You can't have a rainbow without a little rain
srijeda , 29.06.2016.Prije ili kasnije valjda se moramo suočit s nekim stvarima.Sve ono što potisnemo,ono čemu ne pridajemo pažnju prije ili kasnije natjera nas da ipak nađemo se s tim oći u oći.
Ovo zadnje vrijeme je stresno.Stresno da vas neka pozitivna struja gura naprijed,a opet svi neki sjebani faktori života vas vuku na dno.Na stranu projekti i sva sranja na poslu,na stranu kurčevo stanje u državi.Popričajmo malo o ljudima.
Ljudi su generalno u kurcu.Kad malo bolje razmislin da nastaju iz kurca,očito nikad od tamo ni ne odu.
Ne ide mi u glavu kako netko može doći s kraja svijeta bez ičega ne radeći ništa.Mislim da kad ideš već negdi moraš imat barem viziju ili perspektivu ili barem san o tome što želiš.
Nije mi jasno zaista,možda ja pripadam nekoj drugoj kulturi nekom drugom svemiru.Da vam budem iskrena više ni sama nisan sigurna koji vrag se dešava.Meni je naprosto nevjerojatno da neko tako živi ili razmišlja.
U zadnje vrijeme gledam neke situacije i nije mi jasno,trudim se razumit ali jebeno mi nije jasno.
Kako netko:
-može promjeniti tri države u mjesec dana bez lipe u džepu...Ja za do Solina moran imat 100 kn inaće ne triban niti ić.
-može ignoritati vlastitu obitelj na rok od mjesec dana,mislim jasne su meni činjenice kao posao,vručina,ljutnja i ostale pičke materine,ali ipak ako postoji dijete ili netko do koga ti je stalo,dođeš na 5 minuti vidit kako je,ja se sijećam kad je moja Lu bila bolesna pa ja bi navečer u 7 došla samo da vidim kako je ili vikendom,uglavnom našla bi uru vrimena da je vidim iako bi me odma s vrata dočekalo ono njeno "NECU MAJINKU",a onda za dva sekunda "MAJINKA NOSI ME"
-može tek tako nakon pola godine prekinit odnos kao da je to poslovna suradnja,bez da pokuša sve,bez da razgovara,bez da se posvađa,da se pokuša pomirit,da pokuša sve,ali u redu možda to i nije ono pravo,možda nije ljubav,možda ga nije volila,možda je nije volio,možda su olako shvatili odgovornost,nije na meni da mislim ili smatram,ali ipak ne kužim
-ne kužin kako neko može u ovoj situaciji od države razmišljat na način,ja neću radit ako mi to nije plačeno,pa jebemu majku šta ti nije dovoljno da radiš posao koji voliš.Mislim na kraju krajeva ko će ti uopće dat priliku da radiš.Plače ionako malo tko dobiva.
-nije mi jasno kako netko ko ima milijarde može biti prizemnija od nekog tko ima milijune.
Generalno gledano postoje dvije vrste bogataša.Oni koji su cijeli svoj život posvetili tome da rade i napreduju i da steknu to što imaju pomno birajuči prilike i situacije.
I naravno postoje oni koji su išli preko leševa i koji su svoje potomstvo razmazili i naučili da je novac najbitniji na svijetu prodavajući im pritom da ipak moraju biti skromni.
Razlika je očita odma na prvu,iz razgovora,iz pogleda,iz ponašanja.Imala san se priliku uvjerit u to nedavno na jednom piću.Zapravo nisam prije razmišljala o tome,nego eto slučajno kroz razgovor sam doznala neke stvari.
Ispred mene je sjedila kći jednog jako jako bogatog čovjeka,nije prvi put da je sjedila ispred mene,ali je je prvi put da sam shvatila koliko novca zapravo ima.Ničim do sad ona nije dala naslutiti.Znala sam da ima skupe brendove u ormaru,ali ona uopće nije znala da su skupi,večinom takve stvari dobiva na poklon.Totalno je nonšalantno nosila tu torbicu od cca 1000 kuna nosila neopterečeno kao da vrijedi 50 jer to je torbica kao i svaka druga i služi svrsi..Jednostavno ju je iskombinirala s outfitom skoro pa za plažu...
Ali ona je puno više od toga.Njeno razmišljanje i ponašanje i opčeniti odnos prema ljudima je ono što me svaki put iznova oduševi kod nje.Sposobnost da sve i svakoga može razumjeti i ta neka neizrečena dobrota koja isijava iz nje.Ljubav prema svijetu i okolini i ta potreba da ne raspravlja o tuđim postupcima i da ne naglašava svoju vrijednost.Ta neka njena skromna skromnost da ne priča o brojkama nego o svakodnevnim stvarima,njena urođena genska crta da se veseli što sam našla posao u struci i što radim i što napredujem i što sam sretna zbog sebe i zbog nje.Njena spsobnost da se veseli svemu kao da se radi o njoj.
S druge strane ipak imamo i ovih drugih ljudi koji nisu poput nje,koji su totalna suprotnost njoj,koji su teatralni,koji ne poznaju skromnost.Koji imaju potrebu ispričat ti sve o svom imetku samo da znaš da oni imaju i da su sretni i da su sretni jer imaju,a ti pričaš samo o problemima i kako se mučiš i trudiš i trgaš.
Ma ko ti je kriv,ali oni to razumiju iako ne prolaze to,suosjećaju,žale skupa s tobom,u teoriji,a ispod fasade te žale i smiju ti se,jer oni su bolji.
U zadnje vrime sanjam ljude iz prošlosti i to neke o kojima dugo ne znam ništa.Mozgala sam i tražila šta bi to moglo značit i kažu da svaka osoba koju znamo predstavlja jedan dio naše osobnosti.
Malo sam odvrtila film unatrag,onako 10-ak godina unatrag 4.osnovne.Poznavala sam jednu curu i slijedi priča o njoj,da ne duljim previše.
U mom razredu uvijek su bile 2 grupe curica 4:7,svojednobno san pripadala i jednoj i drugoj.Iz ove manje sam izbačena jer ne sjećam se više zbog čega,a ova veća me prihvatila.
Bilo je to negdje na putu za ekskurziju.Leksikoni su bili prepuni krivih mišljenja i prilagođenih odgovora.U sobama smo trebali biti podijeljeni tako 4 : 7 i ja u ovoj večoj.Svi su bili okej s tim osim nje,jedne curice koja je u nečijem leksikonu iz suprotne grupe pročitala kako ja mislim da je glupa ili nešto drugo,uglavnom negativno.To je valjda bio prvi put da sam se ja nekom ispričala zbog svog ponašanja.Pomirile smo se,dijelile sobu,itd itd.
POANTA:
Ta curica tada je napravila nešto što sam ja nesvjesno krenila prakticirat godinama kasnije.Družila se samnom jer su se druge curice družile samnom,nije njima sugerirala da me izbace jer sam bila loša prema njoj.Također saslušala me i dopustila mi da se ispričam.Nikom nije postavljala ultimatume i bila je ljubazna i dobra iako kad si dijete o tome ne razmišljaš.I na kraju krajeva prihvatila me i oprostila mi jer sam se ispričala.
Danas ovako s odmakom ta situacija mi izgleda kao moja trenutna,što me blago čudi.Ne zato jer mislim da je to apsurdno,nego jednostavno jer 10 godina nisam išla za tim,nisam se ni sjetila.
Dva dana san provela mozgajući koji dio mene ona predstavlja.Po čemu sam ja to slična njoj i kakve to veze ima s ljudima u mom životu trenutno i od svih momenata ja se sjetim baš ovog prethodno ispričanog.
Pola života nam se događa nesvjesno,tek kasnije shvačamo.Onda kad dobijemo ocjenu iz lekcija koje smo davno odgovarali i koje smo ponovo prošli.
Puno se toga dešava u zadnje vrijeme,stalno neke bure i juga,nikako da sve sjedne na svoje mjesto,ali ne osjećam se loše zbog toga.Ne osjećam se niti malo loše.
