You can't have a rainbow without a little rain

srijeda , 29.06.2016.

Prije ili kasnije valjda se moramo suočit s nekim stvarima.Sve ono što potisnemo,ono čemu ne pridajemo pažnju prije ili kasnije natjera nas da ipak nađemo se s tim oći u oći.
Ovo zadnje vrijeme je stresno.Stresno da vas neka pozitivna struja gura naprijed,a opet svi neki sjebani faktori života vas vuku na dno.Na stranu projekti i sva sranja na poslu,na stranu kurčevo stanje u državi.Popričajmo malo o ljudima.
Ljudi su generalno u kurcu.Kad malo bolje razmislin da nastaju iz kurca,očito nikad od tamo ni ne odu.
Ne ide mi u glavu kako netko može doći s kraja svijeta bez ičega ne radeći ništa.Mislim da kad ideš već negdi moraš imat barem viziju ili perspektivu ili barem san o tome što želiš.
Nije mi jasno zaista,možda ja pripadam nekoj drugoj kulturi nekom drugom svemiru.Da vam budem iskrena više ni sama nisan sigurna koji vrag se dešava.Meni je naprosto nevjerojatno da neko tako živi ili razmišlja.
U zadnje vrijeme gledam neke situacije i nije mi jasno,trudim se razumit ali jebeno mi nije jasno.
Kako netko:
-može promjeniti tri države u mjesec dana bez lipe u džepu...Ja za do Solina moran imat 100 kn inaće ne triban niti ić.
-može ignoritati vlastitu obitelj na rok od mjesec dana,mislim jasne su meni činjenice kao posao,vručina,ljutnja i ostale pičke materine,ali ipak ako postoji dijete ili netko do koga ti je stalo,dođeš na 5 minuti vidit kako je,ja se sijećam kad je moja Lu bila bolesna pa ja bi navečer u 7 došla samo da vidim kako je ili vikendom,uglavnom našla bi uru vrimena da je vidim iako bi me odma s vrata dočekalo ono njeno "NECU MAJINKU",a onda za dva sekunda "MAJINKA NOSI ME"
-može tek tako nakon pola godine prekinit odnos kao da je to poslovna suradnja,bez da pokuša sve,bez da razgovara,bez da se posvađa,da se pokuša pomirit,da pokuša sve,ali u redu možda to i nije ono pravo,možda nije ljubav,možda ga nije volila,možda je nije volio,možda su olako shvatili odgovornost,nije na meni da mislim ili smatram,ali ipak ne kužim
-ne kužin kako neko može u ovoj situaciji od države razmišljat na način,ja neću radit ako mi to nije plačeno,pa jebemu majku šta ti nije dovoljno da radiš posao koji voliš.Mislim na kraju krajeva ko će ti uopće dat priliku da radiš.Plače ionako malo tko dobiva.
-nije mi jasno kako netko ko ima milijarde može biti prizemnija od nekog tko ima milijune.
Generalno gledano postoje dvije vrste bogataša.Oni koji su cijeli svoj život posvetili tome da rade i napreduju i da steknu to što imaju pomno birajuči prilike i situacije.
I naravno postoje oni koji su išli preko leševa i koji su svoje potomstvo razmazili i naučili da je novac najbitniji na svijetu prodavajući im pritom da ipak moraju biti skromni.
Razlika je očita odma na prvu,iz razgovora,iz pogleda,iz ponašanja.Imala san se priliku uvjerit u to nedavno na jednom piću.Zapravo nisam prije razmišljala o tome,nego eto slučajno kroz razgovor sam doznala neke stvari.
Ispred mene je sjedila kći jednog jako jako bogatog čovjeka,nije prvi put da je sjedila ispred mene,ali je je prvi put da sam shvatila koliko novca zapravo ima.Ničim do sad ona nije dala naslutiti.Znala sam da ima skupe brendove u ormaru,ali ona uopće nije znala da su skupi,večinom takve stvari dobiva na poklon.Totalno je nonšalantno nosila tu torbicu od cca 1000 kuna nosila neopterečeno kao da vrijedi 50 jer to je torbica kao i svaka druga i služi svrsi..Jednostavno ju je iskombinirala s outfitom skoro pa za plažu...
