Marketing
Za oluje koje me tjeraju naprijed i one koje me vraćaju tamo gdje pripadam
Kako znaš tko su tvoji ljudi?Puno je odgovora na ovo pitanje.Ljudi koji su tu kad ti je najteže,ljudi koji te razumiju do najsitnije stanice tvoga tijela,koji vide svu ljepotu tvoga ludila.Koji znaju da kad popizdiš ne popizdiš jer si ljuta,nego jer ti je stalo.Ponekad kad pogledam oko sebe zapitam se kako pojedinci koji me okružuju to ne vide.Zaboravim pak nekad na one koji to vide.Ne idem za tim.Zaletim se bezglavo pa me oni nekako opet podsjete koliko me poznaju i vrate na zemlju opet k njima u naručje.
Oni su svjesni da moj stav nije tu da bi bio protiv njihovog,tu je jer ja iman dokaz za njega.Moja istina je drugačija,ali nije tu da te stavi na protivničku stranu.Meni je teško biti isključiva,ne znam to,nikad ni nisam.Bar ne od kad sam odrasla.
Jeftine manipulacije ostavila sam još negdje u osnovnoj školi.Ultimatume bez pokriča u stilu ako ja tebi onda ti meni ili obrnuto.
Ako već želim dotjerati vodu na svoj mlin onda to radim sofisticirano,sa stilom,u svom interesu kako dolikuje i meni i drugoj strani.Da ostavim dovoljno prostora za igru na oba bojišta.Iako rijetko pribjegavam takvim scenarijima,mislim da se odrasli ljudi ipak sve mogu dogovoriti.Civilizirano-riječ koja na balkanu ne postoji,a mi koji malo vidimo širu sliku svijeta nekako je pokušavamo implatirati u ovaj surov kraj,teško,ali i dalje pokušavamo.
Imate tako tih ljudi koji u vas usade neki osjećaj da je s njima sve napokon na mjestu.Da ako padnete oni će sjesti pored vas dok ne odmorite i budete spremni oboje ustati.Imate tako tih ljudi koji ponekad kažu nešto zbog čega pomislite čime sam zaslužio/la ovo predivno stvorenje pokraj sebe.A imate tako i ljudi koje kad nekad progovore zapitate se kako su došli do tog zaključka o vama.Kako je moguće da vas ne čitaju tako transparentno kakvi jeste...Kako sumnjaju u vaš underskin...Imate tako tih ljudi koji žive u uvjerenju da ih osuđujete,da im zavidite,da se želite na njihovom mjestu,pak s druge strane ljudi koji bi htjeli baš biti u vašim cipelama.Zašto?Pobogu,pa ja svoj život najgorem neprijatelju ne bi poželjela,a kamo li prijatelju.
Ima jedna rečenica svima poznata.Prva rečenica romana Anna Karenjina-Lava Nikolajevića Tolstoja.
"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način."
U ovakvim se situacijama pokaže ispravna.Ali nije stvar koliko si ti nesretan,svatko od nas nosi križ koliki može podnijeti.Stvar je u tome kako tvoja sreća vani izgleda veća od tuđe.Svi smo mi mali mix radosti i tuge.Samo nekako nam se uvijek čini da vidimo tuđu sreću i svoju tugu.I da drugi ne vide našu tugu zbog svoje sreće.Da ne mare....
Teško je objasniti ljudsku prirodu.Dobar dio njih misli da ako se požališ želiš umanjiti njihovu bol,želiš svoju muku prikazati večom nego što jest,a onda s druge strane pak misle da ako podijeliš svoju radost želiš zapravo njima trljati sol na ranu jer tko si ti da se raduješ dok drugi tuguju?!
Smiješan je princip po kojem svi misle da su centar tvoga svijeta i da zapravo tvoj loš dan ima veze s njima i da tvoj dobar dan ima veze s njima.Teško je dočarati kako se možeš veseliti zbog drugih,zbog nekih koje ne poznaješ onako kako poznaješ ove druge.Smješno je kako ljudi žude za pozornošću misleći da ti jednako žudiš da istu pokloniš.
U svijetu gdje oni svaki svoj trenutak pažnje stavljaju na cijenu isti traže besplatno.
A ja,ja sam sanjar,nije me briga tko mene noću sanja,tko se samnom gasi,tko se samnom budi.Ja sam sretna zbog onih s kojima se ja gasim i s onima koji me bude,s onima koji prate moje korake u stopu.Svjesno,podsvjesno i na svaki drugi mogući način.Nije to ludilo,možda je klišej.Možda je preambiciozan plan ko i program Živog zida.Možda sam u krivu,možda je sve varka.Možda prava ljubav i jest bajka.Možda bajke zaista i postoje da bismo imali čemu vjeorvati slijepo.Ali mislim da svak sebi piše bajku kakvu želi.Možda se nekad poklopi da se dvije bajke preklope i nastane ona prava.Ona s svojim momentom u stvarnosti.Ja vjerujem u takvu bajku.Netko drugi pak vjeruje u meni posve besmislenu bajku.Onu koju ja ne bi sebi zamislila ni pod razno,ni pod dokazom da će postati stvarna.
Jedan život nam je premalo da bi se pored njega bavili s još nekoliko njih.Nekoliko njih koji nisu naši,ne pripadaju nam.Možda su privremeno tu,možda se i zadrže u našoj blizini,ali nisu naši.Pa tko bi htio imati u rukama nešto što mu ne pripada,kad već može imati nešto samo svoje,nešto što samo njemu pripada,nešto što je stvoreno samo za njega.Jedan život koji stvoren radi njega i nije bitno koliko pogrešno izgleda sa stajališta objektivnog promatrača,ako ti osjećaš pripadnost tome,ako znaš da je to tvoja bajka.Ispisana onako kako si je ti zamislio od korice do korice.
Post je objavljen 13.11.2015. u 12:03 sati.