Na kraju dana ipak život je lijep,ako mirno spavate.
komentiraj (0) * ispiši * #
Daj im kisika
subota , 25.06.2016.Pripazi kako postupaš s ljudima. Postupanje s ljudima postupanje je sa samim sobom. Prijatelji, neprijatelji, svejedno je. Nekima će postupanje s ljudima biti sveto i veoma bitno. Nekima će to biti zamorno, potpuno nebitno i kroz svijet će koračati gledajući samo sebe. Namirivat će svoje potrebe, gladiti svoja zvonca, a razbijati tuđa. Poštuj njihov izbor, ali budi svjesna da su takvi ljudi najvjerojatnije jako usamljeni. Naposljetku, neki će disati samo zato da nam ukažu na naše mane. Osigurajmo im dovoljnu količinu kisika.
Ingrid Divković
Da budem iskrena,umorna san.Umorna od postupaka tuđih,svojih,naših.Danas san shvatila u jednoj od svojih višesatnih šetnji kako ne vjerujem u konačnost i ne vjerujem u trajnost.Ustaljeni ritmovi nisu moj đir.
Ovdje je valjda 40 stupnjeva.Topiš se pod klimom.Iskreno ovaj post pišem danima,dođen doma preumorna da dišem,a kamoli da ode palamudin.Ne spavam danima,svega mi je previše pa i mene same.Uvjerena san da stvari nisu onakve kakvima se prikazuju.
Nitko me neće uvjerit da mi se opet ne laže u lice.I koliko god da želim poslat sve u 3 pičke materine ipak san predobro odgojena za to.Na poslu je jođ uvik ona luđakinja u điru i nikako da ispadne iz štosa.Ova ekipa tu se uselila i recimo da su u potrazi za poslom,DSK se opet skirva i bježi od suočavanja sa cijelom pričom,ja san na izmaku snaga jer mogu sve to razumit i jebeno se ljutim na sebe jer mogu razumit.Zašto me majka nije mogla odgojit da buden đubre,da svakog stavim tamo gdje mu je mjesto.Ma ne ona je morala odgjit postenjačinu i budalu u državi lopova i kriminalaca.
Kao šlag na torti je došla činjenica da je tehnička vlada ukinila subvencije za zapošljavanje i mogu se jebat s prijavon.
Kad smo već kod kolaća naletim ja na rečenicu kako voće i kolači ne idu skupa i slažem se.Samo se jebeno ne slažem s činjenicom tko je iznio tu rečenicu.Mislim slažem se,samo jebemu majku jel može čovjek nešto reć da ispadne toliko kontra mene,nešto totalno šta ja već ne mislim.Ne on mora to sve nekako slučajno ponovit jer on tako misli.pa jel bi moga malo za promjenu mislit drugačije,da mi ne pada toliko teško sama činjenica da se oko nečeg opet slažemo.
Ma jebo to,nisan ja te sriće.
Inaće danas mi je krepala mašina za suđe,umro mi je vrijedan član obitelji,onaj koji pere suđe,dugo je bila s nama,biće par godina iskrena da budem ni ne sjećam se.Zbog te tuge morala san vodit žustru raspravu kako je QUDRO lošiji od BEKA i kako me razlika od 500 kn ne zanima.Da bi na kraju došli do toga da je BEKO ipak BEKO i da je vrijeme da damo na vrijednosti svojim budućim članovima obitelji.Spremna sam ih platit.Nekidan čitan neku sliku na kojoj piše da imaš 5$ i da si složiš savršenog dečka.Ma ako je savršen platit ću ga koliko god mirita.Uglavnom,otišla je moja dubravka perilica suđa,svi smo se eto oprostili od nje,sutra dolazi nova,bolja,kvalitetnija,divnija,više macho,dosta mi je žena i njihovih ideja.Vrime je da stvar dam u muške ruke.
Ljudi ma ne padajte u depru život je i dalje lijep,samo dajte kisika dušmanima da biste i vi mogli disati.
komentiraj (0) * ispiši * #
Kako sam dosla u ovo stanje sto me dosad drzalo u zivotu uvjerljive lazi i povrsno znanje mogli bi sakrit' i goru sramotu...
utorak , 21.06.2016.Odakle početi?Kad malo bolje razmislin na neke se stvari ne isplati trošit riječi.Ne isplati se ovog lupanja srca i potrebe za tabletama za smirenje.
Neki ljudi koliko god da malo očekuješ od njih valjda imaju taj neki prirodni talent da dodatno sebe sjebu i još ti više nekako padnu u očima.
Valjda je to onaj neki prirodni slijed kad se konačno kozmos posloži dođe neki meteor da ga razdrma.
Nisam neki ekspert za ljude očito ili san pak totalni idiot kad su isti u pitanju.Ne donosin zaključke na temelju riječi,već na temelju dijela,nekako ipak uvijek naivno vjerujen da ljudi nose bon ton u sebi.Koza naivna,valjda.Ma znan ima nas još.Za ludu je sad razmišljat o tome.Prošlost ne moš vratit,postupke ne moš promjenit,činjenice ne moš izbrisat.
Ne znan kako to ide u ostatku svijeta,ali mene su učili drugačije,valjda.a
Učili su me valjda pogrešno.U nekim svojim idealima,koji valjda su dio nekog drugog vremena.Očito je da nisu primjenjivi u ovom vremenu.
Zapravo ne znan šta bi ja tu rekla ili mislila.Na kraju krajeva odluka nije moja....Ja se samo mogu pomirit sa situacijom koja me izuzetno živcira iz nekih starih razloga.Povijest se uvijek ponavlja,samo svaki put se nekako manifestita valjda u nekom malo izmjenjenom obliku,a opet dovoljno bliskom da se može raspoznati kao ponavljajuća.
Nisan od onih koji traže opravdanja ili isprike kad neko zajebe stvar.Ne volin kad mi se drugi ispričavaju u tuđe ime.Više cijenim iskrenost,nisam baš tip koji bježi i izbjegava.Ne znam drugačije nego da se suočavam,ali ipak ne mogu ja upravljat tuđim postupcima i tuđin odlukama.
Neke stvari si ja ne bi dopustila.Da buden iskrena pola toga što se dogodilo u proteklih 96 sati (96-jebemu sad je jasnije zašto mi se brojke na mobitelu uvik izmjenjuju 96/69) valjda san stvorena da me se jebe kako kome momentalno dođe,makar da imam neke koristi od toga osim živciranja.Dakle 96 sati cirkusa,očekivala san,nisan iznenađena,ali valjda ipak nekako dio mene je htio vjerovati da ovaj put nije tako.Da se nešto promjenilo u tom dugom periodu i kako smo prerasli dječje igre i glupiranja.
Ništa od toga,očito...
Da bar umišljam,da bar sanjam ovo sve..Lako je meni razumit,ali očito sam odrasla u nekom drugom svijetu,gdje sve ovo prelazi granice bon tona.Ne znam.Možda je do mene.Sigurno.Glupača kako bi rekli.Nije da vjerujem svemu,ali pustim ljude da misle to,samo da vidim koliko su daleko spremni ići.Očito ovaj put nisan bila spremna za tu daljinu.
Ali uzalud sad,kasno je,sad treba odgurat ovo i krenit u nekim boljim smjerovima,s nekim boljim putokazima,s nekim drugim suputnicima.Svi se mi prije ili kasnije sretnemo na nekoj stanici,samo je pitanje hoćemo li se biti u stanju pogledat u oći.
Za kurac meni mozgat kako bi ja postupila u toj situaciji i šta bi ja napravila drugačije i što ja sebi ne bi dopustila.Na kraju krajeva daleko san ja od te stvarnosti,od te subjektivne realnosti,od tog puta i te perspektive.
komentiraj (0) * ispiši * #
Šta zaključit?
ponedjeljak , 20.06.2016.Baš kad pomislite da je sve u najboljem redu i kako vas ništa ne može srediti naravno da slijedi uragan.Ono udari vas toliko jako da valjda istisne sav zrak iz trbuha i koliko god da očekujete oluje valjda nekako nikad niste spremni na njih iznova i iznova.Možda je do mene pa za oluja volim biti vani i gledati ih.Možda me zato i oluje zatiču svako toliko.Možda me zato i uništavaju.
Sve sam valjda očekivala osim činjenice da će me ovo sve toliko izbacit iz balansa,valjda ipak nisan toliko imuna na svijet oko sebe.
