,dok pokušavam odvrtiti film u glavi.Dok pokušavam skužiti poantu sna.Dok tražim odgovor uzalud,jer znam da neće doći jer ga ja tražim.Sentimento
komentiraj (0) * ispiši * #
We don't need no thought control No dark sarcasm in the class room Teachers leave those kids alone
srijeda , 18.11.2015.Gdje su nestali neopterećeni momci,gdje su nestale neopterećene cure?Pa pobogu gdje su nestali neopterećeni ljudi?Slušam tako oko sebe ljude,prijatelje,poznanike,lijeve i desne,naše i vaše i primjetim da se ujednom momentu isključim.Ne mogu,previše je za moj mozak.
Toliko sami sebe zamaraju nebitnim stvarima.Politika,problemi globalizacije,problemi humanizacije,problemi svijeta,ratovi,žrtve,trendovi da jednostavno zaboravili su ono najvažnije.Zaboravili su sebe.Ne vidim zašto je toliki problem napraviti nešto da riješiš svoje pitanje,ali redovito svi smo voljni pokušati riješiti pitanje svijeta.Makar da razgovaramo o tome iako ne možemo ništa.Svi bi mi u nekom svom podsvijesnom kutku željeli biti heroji,željeli bismo primiti neku zahvalu,neku zaslugu za našu predanost.I upravo zato je nećemo dobit.Nećemo je dobit jer je očekujemo i sve što radimo radimo jer očekujemo priznanje za doprinos.
Andrea Andrassy je jučer napisala vrlo lijep tekst na temu planiranja i gubitka planova preko noći.Osvrnila se na ovaj horor u Parizu i opću maniju na društvenim mrežama.I da u pravu je....Svi tuguju na svoj način,ali opet se ponekad nađu ljudi koji odluče kako je njihova tuga bolnija i istina je da uistinu postoje takvi ljudi,zovu se bliski srodnici.Oni nisu odlučili da njihova tuga bude bolnija,njihova tuga uistinu jest bolnija.Ovi koji odluče kako baš oni tuguju najviše najčešće nemaju nikakve veze s žrtvama,oni su dio globalnog aparata koji eto kolektivno suosjeća.I nekako imaju potrebu da se malo izdvoje kao oni najhumaniji,kao oni s najviše empatije.Sve to opterečuje mozak,jer na svoja leđa želiš nositi sve križeve svijeta,a i tvoj ti je pretežak.Zapravo ne da ti je tvoj samo pretežak nego ti se tuđi doima lakši.Ne možeš ići kroz život ostavljajući križeve iza sebe,nekom drugom ostavljaš prepreke,trapule,past će i slomit će nos zbog tvoje nesavjesnosti i bolesne ambicije za humanošću.Zapravo nije to humanost to je želja da pokažeš istu.Ne znan kako drugi mogu,ali mene je već zabolila glava samo dok pišem o ovome.
Opterećeni smo svim ovim stvarima koje zapravo nemaju veze s nama.Koliko god tužna činjenica bila da je svijet okrutno mjesto i da se ružne stvari događaju.To ne utjeće uvijek na nas,nije dio našeg svemira i zaista ne kužin zašto bi netko iz svoje male sigurne utopije želio otići u neku drugu galaksiju čekati da ga pogodi komet.
Jednostavno smo navikli na stress pa onda kad on s vremena na vrijeme izostane tražimo ga u problemima svijeta ko neku vrstu droge.Postali smo ovisni.Previše razmišljamo šta će drugi reći.
Jučer na televiziji otac gleda neku našu seriju i ženska kaže susjedu."Čula sam da imaš novog komada."
I pita me otac bi li ja volila da mene neko zove komad ili treba ili koji su već epiteti za ženske.Ja kažem da sam najsretnija kad mi nitko jišta ne govori.I on onako u ćudu pa zašto pa kako?Ja kažen svatko ima svoje.
Zaista svatko ima svoje.S nekim poput njega ja ne bi mogla zamislit da dijelim život,onako kako ga moja mama dijeli.Jednostavno ne bi mogla.Ne bi mogla ni s ljudima koji nemaju svoje mišljenje.Znate oni koji vam kažu kako god ti želiš,meni je svejdno.Onima koji su ravnodušni,s ljudima koji se probude ujutro i kažu jaooo izgledan strašno,iman bad hair day i ne mogu otić na posao među ljude,pa šta će mi reć.
Mislim moja frizura ujutro uvijek je neuredna,ako ta neurednost izgleda pristojno pod može proć nitko neće primjetit da mi se nije dalo sređivat i svi će mislit ta je ovo neki messy look okej idemo.Obučem prvo što dohvatim u ormaru najčešće se da iskombinirat,operem zube i eto me svijete.Nije me briga što će teta u dućanu reć,nije me briga koji konobar će me pogledat prije nego mi donese kavu.Zaista ne isplati se.
Imam nekoliko prijateljica koje eto tako prvu stvar nakon kave moraju se inkartat.Jebi ga,takve su,dakle sat vremena mora proć u spremanju za izlazak iz stana.Šminka,5 odjevnih kombinacija i priča nikad ne znaš koga češ srest i uvijek moraš dobro izgledati.Slažem se,ali ja ako san se pogledala jutros u zrcalo i rekla si dobro je ovaj nered mi danas pristaje,nema te šminke koja će ga učiniti boljim.Zapravo kad stavim šminku osjećam se neugodno,kao maškara.Znam čudno je,ali osjećam da to nisam ja.Možda je to stvar i odgoja moja baka oduvijek nosi samo ruž i ja zaista volim ruževe.Puderi i fasade jednostavno su mi previše osjećam se nekako zagušeno kao da imam masku preko lica i imam na neki način.
Uvijek kažem onaj tko te zavoli na najgori mogući dan,ono kad si izašao iz kuće nepočešljan i jedva hodaš jer takav je dan i putem tri puta padneš i udariš u neki zid i pritom psuješ svece,definitivno zaslušuje sve ono najlijepše što možeš ponuditi.Svi pričamo kako bismo htjeli da nas netko voli onakve kakvi jesmo,a prvi se prikazujemo onakvima kakvi nismo.
Jer ti ćeš nanijeti konture,pa puder,pa sjenilo,pa bronzer,maskaru,i što sve ne,jer ljudi vole kad si sređena i ti im se želiš svidit i onda kasnije kad skineš sve te uredne maske sa sebe,ljudi odu ni ne pogledaju unatrag.A ti si mislila da te može voljeti onako kako ti voliš njega,kako ti voliš sebe.Čemu se pretvarati,pa ti draga moja na sebe dnevno staviš još malo Chanela,još malo Mac-a,malo L'oreala,malo Max Factora....Na kraju dana zapravo shvatiš da te jedino oni vole,upravo zato jer oni znaju kakva si.Znaju tko si i štite te od svijeta i svijet štite od tebe.Lijepo je ponekad staviti malo make-upa i reći eto nek sam se i ja sredila.To je onako za ponekad,ne za dobro jutro u kavu.To je maska za tetke s lažnim trajnama koje moraju na vjenčanju reći ti si sljedeća,za one tetke kojima ćeš ti na sprovodu poručiti isto.To je maska za licemjerno društvo tvojih suradnika koji eto smatraju da vrijede više jer nose skuplje.To nije faktor za ljubav.
Imala sam sreću u nesreći što sam skužila da sam alergična na šminku.Prijateljica mi voli te vizašist gluposti i ona je kao daj,daj,ja ću ti,jer šminka štiti kožu od vanjskih utjecaja,bla bla.....Nekoliko mjeseci kasnije dobila sam neki dermatitis.Kupovala san maske i maskice,šampone i sapune da se toga riješim i konačno nekako upalilo je.Još se ponekad zna desiti,ali sad znam kako se toga riješit.Sada mi je ostao samo ruž.Ruž koji stavim ponekad.Ponekad kada želim biti eto malo sređena.Maskaru stavim samo kad želim da mi se vide oći,ali uvijek nosim cvike za sunce,pa mi onda maskara ni ne treba.
Nije me briga šta će zaključit konobar koji mi donese kavu,jutro je i svi izgledamo loše,jer nismo se razbudili.I sada dok ovo pišem sjedim raščupana u piđami s dekom preko nogu i otvorenim Auto Cadom na zaslonu monitora.Bez trunke šminke s šalicom kave u rukama.Sjedim i pišem koliko me opterećuje što drugi toliko razmišljaju o drugima.Nisam ni ja ništa bolja,ali ipak ja znam koliko volim sebe u ovom kaosnom izdanju.Znam koliko san spremna u slučaju da neman posla trenutno,dohvatit prvu stvar u ormaru,razbarušit kosu,oprat zube i izać na ulicu.Eto me svijete.Ja mogu funkcionirat u tvom kaosu,molim te poštuj i ti moj.
Nekidan mi kolegica priča kako od silnih obveza nije se stigla depilirat i kažem joj pa šta te briga zima je nitko ne vidi.Ona onako sva uvrijeđena kako ona voli biti uredna i sređena u svako doba godine,a ja si u sebi mislim šta me briga.Mislim volim i ja eto zdeplirat pauzuhe jer eto volim,ali ne toliko da ću druge ljude obavijestit kako moram to napravit.Msm koga briga...
Kad mislim da trebam jednostavno to napravim bez cijelog teatra svijetu i narodu.Ima ljudi koji se moraju tuširat svaki dan,ima ljudi koji vole ili moraju prat zube nakon svakog obroka,ima onih koji manično čiste kuću.Ja na sreću moju ili na žalost svih ostalih nisan ni jedna od tih i takvih.Ja kuću sredim kad mi postane neizdrživo odvratna i to najčešće tako da sve potrpan u kutije.Usisam,operem,da izgleda naizgled uredno.
Jednom je netko rekao: "Ako si došao vidjeti mene,ne očekuj urednu kući,a ako želiš vidjeti moju kuću onda se najavi"Nešto slično.Uglavnom poanta je da ako želiš vidjeti mene i banuti nenajavljen u redu,a ako pak želiš da te ugostim u urednom životnom prostoru,najavi se kao gost,pa ćeš takav tretman i dobiti.Skuham ti kavu i kad je popiješ otiđi kući.
Mislim ako se ja ne brinem oko urednosti svoje kuće,oko šminke na svom licu,oko neispeglane odjeće koju ja nosim,čemu tvoja zabrinutost.
Mene ne brine tvoja nezdepilirana noga,ne brine me ni moja da budem iskrena.Kad se zaželim glatke kože zdeplirat ću je.Mislim ljudi dragi.Čemu?Dok ovo čitaš već ti je muka i misliš si jebote stvarno.Čime ja sebi punim mozak,a dnevnoj razini?Ja te pitam što ćeš poduzeti p tom pitanju?
Zapravo stvar je u tome da mi ljudi trebamo probleme da bismo se osjetili živima.Trebamo neki kaos koji ćemo dovesti u red.Neurednu kuću koju treba pospremiti,tijelo koje treba njegovati sve samo da drugi misle kako je kod nas sve perfektno u redu.Kako nas ne brine ništa.Kako nam ide bolje nego njima.Istina je najčešće totalna suprotnost prividu kakav ostavljamo.Ja sam imala sreću u nesreći da sam prave probleme otkrila jako rano.Pogodili su me i promjenili moj život iz temelja.Znala sam da nikad neću htjeti biti lijepa,da nikad neću htjeti da ljudi osjećaju sažaljenje.Znala sam da mi nikad neće biti važno što drugi misle.Znala sam da je sve što ću ikada raditi je zapravo truditi se da preživim još jedan dan.Da ga preživim tako da ne potrošim sat vremena na sve ove gluposti,kad me svijet čeka spreman kakva god da izađem.Jebe se svijet za mene,ja sam njemu nebitna koliko i on meni.Živimo suživot,ali za opstanank nismo si nužno potrebni.
Kada bismo više cijenili svoju ljepotu,lakše bismo prepoznavali tuđu.
komentiraj (0) * ispiši * #
U svako vrijeme na svakom mjestu čovjek mora bit sposoban jebat!
utorak , 17.11.2015.P.Đinđer ta žena jednostavno ne zna bit politički korektna pa tako navečer kad ja oden leć i pokušan spavat ona dakle šalje poruku kako ona i njena cima i moja srodna duša svi kolektivno,svatko na svojoj strani svijeta jedu NUTELLU u ponoća,dok ja pokuštavan ostat karakter jer san gladna i nema nutele u kući.Nema ni lino lade,ni vikija ni ničeg slatkog i čokoladnog.
I mislim si jebite se svi,nije dovoljno šta san daleko od svakog pojedinačno i svmi me razvlačite priko jebenih krajeva države s mislima,s Nutelom,s Linom i Ladom i jebenim izjavama koje su produkt moga mozga koliko i vašega.Nabijen vas.
Inaće i dalje vas volim,ali malo san na rubu ovih dana zbog ispita i svega pa onako,naviknite se ako već niste.
Ovdje je zahladilo,mislim kuća se ohladila toliko da su mi ruke led ledeni.Rekla bi Taša od ovog šetanja bar mi cirkulacija radi kako triba,šta ima veze ako ne smršavim.
