Kako sam dosla u ovo stanje sto me dosad drzalo u zivotu uvjerljive lazi i povrsno znanje mogli bi sakrit' i goru sramotu...

utorak , 21.06.2016.

Odakle početi?Kad malo bolje razmislin na neke se stvari ne isplati trošit riječi.Ne isplati se ovog lupanja srca i potrebe za tabletama za smirenje.
Neki ljudi koliko god da malo očekuješ od njih valjda imaju taj neki prirodni talent da dodatno sebe sjebu i još ti više nekako padnu u očima.
Valjda je to onaj neki prirodni slijed kad se konačno kozmos posloži dođe neki meteor da ga razdrma.
Nisam neki ekspert za ljude očito ili san pak totalni idiot kad su isti u pitanju.Ne donosin zaključke na temelju riječi,već na temelju dijela,nekako ipak uvijek naivno vjerujen da ljudi nose bon ton u sebi.Koza naivna,valjda.Ma znan ima nas još.Za ludu je sad razmišljat o tome.Prošlost ne moš vratit,postupke ne moš promjenit,činjenice ne moš izbrisat.
Ne znan kako to ide u ostatku svijeta,ali mene su učili drugačije,valjda.a
Učili su me valjda pogrešno.U nekim svojim idealima,koji valjda su dio nekog drugog vremena.Očito je da nisu primjenjivi u ovom vremenu.
Zapravo ne znan šta bi ja tu rekla ili mislila.Na kraju krajeva odluka nije moja....Ja se samo mogu pomirit sa situacijom koja me izuzetno živcira iz nekih starih razloga.Povijest se uvijek ponavlja,samo svaki put se nekako manifestita valjda u nekom malo izmjenjenom obliku,a opet dovoljno bliskom da se može raspoznati kao ponavljajuća.
Nisan od onih koji traže opravdanja ili isprike kad neko zajebe stvar.Ne volin kad mi se drugi ispričavaju u tuđe ime.Više cijenim iskrenost,nisam baš tip koji bježi i izbjegava.Ne znam drugačije nego da se suočavam,ali ipak ne mogu ja upravljat tuđim postupcima i tuđin odlukama.
Neke stvari si ja ne bi dopustila.Da buden iskrena pola toga što se dogodilo u proteklih 96 sati (96-jebemu sad je jasnije zašto mi se brojke na mobitelu uvik izmjenjuju 96/69) valjda san stvorena da me se jebe kako kome momentalno dođe,makar da imam neke koristi od toga osim živciranja.Dakle 96 sati cirkusa,očekivala san,nisan iznenađena,ali valjda ipak nekako dio mene je htio vjerovati da ovaj put nije tako.Da se nešto promjenilo u tom dugom periodu i kako smo prerasli dječje igre i glupiranja.
Ništa od toga,očito...
Da bar umišljam,da bar sanjam ovo sve..Lako je meni razumit,ali očito sam odrasla u nekom drugom svijetu,gdje sve ovo prelazi granice bon tona.Ne znam.Možda je do mene.Sigurno.Glupača kako bi rekli.Nije da vjerujem svemu,ali pustim ljude da misle to,samo da vidim koliko su daleko spremni ići.Očito ovaj put nisan bila spremna za tu daljinu.
Ali uzalud sad,kasno je,sad treba odgurat ovo i krenit u nekim boljim smjerovima,s nekim boljim putokazima,s nekim drugim suputnicima.Svi se mi prije ili kasnije sretnemo na nekoj stanici,samo je pitanje hoćemo li se biti u stanju pogledat u oći.
Za kurac meni mozgat kako bi ja postupila u toj situaciji i šta bi ja napravila drugačije i što ja sebi ne bi dopustila.Na kraju krajeva daleko san ja od te stvarnosti,od te subjektivne realnosti,od tog puta i te perspektive.