Protekla 24 ili proteklih 48 sati sada već skoro 72 sata.Bila su valjda prvi udar ili kako već.Zapravo i ne znan šta se dogodilo,ne znan kako san se zatekla u ovoj situaciji,ali u konačnici je došlo do velikog nesporazuma.Je li DSK mojoj materi prešutila pola priče ili je svojoj prešutila činjenicu da nije sve spremna ispričati do kraja,ne znam,je li njena sestra tu slučajno ili namjerno i ko je tu kome što zatajio,sasvim je nebitno.Opet sam se zbog nje našla pred zidom.Opet sam se našla svezanih ruku,opet moram ja davat opravdanja.I naravno svi se crvenimo,svima je valjda neugodno,svi su sve krivo protumačili i svi šutimo valjda iz dobrih namjera.I svi smo ispali licemjerni,očito iz gluposti.
Iz moje perspektive to izgleda ovako. Ona sigurno nije došla sa pitanjem znate nas 6 trebamo smještaj na par dana dok ne dobijemo povratnu informaciju od stanodavca.Javila je u subotu navečer da joj treba u nedjelju.Pitala je do 15.07.
Ne znam po kojoj logici je netko spreman ili sposoban smjestit 6 ljudi tek tako u roku pola dana.Na stranu što sam se ja izorganizirala,šta san dogovorila da moj pas stoji na vikendici šta je duže moguće i šta san valjda opet po ko zna koji put sve frustracije uzela na svoja leđa.Zbog nekog tko mi godinu ipo dana nije uputio poruku ili poziv ni kako si ni jel ti smetaju moje stvari ni jel imaš vremena mogli bi popit brzinsku kavu.Nije stvar novca,nije stvar ni usluge,nisam ja ništa manji prijatelj nego što sam onda bila,nisan licemjer,nisam rekla možeš bit tu pa je izbacila na ulicu,čak san joj i kupila koji dan.Da san prešutila i pokrila njenu laž svi bi izletili jutros najranije i ja tu ne bi mogla ništa.
Da živim sama pa još nekako,da imam dva stana pa ajde,ali kod mene doma trenutno i meni je tisno.Pola ekipe san poslala na vikendicu jer nemamo di svi stat,jer kuča je u procesu polurenovacije i samo je pitanje dana kada će se počet sobe rotirat,Ormara trenutno nemam u kući i samo čekan plaču da počnen ulagat.Poanta svega je da san dovedena pred gotov čin u zadnji čas.
Bez pitanja,bez objašnjenja.Šta da kažen,šta da mislim,kako da postupin.Kako da se ispričan,kome,zašto.
Kako da se ne nerviran jer ne mogu napravit ništa,kako da riješin stvar.Mislim nitko je ne izbacuje,nisam je potjerala,nisam joj spakirane kofere izbacila na ulicu,ali kako da ja objasnim njene razloge materi,bratu,ocu,kako da opravdan šestero ljudi.Sve i da plate ne mogu opravdat troškove.
Kako ona nije razmislila da jednom kraže onako kako stvarno je da me opet ne dovede u situaciju kao onda prije 2 godine.Kako nije promislila o ishodu.Kako da se ja postavim?Šta da napravim?Sigurna san da bi i njeni reagirali jednako da sam se ja ponila tako?Šta da mislim kad se nijednom u preko pola godine koliko je tu nije sjetila provjerit kakva je situacija iako je znala da nije bila najbolja onda kad je odlazila.
Sve i da prijeđen preko tišine duge godinu ipo dana,sve i da joj nađen opravdanje za svaki postupak i dalje ostaje činjenica da sam u pat poziciji i da neman opravdanja koje ću pronać sebi zašto radim ovo što radim.Kome?Zbog koga?
I dalje ne kužim logiku tko je to danas spreman ili sposoban primiti šestero ljudi na mjesec dana,da iman stan od 200 kvadrata i dalje bi spavali na podu valjda.Iskreno nisam iznenađena situacijom,pretpostavljala san ishod,štoviše znala san i nisan to mogla spriječiti.Nisan mogla zataškati,fizički nisan mogla.I ne mogu ni dalje uz svu najbolju volju.Ono što nisan očekivala da će me sve to ovako zbunit,ne znan iskreno jesam li ljuta,razočarana,uvrijeđena,sve to ili ništa od toga.Znan samo da san opet zbog nje protiv svih bez upozorenja i valjda u još goroj situaciji nego tada jer ovaj put ja nemogu reć bliska mi je osoba stalno visimo skupa i vi ste me učili da pomažem ljudima i da im budem podrška.Tu priču više ne mogu prodati,iako se trudim.
Ne znam,ali nakon onoga s Tašom i svima ostalima prije nje i nakon ovoga mislim da je vrijeme da budem sebična.Mislim da je vrijeme da izvadim one oštre bridove kojima se Antonio protivi tvrdeći da to nisam ja.Mislim da je krajnje vrijeme da neke priče dovršim kako bi mogla nove započinjati.
Krajnje vrijeme je valjda da ubijen ovu empatiju ili je bar stavim pod kontrolu,čisto da mene ne boli moja dobrota.Da mene ne bole moje geste.Da se ja ne sramotim pred svima.Ne znan.Nikako da dokučim što mi je trebalo ova 72 sata ovog stresa,ove situacije,ove nelagode iz dobrih namjera,u ime starih vremena.Ne znam.Trajat će neko vrijeme očito je,konfuzija će valjda trajat neko vrijeme.
Možda ja pretjerano reagiram,ali ne mogu se zamislit u poziciji da nekog dovedem do ovog stanja,ne mogu se zamislit da postupim prema bilo kome ovako,a kamoli prema nekom tko me toliko puta spasio iz sranja.
komentiraj (0) * ispiši * #
Empty space
nedjelja , 19.06.2016.Valjda mi nikad nije bilo teže napisat post nego sada.Zašto?Ne znam...Načela san drugu kutiju duvana valjda u 2 dana razmišljan o još jednoj kavi i utapan se u ovoj playlisti.Sve je valjda otišlo u kurac.Osin ove luđakinje od klijentice koja terorizira cilu firmu i svi dobor plačeni projekti čekaju i ne samo da čekaju nego klijenti nama ližu dupe ne bi li izdvojili vrijeme za njih.Uglavnom osim te drame i gužve na poslu i liječenja tuđih kompleksa i glumljena psihjatra šefici i svih sranja još iman Bro-a kojem se opet upalio sklop ugroženosti.Povrh svega toga DSK se useljava onako na prepad s sestrom i nečakinjom.Tu je još i cijela priča oko mog nadahnuća koja svakim danom postaje sve bizarnija.Da budem iskrena osjećam se prazno i tupo i ovo neko vrijeme koje nije ni kišno ni sunčano ni vruće ni hladno.Pritisak od kojeg ne možeš razmišljat,ne moš osjećat.
Nisan ni ljuta,ni frustrirana,čak ni razočarana,sve san to nekako osjećala,predosjećala,očekivala od svih pojedinačno.Najbolja se još nije javila,ni ne znam kako joj je jučer bilo na piru,ne znan jel sve prošlo u redu i jel dobro.
Preumorna san od ljudi,preumorna od njihovih postupaka,od njihovih riječi i njihovih djela.Uzroka,posljedica,činjenica.Dođe mi da sjednem na avion i odletim na kubu.Izležavan se na plaži daleko od svijeta i gledan one oldtimere kako se vozaju po ulici.
Želim gledat u grafite i murale na zgradama i divit se onoj simbiozi stilova.Pun mi je kurac ove sredine.Ove utopije di nemamo perspektivu.Znan nije kuba obečana zemlja,vjerojatno im je gore nego nama,ali treba mi odmak od ovoga na nekih mjesec dva...
Ovo je valjda jedan od onih dana kada trebam tišinu i mir i nikog drugog.Baš na takav dan svi se odjednom stvore i svima treba nešto.I svi očekuju nešto i nitko te ne pita šta misliš o tome,nitko valjda ni ne razmisli šta bi ti mislio.Ma ne znan...Ja san uvijek tu za one koji su u problemu,u nevolji,nekako redovito njihove dugove vračaju neki drugi.Valjda samo meni obrza nešto znaći ili ponos ili je to stvar ega,ma ne znan,lupan rečenice iz glave,a uopće ne razmišljam o tome što mislim.Znam samo da mi je muka od svega trenutno i da mi se neda,apsolutno ništa.