Dakle 26.11. Ima da KUPIN BOCU VINA I HRPU SLATKIŠA i da se ubijen ko stoka jer ovo je too much stresa za moje mlade godine i moran to nekako već kompenzirat.Jučer san čula kako postoje ledomati,knjigomati,cigaretomati,kondomati.Dakle MAT za ovisnike o svemu osim o Nuteli.Tako da ako bude ko tražio peticiju za uvođenje ovog porkoa potpisujen....Jebaći,alkoholičari,pušaći,svi imaju zadovoljit svoje poroke,osim jadnih ovisnika o Nuteli.Pa jeben te živote ima da te nema.
I sad ja tu pišen i gladnim....Pa jebemu sve.Moram nekako kompezirat nezadovoljstvo ovog cijelog općeg stanja oko projekta.Ovo pišanje krvi i svakodnevni stres i nerazumjevanje svih okolo.Tako vam je to gospodo kad želite bit umjetnik.Kad želite stvarati.I kad stvarate đabe.
Projekt mi izgleda čak više sexy sada nego prije.
Zapravo iman tu neku misao vodilju oduvijek koja kaže svaki prostor treba bit praktičan za sex i isto tako treba imati ugođaj u kojem se poželite sexati.
Ova izjava nije baš za one moraliste i ortodoksno odgojene.Nije za one koji o sexu razmišljaju kao o nećem što je tu samo u svrhu reprodukcije i sve druge varijante uražnjavanja istog su djelo demona.
Ovo je izjava za one koji žive život,a da pritom ne opterećuju sebe ni druge šta će ljudi reč.
Dakle svaki kutak poželjan za sex.Pa nema se tu previše za objasnit.Svi imamo svoje fantazije,sve klišeje koje smo već vidili i ćuli za njih.Kuhinje,kupaonice,spavaonice,dnevni boravci,wc kafića,svi su to vec vidili,ali nije isto ako ste u nekom polumraku i ako ste pred svjetlima reflektora.Inaće prvo šta me profesor naučia pri dizajniranju spavaće sobe jest da ona mora biti odraz naših najskrivenijih fantazija i želja.Dakle ako želiš da vise lanci s plafona visit će lanci jer u spavaću sobu ne puštaš bilo koga.Tamo idu samo oni s ekskluzivnom pozivniciom.Spavaća je V.I.P loža vašeg životnog prostora.Ondje ste ono što uistinu jeste.Uglavnom za one kojima je svejedno gdje i s kim.Svaka prostorija mora biti dobra.Mora imati uvjete.Koliko god da su neki gadljivi,mislim ljudi dragi preskočite post.
Ovi koji nisu gadljivi nek se prepuste fantaziranju,jer netko će nekog jebat makar u mozak.
komentiraj (0) * ispiši * #
Losing my religion
ponedjeljak , 16.11.2015.Znate onaj sretni nesretni niz slučajnosti koji vas zadesi baš kad vam to ne treba.Eh,da.
Ovih dana mene jebu tkave slučajnosti.Za početak doznam datum ispita i onda kolektivno krepaju svi softveri,oštete se datoteke i onako nekoliko mjeseci rada je neupotrebljivo.I sve moram iznova,jer jebiga shit happens.Slučajnost je i da san nožas sanjala kako hodam gradom s maskom preko lica u znak solidarnosti bolesnoj curici i kako me zbog toga nazivaju humanom osobom.Onako od kada je biti čovjek postala vijest za novine.Slučajnost je i da su neki idioti bombardirali Pariz baš kad ja sanjam o ljubavi.Slučajnost je i da je danas netko na televiziji rekao kako biti lud u današnjem svijetu više zvuči ko kompliment.Slučajnost je i da sam odlučila upalit televiziju na 5 minuta i čula to.Kakva je najava bila mislila sam da će trajati bar 15-ak minuta.Na kraju se prevorilo u nekakav soft porn gdje Barbara Kolar komplimentira mladog pisca i trlja ga za sreću ne bi li osvojila Bingo.Znam kako pervezno zvući.Vjerujte mi ni upola neugodno kao što je bilo za gledat.Onako čovjeku si moga pročitat na borama da prvi put u životu želi da se kamera ugasi jer ono trlja ga žena koja mu može biti mama.Mislim okej bilo je to simpatično neugodno iskustvo.On je kulturno odgojeno dijete,a ona je simpatična plavuša.On izgleda nikad bolje,a ona svakako triba boljeg stilista ili bar nekog tko je spreman raditi svoj posao.
Ali dobro,ja san malo subjektivna po pitanju autora,pratim cijelu priču već jako dugo i cijela priča je nekako dio mene već jako dugo...Dan je bio jako dug i naporan i zapravo sve što nisam provela za računalom bilo je tih 5 minuta i jedna kratka šetnja u tišini maloprije.Nekako opet je došlo to vrijeme kad mi je previše bit tu di jesam i kako mi zaista treba odmak od svega.Treba mi krenuti iz početka.Tamo gdje mi je potrebno.Znate uvijek imam u glavi nekakvu tu listu prioriteta,gdje nekako sve moje želje spremne su na žrtvu osim one za odlaskom.Osim one za Zagrebom.Teško je to objasniti,ali kao da se s vremena na vrijeme kockam s onim gore.Oduvijek imamo takav odnos.Samo nekako rijetko ga prakticiramo obostrano.Nakon dugo vremena uziman Normabel i znan odma će dio vas krenuti s pričon šta se trujen,a drugi dio će smatrati da je to dobra ideja ako san pod stresom.Istina je zapravo da ja to uzimam samo kad postaje previše.Zašto i kako je postalo previše ovaj put ću izostavit,jer ne radi se o meni direktno.Ali recimo da trenutno ne želim ljubav kakvu gledam svaki dan ili kakvu gledam povremeno.Ne želim život koji prođe u vikanju i svađi oko manje bitnih stvari od života.Od zdravlja.U svađama koje te natjeraju da se zapitaš ćemu sve.Ljudi prođu ozbiljne probleme,prežive sve pizdarije i sranja koja ih zadese i onda se svađaju oko besmislica.Ne mogu,Ne želim.Sigurno mogu bolje od toga ili ne moram uopće.Ali sekund takve ljubavi koja se pretvori u naviku i suživot u strahu da sami ne bi mogli mi je u najmanju ruku besmislen.Idem leć previše je ekrana za moje oći danas.
komentiraj (0) * ispiši * #
Collecting memories
subota , 14.11.2015.Svi mi sanjamo kako će nam izgledati život.Sanjamo što ćemo biti kad narastemo,sanjamo za koga ćemo se udati,gdje ćemo živjeti,što ćemo raditi,kako ćemo zaprositi ili kako bismo volili da nas zaprose,sanjamo kakvo ćemo vjenčanje imati,kakvu haljinu,kave dekoracije,koje destinacije.
Sanjamo i na tome ostane ili možda ne?Uglavnom kažu da mi žene fantaziramo tako,ali poprilično san sigurna da i muškarci malo zalutaju u te sfere onako kad nitko ne gleda.Onaj trenutak kad su sami i kad se zažele malo sentimentalike.
Osobno nikad nisam bila od velikih gesti,smatam ih pretjeranim.Prije nekih godinu dana kad je jedna moja prijateljica razmišljala o tome kako bi je njen tadašnji momak moga zaprosit vodile smo razgovor na ovu temu.Zapravo u to vrijeme se brat njenog momka zaručija i napravija cirkus pred kućom.Digli su se šatori,kupovalo se prstenje bilo je 20-ak uzvanika.Skoro pola sela.Mali pir za zaruke.I ona je kao smatrala da je to ipak pretjerano,iako ona jest od velikih gesti i voli trud.Ruže po podu,večera za dvoje,restorani,publika.....Ja sam rekla da ja uopće ne bi volila sve to.Ja bi volila ružu i prsten za dobro jutro i to mi je sasvim dovoljno da kažem da.Nema mama i tata,tetki i strini i svih onih usputnih,nema konobara,nema publike.Ja i On i naš mali svijet.Što čovjek može više poželjeti.Kasnije je malo razmislila,samo nisam sigurna je li to zbog moje skromne želje ili jer joj se doista svidila ideja samoće prilikom tog osobnog trenutka,ali se složila da bi i ona to volila.
Da se razumijemo nemam ja ništa protiv latica na podu,protiv svijeća rasutih po stanu,neman ništa protiv večere za dvoje,protiv glazbe,dapaće sve je to u redu dok smo nas dvoje.Ćim se to pretvori u predstavu za pola restorana za mene je previše.Smatram da su takvi trenutci jednostavno osobni i pripadaju samo vama isto kao i objava sretnih vijesti ili odluka da konačno kupujete auto.Nema mama ništa s tim,nema ni tata,ni tetka,ni ovi ni oni...Samo ti i on ili on i ti kako vam draže.U redu je sanjati,to vam pruža neku vrstu relaksacije od ovog odvratnog svijeta.
Velika djela se kratko pamte jer su stvorena da oduševe mase.Male geste su stvorene za pojedinca pripadaju samo njemu.Pisma,čestitke,posvete,pjesme,crteži,ukrasi,mali znaci pažnje za koje samo ti znaš da ćeš voljeti i držati u škatuli za sne.
Imam jednu sliku u glavi.Moj stan iz snova,ima jednu posebnu prostorijicu na čijem ulazu piše BOOK OF MY LIFE.S lijeve strane ulaza je mala polica za knjige napravljena u zidu,tu su naslagane sve knjige koje meni nešto znaće i koje san pročitala iz istog razloga.Kada uđete u tu malu prostorijicu ona je prepuna kutija onih ukrasnih,koje čuvaju upravo te slučajne papiriće,slikice,skice,pjesmice,bilježnice.Na centralnom zidu koji je od crvenog zamučenog pleksiglasa stoji crna grafika Marilyn Monroe.Ispod nje su jastuci za sjedenje i maleni stolić.Nasuprot ulaza stoje opet police i radni stol,police prepune gramofonskih ploča i stol na kojem je gramofon.Nasuprot centralnog zida je velika staklena stijena i jako tamne zavjese.Svjetlo u toj prostoriji je dekorativna rasvjeta.Na policama se mogu naći sitnice koje godinama čuvam.Ta prostorija priča moj život.Ono sve što nije stalo u ostatak stana,sve ono što nisam bila spremna podijeliti s svijetom,brižno je spremljeno u tu prostorijicu samo za odabrane.Sve ono što poželiš sebično sačuvati da drugi ne unište svojom negativnom pojavom,spremi na takvo mjesto gdje god da si ga stvoriš.U kutijicu,u sobu,u srce,u torbu.Sakrij i zaštiti od lošega.
Imam tako tu neku sliku svoje škatule za sne.Svoje sabirnice uspomena.Svi bismo je trebali imat,da se ponekad imamo negdje sakriti od oluja.
komentiraj (0) * ispiši * #
Amazona
Jutros u 2 ujutro rješavala sam neki psiho test ličnosti.Dobronamjerni realist veli on.Mislim se u sebi bolju definiciju budale nisam u životu čula.Ma nema veze ionako je u pravu.Prilagodljiva i vječito živčana zbog tuđe nesposobnosti.Uglavnom cijeli dan se zajebajen s sketchupom i krešen sve što mi padne napamet osin katoličkog kalendara jer ipak se bliži Božić i nije vrime za grišit dušu.Tako nekako uspijen ja to malo pomaaknit s mrtve točke,ali daleko je to još od sposobnosti za funkcioniranje.I sad tako treniram živce nad svojim laptopom.U Parizu se noćas dogodio teroristički masakr koji još uvijek traje.Prestrašno....Još strašnije od činjenice da se to dogodilo je masovna histerija podrške.Jasno je meni da su ljudi teorijski potreseni i da na neki način suosjećaju i osuđuju sami čin,ali nekakva univerzalna pomodnost koja završi s stavljanjem francuske zastave preko profilne slike i #payforparis i dijeljenje slike Eiffelovog tornja za mene je malo pretjerana.
Osobno znam da je tugovati najbolje u tišini.Ovakav publicitet takvog čina samo reklamira isti.Put u pakao popločan je dobrim namjerama,pa svaki naš izraz tuge i žaljenja zapravo je reklama više dušmanu.Pokazatelj da je učinio nešto veliko za ovaj svijet.Jebeni bolesnik hrani se dobrim vibracijama svog okrutnog čina.
On je ubio stotine ljudi i dobio pažnju tisuća koji suosjećaju s žrtvama.Psihopat koji se smije negdje u svojoj fotelji dok mi klikamo poruke opraštanja uz znak Peaca i Lennonovu-Imagine,on negdje sprema novu bombu koja će izazvat masovnu histeriju.Strašno.Čemu.Kako smo došli do točke kada ljudski život stavljamo na cijenu.Ili jedan život pretpostavljamo drugom....Nijedan Bog ne cijeni jedno biće više od drugoga,kako mi ljudi dođemo do te računice da smo vrijedniji svijetu od svih ostalih.
