Marketing
Život nije bajka
Evo ne znam Boga mi šta to se ljudima prispoji u glavi,koji ćip in prigori da neke osobne fiksacije zamijene za realnost.Razumijen ja roditeljsku brigu i zabrinutost,ali ipak nekako i mi djeca trebamo prostora da sami donosimo odluke,jer htjeli mi ne htjeli jednog dana sigurno ćemo sami biti prepušteni tome i nitko nam neće moći reći jesan ti rekla.
Valjda ti neki kriteriji njima dođu s godinama,ne mogu ih kriviti jer znam da imaju najbolje namjere,ali ipak koliko je to danas mjerodavno?
Ono što san sigurno naučila u proteklih par mjeseci je da se trud isplati,da te ništa zapravo ne može usrećiti osim tebe samoga i da diploma ne garantira kulturu.
Kao što sam već negdje prethodno rekla manire ne možeš kupiti to ili naučiš ili ne naučiš,stvar je izbora.U hrvatskoj smo fala Bogu naučili da ipak diplomu možeš kupiti,ali ne i znanje koje ona jamči.Nema tog papira koji će te učinit većim čovjekom nego te majka odgojila.Iako svi znamo da nije stvar samo u majkama,ima tako tih nekih pojedinaca koji će se i po vlastitoj materi posrat jer eto on je sada gospodin čovik,a ona je neka neugledna ženica koja ga je stvorila i dala mu sve predispozicije da postane gospodin čovik...
Nekako kad su moji starci počinjali s tim ispraznim forama kako moraš ovo ili moraš ono ili budi ovakva budi onakva.Poslušala san ih prvi put i onda im taj ishod dala za primjer kako njihove odluke nisu dobre za mene.Jer u konačnici oni moju okolinu ne mogu poznavati od mene.Onog trenutka kad spoznaju da njihovi savjeti imaju kontraefekt,povuku se.Drugačije je kad ste manji pa nekako ovisite o svima i o svemu,kad ostarite već je druga priča.Vaše vrijeme nije poput njihovog niti je vaše poimanje života poput njihovog.Mislim da se oni čak i teško nose s ovim vremenom.Jer oni su završili fakultete i škole i rade cijeli život da su sada u fazi di još uvijek uzdržavaju djecu koja su već trebala radit.Uzdržavaju ih minimalcem i da opterečuje ih sve to.Krediti,djeca,njihovi roditelji,nerješeno imovinsko stanje.Nažalost nemamo svi tu privilegiju da nam egzistencija bude osigurana prije nego smo uopće rođeni.
Svi bi mi volili djeci priuštit sve,volili bi nakon 60 mirne duše otić u penziju i razmišljat kako je strajbat na unuke,ali život nije idila.Kako moja S kaže:"život nije bajka."
Nažalost i ja bi volila valjda da vam mogu dati bolje prognoze,ali i sama prolazin kroz to sranje da radin za minimalac,da pokušavan doprinit kako god znan i umijem.Da nekako krpan kraj s krajen i da se trudin maksimalno pa mi na dane sve izgleda beznadno.
Ono što vam mogu reći je da s vremenom ne postaje bolje,da s vremenom ne postaje lakše,ali to je život koji san izabrala.Borba.Na kraju se isplati,ali to nije sport za one tankih živaca,
Ako san sigurna u ono što želim suprostavit ću se svemu šta dolazi.
Na kraju dana nije bitno šta radimo i koliko zarađujemo bitno je kakvi smo za podnijeti.Onaj trenutak valjda kad uđeš u kuću i zaboraviš sva sranja vanjskog svijeta.Mislim da nema tog čovjeka,tog novca,te prošlosti zbog koje se za to ne vrijedi boriti.
Nitko neće proći tvoj put u tvojim cipelama,teško je pratiti tuđe stope.Zabavno je pratit linije,ali i djeci brzo dosadi,neda im se pa nakon kratkog vremena i oni korak prilagode sebi.Na kraju krajeva nitko nema tvoj otisak,svima će biti jasno tko je prošao prvi,a tko je to odlučio slijepo slijediti.Nije ni približno isto koliko izgleda.
Post je objavljen 06.06.2016. u 15:47 sati.