Vračan se cigareti,ona je valjda danas jedino rješenje ovog stanja...
komentiraj (0) * ispiši * #
Srce vatreno? #cro nema nam pomoći
subota , 18.06.2016.Oduvik san prezirala nogomet.Zapravo ne sami sport koliko popularizam oko istoga.Kad kažete da ste iz splita prvo šta vas pitaju jel navijate za hajduka?Kao podrazumjeva se to nekako i to pitanje je retoričko iako smo mi žense sklonije odlaženju i selidbi i udaji pa kao postoji mogučnost da ćeš se jednog dana udat i muž će ti navijat za dinamo pa ćeš morat i ti.
Sjećam se da san pogledala dvi utakmice u životu tamo negdje krajem 90-ih još je šuker igra u to vrime.Hrvatska - Nizozemska i još jedna ne sjećam se,al igrala se valjda dva tri dana prije ili poslije ove.
I sjećam se da san isto tako negdje na početku 21.st. rekla da navijan za hajduka i da ću uvik navijat za hajduka iako je "dinamo bolji" čisto iz inata sobi punoj purgera.
Da iz onog čistog dalmatinskog dišpeta,ničeg više.Jer zašt bi meni purger sugerira za koga da ja navijan.Valjda mi se u tom periodu uopce nije dalo objasnjavat zasto ne volin nogomet.
Je ja san izdajnica roda,naroda i poroda slazem se u potpunosti.
Uvik me zapravo smetala ta atmosfera koja se probudi,ta važnost koja se pridaje svemu tome.Bilo mi je neshvatljivo i dan danas mi je neshvatljivo kako je moguće da je pojedincima više stalo do te lopte na terenu nego do osobe koja stoji pokraj njega ili nje.Nisan shvaćala kako netko može izdvojit tolike silne novce za ulaznicu na tribine,a kući ne mora imat osnovne potrebe za svoju obitelj.
Danas 2016. pogotovo preziren taj sport i kompletan popularizam oko njega,jučer nisan iz principa stavila #Cro jer gadi mi se ta masovna histerija koja je preplavila internete.U vremenu kad nemamo državu i kad nemamo perspektivu i kad nemamo svjetlu budučnost i kad smo prepušteni sami sebi i nužno nam je preživljavati da bismo uopće živjeli.
Oprostite ne mogu se radovati zbog pogotka u mrežu,ne mogu tugovati zbog smrti Srninog oca,mogu se jedino diviti Čorluki koji je odigrao utakmicu s raspolovljenom glavom.Kad ti pogledaš tih 11 momaka koliko umiru i koliko se daju u sve to i onda dođe naših 28 budala i baci 8 baklji na teren,omete te junake,ostanemo izjednačeni s česima,a baš san se nekako radovala činjenici ako izgubimo od češke momci će bit malo odvažniji pa umisto da vataju čehinje ove godine možda i hrvaticama rospijama daju šanse.
I da sram me uopće biti dio nacije koja se ponaša tako prema vlastiom "ponosu" . Nadalje imam dojam da je nekakava medijska politička propaganda u điru pa se u zadnjih godinu dana prodaje taj neki spin mi hrvati,mi katolici,vi neprijatelji države,vi teroristi,itd.
Odgovarat ćete za svastike,odgovarat ćete za baklje,odgovarat ćete za šta sve ne,ne vračajte se.Još nisam vidila da je netko to rekao za Ivu Sanadera npr. Ili Tomicu Karamarka ili mog najdražeg nepismenog Zokija Milanovića.
Ne mi ćemo prognat 20-ak huligana kojima smo vjerojatno učinili uslugu jer 20-ak godina u francuskom zatvoru je valjda pičkin dim za dan na otvorenom pod hrvatskim nebom.
Kad nas kradu političari kad živimo ko prosjaci onda nan je to u redu,kad nas kradu suci,kad nas ubijaju po terenu,kad nas sabotiraju onda se bunimo.
Koji nan je to ćip u glavi pokvaren da nan je bitnija lopta na terenu nego vlastita egzistnecija.
Kako da to čovjek objasni,a da ne bude razočaran,da ga ne bude sram uopće se deklarirati kao pripadnik te mase.
Hrvati,hrvatice,pripadnici velikohrvatske ideologije,borci za ljudski život i ljudska prava,protivnici pobačaja i zagovornici ljudskih sloboda,lijevi,desni,drugi i drugačiji,isti,ovakvi,onakvi,vatreni navijači i izdajnici,lopovi i manipulatori.Zapravo žao mi je pomalo što naš premijer nije dobio šansu da se dokaže,mislim da bi čak i uspio.Šteta što je hdz opet uništio ovu državu,žao mi je šta MOST nije dobio priliku da do kraja sredi ono što je započeo.I iskreno se nadam,valjda opet onako naivno da će ovaj narod jednom postat razuman i da će valjda konačno na vlast doć netko principijalan i za sad ne potkupljiv.
Hrvati su narod s teškim poremečajem.Ne znam doktora koji bi tu dijagnozu postavio ili je znao lječiti.
Na kraju krajeva nitko ti ne može pomoć ako ti sam sebi ne pomogneš.
komentiraj (0) * ispiši * #
Sebi dovoljna!
srijeda , 15.06.2016.Nije ovo hejt,na sve one cure koje se vole dotjerivati i koje drže do sebe i koje su umjerene u tim svojim malim ritualima njege.Nije ovo hejt uopće,samo moje osobno primječivanje.
Jednom sam čitala jedan psihološki znanstveni članak.Koji kaže da muški mozak zapravo ne percipira toliko detalja kao ženski i sve one mikro razlike koje mi žene zamjećujemo kao celulit,deformacije i slično oni vide samo kao celulitu,kao liniju i osjećaju kao liniju.Stvar je na nekoj neuronskoj bazi jednostavno takva.
Već je povijesno dokazana činjenica da se žene dokazuju samo ženama s tim svim dodacima i koja će ih bolje uskladit sa svime što već posjeduje.Nisam od tih koja ima problema s egom i nekako san totalno nezainteresirana za taj dio ženske potrebe.Štoviše nekako ti dodaci mi djeluju kao maska i ne osjećam se dobro s tim.Ne volim umjetne nokte,ne volim umjetne trepavice,silikoni mi ne trebaju,smatram da imamo dovoljno i koliko nam je potrebno.S razlogom imamo koliko imamo.Da imamo više sisa nego što nam treba imali bi problema s kralježnicom.Oni koji nemaju sisa imaju ega valjda dovoljno za 3.To tako nekako ide.
Ali nije stvar toga kakav je tko.Stvar je da se svi trude biti netko drugi.I neću biti bezobrazna pa reći da je sve to pogrešno,neću se čak ni našaliti kao neki pojedinci pa te sve dodatke metaforički nazvat nećim drugim.
Jučer san pročitala nekav satirični komentar na cijelu tu priču,kako zapravo kad si postavimo svu tu silnu dodatnu opremu izađemo iz okvira onog jedinstvenog dizajna.Zapravo se sakrijemo iza tih silnih zastora.Ja osobno se ne osjećam ugodno s svim tim.Osjećam se kao druga osoba.
S druge strane tko sam ja da sudim,mene ionako ti i takvi gledaju čudno jer pričam s životinjama i jer se radujem djeci,jer šetam noću sama mračnim ulicama i obožavam hodati po kiši.Njima je nevjerojatno kako mogu izaći vani raščupane kose i zgužvane košulje.Valjda im je nevjerojatno jednako kao i meni njihova potreba za ovim svim.
Ti i takvi obično imaju potrebu iskomentirat svih i svakoga i zaključiti kako su bolji i moralniji i normalniji od svih ostalih.
Ma nisu oni ništa osobito.Što je osobito u kopiji.Usudi se biti original.
Nije ovo samo ženski problem imaju i momci istih situacija.Kad hodate ulicom a on ima onu ljama frizuru ili onu šta izgleda ko vrh kese za smeće kad se sveže,kad obuće majicu od mlađeg brata da izgleda ko Mike Tyson u stezniku.
Nisu to trendovi,to je masovna histerija za pripadanjem masi.Prebezveze.