Jebo ti ovaj svit.Najbolja kaže idemo u amazonu.Ima pravo,iako zamislit nju i amazonske kiše nekako ne mogu.Veli da će u lov sama,ja joj pak kažem da povedemo nekog mačića s nama eto čisto zabave radi.Ono da je netko zagrli kad joj se urica kosa i kaže joj ma ne brini se počešljat ćemo te granom.Mene ne treba češljat ja bi s mačićem ispod vode u neke pećine malo u avanturizam.Odnija me vrag ako san normalna,ali bar ne bacan bombe na Indi rock koncertu u sred grada ljubavi.Živin u državi di je netrpeljivost prisutna za dobro jutro.Mislim Balkan.Ono u nas hrvata otvoriš oći,još se ni ne umiješ,otvoriš prozor prvo sunce pošalješ u pičku materinu jer je raspalilo zrake,a onda susjeda jer ga moraš gledat prije kave,ali pošalje i on tebe iz istog razloga.Gledaj s vedrije strane bar nitko nikom neće bacit bombu u spavaću sobu.Jer kod nas sobe još uvijek služe za spavanje i jebanje,što vani čini se nije slučaj.
Neću ulazit u poremečene razloge jebenih bolesnika bombaša i svrhu njihovih postupaka,jednostavno mi se neda.Izazvali su masovnu histeriju,pobili su ljude,dijelu ljudi utirali strah u kosti,u dijelu ljudi probudili teški moronizam i pranje mozgova.Religija opijum za mase.Ja bi rekla ideologija opijum za mase,bilo religijozna,bila politička,bila ikakva.
Pričam onako u frustraciji kako bi nama tribala neka reinkarnacija Hitlera ili bar da pustimo Putina,nek čovjek baci bombu i podavi gamad.Triba nekako spriječit da se idiotizam širi svijetom.Ma nije Hićo bija lud.Bia je vizionar,čovjek ispred svoga vremena,šteta šta je sam sebi upa u gubicu zbog čistog licemjerja.
Volim ovaj svijet i samo nebo zna koliko san spremna prokockati za isti,ali ponekad zaista dođe mi da dignem ruke i odem u tu amazonu skakat po palmama ko majmunica.Mislim da bi se osjećala više čovjekom.S ricastom kosom,preplanula,bosa u palminoj haljini i s cvijećem u kosi.Gradila kuće od grana,valjala se u blatu i ljubila se ispod slapa.
Ma zajebi ti ovi svit,zajebi sve ljepote velegrada,zajebi otoke i netaknutu prirodu,zajebi sve di je takla civilizacija čovjeku bi bilo bolje da je osta u špilji.Bar bi bia glavna faca nosia bi krzno i nakit od gline.Jebo ti napredak,Jebo ti inteligenciju.Ma nabijen i današnji dan,a tako mi je lipo moga počet i još lipše završit.Nema mira dok zlo ne krepa.
komentiraj (0) * ispiši * #
Za oluje koje me tjeraju naprijed i one koje me vraćaju tamo gdje pripadam
petak , 13.11.2015.Kako znaš tko su tvoji ljudi?Puno je odgovora na ovo pitanje.Ljudi koji su tu kad ti je najteže,ljudi koji te razumiju do najsitnije stanice tvoga tijela,koji vide svu ljepotu tvoga ludila.Koji znaju da kad popizdiš ne popizdiš jer si ljuta,nego jer ti je stalo.Ponekad kad pogledam oko sebe zapitam se kako pojedinci koji me okružuju to ne vide.Zaboravim pak nekad na one koji to vide.Ne idem za tim.Zaletim se bezglavo pa me oni nekako opet podsjete koliko me poznaju i vrate na zemlju opet k njima u naručje.
Oni su svjesni da moj stav nije tu da bi bio protiv njihovog,tu je jer ja iman dokaz za njega.Moja istina je drugačija,ali nije tu da te stavi na protivničku stranu.Meni je teško biti isključiva,ne znam to,nikad ni nisam.Bar ne od kad sam odrasla.
Jeftine manipulacije ostavila sam još negdje u osnovnoj školi.Ultimatume bez pokriča u stilu ako ja tebi onda ti meni ili obrnuto.
Ako već želim dotjerati vodu na svoj mlin onda to radim sofisticirano,sa stilom,u svom interesu kako dolikuje i meni i drugoj strani.Da ostavim dovoljno prostora za igru na oba bojišta.Iako rijetko pribjegavam takvim scenarijima,mislim da se odrasli ljudi ipak sve mogu dogovoriti.Civilizirano-riječ koja na balkanu ne postoji,a mi koji malo vidimo širu sliku svijeta nekako je pokušavamo implatirati u ovaj surov kraj,teško,ali i dalje pokušavamo.
Imate tako tih ljudi koji u vas usade neki osjećaj da je s njima sve napokon na mjestu.Da ako padnete oni će sjesti pored vas dok ne odmorite i budete spremni oboje ustati.Imate tako tih ljudi koji ponekad kažu nešto zbog čega pomislite čime sam zaslužio/la ovo predivno stvorenje pokraj sebe.A imate tako i ljudi koje kad nekad progovore zapitate se kako su došli do tog zaključka o vama.Kako je moguće da vas ne čitaju tako transparentno kakvi jeste...Kako sumnjaju u vaš underskin...Imate tako tih ljudi koji žive u uvjerenju da ih osuđujete,da im zavidite,da se želite na njihovom mjestu,pak s druge strane ljudi koji bi htjeli baš biti u vašim cipelama.Zašto?Pobogu,pa ja svoj život najgorem neprijatelju ne bi poželjela,a kamo li prijatelju.
Ima jedna rečenica svima poznata.Prva rečenica romana Anna Karenjina-Lava Nikolajevića Tolstoja.
"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način."
U ovakvim se situacijama pokaže ispravna.Ali nije stvar koliko si ti nesretan,svatko od nas nosi križ koliki može podnijeti.Stvar je u tome kako tvoja sreća vani izgleda veća od tuđe.Svi smo mi mali mix radosti i tuge.Samo nekako nam se uvijek čini da vidimo tuđu sreću i svoju tugu.I da drugi ne vide našu tugu zbog svoje sreće.Da ne mare....
Teško je objasniti ljudsku prirodu.Dobar dio njih misli da ako se požališ želiš umanjiti njihovu bol,želiš svoju muku prikazati večom nego što jest,a onda s druge strane pak misle da ako podijeliš svoju radost želiš zapravo njima trljati sol na ranu jer tko si ti da se raduješ dok drugi tuguju?!
Smiješan je princip po kojem svi misle da su centar tvoga svijeta i da zapravo tvoj loš dan ima veze s njima i da tvoj dobar dan ima veze s njima.Teško je dočarati kako se možeš veseliti zbog drugih,zbog nekih koje ne poznaješ onako kako poznaješ ove druge.Smješno je kako ljudi žude za pozornošću misleći da ti jednako žudiš da istu pokloniš.
U svijetu gdje oni svaki svoj trenutak pažnje stavljaju na cijenu isti traže besplatno.
A ja,ja sam sanjar,nije me briga tko mene noću sanja,tko se samnom gasi,tko se samnom budi.Ja sam sretna zbog onih s kojima se ja gasim i s onima koji me bude,s onima koji prate moje korake u stopu.Svjesno,podsvjesno i na svaki drugi mogući način.Nije to ludilo,možda je klišej.Možda je preambiciozan plan ko i program Živog zida.Možda sam u krivu,možda je sve varka.Možda prava ljubav i jest bajka.Možda bajke zaista i postoje da bismo imali čemu vjeorvati slijepo.Ali mislim da svak sebi piše bajku kakvu želi.Možda se nekad poklopi da se dvije bajke preklope i nastane ona prava.Ona s svojim momentom u stvarnosti.Ja vjerujem u takvu bajku.Netko drugi pak vjeruje u meni posve besmislenu bajku.Onu koju ja ne bi sebi zamislila ni pod razno,ni pod dokazom da će postati stvarna.
Jedan život nam je premalo da bi se pored njega bavili s još nekoliko njih.Nekoliko njih koji nisu naši,ne pripadaju nam.Možda su privremeno tu,možda se i zadrže u našoj blizini,ali nisu naši.Pa tko bi htio imati u rukama nešto što mu ne pripada,kad već može imati nešto samo svoje,nešto što samo njemu pripada,nešto što je stvoreno samo za njega.Jedan život koji stvoren radi njega i nije bitno koliko pogrešno izgleda sa stajališta objektivnog promatrača,ako ti osjećaš pripadnost tome,ako znaš da je to tvoja bajka.Ispisana onako kako si je ti zamislio od korice do korice.
komentiraj (0) * ispiši * #
Koža koja priča
Kada bi se riječi koje govoriš otisnule na tvoju kožu,bi li i dalje bila lijepa,bi li i dalje bio lijep?
Moje jutro počinje čitanjem.Uzmem si kavu koju sam skuhala i sjednem za laptop.Bacim oko na naslovnicu fejsa pa naletim na nekog od svojih omiljenih autora.Naletim na neki cinični,sarkastični,iskreni skup riječi,koji me oduševi i natjera na promišljanje.
Probudila sam se s poljubcem za laku noć.Bolje da ne objašnjavam.Čitam tako jutros status Martine Mlinarević Sopte,njen osvrt na jučerašnji status gdje je izrazila podršku mačiču Petrovu.Kad kažete svoje mišljenje o politici to izazove ili divljenje ili revolt,a u najčešćem slučaju oboje.Tako se desilo i njoj.Preko noći je postala popularna ko Madonna Ćolić kako ona kaže.
Ljudi se nađu mjerodavnima sa komentirat,za napadat.Pa što te boli briga za koga ja navijam.Pa moj prvi prijatelj može biti tvoj zakleti neprijatelj,ali što to govori o meni i tebi.To samo govori o našim granicama koje nismo spremni priječi.Ja osobno nikad nisam bila od tih koji si vole postavljati granice.Ja san zadnja osoba koja voli red.Zaboli mene s kim ti piješ kave,s kim ručaš,koga ljubiš,ako si ti prema meni dobar i drag i ne radiš mi iza leđa i ja ću biti takva prema tebi.Nema dalje,nema bliže.
Kada bi riječi koje kažemo bile ispisane na koži,bismo li i dalje bili lijepi?Nekako jutros sam se sjetila te rečenice,ne znam joj autora,ali nekako me jutros od trenutka buđenja prati.
Riječi su najjače oružje koje imamo i ne vidim potrebu da ga koristimo u loše svrhe,kad već može napraviti toliko dobroga.
Listam jutros tako tu naslovnu stranicu,puna je politike,jednih hvale Petrova,drugi ga osuđuju,ali nije to toliko bitno.Izborit će se on nekako s tim.Svi mi iz nekih bitki izlazimo kao pobjedinici prije ili kasnije.
Osim borbe ništa nam na ovom svijetu ni ne preostaje.Jedino što nas razlikuje od ostatka svijeta jest činjenica da su naše vojske male,gotovo neprimjetne,bez arsenala,s ponekom dobrom strategijom,koja jedino može propasti zbog ljudske sebičnosti.
Svi vole miris novca,a zaboravljaju na principe.Sve one lijepe riječi koje kažu kasnije bace u smeće i na kožu si djelima ispišu nešto posve suprotno.Nisam htjela pisat o politici,zaista nisam,ne jutros.Jutros sam opet htjela pisati o ljubavi.Vidiš ti kako loše uvijek nekako sakrije onu zraku sunca u nama.Mrak nas obuzme.Bezveze,bez razloga,jer nas savjest zapeće kad vidimo druge kako tapkaju u mraku,poželimo upaliti svjetlo.Onu šteriku,onaj plamičak vatre koji jedne tako uznemiruje jer podsjeća na požar,druge pak umiruje jer širi toplinu.Teško nam je prihvatiti da nismo isti,da nismo ni približno slični.Da naša iskrenost i duđa iskrenost nisu ni blizu jedna drugoj.Da tuđa istina nije ni nalik našoj istini.Stvarnost u kojoj živimo nije ista za svih.Nemamo svi iste uvjete.
Kada bi moje riječi ispisala na kožu mislim da bi pisala Ljubav,onako velikim crvenim slovima da se vidi iz aviona.Ozbiljno,ne šalim se.Nakon ljubavi pisalo bi razumijem,shvaćam,prihvaćam.Koliko god da prepoznam nečiju manu ja je jednostavno ne mogu u drugome smatrat lošom osobinom.Ne mogu,pokušala sam.I kad govorim o nekoj svojoj frustraciji,o bratu na primjer i koliko me živcira njegov stav prema životu,opet koliko god se ljutila ja ne kažem to u lošem kontestu.Drugi možda shvate to kao nešto loše,ali ne i ja...Teško je ljudima predočiti da je svijet jedna velika metafora.Ništa ne možeš shvatiti doslovno.
