Subjektivno objektivna sebi dovoljna

srijeda , 11.11.2015.

Mi umjetnici,nama je teško isključiti mozak.Znam već sam to rekla,ali zaista je tako.Bila san na kavi s Najboljom,upoznala je čovjeka života,onako kako se dostoji na papiru slikom i likom.Rekla je:"neću ti ga ukrasti, JOŠ."Pola kave je čitala i govori jeben ti majku ko da si ti pisala....Obožavan tu ženu.Obožavan je za dva života najmanje,ako ne i za sve živote koliko god da ih ima pred nama i koliko god da ih je bilo prije nas.Jutros joj kažen Čičobelo je zabrinut misli da san šenila,ona meni kaže pusti ga,da si drugačija ja bi bila zabrinuta za tebe.Da ga danas nisi povela na kavu mislila bi da nešto s tobom nije u redu.Da me nisi navukla na riječi mislila bi da si šenila,ostavila bi te odma pored bolnice ionako nam je usput.I tako neki lipi nostalgičan osjećaj na toj kavi,negdje s pogledom na more,dok sunce piči punih 20,a nas dvi u crnini nebi da je ko umra.Uvatila nas neka rokerska ljubavna nostlagija.Na radiu svira neki ljubavni rock i balade ljubavne tematike,dok ona meni čita onako na što naleti i kaže mi:Zbog njega se zaljubin u ljubav.
Najbolja,još jednom dokazala zašto ima epitet koji ima,još jednom.Jer zna da u ovom mom pogledu na svijet nema ništa proračunato,ne postoji kalkulacija.Odavno već ne zbrajam zasluge,ne pripisujem nikome poene.Ili si dobar ili si loš...Ili si tu ili nisi.Nema tu mjesta matematici.Od matematike samo glava zaboli,a ja previše san tableta popila pripisano,da bi ih još konzumirala svojevoljno.
I dok sam se vraćala kući,tako vrtim si film u glavi pod dojmovima kave s Najboljom,pod dojmom spoznaje da ona zasluženo ima mjesto koje joj pripada,pod dojmom činjenice da isto razmišljam kao On.Pod dojmom neopisivog osjećaja radosti i ponosa.
Dođem kući,krenem piskarat ovaj post i nazovem P.Đinđer pričan joj sve ovo što se dogodilo u protekla dva dana,pričan joj o knjizi jer pita me kakva je,šta iman reći na sve to i pita me šta san ja to napisala za osobnu recenziju,kaže da možda ovo ili ono,ja popizdin i krenen joj čitat i ona kaže dobro je,slatko je i u mojoj glavi opet neka bura misli kako to sve i nije tako dobro,kako će se krivo protumačit,kako možda nisam trebala i prisjetim se opet onoga htjela si to,napravila si to...I opet sama sebi jebem majku jer neslušam sebe i dok joj čitam to šta piše skužim u jebote,pa pročitano je prije nekih 20 minuta i opet u meni neka neobjačnjiva navala osjećaja,šta ti je to trebalo Marina,koji kurac si to radiš.Zašto...
Ali zato imam nju,da me podsjeti da je sve to u najmanju ruku fascinantno i kako se ne trebam brinuti kako će to sve izgledati s druge strane,jer u konačnici ne možeš utjecati na tuđe razmišljanje.Koliko god da bi ponekad htio,to jednostavno ne ide....Naša nesigurnost proizlazi iz neke naše frustracije iz našeg straha.Ne bojim se ja da će čovjek to krivo shvatiti zato jer mu čitam misli,nego zato jer znam što bi sve meni prošlo kroz glavu da pročitam isto.Zapravo,kad pročitam isto.A da ne kaže kako bi sve ovo izgledalo da stvarno dođe čovjeku pred oči...Ovo sve,blog,svi ti silni postovi.Sva ta telepatija,sva ta kozmička neobjašnjiva spona u najmanju ruku interesantna upravo zato jer je slučajna....
Ako mene pitate dobarr dio svega ovoga i nema veze s Deanom osobno....On je samo netko tko je dao ime i prezime svemu onome što ja već odavno znam,svemu onome što je dio mene već neko vrijeme....On je samo netko tko je upriličio lik.Glumac u filmu i tu ulogu igra jako dobro,pa kako i ne bishowbiz je njegov san....To je ono što on jest,lik svoje osobnosti,lik svog karaktera,lik svoje egzistencije.Netko kome je ova uloga pripala životom,slučajno.
Samo nebo zna koliko san neopterečena životom općenito,tko će mi se javit,hoće li se javit,kako ću izgledat i što će tko pomislit ili promislit.Hoću li napravit pravi ili pogrešan korak i što će od toga nastati.Kakve će posljedice donijeti...I prvo što sam P.Đinđer rekla je činjenica da neću dobiti odgovor.Ona kaže nemoj odma sve prekrižiti.Zapravo najveća istina u svemu ovome je činjenica da ja ne tražim odgovor,ja ga negdje već posjedujem na nekoj razini...I ne treba mi hrpa riječi kao odgovor na moje riječi.Ne treba mi nečija zabrinutost bez potrebe za istom.Mislim što mislim,kažem što kažem.To govori dovoljno o meni i o tebi zapravo najviše o načinu na koji utječeš na mene.Pozitivno ako mene pitaš,upitno ako pitaš ove objektivne promatrače.Ali i meni puno toga vezano za njihov život s mog objektivnog stajališta izgleda upitno.Zato se ne brinem,jer znam da će sve biti kako treba biti...Ni malo više ni malo manje...Dovoljno