Tužno je to da smo spremni ubit ono što nas čini osobitim i posebnim samo da se svidim drugima.Kad bismo voljeli jedni druge zbog jedinstvenosti,svijet bi bio puno ljepši.Zašto bismo se dokazivali ikome osim sebi.Sami sa sobom se ipak najteže nosimo iako bi trebalo biti totalno suprotno.
komentiraj (0) * ispiši * #
Lost in space
utorak , 14.06.2016.Znate one isprazne situacije kad sami sebi kažete život je jedan i isplati se riskirati.Kada si postavite ono glupo,pa šta je najgore šta mi se može dogodit?Ono kad shvatite da ipak niste spremni na taj rizik.Jučer je bio jedan od takvih dana.Sastavila san valjda najgluplju i najiskreniju poruku koju nisam poslala,koju neću poslati.Na papir san stavila sve neke činjenice s kojima se nisam spremna suočit.Činjenice u koje ni sama ne vjerujem.Sve one neke sulude slučajnosti i ne izgledaju tako slučajno kad ih stavim na papir.Štoviše kad ih pročitam zvuče mi još luđe nego dok ih samo promišljam.Kako je moguće na nam nešto toliko daleko i nepoznato ipak može biti izvor tolike radosti i inspiracije i napretka.Valjda svakodnevno.
Dobro je sanjati lude snove.U zadnje vrijeme sve ludosti se ostvaruju.Zabavan je osjećaj kad je sve onako kako treba biti.I dalje se dešavaju sranja i dalje je sve u nekon kaosu,samo taj kaos nosi valjda apsolutno svu pozitivu u sebi.
Rokovi donose pritiske i konstantno ste prisiljeni letit i nemate vremena pomislit na zaustavljanje,na slijetanje.Istovremeno to vam donosi valjda najbolji osjećaj na svijetu.Samoostvarenje.Zadovoljstvo samim sobom.Onu spoznaju da je vrijedilo preživiti sve ono prije toga.
Ona spoznaja da ste konačno sve posložili na svoje mjesto.Da ste ondje gdje trebate biti i da vam ne treba više od toga.Čak i ako vam je suđeno više znate da će vas to više moći pratiti u stopu.
Nije bitno što drugi misle da s vama nešto nije kako treba,jer ne živite poput njih.Nije bitno što su njihovi životi "savršeni" u njihovom postavu.To nije vaša predstava,nije vaša pozornica,vi niste tu zvijezde svoga filma.
Da se ne odmičen od teme one početne.Sastavljanja poruke koju nemam namjeru poslati.Priznanje činjenica s kojima se nisan spremna suočit bez da sebe kritički sagledam kao kompletnog luđaka koji sve te istine mora potisnuti.
Jedno je slagati se s nečijim mišljenjem,jedno je imati iste interese,voljeti slične stvari,dijeliti iste strasti.Osjećati sve to je puno kompliciranije.
Jednostavno je,takav si i to si ti,ali ipak sama činjenica da znaš da se priznanje toga može krivo protumačit je valjda najstrašnija stvar u mojoj glavi.Ne znan zašto ovoj cijeloj priči pristupan s toliko opreza.Zašto se trudim sebi sakrit istine.
Svjesna sam činjenica,živim s njima svaki dan,razumijem ih,navikla sam se na njih,prihvatila sam ih kao dio sebe.Samo još to ne mogu reći,ne mogu priznati tamo gdje bi trebala iz čistog straha da će krivo bit protumačeno,da je nepošteno jer znam sve slabe točke protivnika,jer imam sve jake karte protiv istoga.Djeluje mi nepošteno iako znam da bi se sigurno šanse odmah izjednačile.
Ludo je kako god da okrenem,šta god da pomislim bezmisleno je i suludo.Ali osjećaj je tako dobar.Činjenica da mogu ako hoću,ali iz nekog razloga ipak neću.Ne još.Zapravo mislim da je stvar vremenskog roka,znam da je blizu,ali ipak još valjda to nije taj trenutak.
Imam neki broj u glavi i nije tu prisutan od jučer,već neko vrijeme živi o meni i mislim da je zapravo stvar toga,da ipak postoji rok i da je neizbježan.
Valjda je to.Mislim da je,sigurno je.Možda još nemam pravu poruku,svakoj nešto nedostaje,nije definirana,nije konačna,nešto im nedostaje,nisu savršene.Ne,nije još vrijeme za to,ali blizu je.Znam da je.Nikad nije bilo bliže.
Stvar je osjećaja za tajming,jednostavnije je ako sagledaš racionalno i logički,ako gledaš dušom nema nikakvog smisla,a opet svemu daje smisao.
komentiraj (0) * ispiši * #
Kurac diametralno suprotan egu
nedjelja , 12.06.2016.Evo onako promišljam malo o nekim stvarima koje sam čula jučer.Pokušavan shvatit,pokušavan razumit,ali ne mogu.Jebeno ne mogu.Možda san luda,možda nisam za ovu državu i ovo društvo,možda me roda ispustila na krivi dio planete.Ne znam.
Dakle,najbolja je kuma na nekom piru sljedeći tjedan.
Da je mladoženja u kurcu isto ko i njegov najbolji prijatelj,meni je bilo jasno prve sekunda kad san ih upoznala.Inaće nisam baš neki kritičar i uvik dan ljudima šansu da se dokažu,ali ima nešto u tom prvom dojmu,nije to za kurac.
Ne očekujen baš previše od likova koji pokupe curu isprid kluba i odluče je vozit kući.Mislim nije to stvar samo da oni mogu njoj naudit,može i ona njima.Mislim realno,moguća je varijanta da je ona možda serijski ubojica i da nosi nož u torbi.Nitko o tome ne razmišlja,ali ipak potencijalno je moguće.
Dakle,nemam preveliko mišljenje o likovima koji su spremni vozit pijani,koji su spremni otić s nekim koga prvi put vide u životu.Je,znan da ponekad nemamo izbora u takvim situacijama.Ipak i dalje nemam visoko mišljenje.Druga stvar,nemam visoko mišljenje o ljudima koji su se spremni ženit samo jer očekuju dite.Nemam visoko mišljenje ni o ljudima koji sramote sebe pred prijateljima i pritom ne mislim na gluposti kao kad ispadneš blesav i glup.Mislim kad uspiješ snizit sebe u nečijim očima iz najglupljih razloga.
Moje mišljenje je i dalje nisko o ljudima koji pored cijele grupe komuniciraju samo s jednom osobom,ne kažem ja da treba pričati s svima,ali možeš se barem upoznati.Već smo zaključili da se bon ton ne kupuje u dučanu.
Nadalje da je kum psihopat,znala san i prije,da je kockar i probisvjet,pa bilo je uvijek neupitno.Da ima problem sa samopoštovanjen i da je mačan za dva života jasno je ko dan.Ali i dalje mi jedna stvar ne ide u glavu.Mladoženja koji se i dalje nakon cilog života s njin čudi da je sposoban sjebat stvar i činjenica da je spreman dopustit da mu se na piru puca iz kalaša.
Na piru na kojen će mu bit buduća žena,trudna žena,na piru di će bit svi njegovi najbliži i najdraži.Na piru koji će bit na valjda najurbanijem dijelu grada,niti 500 m od policijske stanice.Pred hrpom ljudi.Ne znam,jednostavno ne kužin taj sindrom malog kurca.
Ozbiljno,stvar je samopoštovanja.I dalje ne kužim kako mlada na to nema ništa reć,kako se nema snage suprostavit.
To su opasne stvari,zamisli jebote,strahote da svoj najsretniji dan provedeš na hitnoj ili u policijskoj postaji.
Okej mi smo se sinoć zgražali nad cilon pričon,a onda smo se i zajebavali i rugali i naravno dijelili pametne savjete.
Ali znate šta mi je fascinantno,jučer gledan jednu sliku di momak svojih 30-ak godina piše kako je bio na tržnici i kupio namirnice za ručak koji će si skuhat i kako jede voće za desert,takoreći samo što nije podilia recept s svima nama.I večina ljudi će njega okarakterizirat ko zadnju pičku,jer koji je njemu kurac da ne želi pucat nego se hvata pregače,a u njemu valjda ima više muškosti nego u ovoj dvojici i svima prisutnima,bar jedno 10 puta više.
Koliko nam je sklop u glavi sjeban i zaglavljen na krivoj strani da se divimo i odobravamo igru vatrenim oružjem pred djecom,obitelji,najbližima,najdražima,a da osuđujemo mirovnu brigu za sebe i ljude oko sebe.
Zgražavamo se stanjem u Siriji,drhtimo kad čujemo da neko izgovara Alah Akhbar,a spremni smo mirno gledat i pljeskat 20-orici pijanih kretena kako se izmjenjuju na kalašu ko na gang bangu s kurvom.