Taša me jučer zove,šalje poruku kako Dean ima kćer...I ja se smijem,kažem nema i ona meni screenshoota dio u knjizi gdje piše o djevojčici od 7 godina.Ja sam tu knjigu toliko puta pročitala i prije nego je izašla i znam je napamet i znam točno svaki dio,znam svaki udah i izdah koji je popratio pisanje iste.Znam da nećete shvatit,kako,ali znam.I kažem joj to je kći njegove čitateljice.I ona mene uvjerava kako nisam u pravu kako je to nešto drugo.I ja otvorim prvu stranicu knjige pokažem joj dvotočje i okrenem stranicu i pokažem znak navoda.I ona i dalje pravda sebe kako je ona došla do tako suludog zaključka.I smijem se i kažem joj ajde dobro je prvi put čitaš njegov tekst shvatit ćeš već.Priči tu nije kraj.Kolumna je nastala zbog nje,jedne njemu jako posebne cure,njegove muze,njegovog nadahnuća i to je jedan od prvih tekstova koje je napisao i preveo na engleski i taj tekst stoji odma na početku knjige.Ona je zaključila da on ženi prevodi knjigu na engleski i kako se oni još uvijek čuju.Knjiga je nastala preko 80 tekstova kasnije.Knjiga je nastala zbog nas,vjernih čitatelja,mi smo birali tekstove koje će on uvrstiti...I zapitam se kako čovjek knjige čita doslovno.Kako ih vidi bez stilskih figura kao da čita popis za kupovinu...
I poželim si svoju knjigu odmah natrag sva ljuta jer je ona dobila lajk,a ja ne...Ipak ispotavilo se da sam si sama kriva.Ja sam stavila # pa čovjeku nije došla obavijest,vidit će on to nakon nekog vremena,kad potraži...
Nisan bila ljuta jer je vidio njenu sliku s mojom knjigom,prodaje sreću koju nema,nego zato jer ju ona ne čita na pravi način.Ne čita je kako tu knjigu treba čitati.Znam nimalo slično meni.Ja zadnja poštujem kako bi trebalo,svatko ima svoj način kako nešto radi,ali ipak...
Imam taj neki osjećaj grča u želucu kad vidim da nešto tako predivno netko svede na nešto tako svakodnevno i primarno.
Ne mogu,moja umjetnička duša teško se nosi s tim,kao i s činjenicom da netko treba više od jednog popodneva da pročita takvu knjigu.
komentiraj (0) * ispiši * #
Nije sve za svakoga
četvrtak , 12.11.2015.Sinoć san s Tašon odlučila prošetat,ona je u nekoj fit fazi pa pješaći ne bi li smršavila,a meni se samo šetalo.Ne može škodit.I priča mi kako ju je bivši odbloka s fejsa i kako je baš pričala o njemu nedavno i kako ga se često sjeti u zadnje vrijeme.I govori kako joj je jedino žao što su se razišli na takav način,pun ružnih riječi...I kažen joj ako je to jedino što bi promjenila zašto ti sada predstavlja takav problem sjest za kompjuter i reći imali smo divan odnos imao je svoj vijek i samo mi je žao što smo se rastali na takav način.
Neću se ja njemu prva javit,zaklela san se jer mi nije odgovorija na poruku koju san mu poslala 3 miseca nakon prekida i nakon njegove prometne...
I sad ja tu nekako njoj pokušavan ovjasnit da više nije klinka,da je sposobna racionalno vodit razgovor s bivšim,da jako dobro zna koliko je postigla nakon njega i je li se spremna vratit na staro ili su oboje spremni evoluirati...I priča mi o kozmosu,o snovima,ali zapravo u ovih skoro pola godine ona još nije sjela sama sa sobom i razmislila koliko joj nedostaje i što njoj sve to predstavlja...I da sluša me rezervirano,jer što ja znam od ljubavi,što ja znam o vezama kad ni sama nisam imala istu.
Ja san zadnja osoba koju bi se trebalo slušat,ali ne dam se smest i nastavljam i kažem: "Draga,pa veza te ne bi trebala sputavat,ako si u vezi ti prva ne bi trebala osjećat potrebu da se opravdavaš ili smatraš kako se trebaš opravdavat jer putuješ s prijateljima,jer izlaziš bez njega.....
I na kraju joj kažem tu više nije bitan on,bitna si ti....Bitno je da ti želiš promijenit taj zadnji trenutak i sad imaš priliku,to je jedina stvar koja te još koći da nastaviš dalje i dam joj knjigu na posudbu,da u njoj pronađe odgovore sebi.
Istina možda san zadnja osoba koja ima pravo govorit o vezama,ako mene pitate ne bi smjela imat pravo govorit o istima.Jer imam teoriju,razumijem sve to samo u teoriji,praksa mi nije jača strana.Glupa san za neke stvari,glupa sam za ove današnje sinonime ljubavi.Ne ide mi to,ne osjećam se ugodno u tome.Ovu kozmičku mogu podnijeti,ovu samo moju,koju ne dijelim sa svijetom.Ali ovu Facebook,ovu preko porukica,ovu preko mailova,preko poziva ovu koja nema ni jedan face to face moment jednostavno ne mogu.Neosobna je,čudna je,hladna je....Ljubav ne bi smjela biti takva,učili su me da je ljubav topli napitak,zagrljaj,dekica za dvoje,nisu to samo američki filmovi,nisu to samo bajke.Za mene je to puno više i češće mi je drago da još nisam osjetila nešto slično,mislim da je vrijedi čekati cijeli život,ako je spremna trajati jednako toliko.Nisam osoba koja ljude tek tako pušta u život,nisam osoba koja lako dopušta sebi biti povrijeđena.Ne treba mi to u životu,nemam vremena da ga gubim na to.Istina je da ste na nekog najslabiji i da taj netko koliko god da je vaša najjača karika na lančiću ujedno je i vaša Ahilova peta,najslabija točka.
Ne mogu ni ovu ljubav koja počinje s pitanjima hoćemo li biti skupa,ne mogu ni ovu kafansku,klubsku,ne mogu ni ovu jednonočnu...Pitanje je kakvu ljubav uopće mogu sebi zamisliti?...Moja ljubav je idealistička,ne zanimaju me vjerske ideologije,ne zanimaju me političke,povijesne i nikakve druge.Ljubav je za mene jedina ideologija,a ideologije uvijek slijepo slijedimo, u ideologije vjerujemo...Zato i jesmo to što jesmo....
Negdje sam pročitala kako prijateljstvo nije velika stvar,nego milijun malih stvari.Ljubav je samo nastavak istog.U čovjeku moraš biti spreman voljeti i njegove loše strane,ne nužno voljeti koliko moraš biti u stanju nositi se s njima,moći ih otrpjeti.Teško je,znam,naći takvu ljubav,ali gdje ti se žuri pa imaš cijeli jedan život za to i barem još toliko da to doživiš.Znam čini se kratko,ali vjeruj mi da je dovoljno.Taman onoliko koliko ti je potrebno.
Zaista nisan prava osoba koja bi trebala govorit o tome,ali to je moje mišljenje.Ljubav.Tako sitna riječ,tako snažnog značenja.Cijeli jedna svijet sažet u 5 slova.Cijeli jedan niz duša spojen ko perle na niti,koje vi povezujete,kao kopća na ogrlici.Kopća onog istog lančića ispod kojeg kuca srce.
Možeš nekog voljeti za sve živote,ali ako na kraju dana ne možeš sjesti pred tu osobu i istresti sve ono loše,sve ono dobro što si nakupio tijekom dana i ako ta osoba ne može isto i što je najvažnije,ako se jedno od vas ne može nositi s teretom onoga drugoga,pitanje je milisekunde kada će se lajna otkinuti,a karike rasuti po podu.Nema kopće toliko jake da zadrži u nizu perle koje su preteške za istu.
Poezija,ma nema u tim riječima ni trunke poetičnosti,ako mene pitate,ne smatram se piscem,ne smatram se nit mjerodavnom da odlučujem o tome.Za mene je ovo čisto iznošenje stava.
Ljubav je ako mene pitate sinonim za povjerenje,ali na kraju opet sve polazi od nas.Koliko vjerujemo sebi toliko ćemo vjerovati drugima.Koliko smo spremni vjerovati drugima toliko je čvrst naš odnos.Da premlada sam za ovakav stav,premlada da tražim konačno,premlada da razmišljam konačno,ali nema u ovome ništa konačno.Sve i da jest to to,to i dalje ima svoj nastavak.Ima svoj nastavak s nekim pored sebe.Nekim tko razmišlja isto.Telepatska povezanost srodnih duša...Onaj trenutak kad unaprijed znaš koliko si jak i koliko si slab,kad si svjestan da se sa svojim slabostima možeš nositi,da te tuđe slabosti ne bacaju na koljena,nego te uzdižu na planine.U kurcu je to,kad nisi siguran što želiš.Kad točno znaš već je druga stvar.Ja ne mogu reći što želim i kakvu osobu želim,jer nikad ne znaš kakva ti je osoba potrebna,nikad ne možeš biti siguran na kakav ćeš paketić čuda naletjeti,ali sigurno znam što ne želim,što mi nije potrebno u životu.Znam što bi me uništilo,znam što bi mi potrošilo dušu i to neću tražiti.Lijepo je primiti poruku prije buđenja s riječima Good Morning Beautiful,ali kad mi treba takva poruka upalim si alarm i dan je odmah lijepši....Lijepo je poželjeti nekom laku noć,ali zašto to ne bi bio ti sam,ti sama.Laku noći i lipo sanjaj.I zaista sanjaš onaj svoj savršeni svemir,ono svoje utočište,svoju utopiju.Gasiš svoja svjetla onako kako ti voliš,naglo ili polagano ili ostavljaš sve u blagom polu mraku,u nekoj romantici.To je tvoj svijet možeš sve što poželiš.
Voljeti pak možeš na mnogo načina,ljubav je emocija s mnogo lica.Ljubav je emocija koja oslobađa tebe i zarobljuje nekog drugog.
Svi se sjećamo priče o Prometeju,kako se on oslobodio planine i kako je planina zarobila njega zauvijek.Da pojavi se netko tko ubije orla,pojavi se netko tko zalijeći rane,pojavi se netko da te osolobodi i onda pojavi se netko tko te zauvijek veže za sebe.Tako to ide.Ako možeš razumjeti metaforu onda ćeš i ti znati što je to Ljubav.Milijun malih stvari koje samo ti pamtiš,spas,sloboda od okova i nastavak života s teretom prošlosti koji ti nakon dugo vremena netko pomaže nositi.Taj prsten na duši uvijek će biti tu,ali onoj pravoj osobi on je najdraži kamen koji nosiš ispod kože...
komentiraj (0) * ispiši * #
Subjektivno objektivna sebi dovoljna
srijeda , 11.11.2015.Mi umjetnici,nama je teško isključiti mozak.Znam već sam to rekla,ali zaista je tako.Bila san na kavi s Najboljom,upoznala je čovjeka života,onako kako se dostoji na papiru slikom i likom.Rekla je:"neću ti ga ukrasti, JOŠ."Pola kave je čitala i govori jeben ti majku ko da si ti pisala....Obožavan tu ženu.Obožavan je za dva života najmanje,ako ne i za sve živote koliko god da ih ima pred nama i koliko god da ih je bilo prije nas.Jutros joj kažen Čičobelo je zabrinut misli da san šenila,ona meni kaže pusti ga,da si drugačija ja bi bila zabrinuta za tebe.Da ga danas nisi povela na kavu mislila bi da nešto s tobom nije u redu.Da me nisi navukla na riječi mislila bi da si šenila,ostavila bi te odma pored bolnice ionako nam je usput.I tako neki lipi nostalgičan osjećaj na toj kavi,negdje s pogledom na more,dok sunce piči punih 20,a nas dvi u crnini nebi da je ko umra.Uvatila nas neka rokerska ljubavna nostlagija.Na radiu svira neki ljubavni rock i balade ljubavne tematike,dok ona meni čita onako na što naleti i kaže mi:Zbog njega se zaljubin u ljubav.
Najbolja,još jednom dokazala zašto ima epitet koji ima,još jednom.Jer zna da u ovom mom pogledu na svijet nema ništa proračunato,ne postoji kalkulacija.Odavno već ne zbrajam zasluge,ne pripisujem nikome poene.Ili si dobar ili si loš...Ili si tu ili nisi.Nema tu mjesta matematici.Od matematike samo glava zaboli,a ja previše san tableta popila pripisano,da bi ih još konzumirala svojevoljno.
I dok sam se vraćala kući,tako vrtim si film u glavi pod dojmovima kave s Najboljom,pod dojmom spoznaje da ona zasluženo ima mjesto koje joj pripada,pod dojmom činjenice da isto razmišljam kao On.Pod dojmom neopisivog osjećaja radosti i ponosa.
Dođem kući,krenem piskarat ovaj post i nazovem P.Đinđer pričan joj sve ovo što se dogodilo u protekla dva dana,pričan joj o knjizi jer pita me kakva je,šta iman reći na sve to i pita me šta san ja to napisala za osobnu recenziju,kaže da možda ovo ili ono,ja popizdin i krenen joj čitat i ona kaže dobro je,slatko je i u mojoj glavi opet neka bura misli kako to sve i nije tako dobro,kako će se krivo protumačit,kako možda nisam trebala i prisjetim se opet onoga htjela si to,napravila si to...I opet sama sebi jebem majku jer neslušam sebe i dok joj čitam to šta piše skužim u jebote,pa pročitano je prije nekih 20 minuta i opet u meni neka neobjačnjiva navala osjećaja,šta ti je to trebalo Marina,koji kurac si to radiš.Zašto...