Ali ona je puno više od toga.Njeno razmišljanje i ponašanje i opčeniti odnos prema ljudima je ono što me svaki put iznova oduševi kod nje.Sposobnost da sve i svakoga može razumjeti i ta neka neizrečena dobrota koja isijava iz nje.Ljubav prema svijetu i okolini i ta potreba da ne raspravlja o tuđim postupcima i da ne naglašava svoju vrijednost.Ta neka njena skromna skromnost da ne priča o brojkama nego o svakodnevnim stvarima,njena urođena genska crta da se veseli što sam našla posao u struci i što radim i što napredujem i što sam sretna zbog sebe i zbog nje.Njena spsobnost da se veseli svemu kao da se radi o njoj.
S druge strane ipak imamo i ovih drugih ljudi koji nisu poput nje,koji su totalna suprotnost njoj,koji su teatralni,koji ne poznaju skromnost.Koji imaju potrebu ispričat ti sve o svom imetku samo da znaš da oni imaju i da su sretni i da su sretni jer imaju,a ti pričaš samo o problemima i kako se mučiš i trudiš i trgaš.
Ma ko ti je kriv,ali oni to razumiju iako ne prolaze to,suosjećaju,žale skupa s tobom,u teoriji,a ispod fasade te žale i smiju ti se,jer oni su bolji.
U zadnje vrime sanjam ljude iz prošlosti i to neke o kojima dugo ne znam ništa.Mozgala sam i tražila šta bi to moglo značit i kažu da svaka osoba koju znamo predstavlja jedan dio naše osobnosti.
Malo sam odvrtila film unatrag,onako 10-ak godina unatrag 4.osnovne.Poznavala sam jednu curu i slijedi priča o njoj,da ne duljim previše.
U mom razredu uvijek su bile 2 grupe curica 4:7,svojednobno san pripadala i jednoj i drugoj.Iz ove manje sam izbačena jer ne sjećam se više zbog čega,a ova veća me prihvatila.
Bilo je to negdje na putu za ekskurziju.Leksikoni su bili prepuni krivih mišljenja i prilagođenih odgovora.U sobama smo trebali biti podijeljeni tako 4 : 7 i ja u ovoj večoj.Svi su bili okej s tim osim nje,jedne curice koja je u nečijem leksikonu iz suprotne grupe pročitala kako ja mislim da je glupa ili nešto drugo,uglavnom negativno.To je valjda bio prvi put da sam se ja nekom ispričala zbog svog ponašanja.Pomirile smo se,dijelile sobu,itd itd.
POANTA:
Ta curica tada je napravila nešto što sam ja nesvjesno krenila prakticirat godinama kasnije.Družila se samnom jer su se druge curice družile samnom,nije njima sugerirala da me izbace jer sam bila loša prema njoj.Također saslušala me i dopustila mi da se ispričam.Nikom nije postavljala ultimatume i bila je ljubazna i dobra iako kad si dijete o tome ne razmišljaš.I na kraju krajeva prihvatila me i oprostila mi jer sam se ispričala.
Danas ovako s odmakom ta situacija mi izgleda kao moja trenutna,što me blago čudi.Ne zato jer mislim da je to apsurdno,nego jednostavno jer 10 godina nisam išla za tim,nisam se ni sjetila.
Dva dana san provela mozgajući koji dio mene ona predstavlja.Po čemu sam ja to slična njoj i kakve to veze ima s ljudima u mom životu trenutno i od svih momenata ja se sjetim baš ovog prethodno ispričanog.
Pola života nam se događa nesvjesno,tek kasnije shvačamo.Onda kad dobijemo ocjenu iz lekcija koje smo davno odgovarali i koje smo ponovo prošli.
Puno se toga dešava u zadnje vrijeme,stalno neke bure i juga,nikako da sve sjedne na svoje mjesto,ali ne osjećam se loše zbog toga.Ne osjećam se niti malo loše.
Na kraju dana ipak život je lijep,ako mirno spavate.