Koji kurac je s nama ljudima,jednostavno mi ne ide u glavu.Ne mogu se zamislit,ni u približno sličnom stanju.
Da mi muž jednog dana kaže pucat ćemo iz bilo koje prigode,rekla bi da je ne tribamo niti proslavit.Jer to nije slavlje,to je igra sa životom,našim,naših najdražih,najbližih.
U redu mi je da se ljudi napiju,nek trešti muzika na najjaće,nek dođu i panduri zbog remećenja javnog reda i mira.Nek pucaju stakla na zgradama od buke,nek se i potuku dvi pijane budale,dešava se,iako ni to ne podržavam.Nasilje nikad nije izbor.Ali igra vatrenim oružjem samo da dokažeš da si ti muško i da ti nosiš gaće u tom braku i kako si ti Bog i batina,ma odjebi srećo,ne treba mi takav život.
Ne treba nikom život da drugi njime upravljaju,zaista nismo lutke,da nas drugi pokreću.
Pravi muškarci ne pucaju,oni sve ono što žele zaštiti maknu u sigurnu zonu skupa sa sobom da i dalje mogu imati pod kontrolom sigurnost da je sve što im znaći zaštićeno.
Pravi muškarci su oni koji kad dobijete buket ruža od drugoga,taj isti buket počupaju i pobacaju po podu i naprave romantični doručak na podu.Iskoriste tu tuđu gestu u svoju korist.Ne prosipaju ljubomoru.
Pravi muškarci si mogu priznat da su bez tebe izgubljeni i pred tobom nemoćni.Ne mogu ostat autoritativni na tvoju pojavu,osim ako nisi u opasnosti,onda je to za tvoje dobro.Pravi muškarci te nikad neće dovest u situaciju da budeš izložena opasnosti.
Pravi muškarci će valjda otić i po kiši preko pola grada da pronađu otvoren dućan i vratit se s kutijom sladoleda.Razumit će kad si umorna,razumit će kad si nevoljna,kad ti je pun kurac svega.S njima možeš trajati u tišini,oni će napravit sve ono što ti nisi u stanju u tom trenutku.Za njih ne postoje muška i ženska zaduženja.U stanju su ti reći sve dobre i loše strane situacije.Sposobni su te suočit s svime što te čeka.Da budem iskrena znam valjda na prste ruke mogu nabrojati koliko takvih poznajem.Da ih sad ne nabrajam poimenice.
U pravoj istinskoj vezi nema mjesta sebičnosti i posesivnosti.Veze su suzbijanje ponosa,unutarnje borbe sa samim sobom.
Ona vječna dilema ako se suprostavim svijetu ako me usrečuješ,hočeš li to i dalje činiti...
Možda sam samo ja idealist još uvijek po ton pitanju,ali ne mogu se zamisliti ni u kakvoj drugačijoj situaciji.
Nisam osoba koja je spremna svašta trpit.Točno znam što želim i nije mi problem čekat da me to i dostigne.Ne mogu se zamislit da gubim vrijeme na krive ljude.
Znan da ćete reći kako to mogu znati,ako si ne dopustim da upoznam osobu,ali nije stvar da si ja ne dopuštam upoznat ljude.Nego jednostavno kad upoznan pojedince steknem mišljenje i ako ono nije dobro,jednostavno to nije osoba za mene.
Ne vidim svrhu da podnosim krive ljude iz tuđih razloga.
Ako već moram biti s nekim,onda nek ti razlozi budu moji,mogu biti i površni,ali neka budu moji.Ne zato jer san htjela nešto svijetu dokazat.
Svijet boli kurac za mene isto kao i mene za svijet.Ja sam ta koju ne smijem razočarat,ja sam ta koju ne smijem iznevjerit,a svijet će uvijek mislit ili smatrat iako neće proći put po mojim stopama.Nitko mene neće slijediti,da si dokaže kako može.
Slijedimo samo ako to želimo i mislimo da trebamo.
komentiraj (0) * ispiši * #
Ona voli kišu
petak , 10.06.2016.Nije tajna da san luda za kišom,zaista nije.Nije uopće čudno vidjeti mene bez kišobrana kako koračan odlučno ispod kapljica.
Nemaš kišobran?Prvi put će moj uvaženi kolega.
Neman,ja ga nikad ne nosim.
Ti si luda,nisi normalna.Jel te triba odbacit
Ma ne triba iden na bus.
I valjda bi mi bilo brže da san jednostavno sila u auto,ali nekako trebala san te kapljice,trebala san to čekanje na stanici.Duša mi je to tražila.
Ne znan,ne mogu to objasnit,ali previše,valjda najviše volim kišu.Volim zrak koji donosi.Pročišćen,svjež,lagan i hladan.
Jučer nakon onog užeglog dana koji je bio prepun avantura i koji je završio s posalo sam joj kišu,zaista danas san je valjda trebala na koži,da opet osjetim tu kozmičku silu oko sebe.
Kažu da se sve dešava s razlogom,ja nekako razloge ne tražim,samo ih prihvačam kako takve.Svira moja Life beauty playlist na repeat prepuna pozitivnih vibri i ljubavi,a vani kiša pada i hladni zrak ulazi u sobu.Ali neću pričati o sili kiše i svemu što ona predstavlja i donosi u moj život,to ću nekako sebično sačuvati ovaj put.
Pričat ću vam o svojoj jučerašnjoj avanturi.
Adventure emmezzeta vol.3 by luđakinja željna kurca.
Dakle jučer je bio četvrtak i inaće ja četvrtkom ne radim zbog predavanja,ali ipak s obzirom da se bliže deadline-i ipak sam došla da odemo u nabavku namještaja za onu luđakinju po 3 put.
Poveli smo i kolegu,jer on nije ima pametnijeg posla.I proveli smo tamo cili jebeni dan od 9 ujutro do 4 popodne.U 3 ure smo svi toliko izgorili na mozak da smo si odlučili od onih životinjskih tapeta napravit uniforme i to onako u najkračoj varijanti.Poigrali smo se dječjim kišobranima,vozili se na blagajničkoj pokretnoj traci i pozvali tetu koja nas uvik lipo ugosti na kavu kad ovaj cirkus završi tog divnog dana 15.06.
Kasnila san 2 sata na predavanje,imali smo dvoja kolica puna samo jastuka i svijet je bio u plamenu asfalta.S tugom smo se opraštali od trenutnog auta,jer uskoro dolazi novi.Ovaj Vw Sharan je bio uistinu poseban,onako svaki put kad idete zatvorit desni prozor on vam da blagi strujni udar da vas vrati u život.Toliko smo se emocionalno vezali za njega da jebeno me duša boli šta ćemo se rastat.Mislim da će mi nedostajat taj osjećaj da nježno lupnem vratima da ne otpadnu.Onaj podivljali prozor koji dobije epileptični napad kad dotakneš botun i ona brava koju se navikneš zaključat prije nego vrata zalupiš natrag.Onaj ambijent prepun pepela duvana i pepeljara očišćena zadnji put valjda '91 kad su srbi krenili na nas.
Vjerujte mi da je i gore od ovoga,al ne želin bit toliki cinik,pa auto ipak vozi,a i mora nan potrajat dok ne dođe novi.
Ma znate šta,uživajte mi u kiši i Mazzy Star
komentiraj (0) * ispiši * #
I've been around the world and never in my wildest dreams Would I come running home to you
srijeda , 08.06.2016.Ima valjda nešto u onoj pustite dijete da vjeruje da djed mraz postoji.Ne mogu virovat da citiramo osobu koja mi je tu rečenicu prenila,ali tako se dobro uklapa u trenutno moje stanje.
Ne ide me noćas spavanje i upalila san onu playlistu i ne želin se otet negativnim mislima i činjenici da u svijetu odraslih nema mjesta djedu mrazu.On nosi poklone ispod onih lampica u cilom spektru boja.
I bet my life-Imagine Dragons i valjda tako do jutra.
Od nedavno me konstantno prati činjenica da jedino pametni i mudri ljudi promišljaju.Jedino se takvi pitaju jesu li možda negdje pogriješili i gdje su sve potencijalno pogriješili ili gdje bi mogli pogriješiti.Nije to samo do nas,da griješimo.I do okoline je.Naša okolina naše greške vidi valjda drugačije,vidi ih kao priliku da upre prstom,a ne da nam da zasluge za naš trud.