Ali zato imam nju,da me podsjeti da je sve to u najmanju ruku fascinantno i kako se ne trebam brinuti kako će to sve izgledati s druge strane,jer u konačnici ne možeš utjecati na tuđe razmišljanje.Koliko god da bi ponekad htio,to jednostavno ne ide....Naša nesigurnost proizlazi iz neke naše frustracije iz našeg straha.Ne bojim se ja da će čovjek to krivo shvatiti zato jer mu čitam misli,nego zato jer znam što bi sve meni prošlo kroz glavu da pročitam isto.Zapravo,kad pročitam isto.A da ne kaže kako bi sve ovo izgledalo da stvarno dođe čovjeku pred oči...Ovo sve,blog,svi ti silni postovi.Sva ta telepatija,sva ta kozmička neobjašnjiva spona u najmanju ruku interesantna upravo zato jer je slučajna....
Ako mene pitate dobarr dio svega ovoga i nema veze s Deanom osobno....On je samo netko tko je dao ime i prezime svemu onome što ja već odavno znam,svemu onome što je dio mene već neko vrijeme....On je samo netko tko je upriličio lik.Glumac u filmu i tu ulogu igra jako dobro,pa kako i ne bishowbiz je njegov san....To je ono što on jest,lik svoje osobnosti,lik svog karaktera,lik svoje egzistencije.Netko kome je ova uloga pripala životom,slučajno.
Samo nebo zna koliko san neopterečena životom općenito,tko će mi se javit,hoće li se javit,kako ću izgledat i što će tko pomislit ili promislit.Hoću li napravit pravi ili pogrešan korak i što će od toga nastati.Kakve će posljedice donijeti...I prvo što sam P.Đinđer rekla je činjenica da neću dobiti odgovor.Ona kaže nemoj odma sve prekrižiti.Zapravo najveća istina u svemu ovome je činjenica da ja ne tražim odgovor,ja ga negdje već posjedujem na nekoj razini...I ne treba mi hrpa riječi kao odgovor na moje riječi.Ne treba mi nečija zabrinutost bez potrebe za istom.Mislim što mislim,kažem što kažem.To govori dovoljno o meni i o tebi zapravo najviše o načinu na koji utječeš na mene.Pozitivno ako mene pitaš,upitno ako pitaš ove objektivne promatrače.Ali i meni puno toga vezano za njihov život s mog objektivnog stajališta izgleda upitno.Zato se ne brinem,jer znam da će sve biti kako treba biti...Ni malo više ni malo manje...Dovoljno
komentiraj (0) * ispiši * #
Osvrt Tebi jer vidim trostruko
Nije problem složit se s nekim zato jer se slažete oko mnogih stvari.Nije problem priznati da razmišljate slično.
Meni je oduvijek problem priznati da mislimo isto,smatramo isto,dišemo isto,identično na suprotnim stranama.I ne bi to meni bio toliki problem,da to u najmanju ruku ne izgleda pomalo psihodelično,da ne izgleda malo opscesno.Malo previše,malo pretjerano.Nekom tko to gleda sa strane,objektivno with no strings attached.Nekom tko to nije vidio tko to nije osjetio.To je potpuno drugi svijet.Svijet koji poznajem ja i nitko osim mene.Nesavršeni kaos moje podsvjesti.Svijet po mojoj mjeri.Svijet koji postaji samo zbog mene i bit će uvijek samo dio mene.Svi imamo taj svoj mali svemir,nisam ja ništa posebno,nisam ni blizu toga.Ja sam samo jedna od tisuču koja ganja svoje snove,koja se nada da će jednom postati stvarnost,koja se raduje kada vidi da je nekom sve to pošlo za rukom.Netko nesebičan to je danas potrošio cijeli dan da bude dio nečijeg sna.Da pogleda od početka do kraja dušu prosutu u riječi.Da pročita i po nekoliko puta pojedine djelove teksta i da se podsjeti da je sve to dio nje već godinama prije ovog trenutka.Dio mene godinama prije nego mi je došlo u ruke,popisano i potpisano,podvučeno.Malo se čovjek mora znati našaliti na svoj račun.Ja sam se našalila rekavši da mi se Dean Pelić uselio kući i da je moj dečko na papiru,slikom i prilikom.Šalila sam se,ali u cijeloj priči ima i neke istine....Stvarno mi je knjiga jutros stigla na adresu i stvarno mi se čovjek zavukao pod kožu.Opet sam pronašla neke svoje misli u nekim djelovima knjige,koje su davno prije napisane negdje ili izrečene negdje i poslala sam čovjeku neku kratku poruku kako mi je super on će to vidit za nekih 5-6 godina jer to je jedna između 5 000 poruka minimalno....Knjigu sam pročitala u jednom danu,onako ne birajući ni mjesto ni vrijeme gdje čitam...To je novost za mene,jer ja ne čitam mnogo knjiga,zadnje što sam pročitala bila je EAT,PRAY,LOVE i čitala sam je dobrih godinu dana.TEBI sam pak pročitala od podne do ponoći za nekih malo manje od 6 sati,malo manje od pola dana.Toliko brzo da brat nije mogao povjerovati.Došao mi je navečer i kaže ti nisi normalna,ja ti kupin knjigu i ti je pročitaš za jedan dan,pa šta češ radit sutra.On koji sve nastavke Harrya Pottera zna napamet i pročita ih za jedan dan.Smijala sam se i pita me pa tko je on,o čemu piše,a ja ne znan što bi mu rekla,kako bi mu opisala,što je meni to toliko posebno u knjizi.
Čovjek se jučer ujutro doselio na mnoge adrese i ja sam u redu s tim,uostalom zašto ne bi bila u redu s tim čovjek je predivan šteta bi bila ne podijeliti ga s ovim svijetom.
Zanimljiva je ta telepatija,da sposobnost da tvoj mozak funkcionira na identičnoj frekvenciji kao nečiji tuđi.Da zapravo produkt tvog uma je zapravo produkt njegovog uma,još nekolicine sličnih umova.
Kako je Balašević rekao Montenu..."Za nas sanjare,male blesane,noći besane,za zaljubljene lude"
U nekoliko riječi sažeta cijela naša bit.I prvi put nakon dugo vremena nemam problem s tim što se šalim da mi je dečko.Pa Andrea Andrassy ima Matthewa McConaugheya,moja Osječanka ima onog nekog drugog lepog plavog glumca...Najbolja ima nekog svog izmišljenog za majku.
Ja sam sebi izabrala najboljeg od svih....I pripada samo meni iako ga dijelim s ostatkom svijeta.I moj je na papiru,slikom i prilikom i stoji njegov potpis,crno na bijelo.Uvijek ide svugdje samnom,putuje po svijetu,vidim ga svaki dan,razgovaramo,kad neman odgovor on će ga dati tamo negdje na toj i toj stranici.Kad sumnjam,kad san nesigurna,kad ne znam što ću.Ne svađamo se,nije to naš đir,nema poklona,nema bespotrebnog trošenja novca,samo riječi.Meni je super,bolju ljubav od toga nisam mogla poželjeti u ovom trenutku,bolja mi ne treba.Ova je sasvim dovoljna.I nema veze šta će ljudi reči i tko će sve zaključiti da san kopletan luđak,klaun.Kome sve to treba.Oni koji me znaju znaju da se šalim i da je to moje utočište i znaju da čovjek nema razloga za strah,da mu treba zabrana prilaska.Znaju da je ta ljubav dva svijeta daleko i da je zapravo jedna od onih o kakvim čitamo u njegovoj knjizi.Nema tu ništa strašno koliko ja sebi to zamišljam.I konačno od danas više ne razmišljam.Ne o tome,kako bih rekla prepuštam se.Najgore što se može dogodit da nam se putevi nikad ne sretnu,ali to i očekujem,tako da strahovi padaju u vodu,odnjelo ih more.Sada samo idemo u lov na snove,idemo naprijed prema svojim osobnim ciljevima...Dan je predivan i takav će i ostati.Idem van,vodim dečka da mu pokažem grad.Gledat će ga kao pas iz torbe,jer nositi knjigu u ruci bilo bi preriskantno,a i bilo bi mu hladno...
Kakav bi to dečko bio da ne upozna najbolju prijateljicu....To je prvo što mora :D
Znam sad čitaš ovo smiješ se i kažeš koja luđakinja jebote.Treba je smjestit na psihjatriju.Pa ja nemam problem s tim da ti misliš da sam luda.Ali rijetko me predosjećaj vara i to je nešto što ne mogu zanemariti.
Zašto vidim trostruko?Sinoć sam odložila knjigu pokraj laptopa i otišla čovjeku napisati recenziju da samo on to vidi i otvorim Facebook page i vidim naslovnicu knjige na naslovnici fb pagea i na slici profila i pored toga još i moja knjiga i vi biste vidili trostruko bez kapi alkohola.
komentiraj (0) * ispiši * #
Daj mi da potpišem
utorak , 10.11.2015.Neizrecivo je teško pisati kad vam ljudi zuje oko glave.Kod mene su redovito svi živčani.Sinoć sam pokušala čovjeku,purgeru objasniti kako mi dalmatinci baš i nismo tako loši,nismo tako prepotentni i nismo takvi šupci ka šta izgledamo.Moram priznat bilo je teže nego šta san očekivala.Nismo mi tako lijeni i nismo mi takvi neradnici i nismo ni nekulturni koliko se takvima prikazujemo.
Kod nas je jako puno umjetnika,a umjetnici su malo pretenciozni i umišljeni.Nije to nužno loša stvar,ali svakako stvaramo pogrešnu sliku o sebi.Mi se budimo isfrustrirani.Onako na livu nogu sa željom da nekog za dobro jutro pošaljemo u pičku materinu samo zato jer ga moramo gledat čim otvorimo oči.Nama su živci napeti prije kave,nakon kave se opustimo i ležerno šaljemo ljude u pičku materinu ko zadnji čobani jer tako mi iskazujemo emocije.
"Pa di si ti pizda ti materina nisan te vidia ima 100 godina,aj idemo popit kavu."
Pa tko se ne bi rastopia ko sladoled na suncu nakon ovakvog predivnog toplog pozdrava,koji je naravno popraćen s toliko neverbalnih mikroekspresija da jednostavno znaš da više ljubavi od toga ne možeš dobit.Kod nas svi imaju iskren osmijeh i iskren hejt.Nama se jednostavno neda pretvarati.Makar i bili ne ljubazni to nije naš stil....
Istina je da ostavljamo dojam da smo jebeni debili i huligani,u najmanju ruku prepotentni idioti,ali ispod površine ima nas puno koji smo slinavi i patetični,papučari kako bi se reklo politički korektno ili kod nas tu mi sebe nazvali pičkama.Dobar dio nas su jednostavno pičke i ne samo u fizičkom kontekstu.To nekako kamufliramo glasnim razgovorom i preseravanjem na dnevnoj razini,to je dio našeg šarma,ali to moraš osjetit i prihvatit kao dio osobe da bi to u tvojim očima dobilo pravu dimenziju.
Ovdje ne postoji cijelogodišnji rad i ljudi ne žive.Ovdje postoji sezonski rad i ljudi životare.Ne baš svojom voljom,više zbog činjenice da život ovdje jednostavno tako funkcionira.
Split kao Split je prava mala knjižica arhitektonske povijesti.Tko god je prošao ovuda ostavio je svoj pečat.Od rimljana,preko turaka i španjolaca do nas hrvata u 21 stoljeću.
Split je inspirativan grad i izrodio je jako mnogo umjetnika svih vrsta.Glazbenika,glumaca,slikara i mnogih drugih.
Ima neku posebnu emociju,nekakav dišpet,godinama se odupire moru,buri,jugu,valovima i polako ali sigurno ide prema naprijed.
Ovdje postoji nešto što nigdje nećete naći.Fjaka.Fjaka vam je stanje uma,nešto kao Nirvana.Trenutak kad vam duša napusti tijelo i egzistira u prostoru,dok život prolazi oko vas.Gledate to sve,promatrate s nekog svog oblaka.Beztežinsko stanje.Dok sjedite u svojoj stolici na suncu uz šalicu kave.
Kava je ovdje tradicija.Ispija se sporo i traje po nekoliko sati...Nije to zato jer mi en bi popili kratku brzinsku kavu pa otišli ća za poslom,nego zato jer ovdje se tako živi....Mi sve šta trebamo napravit mi napravimo u trenutku kad je to potrebno odmah ili u zadnji čas,ostatak vremena je slobodan.Kod nas nema sporosti,kod nas jedino ima odugovlačenja.To je možda naš najveći problem.Prolongiranje,jer prolongirajući prolongiramo i tuđe vrijeme što dovodi do drugih problema,ali mi se ne možemo dugo ljutit.
Tu su zalasci sunca uvijek drugačiji,svaku večer nebo poprimi novu paletu boja spremajući se na počinak.
