Lost in space

utorak , 14.06.2016.

Znate one isprazne situacije kad sami sebi kažete život je jedan i isplati se riskirati.Kada si postavite ono glupo,pa šta je najgore šta mi se može dogodit?Ono kad shvatite da ipak niste spremni na taj rizik.Jučer je bio jedan od takvih dana.Sastavila san valjda najgluplju i najiskreniju poruku koju nisam poslala,koju neću poslati.Na papir san stavila sve neke činjenice s kojima se nisam spremna suočit.Činjenice u koje ni sama ne vjerujem.Sve one neke sulude slučajnosti i ne izgledaju tako slučajno kad ih stavim na papir.Štoviše kad ih pročitam zvuče mi još luđe nego dok ih samo promišljam.Kako je moguće na nam nešto toliko daleko i nepoznato ipak može biti izvor tolike radosti i inspiracije i napretka.Valjda svakodnevno.
Dobro je sanjati lude snove.U zadnje vrijeme sve ludosti se ostvaruju.Zabavan je osjećaj kad je sve onako kako treba biti.I dalje se dešavaju sranja i dalje je sve u nekon kaosu,samo taj kaos nosi valjda apsolutno svu pozitivu u sebi.
Rokovi donose pritiske i konstantno ste prisiljeni letit i nemate vremena pomislit na zaustavljanje,na slijetanje.Istovremeno to vam donosi valjda najbolji osjećaj na svijetu.Samoostvarenje.Zadovoljstvo samim sobom.Onu spoznaju da je vrijedilo preživiti sve ono prije toga.
Ona spoznaja da ste konačno sve posložili na svoje mjesto.Da ste ondje gdje trebate biti i da vam ne treba više od toga.Čak i ako vam je suđeno više znate da će vas to više moći pratiti u stopu.

Nije bitno što drugi misle da s vama nešto nije kako treba,jer ne živite poput njih.Nije bitno što su njihovi životi "savršeni" u njihovom postavu.To nije vaša predstava,nije vaša pozornica,vi niste tu zvijezde svoga filma.
Da se ne odmičen od teme one početne.Sastavljanja poruke koju nemam namjeru poslati.Priznanje činjenica s kojima se nisan spremna suočit bez da sebe kritički sagledam kao kompletnog luđaka koji sve te istine mora potisnuti.
Jedno je slagati se s nečijim mišljenjem,jedno je imati iste interese,voljeti slične stvari,dijeliti iste strasti.Osjećati sve to je puno kompliciranije.
Jednostavno je,takav si i to si ti,ali ipak sama činjenica da znaš da se priznanje toga može krivo protumačit je valjda najstrašnija stvar u mojoj glavi.Ne znan zašto ovoj cijeloj priči pristupan s toliko opreza.Zašto se trudim sebi sakrit istine.
Svjesna sam činjenica,živim s njima svaki dan,razumijem ih,navikla sam se na njih,prihvatila sam ih kao dio sebe.Samo još to ne mogu reći,ne mogu priznati tamo gdje bi trebala iz čistog straha da će krivo bit protumačeno,da je nepošteno jer znam sve slabe točke protivnika,jer imam sve jake karte protiv istoga.Djeluje mi nepošteno iako znam da bi se sigurno šanse odmah izjednačile.
Ludo je kako god da okrenem,šta god da pomislim bezmisleno je i suludo.Ali osjećaj je tako dobar.Činjenica da mogu ako hoću,ali iz nekog razloga ipak neću.Ne još.Zapravo mislim da je stvar vremenskog roka,znam da je blizu,ali ipak još valjda to nije taj trenutak.
Imam neki broj u glavi i nije tu prisutan od jučer,već neko vrijeme živi o meni i mislim da je zapravo stvar toga,da ipak postoji rok i da je neizbježan.
Valjda je to.Mislim da je,sigurno je.Možda još nemam pravu poruku,svakoj nešto nedostaje,nije definirana,nije konačna,nešto im nedostaje,nisu savršene.Ne,nije još vrijeme za to,ali blizu je.Znam da je.Nikad nije bilo bliže.
Stvar je osjećaja za tajming,jednostavnije je ako sagledaš racionalno i logički,ako gledaš dušom nema nikakvog smisla,a opet svemu daje smisao.