Ingrid Divković je danas puna korisnih savjeta i da je sad ne citiram opet tu u postu,samo prolistajte na fb stranci bloga.
Čujem ovih dana neke lijepe priče kako su pojedini konačno pronašli sreću i iskreno mi je drago zbog toga,samo ne mogu se oteti dojmu da je to jedan od onih trenutaka kad te "ne bi nikad" sustigne.Nema šanse nekako uvijek dođe na svoje.Ma neka lijepo je to.Na kraju krajeva sreća ne dolazi svakom u istom obliku.
Sreća u svakom obliku je uvijek dobro došla,ako nije lažna naravno.Osobno nisam od tih tipova koji vole kad s nekim razgovaraju pričat o tome kako je meni super i u životu ide mi.Više volim slušati,pa makar i žalopojke.Nekako imam to nešto usađeno u sebi da ljude pratim šta govore i kako dišu,da zapažam šta sanjaju,valjda zato za dobar dio ljudi s kojima provodim vrijeme znam tko su uistinu,kako ih mogu razveselit i što ih boli.Kako in izabrati pravi poklon za rođendan i koje su njihove osobne razlike od ostatka svijeta.Možda je profesionalna deformacija,a možda je neki pogrešni ćip u mom biću.Ni jedno ni drugo ne bi me začudilo.
I tako dok ja tu mozgam jeli samo stvar moje moći zapažanja nebitnih sitnica,opet tako bitnih ili je pak stvar moje glupe osobnosti i samostvarive želje za usrečivanjem drugih,ne znam...Valjda će mi ti ostat vjećni misterij.
komentiraj (0) * ispiši * #
Jebo ti sistem u kojem moraš javit da namjeravaš doć na posal
utorak , 07.06.2016.Dakle,dan je bio nadasve zanimljiv.Jutros kasnim debelo na posal,jer išla san nabavit pokaznu koja za nas zaposlene ne biste virovali 310 jebenih kuna.
Kasnim 15 minuti,dolazin pred ured,sve zaključano.Razlog zbog nemam svoj kljuć je činjenica da smo već trebali bit u novom uredu i bilo je glupo bacat lovu na to jer smo tribali odavno priselit.Zoven ja šeficu,ona na terenu,zoven kolegu,on na faksu.Sila popit kavu....2 ipo ure prosidila 3 smjene gostiju se prominili u kafani i ja više nisan mogla od muke,spustila se do ureda,kad eto ti raje negdi oko podne manje 10. Sidimo mi tako u uredu,doša stolar s njin definiramo neke detalje kad eto ti nje gotovi smo za danas idemo doma.Nije prošlo po ure da smo proveli na radnom mistu.Uglavnom.Radni dan niko ne zna na kraju šta smo i kako smo,ali radili smo punih 15 minuti intezivno.Govorin ja njoj pa jebo ti sistem u kojem moraš javit da češ doć na posal.
Sad ovu smišnu situaciju ostavimo postrani,ovo nije samo posal,ovo je stil života.I kad sidite i pijete kavu radite.Ja san definirala svoje zadatke po prioritetima,sastavljala mailove koje moran poslat,radila skice za prototipove itd.
Ovo je posal s jako mnogo faza i sa širkoim spektrom djelovanja.Za izgraditi 1 objekt vi ste nadređeni 200-ini ljudi.Od geodeta koji dolazi prvi na teren,do prodavaća u dučanu koji ti daje ponudu,do dekoratera koji ti rade dekoracije i ako iko zajebe ti si kriv.Uvik moraš bit dostupan i uvik prisutan i uvik informiran i uvik spreman žonglirat između tuđih grešaka.
Ali zapravo nisan tila o tome pričat.Ovo ne radite ako to ne volit.
Zapravo san upala u blagu depru.Odjednom,u sekundi.Ko da me preplavila iznenadna tuga.Pročitala san post di Dean piše o svojin nočnim šetnjama gradom.I nije problem što on voli šetnje i šta voli šetnje po kiši i šta rađe šeta noću i šta li je već sve tamo napisa.Problem je valjda neki osjećaj,moj,koji to sve budi u meni.Zapravo valjda ta spoznaja,da se vjerojatno nećemo imat priliku upoznat.Jer kozmos uvik nekako ispadne iz tog dizbalansa i zapravo statičnost je nemoguća u njegovom sistemu.
Koliko god da su mi fascinantne te neke naše zajedničke poveznice,činjenice,interesi,ambicije,ukusi ili kako god da to već nazovemo,toliko mi je ponekad sjebano,valjda onda kad znam da nije stvarno,da vjerojatno ni neće postat stvarno.Neman neku želju da ga ciljano upoznam,jer ipak sve što trebma znati već znam.Znam i više nego što bi htjela,očito.Nego jednostavno danas me nekako uvatilo nespremnu,od svih stvari valjda nisam očekivala da i šetnje dijelimo pod ovim nebom.
Mislim,možda je ludo,sigurno je van svake pameti.Šta je to pamet na kraju krajeva?Čemu služi i koja joj je svrha?
Valjda ću noć provest u razmišljanju,ne znam?Valjda postoji još nešto šta mi je ostalo samo moje,od onih stvari koje istinski volim,koje su moje strasti,ili ipak i tu činjenicu dijelim s njim.Ne znam.Samo šteta je,mislim za oboje,da to ne dobije svoj moment realnosti,ali valjda bi to bio sudar svjetova,valjda dva magneta istog pola,velika napetost i preveliko odbijanje.Ima i to svojih razloga.
komentiraj (0) * ispiši * #
Život nije bajka
ponedjeljak , 06.06.2016.Evo ne znam Boga mi šta to se ljudima prispoji u glavi,koji ćip in prigori da neke osobne fiksacije zamijene za realnost.Razumijen ja roditeljsku brigu i zabrinutost,ali ipak nekako i mi djeca trebamo prostora da sami donosimo odluke,jer htjeli mi ne htjeli jednog dana sigurno ćemo sami biti prepušteni tome i nitko nam neće moći reći jesan ti rekla.
Valjda ti neki kriteriji njima dođu s godinama,ne mogu ih kriviti jer znam da imaju najbolje namjere,ali ipak koliko je to danas mjerodavno?
Ono što san sigurno naučila u proteklih par mjeseci je da se trud isplati,da te ništa zapravo ne može usrećiti osim tebe samoga i da diploma ne garantira kulturu.
Kao što sam već negdje prethodno rekla manire ne možeš kupiti to ili naučiš ili ne naučiš,stvar je izbora.U hrvatskoj smo fala Bogu naučili da ipak diplomu možeš kupiti,ali ne i znanje koje ona jamči.Nema tog papira koji će te učinit većim čovjekom nego te majka odgojila.Iako svi znamo da nije stvar samo u majkama,ima tako tih nekih pojedinaca koji će se i po vlastitoj materi posrat jer eto on je sada gospodin čovik,a ona je neka neugledna ženica koja ga je stvorila i dala mu sve predispozicije da postane gospodin čovik...
Nekako kad su moji starci počinjali s tim ispraznim forama kako moraš ovo ili moraš ono ili budi ovakva budi onakva.Poslušala san ih prvi put i onda im taj ishod dala za primjer kako njihove odluke nisu dobre za mene.Jer u konačnici oni moju okolinu ne mogu poznavati od mene.Onog trenutka kad spoznaju da njihovi savjeti imaju kontraefekt,povuku se.Drugačije je kad ste manji pa nekako ovisite o svima i o svemu,kad ostarite već je druga priča.Vaše vrijeme nije poput njihovog niti je vaše poimanje života poput njihovog.Mislim da se oni čak i teško nose s ovim vremenom.Jer oni su završili fakultete i škole i rade cijeli život da su sada u fazi di još uvijek uzdržavaju djecu koja su već trebala radit.Uzdržavaju ih minimalcem i da opterečuje ih sve to.Krediti,djeca,njihovi roditelji,nerješeno imovinsko stanje.Nažalost nemamo svi tu privilegiju da nam egzistencija bude osigurana prije nego smo uopće rođeni.
Svi bi mi volili djeci priuštit sve,volili bi nakon 60 mirne duše otić u penziju i razmišljat kako je strajbat na unuke,ali život nije idila.Kako moja S kaže:"život nije bajka."