Jedina stvar koja zadnjih dana nije trajala vječnost je knjiga koja jutros stigla na moju adresu,prije vremena,prije nego sam je očekivala.Tebi.Moj vanzemaljski dečko došao je kući,onako crno na bijelo,s potpisom.Samo moj.Limited edition gold.Uzela sam ga pod ruku i krenula van,čitala sam u pauzama i hodu,ponekad bi ga spremila u torbu na sigurno,a onda opet izvadila da čitam,došla sam kući i opet krenula čitati i čitala sam dok nisam pročitala.Koliko je slično mojim promišljanjima apsurdno je uopće govoriti,koliko obožavam lika još više je suvišno.Koliko san se odlučila ne zabrinjavati što misli o tome što objavljujem još je jedan iskorak za mene,zbog njega,njegovih riječi.Kad može milijun njih,pa zašto bi baš meni zamjerio iskrenost.Makar bila pomalo fanatična i zvučalo jednako psihotična.
Nakon što sam pročitala napisala sam svoje mišljenje,njemu onako osobno samo da zna.I napisala sam javno nešto totalno glupo uz sliku knjige eto čisto da zadovoljim neke vlastite potrebe za smijehom,da nasmijem svoje prijatelje,da zbunim svoje dušebrižnike...Jer obećala sam si danas da ću potpisat kapitulaciju,kad isti potpiše svoju.Neki su čekali Clooneya da se oženi,pa da i oni slijede njegov primjer,a ja sam eto odlučila ostati unutar granica lijepe naše.Kad Dean nekom potpiše kapitualciju i ja ću nekom potpisat kapitulaciju nikako prije...
Šalu na stranu knjiga je super,za moj pojam neki dijelovi teksta se previše puta ponavljaju iako ima jako dobrih dijelova koje do sada nismo imali prilike pročitati.Postoje misli koje su dodane mimo kolumni,sam koncept je dobar,ali moga je on to i bolje,s manje ponavljanja i više teksta,materijala je imao svakako...
Ali definitivno knjiga koju bi preporučila svima uz šalicu tople čokolade dok vani pada kiša.....Onako kako ja to volim,onako kako on to piše....Onako kako svi mi zaslužujemo,onako kako nam je svima potrebno.Prava stvar kad ne znaš što bi....
komentiraj (0) * ispiši * #
Kako je Božo Petrov postao najpoželjnija nevjesta u Hrvata?
ponedjeljak , 09.11.2015.Jao ljudi koji dan.Onako kao da me je vlak pregazio nakon što ga je Kolinda dovukla iz Mađarske.Pola dana san prespavala i sad pokušavam radit završni.
Božo Petrov onako od milja u mom društvu nazvan mačić osvojio je 19 mandata i sad mu se svi pokušavaju uvuč u šupak jer bez njega se ne može.
Ne znan kako je ostatku svijeta,ali ja se dobro zabavljam.Meni ovo izgleda ko neki visoko buđetni hardcore.
Hdz i Sdp bi htjeli večinu,a mačić je potpisao da neće koalirat.Sve je izvjesnije da će mačić reći evo napravite to,to i to imate godinu dana,ako ne opet ćemo birat.U tom slučaju čak i ima šanse da dobije.
Fascinantno je kako se velike struje otimaju za tog pilića.Svi bi oni njemu skinuli zvijezde da pođe za njih.Kako mediji kažu Božo Petrov je postao najpoželjnija udavača,ako mene pitate to će i ostat.
Da su HDZ i SDP iti malo pametni koalirali bi međusobno pa onda ni ne trebaju njega,ali rivalstvo je jače od koristi.Tako da taj scenarij je vrlo malo vjerojatan.Božo Petrov u glavnoj ulozi.Pa čovjek je osvojio pobjedu života.Napravija je most između livih i desnih koji će oni vrlo teško srušit.On je ona bila traka trobojnice.Ovaj cirkus od države konačno ima atrakciju.
Mačić je postao najpoželjnija nevjesta,samo nek se neda guzit prije braka u duhu Hrvatstva kao što bi trebale sve mi bogobojazne djevice.
Neman ja ništa protiv,ali ako već misle da jebu nek to dobro i plate,ako čovjek treba rado ću ga podvodit.Želiš jebat našeg pilića,prvo provedi reforme do tada i tada i riješit ću ti malo guze.Okej sad sarkazam na stranu.Nadamo se da taj scenarij ipak ćemo izostavit i da će se u duhu opće dobrobiti svi uhvatit posla.Malo mi je žao Sinčića jer momak je osvojio skoro 100 000 glasova,ali ipak samo jedan mandat.Što definitivno govori koliko nam je potrebna reforma glasanja.
U svakom slučaju sudbina države neizvjesna je bar još nekih tjedan dana,a do tad idu svatovi,šalje se miraz,tko će više ponudit našoj mladenki.I koga će Mačić na kraju izabrat.
Narode uživajte u hardcore pornu,jedinom kvalitetnom porno uratku nakon Severine.
komentiraj (0) * ispiši * #
“You will never be able to escape from your heart. So it’s better to listen to what it has to say.” Paolo Coelho
nedjelja , 08.11.2015.Ima jedna lijepa scena,koju sam eto htjela zapisati.Nešto iz onog moga sna.Pitao me kako sam znala koji je njegov omiljeni desert,rekla sam da sam pametna iz čega je on ipak zaključio da sam prije vještica.Dalje nije za under 12 tako da dalje neću pričat.
Čudno je to za opisat kako za neke ljude jednostavno predosjetite ono što slijedi.Dođe vam prirodno.Zavuću vam se pod kožu da to ni ne primjetite.Kažu srodne duše.Ma ne znam,ja to tako ipak ne bi nazvala.Više bi to shvatila kao sve je napokon na mjestu,iako i dalje je kaos.Sredili smo svoj komadić svemira,a svijet je i dalje kaos.Ne znam,tako je to izgledalo.Stvarnost je drugačija.ali nekako prečesto se snovi ponavljaju,pa nekako iman feeling da će se ipak to nekako sve posložit onako bi trebalo.
Trenutno vodim neki besmisleni razgovor i skužim koliko ljudi noći provodi dosadno u besmislenim razgovorima sa potpunim strancima pokušavajući nekako prizvati san na oći,sli ne ide im.I odlučim malo prevrtiti slike na fejsu,čisto da se podsjetim nekih riječi,nekih citata,da odem s nekim pozitivnim iščekivanjem na spavanje i onako listam i listam i krene me svrbit poplat desne noge i mislim si koliko čudnije može postati.Hladno mi je i popila san maxflu i tako bi najrađe zaspala na 10 dana samo da ostanem u toj podsvjesti da se odmorim od ovog svijeta.Ujutro ću dovršit s pisanjem.
Jutro je predivno.Toliko predivno da mi je čak i facebook zaželio dobro jutro.Obavili smo svoju građansku dužnost.Bit će šta bude.
Opet san sanjala neke ćudne stvari i sad tu negdje na internetu naletim na članak kako je 11.mjesec zapravo mjesec srodnih duša i kako je glupo ignorirati znakove svemira.I sad da ne ispadne da previše ulazim u materiju i da ovo treba shvatit doslovno....
Soulmates
Zapravo sanjala sam i već nekoliko dana intezivno sanjam nekog za koga san sigurna da je karmička srodna duša i gotovo sa sigurnošću mogu reći da mi poklon dolazi u srijedu 11.11.
I na kraju članka stoji Coelho-ov citat,što je još jedna sretna podudarnost.Uistinu je nemoguće pobjeći vlastitom srcu.Nekako uvijek bude po njegovom.
Kako znamo da nešto stvarno želimo,da želimo nešto srcem ili želimo razumski?!Želim nove hlaće i trebam nove hlaće i kupit ću ih za koji dan,ali ne ću zbog njih osjetiti kao da je svijet naklonjen meni.Neću osjetiti da je u tom trenutku sve baš kako treba biti.Iščekujući knjigu osjećam da će taj trenutak kad ju uzmem u ruke izgledati upravo tako izgledati.Predosjećaj.Čudna je to stvar.Jutros čitam Vedrana Rudan kaže kako joj pisanje dođe kao svojevrsni razgovor sa sobom i prisjetim se da sam nedavno prevrtala po starim papirima tražeći uspomene naletjela na jedan svoj razgovor sa sobom od prije nekih 3 godine.Pisanje i jest razgovor sa sobom.Na papir stavimo sve ono što mislimo i osjećamo da bismo to podijelili s nekim,kad već ne može podijeliti s ljudima oko sebe.Nitko nama ne brani da kažemo,ali nema poante govoriti ako će vas to dovesti u konflikt ili u situaciju da morate objašnjavat i preformulirat svaku riječ da se osoba pred vama ne nađe u nepovoljnom položaju.
Mislila sam da ova priča o stampedu zbog Balmaina u H&M u Zagrebu je neka zajebancija,kad ono stvarno.Ženske se zaletile nebi da je Armani u gradu.Nikad nisan bila luda za markicama.Daleko od toga da volim pojedine brendove i dizajnere,ali sad baš da ću ić toliko daleko da stojim satima pred ulazom u dućan i još da se odlućim pregazit nekoga radi komada odjeće.Mislim ne kužim.
Eto za primjer ću dat sebe.Ja san stvarno htjela knjigu koja dolazi za nekoliko dana,stvarno obožavan autora,stvarno san se veselila i nisan je mogla kupit ovaj mjesec i rekla sam si pa okej ne treba ti potpis,ne trebaš posvetu,što će ti limited edition,što će ti trag tinte na papiru,riječi su dovoljne.I okej BRO je odlučio napraviti nešto za mene...uvatia ga je neki emocionalni moment i rekao naruči je,ali da nije ne bi čekala u redu da mi je autor potpiše,ne bi čekala da ga vidim.Ne bi se gužvala na blagajni.Došla bi nekoliko dana kasnije i kupila je,makar bila i skuplja.
I stvarno stampedo radi krpe koja pokriva kožu je apsurdan.
komentiraj (0) * ispiši * #
Zajebi ti te priče
subota , 07.11.2015.Popodne san sanjala nekakvu blue erotic fantasy.Don't ask.Ne znan ni ja.P.Đinđer sve ide na kurac i njenoj Marici sve ide na kurac i obe su u kurcu i sinoć su tražile fakić po kafićima...Okej nisu,ja san samo lapsus calami pretvorila u nešto zabavno.
Uglavnom.Jedva čekan sutra ponoć da se ovaj cili cirkus oko ibora završi jel koliko san glupih izgovora čula zadnja dva dana da ono u najmanju ruku odustala bi od svijeta.Od glasam za HDZ jer moji starci su se učlanili u HDZ 90-ih jer vjeruju u ideologiju Franje Tuđmana preko ja ću za Božu Petrova jer je mačić,a za Kolindu su govorili da je to što je lijepa loš argument za biranje.Do ja ću za Čačića jer ga poznajemo osobno(što mi je još i najkorektniji od svih koje san čula zadnjih dana),pa sve do ja žu za SDP jer ionako će dobit HDZ ili SDP.Mislim zbog stava ionako će dobit i jesmo u govnima u kojima jesmo.Nisan domoljub prva sam da kažen da triba ić ća jer tu budučnosti nema,ali opek ponekad uhvati me ta neka želja da pokušam nešto promijeniti,čisto iz razloga da dokažem da se trud isplati.Ako mogu ameri cijenit moj trud zašto ne bi mogli i moji.U kurcu je to.Sinoć slušan ovog jednog arhitekta koji govori kako ovdje ne može u pola godine potrošit svoju mjesečnu plaću.Inaće naš čovjek,samo oduvijek živi i radi u Bostonu.I onda skužiš da si 11 dana radio na projektu od tih 11,2 su bili blagdani.2 dana si još proveo u čekanju i iščekivanju mailova i usklađivanju grešaka trudeći se da pritom ne pošalješ suradnike u 3 pičke materine jer ne poštuju tvoje vrijeme i zbog toga ti nisi u stanju ispoštovat tuđe vrijeme,a taj netko ti radi uslugu.Lijepo im sve izračunaš i namjestiš da lovu za jednoga podijelite na 3 dijela i da bude okrugao broj i na kraju umjesto 2400kn oni stave 2320kn i ti popizdiš,a ne smiš reagirat jer investitor je ispred tebe.I na kraju se investitor pokaže realniji od njih pa kaže evo 2400 i u redu je,a oni za ne falit imbecili odluće da će oni vratit razliku i dok im Zoki ne potvrdi da je u redu ako je investitor reka oni ne odustaju.I tako onda daš svoje sugestije o pvc podu i onda oni zakljuće parket i još te uvjeravaju da si u krivu.Mislim u redu.Ne mogu ja postavit ništa na što investitor ne pristane,ali ipak mogu sugerirat.To mi je jebeni posao.I sva sreća da sam ovakva pička kako bi Andrea Andrassy rekla pa se ne sučeljavam.Jer sve je to u kurcu.Ljudi su u kurcu.I ako to obično biva svi ti krenu ić na kurac i ti njima kreneš ić na kurac jer to je jebeni domino efekt,a morate surađivat jer još uvijek niste spremni istupit iz mase i preuzet odgovornost.Bez mase put je troduplo teži.Je da bi više zaradili,je da bi bili produktivniji i brži,ali ipak ne biste imali taj posao da niste svi na okupu.I uvijek neko sranje.
Na kraju se sve svede na frustracije i hod po vlastitim granicama.Ali ne odustaš,boriš se,trebaš si smislit toliko posla da više ne bude potrebno da sam rasporešuješ jedan posao,nego jednostavno da samostalno radiš jedan.
I zapravo jedina stvar kojoj se veselim je činjenica da je nešto krenulo.Da se pomaklo.I da ćeš konaćno bit zadovoljan krajnjim rezultatom.
Ali ljudi nas definiraju,situacije nas definiraju,okruženje isto i logično je da sve poprimi lančanu reakciju.Logično je da kad neko popizdi,popizde svi,da kad netko šuti šute svi,da kad netko odugovlači,odugovlaće svi,da kad neko zajebe,jebi ga zajebali smo svi.Nije bitno koliko si bolji i u ćemu.Moraš poštovat ovoga jer je stariji,onoga jer je informiraniji o ovome ili onome i tako u krug.Zajebi ti te priče ja ću tebi pomoći,jer nitko ne razmišlja u želji da tebi pomogne,nego da sebe okoristi.Da ti ljudi stvarno žele pomoći pomogli bi i bez da kažu.I opet nekako neka narodna poštapalica ispliva na površinu i pokaže se ispravna.
komentiraj (0) * ispiši * #
Jebe lud zbunjenog
petak , 06.11.2015.Jedva čekan da završe izbori da maknen politiku s dnevnog reda dnevnih rasprava.Jebemu sunce zašto s nekim argumentirano ne mogu raspravljat o arhitekturi.Slušam tako sinoć jednog arhitekta iz Bostona,mislim naš domaći balkanski momak,ali živi i radi u Bostonu.I kaže on tako da on mjesećnu plaću ne može ovdje potrošit za pola godine.I mislim si ja se 5 dana zajebajen za 800 kuna.Mislim ono jebemu sunce kako smo podcijenili struke ovde.A da ne kažen da ljudi tu za prakzu rade i đabe ponekad.A,on baja ima daleko duplo najveće plaće u Hrvatskoj i ne zna kako će je potrošit u pola godine...Cirkus od države,klaunovska nacija.Ovo moje trenutno stanje je odličan primjer.Dakle,rečeno je da nacrt završimo do 10 sad je podne,nacrt još nije gotov i ja ga još moran ić isprintat,ponovi li se scenarij od jučer ima da ih ubijen.Dkle jučer su mi nacrte za printanje poslali u 15:30,a graphic studio radi do 16:00 došla san 10 minuti prije zadvaranja i taman ih uvatila sekund nakon šta su ugasili strojeve.Mislim bezobrazno.Jer mogla san ja i ne imat ljude u gaphic studiu koji meni rade uslugu pa ne naplate.U ovoj državi ljudi su odvratni suradnici.Misle da su savršeni,a tuđi rad ne cijene niti malo.Šta je najironičnije do jučer su bili u situaciji da njih nitko nije cijenio.Licemjeri.Ok,ja san pretenciozna.Moja misao vodilja je da ako želiš živit kreativan život,moraš se osloboditi straha da si u krivu.Šta možda nije najbolji stav,ali ja stojim iza onoga što kažem i držim se rokova i vodim računa o tuđem vremenu.Jer nama dizajnerima bilo koje struke vrijeme je dragocijeno.
Kad radite u timu to vam najčešće izgleda ko gluhi telefon.Ja zoven kolegicu jer ona meni treba poslat,ona zove kolegu jer s njim se češće čuje,on zove Arhitekta jer on komunicira i izvođaćem i nadzorom,da mu kaže da su nacrti u mene,pa opet zovi mene da mi kaže šta je on reka,pa na kraju ja zoven njega da mu kažen da san isprintala i da dođe po to i na kraju čekaj njega 15 minuti dakle po ure.Na kraju grafičar zaključi da samo nas dvoje sastančimo po cile dane...Jebada neviđena.
Taša je tila da odemo kupit poklon za Klaricu,al na kraju me izjebala u mozak sa svin pizdarijama.Počevši od svog summer joba do bivše od brata njenog bivšeg.Jbeote gore nego spanish soap...Tamo bar ima calientte Eduardo,Alejandro i oni bidni chico kojeg pokopaju u prvih 10 epizoda.Na kraju smo kupili raffaelo i buket cvića da popase uz kavu.Na kraju se Taša stala prepirat s nekin likon 3 životne dobi oko izbora za glasanje.Ne HDZ,ne SDP ona će kraljica za Božu Petrova jer joj je lijep....Manje politički argument nisan čula od kad san ja izjavila da SDP ne dolazi u obzir zbog Milanovičeve nesposobnosti korištenja Hrvatskog jezika.
Bro mi je naručija knjigu.Reka je nisan ti niš kupija za rođendan.A ja kao ono imat ću zlatno izdanje Tebi i bit će potpisano i možda jedna od 1000 budem baš ja pa bude i posveta.I onako san se cila raznježila,rekoh ma nek to bude poklon za Božić.Jeeeej.....Zamisli to...okej moran malo sanjarit......Preoduševljena san.....LUDILO....Pun mi je kurac politike i želin čitat slinavu prozu.Inaće knjiga je u predprodaji potukla GREY,šta je genijalno jer GREY je pornografija u prozi prožeta psihološkim stanjima.Ono sad da ne idemo u detalje tko je čita zna o ćemu se radi.Onako potuklo u pretprodaji.Znaći wow.
Ajme sad iman tu par sati posla na 3d modeliranju,a krepana san....Al jeeej...Bro je reka da želi Deanovu kosu....Da on želi takvu kosu.Inaće kum je danas zaključija da ćin se malo uhodan u posal krenen sama,jer ovo jebada traje već dobrih 5 dana.
Cheers!
komentiraj (0) * ispiši * #
Life is beautiful
četvrtak , 05.11.2015.Kako znate da je sve apsolutno u savršenom redu?Znate onda kad vidite da netko pod ovim nebom osijeća poput vas.Za mene je to danas Ingrid Divković.Prethodno sam pisala opet o tome kako je naš put najispravniji koliko god da je sulud,najispravniji je.I onda to ona tako jednostavno složi u stihove.Puno je načina za nešto reći,treba znati razumjeti.Jutros san totalna suprotnost sebi od jučer.Totalna suprotnost sebi od lani.Lani na današnji dan nisam imala želju da ustanem,a kamoli da osvojim svijet.Jutros sam se probudila sama od sebe ustala upalila laptop krenula radit.Krenula pisat,tako lako.Zbog jednog letimičnog pogleda na što ima nova u svijetu.Jednog slučajnog susreta s riječima nekolicine ljudi,nekolicine istomišljenika.Prije godinu dana život nije imao smisla.Danas ima potpuni smisao.Štoviše izgleda kao da je sve na svome mjestu iako znam da nije.Znam da je sve savršeni kaos i da san postigla da ga okrenem u svoju korist.Zapravo imamo motivaciju da se u njemu snalazim kao da mi je prirodno.I jest mi prirodno na neki način ili bar prirodnije od sterilnog sklada.
Damien Rice se jutros tako pripadajući uklopio u moje postojanje u prostoru i vremenu.
Upravo san pronašla nešto fascinantno,nešto jednostavno meni simpatično.Mnogim ljudima ne znaći niš previše,ali meni je posebno. Filip Dizdar je napisao svoj prvi blog.Ništa spektakularno,ništa posebno.Ali ja pratim njegov rad već dugo vremena i zato mi je drago.Volim spoznaju da ljudi svoje samoostvarenje guraju kroz razne aspekte umjetnosti.Kad pomislim kako ova rečenica zvući dođe mi da sama sebe uštipnem za obraze i kažem a joooj....Iako je to nešto najodvratnije šta čovjeku ili djetetu možeš napravit.Jaooo vi' ga kak je sladak želin ga pojesti.Ono odjebi lik i prste k sebi.Štipanje za obraze.Strava.Kad se sjetim hororac iz halloweena izgleda humaniji.Ma jebo ti svu mudrost svijeta iden zapalit.Sama san doma osjećam se vrh i baš mi se puši i bez 300 eura naknade.Uživajte u četvrtku
komentiraj (0) * ispiši * #
I don't want to change you
Mi umjetnici pretenciozni i umišljeni.Kako volim taj osjećaj.Kad ti drugi kažu da si umišljen i pretenciozan,a u glasu mu osjetiš zavist i znaš da te nije briga šta on misli jer ti si sretan jer umjetnost je tvoj život.Umjetnost je ko ženska koja se ne sviđa vašoj obitelji,a vi je svejedno oženite.Ne iz inata svojoj obitelji nego zato jer je volite i nije vas briga šta oni imaju za reć jel vi ste izabrali život s njom makar bio najjadniji vaš je svjesno.
Naravno da je pretenciozno i umišljeno,čak i sebično s naše strane.Jer kako možemo birat po svojim željama,a da pritom ne pomislimo na sve ostale.Često se ispostavi da ti svi ostali nama ni ne predstavljaju previše,ali žive u uvjerenju da ipak jesu.
Bro je dugo vremena pokušavao shvatit moj odnos s ljudima,mnogo toga mu nije bilo jasno,ča mu ni danas nije jasno.Po njegovoj logici ako se s nekim intezivno družiš automatski ti je najbolji prijatelj,a ako se s nekim ne tružiš nije ti uopće prijatelj.Kasnije je malo odrastao pa shvatio dobar dio svega ovoga,ali ne i sve.Postoje tako ti ljudi koje sretneš jednom u 5 godina i svaki put nastavite gdje ste stali,postoje ljudi koje vidiš svako godinu dana i očekuju da ćeš se s njima svake godine iznova upoznavat šta je tebi totalno retardirano jer se ne smatraš imbecilom niti njih smatraš imbecilima da nisu sposobni zapamtit.
Ima tako i tih ljudi s kojima svako malo popiješ kavu jer su ti u redu za popit kavu s njima,ne zato jer s njima dijeliš tajne.
Imam tako ovu jednu koja je godinu ipo dana pričala o svom momku koji ne postoji i svi su bili u ćudu jer kako meni ne smeta da ženska tako laže i kako ja s njom mogu pit kave,ali poanta je bila u tome da je nju veselila činjenica da ja mislin da ona ima momka prije mene.I kad san je išla iz vica pokušat uhvatit u laži ona se nije dala smest...Ali to sve nije bitno,za mene nije bitno s kin ona spava i spava li uopće.Ja san popila kavu i dobro se zabavila bajkom koju je ispričala.Podmuklo s moje strane,sebično i pretenciozno,radovat se tuđoj nesreći.Umišljeno i pretenciozno s njene strane jer misli da me zapravo interesira i da mislim nešto bolje o njoj.
Maki je rekao na jednoj našoj kavi kako svi mi u sebi imamo tu kreativnu crtu i da smo svi talentirani.I u pravu je.Svi mi sposobni smo smislit i izmislit nešto.Stvorit nešto što ne postoji.Ja ću iz hrpe riječi stvoriti tekst i iz golih zidova stvoriti dom.Ja ću od praznog platna stvoriti nešto samo meni smisleno pretneciozno i umišljeno nazvat ću to umjetnošću iako nekom to izgleda ko črčkarija.Ja i crteže svojih malih rođaka koji su još uvijek vrtičke dobi smatram umjetnošću iako su skupina črčkarija.
U redu je bit pretenciozan i umišljen,ako si spreman tu osobinu prihvatit u drugima.Nema to baš veze s stavom da si bolji od drugih.To je više stav ja san genijalan.I vjerojatno jesi sam za sebe,ostatak svijeta tu je manje bitan.Ostatak svijeta je relativan.
Pretenciozno je opća pomisao da živiš po svom,onako kako ti misliš da treba kad svi drugi žive onako kako moraju ili bar onako kako misle da moraju.Škola,faks,posao,stan,obitelj.Tko si ti čovjeće da prkosiš gravitaciji da unosiš kaos u ovaj savršeni sistem?Tko si ti da tako sebično i umišljeno i pretenciozno radiš protiv struje?Tko si ti da se ističeš dok se svi drugi pokušavaju uklopit?Tko si da im pokazuješ gdje su pogriješili trudeći se da usreće druge prije sebe.Tko si?
komentiraj (0) * ispiši * #
Dnevno politički preserans
srijeda , 04.11.2015.Ajme danas san vodila razgovor o politici jer jebi ga to je sad aktualno....Izbori su za neka 4 dana,za pet dana izlazi prva knjiga Deana Pelića i jebemu sve doć će ko šlag nakon svog ovog sranja.Jer budimo realni bit će sranje kako god okreneš.