Nažalost i ja bi volila valjda da vam mogu dati bolje prognoze,ali i sama prolazin kroz to sranje da radin za minimalac,da pokušavan doprinit kako god znan i umijem.Da nekako krpan kraj s krajen i da se trudin maksimalno pa mi na dane sve izgleda beznadno.
Ono što vam mogu reći je da s vremenom ne postaje bolje,da s vremenom ne postaje lakše,ali to je život koji san izabrala.Borba.Na kraju se isplati,ali to nije sport za one tankih živaca,
Ako san sigurna u ono što želim suprostavit ću se svemu šta dolazi.
Na kraju dana nije bitno šta radimo i koliko zarađujemo bitno je kakvi smo za podnijeti.Onaj trenutak valjda kad uđeš u kuću i zaboraviš sva sranja vanjskog svijeta.Mislim da nema tog čovjeka,tog novca,te prošlosti zbog koje se za to ne vrijedi boriti.
Nitko neće proći tvoj put u tvojim cipelama,teško je pratiti tuđe stope.Zabavno je pratit linije,ali i djeci brzo dosadi,neda im se pa nakon kratkog vremena i oni korak prilagode sebi.Na kraju krajeva nitko nema tvoj otisak,svima će biti jasno tko je prošao prvi,a tko je to odlučio slijepo slijediti.Nije ni približno isto koliko izgleda.
komentiraj (0) * ispiši * #
Ljubav,valjda jedina stvar zbog koje želiš riskirati
nedjelja , 05.06.2016.Imala san neodoljivu želju da vam prepričam moj sinočnji tulum u wc-u prepun ljubavi prema wc školjci,ali ipak postoje i veće ljubavi od ove moje trenutno.Problematične ljubavi.Ljubav nije porblem,problem su ljudi kojima ljubav predstavlja problem.Predstavlja im problem iz straha ili iz ljubomore.U oba slučaja moram vam reći jebeš ti takve ljude.Odjebi ih.
Imam dvije neke situacije koje promatram već neko vrijeme i da budem iskrena sve je to u kurcu.
Prva ona trenutno meni svakodnevno bliskija.On je divan,ozbiljno za malo ljudi u njenom životu mogu reći da su divni,a ja san najveći kritičar kad su ljudi u njenom životu posrijedi.On je valjda najbolja stvar koja joj se desila u zadnjih par godina.Ne kažem da će trajati vječno,ne kažem da je to to i da je konačno,ali za sada je jedina sigurna stvar za koju se može uhvatiti.Trenutno je njeno utočište,prilika da zaboravi sva sranja koja joj se dešavaju.Eh da,ali ona ima mnogo problema,jedan od njih svakako nosi ime njene sestre.Da se razumijemo njena sestra je sasvim okej cura,sigurno ima najbolje namjere,ali ipak da povučem paralelu imam i ja brata i da ima on svoje mišljenje iman i ja svoje.O njegovoj curi,o njegovim prijateljima ima i on o mojima,ali nikad nam se nije desilo da jedan na drugoga utjećemo da jedan drugoga nagovaramo da odbacimo nekog od tih.Mislim da se razumijemo.Ne paše mu većina ljudi oko mene,kao ni meni većina oko njega,ali ipak poštujemo odluke onoga drugoga.Nije stvar mišljenja stvar je upravo poštovanja.A ona,ona je podložna,ona bi htjela da svi budu sretni.I razumijem je ,ali kako kaže pjesma nisam rođen da budem heroj,o ne ne ne...Ne možemo promjeniti čitavi svijet,ne možemo usrečiti svih,jer uvijke će se nači jedno gunđalo.Ako sebe usrećimo već smo učinili veliku stvar,kada smo sretni,drugi će se kad tad morati pomiriti s tim.
Zaista od svih situacija u kojima se do sad našla zbog tuđih gluposti,zbog mišljenja da drugi znaju bolje od nje imala je više problema nego koristi.Iskreno tko bi vam danas ponudio oprost i prije nego ga zatražite.Ne nude vam ga ni kad ga molit,a kamoli bez pitanja,čisto tako.Ako mene pitate to je jasna stvar.
Ima jedan tekst Martine Mlinarević Sopte koji počinje nekako ovako:"Mogao je on mene tu, na vratima malog podstanarskog stana u potkrovlju, komotno ošamariti da mi se glava zavrti ritmom disko kugle osamdesetih, ispucati u mene šaržer i poravnati me s parketom ili nožem ko lokalni mesar birati mjesto gdje da me siledžijski razreže. Između nas su stajale četiri divne godine veze i jedno konačno, iznenadno zbogom. Izgovorila sam ga ja, ovdje prisutna krava, pomogla mu zatim iznijeti stvari i gledala ga kako odlazi autom. Nije učinio ništa od navedenog, bio je i ostao čovjek, džentlmen i prijatelj. Valjda je i sam skontao koliko je zapravo privilegiran što se jedna ovakva zauvijek odjavljuje s njegova perona. Danas je sretno oženjen čovjek, džentlmen i prijatelj."
A šta kad ti on pruži ruku iako ima svako pravo da ti se više nikad ne obrati,da prijeđe ulicu bez da i digne pogled prema tebi.Ima svakakvih kretena na ovom svijetu,koji jedva čekaju da te povrijede,ona to ne može znati,jer ona nije ti,ona neće dati na sebe,ona se neće vezati,ona će još uvijek kratko trajati s nekim.Ona ima vremena sigurno ima više vremena za gluposti i razočarenja.Ima vremena provati i prave i krive,ali ti najdraža,tebi je dosta krivih.Ti moraš razmišljati ispravno.
Znam koliko je teško i komplicirano,prošla sam sve to,ali na kraju dana to je tvoje utočište,tvoja sigurna luka,tvoj zaborav,ne njen.Ona će opet sama za sebe odlučiti,a ti draga moja trebaš uzeti svoj život u svoje ruke.
Druga priča je malo drugačija.Oni su u vezu ušli prebrzo,ušli tako reći preko noći,ne dajući sebi priliku da se upoznaju.Da upoznaju sve svoje prednosti i mane,da se upoznaju postepeno da shvate je li to to ili ipak traže nešto drugo.Vole se oni,ali ipak je li to ono što s čin se oni mogu nositi.Je li to ono što im trenutno treba u životu.Jesu li oboje na istoj razini zrelosti da mogu trajati skupa.Oni su se zavolili onako brzo i ludo ko klinci,ali nisu su si dali prilike da odrastu u tom odnosu.Ostali su klinci.Onako,od samog početka meni je ta ljubav izgledala ishitrena,prebrzo je počela i zahvatila velike razmjere.Onako ko tinejđerski bunt.Bez promišljanja o posljedicama.Odmah su odlučili da žele živit u istom gradu,da žele odbacit prijašnji život kakav su imali.Da nerealno je takvu odluku donijeti preko noći,neki cijeli život se vole pa se teško odlučuju na tako nešto.Znam ljude koji su bili zaručeni pa su preko 5 godina živjeli cijeli dan vožnje avionom udaljeni,viđali su se jednom u 3 mjeseca.Da bi konačno donijeli tu odluku da zauvijek budu skupa.Trebalo im je dugo vremena da shvate da je to ono s čim se mogu nositi.
I znam da san ponekad dosadna kad krenem citirat Deana ili kad mu dajem za pravo o onome što govori,ali na kraju zaista samo je bitno da si s nekim čije mane možeš trpiti...Jer svi mi možemo podnijet dobro.Ono loše je dokaz koji daje smisao.Nije to stvar samo ljubavi,to je cijeli neki paket faktora.Povjerenje,razumjevanje,shvačanje,prihvačanje,...Itd...
I znam da je možda suludo od mene uzimati savjete na ovu temu,ali prva ću reči da me je teško voljeti i da teško volim.Zaista teško,ali kad volim volim zapravo.I nije bitno ako treba čekati vječnost za to.Bitnoje da jednom kad to uistinu pronađeš,da u tome i uživaš.Da uživaš i kad se svađate i kad se mirite i kad plačete i kad se smijete.Bitno je,zapravo valjda je to največa stvar koju možeš dobit od takvog odnosa,da ti je dobro i kad nije i da znaš da vrijedi svake te jebade.Jer na kraju svih dnevnih sranja opet se svi mi vračamo jednom,onom što nas uistinu usrečuje.
komentiraj (0) * ispiši * #