Ali vodila san s najboljom raspravu jer njeni su za HDZ po onoj nekoj logici mi smo bili Tuđmanova mladež i mi sljedimo tu ideologiju dok ne umremo.Uglavnom.Protiv Hdz-a kao takvog i neman previše protiv.Istina je da su osnovali ovu državu,ali istina je i da su je uništili.I sada da ne ispadne da im prišivamo tuđe grijehe,jer mislim da svaki čovjek mora snosit posljedice za svoje postupke ne za tuđe.Hdz onda i danas su dvi totalno različite stvari.Ovo danas je daleko od ideologije i misije Franje Tuđmana.Daleko je od hrvatstva i katolicizma.Iako ako mene pitate katoličanstvu i bilo kojoj drugoj vjerskoj tvorevini vde nema mjesta.Ono što ja osobno zamjeram ovom trenutnom sastavu HDZ-a je koalicija s Hrastom koji je politička stranka nastala iz inicijative U ime obitelji.U cijeloj toj priči oko istih ja najmanje vidim poantu obitelji,a najviše fašističko jednoumlje.Željka Markić je zbog mnogo čega na mojoj shit listi i da se mene pita prva bi završila na streljačkom vodu.Ali pustimo sad te totalitarističke metode uklanjanja koje trenutno i izgledaju smisleno.
Sdp će popušit jer na njemu je red.Kažu politika je kurva.I je.A šta kurve rade?Puše.
Most i Živi zid su se opasno približili velikin facama.Interesantno je da Živi zid skuplja simaptizere na račun svoga revolta i pretežno mlađu populaciju,nekakvu adolescentsku dob,dok Most pak skuplja ekipu 80-ih.Naše roditelje.Koji tu vide nekakav srazmjer mladih i iskusnih,šta nije nužno loše.Meni osobno Iva Kvakić definitvno zaslužuje stolicu.
Ono šta je mene danas malo neću reć iznenadilo,jer znam to od prije,ali malo me podsjetilo koliko su Hdz i Sdp loši izbori je činjenica da pribjegavaju mafijaškim metodama rješavanja prijetnje.
U strahu su velike oći,rekli bi.Ili meni osobno draža napad je nabolja obrana.
Činjenica da vam opasnost predstavlja nešto što ne poznajete je najgora.
Za koga glasati još nisan potpuno odlučila.Most,Živi zid ili Za Grad.
Za koga definitivno ne glasati i zašto.Hm o tome bi mogla već reći neko svoje argumentirano mišljenje.Jer tu znam šta ne biram.
Hdz definitivno zbog ovih mafijačkih radnji,ali za mene još bitnije zbog koalicije s Hrastom.Ne podržavan niti jedno Hrastovo uvjerenje,apsolutno niti jedno.Na stranu naša vjera,svi smo mi hrvati i katolici.
Ja ipak više naginjem znanosti nego religiji.I zapravo cijela priča o crkvi i obitelji i pravu na pobačaj i kakva je to obitelj tvorevina je za mene poprilično isforsirana isto kao šta mi je isforsiran strah od Islamizaciji europe i činjenici da teroristi putuju izbjegličkim karavanama.
Puno je razloga zbog kojeg žena ne može iznjeti trudnoču i po meni je savsim u redu da DOKTOR izvodi pobačaj.Neće to povečat stopu pobačaja niti će sada ljudi masovno odlučit ne bit roditelji,ali smanjit će se posljedice pobačaja.Smanjit će se činjenica da nakon toga žene umiru ili ostaju neplodne.Odvijat će se u kontroliranim uvjetima.Vjerski aspekt svega ovoga po meni je suvišan.Neće to bitno utjecat na volju žene.Nitko tebe ne može natjerat da ne rodiš ili da pobaciš,ali velika je razlika kad imaš pravo na izbor.Ni jedan doktor ti neće savjetovat da pobaciš ako za to ne postoji medicinski razlog.I vejrujte mi što god da ljudi govore mnogo je razloga zbog kojih pojedine žene nisu u stanju iznjet trudnoću.Problemi s bubrezima,sa srce,sa jetrom,sa plučima,kemoterapije.Iskreno kad se sjetim jednog razgovora sa svojim starcima ne sječam se koliko san godina imala,ali bila sam dijete i moj otac je to reka poprilično oštro i brutalno meni kao djetetu,ali bio je u pravu i danas razumijen šta je htio reči.Rekao je da ti sad ostaneš trudna morala bi pobacit.Meni je to u onom trenutku bilo na jedno ušlo na drugo izašlo jer dečki me još nisu zanimali,a on je govorio čisto s aspekta moga zdrastvenog stanja.
Danas nekoliko godina kasnije moje zdrastveno stanje znatno se popravilo i da razmišljan o tome uz kontroliranu sredinu mogla bi to.Iako kod mene se javlja neko moje osobno pitanje koje me tjera da smatram kako to ipak nije najbolja ideja.Imati svoju djecu.Iz istog razloga zbog kojeg moji roditelji nemaju više djece.
Moj brat je to duhovito prikazao rekavši kako su se sigurno vodili mišlju kako bi ovog trećeg mogli sjebat.Jer činjenica je da oboje imamo neki zdrastveni problem i koliko god da se trudimo i živimo ipak to utjeće na psihu i našu i njihovu.I zapravo nisan sigurna želim li da moja djeca prolaze ono što san ja prošla iako život je velika relativnost.
S druge strane Hrast je po meni skup licemjera,a ako išta prezirem na svijetu su licemjeri.Prodaju mi priču o obitelji kao katoličkoj tvorevini,a prvi testiraju kontracepcijske pilule.Ali ni to nije toliko upitno koliko je upitna činjenica što je to zapravo obitelj?Ja prva sam primjer gdje me vlastita obitelj bila spremna pustit da umrem,a totalni stranci su mi pomogli.Dobro ne mislim svoje roditelje,ali mislim na njihove.Kakav to čovjek moraš biti da nisi spreman pokušat spasit dijete od 5 godina.Tim više šta je tvoja krv,a onda s druge strane dođe ti obitelj koja je neposredno izgubila svoje dijete i da ti sve šta bi ti moglo pomoć,da tvoji roditelji ne osjete tu bol.Sad ti reci:Što je to obitelj?Tko je to moralna vertikala?Stup društva,Vjera.Kurac moj.Za mene je bitna samo jedna stvar da te poštujem.Jesi li čovjek ili si čudovište?!
Zato bilo šta osim toga,zato živi zid,jer imaju plemenite namjere iako su nerealni,zato most jer su realni,zato za grad jer su minimalni.Ma nek se i pokažu ko najveći klaunovi vjerujte da lošiji cirkus od ovoga ne može bit.
Do koje smo točke kad nam vjera diktira slobodu izbora.Nemam ništa protiv vjere i uvjerenja.Svatko ima pravo na to,ali treba imat slobodu sam odlučivati o tome.Nema te crkve koja te može optužit da si ubojica ako se ti ne osjećaš tako.Po meni je mnogo humanije ne donjeti nekog na svijet nego ga prepustiti svijetu nek preživi.Ljudi smo.Svatko ima pravo na dostojan život.Ljubav,toplinu,nježnost osjećaj doma.Nažalost obitelj vam to ne može garantirat.Nije dovoljno da vas netko donese na svijet.Netko vas mora i pripremiti na taj isti okrutni svijet.Jednom mi je netko reka i to je jedna od najljepših rečenica koje sam čula.
On:Znaš li zašto nam je Bog dao prijatelje?
Ja:Zašto
On:Da nam se ispriča za obitelj!
Tada mi je bilo smješno,ali bio je u pravu.Zaista prijatelji su obitelj koju si biramo sami,jer od krvi se ne možemo oprat.
Ako imaš argumentiran stav zašto biraš u redu je podržavam,ali ako biraš zato jer ti je to nametnuto na bilo kakav način rađe nemoj.Ne zato jer ja imam neš protiv.Nemam.Svatko ima pravo ili dužnost glasat.Ja san zadnja osoba koja o politici zna išta,ali imam svoje mišljenje.Znam zašto za nešto ne glasam.Ne trebaš bit politički osvješten da vidiš da je netko u krivu ili u pravu.Bitno je što ti misliš tj. s čijim se mišljenjem najviše slažeš,ti osobno na temelju svog osjećaja.Čak je i moja baba danas izjavila da će glasat za Most!Žena od preko 70 godina čiji su roditelji bili komunisti ne svojom voljom nego više iz potrebe da sačuvaju živu glavu.Žena koja Sinčića smatra huliganom.Kaže Most.Mislim da se složila jer je njen unuk reka ja bi Most,ali poanta je da je spremna podržat nove ideje iako nema pojma o čemu je riječ.Dovoljna joj je činjenica da mi nastavljamo živit u tom društvu i da ako mi vjerujemo u to,onda je i ona na našoj strani.Zanimljivo je to...
komentiraj (0) * ispiši * #
Osjećaj je inzvaredan
Okej zaostajem nekoliko dana za postovima i duboko se ispričavam onima koji čitaju s vremena na vrijeme.Mi umjetnici smo s vremena na vrijeme nepouzdani ne svojevoljno,već jer smo rastrgani.I tako počela san radit na prvom plačenom projektu.Osjećaj je inzvaredan.Ne možemo se istovremeno jednako posvetit svemu,pa jedan dio na uvijek ide na čekanje.
Tako je ovih dana zbog projektiranja stana,pisanje palo u drugi plan.Mnogo mi je bitnih i nebitnih stvari prošlo kroz glavu,danas san se probudila u 11,a sinoć san zaspala na kauću pa san se ustala da odem u krevet,uglavnom tv program je već bio završio.
Zapravo da vam prepičavam šta se sve dogodilo proteklih dana,bezveze je,to nikog ni ne zanima.
Najbolja ima vanzemaljskog dečka,našla ga je čak prije mene.Već dva ipo miseca.Ma nek je ona meni sritna,makar je čovjek samo lik izmišljen za njenu majku.
Imala je i moja takvih kriza.Kriza kad se brinila oću li ostat sama i kako to da još uvijek neman nikoga.Onda san joj za primjer dala sve loše primjere oko sebe,od onih veza koje traju 2-5 sati,preko onih od tjedan ili dva dana,do onih koje su gotova stvar.Naprimjer,moj najbolji prika svojoj curi kaže učin i onda ode igrat košarku isprid njenog faksa.Ne bi mu ona niš rekla ni da joj je reka da ide igrat košarku,ali čemu izmišljat.Ne volin takve odnose,ne volin toksične odnose.Drama mi stvara nervozu.I ne to onu nervozu kao kad prezentiram projekt investitoru pa ne znan kako će reagirat,nego onu zbog koje ti želudac proradi ko korozivno sredstvo.
Manje se živciram sama,sa smao svojim brigama.I sad me više nitko ne cijepi s svojim stereotipnim razmišljanjima.Bar ne oni do čijeg mišljenja držim.
Zapravo htjela san pričat o osjećaju koji je bio prisutan na sastanku s investitorima.Dakle ponudili smo im 3 idejna rješenja svatko u dvije varijante,nas troje.Oni su to gledali i promatrali,na kraju su se odlučili šta im se sviđa.Zapravo ono što je mene osvojilo u tom trenutku je osmjeh,na njenom licu.
Nakon tog osmjeha meni nisu trebali novci,ozbiljno i da nisu platili ja bi bila jednako sretna,samo zbog činjenice da san njoj stvorila dom iz snova.Kad su platili osjetila san da se cijeli taj dvodnevni trud i ignoriranje blagdana isplatio.
Osjećaj je inzvaredan.
Neću van lagat,iscrpljena san,umorna,neda mi se živit,ali sretna sam,jer znan za što živim.Živim za sebe,za svoje snove,za ono što volim.Predivan je to osjećaj.Divan.
Ima jedan citat Nine Badrić,nije iz njenih pjesama,već iz njene životne mudrosti koji glasi : ''Samoća je sjajna stvar ako je znate živjeti sami sa sobom. Uvijek mi bude žao onih koji su udvoje sami."
Nedavno san pročitala na je napisala divnu recenziju Deanu čija knjiga izlazi za 5 dana i predstavljanje će bit na Zagrebačkom Interliberu.
Jeben ti život,zašto ne živim u Zagrebu da mogu otić na Interliber kad poželim.Nema veze knjigu ću si nabavit svakako.
Zapravo i ne želim posvetu.Smatram da su posvete osobna stvar i kad je nekom pišeš trebaš to i stvarno mislit.Kako napisat nekom nešto osobno,ako ga ne poznaješ.Nečiji osobni potpis ne znači mi previše.Šta je neosobni trag tinte na papiru naspram svih tih divnih riječi sadržanih u cjelini.Kako bi VANNA rekla:"Dovoljno je što postojiš"
Jutros san vidila najgenijaniji predizborni video ikad,dakle stranka ZA GRAD.Istina izgledaju neozbiljno,ali ipak do sad smo provali sve ozbiljno i svi znamo kako je to završilo.Cijenim kod njih šta nisu koristili djecu i životinje kao propagandu.Predstavljaju se s onim ćime raspolažu.Mladim i slobodnoumnim ljudima koji se zalažu za neke realne stvari.Ali nekako ne bi o politici jer ima i ljepših stvari za podijeliti s svijetom na ovaj divan sunčan dan.Npr Marko Tolja ima koncert 2.12 u Lisinskom i bilo bi divno otići tko može.Idem se spremat,idem van.Vama želim ugodan ostatak dana i da vas danas nešto tako razveseli da pomislite da svijet može stati i pričekati.
komentiraj (0) * ispiši * #