Marketing
Collecting memories
Svi mi sanjamo kako će nam izgledati život.Sanjamo što ćemo biti kad narastemo,sanjamo za koga ćemo se udati,gdje ćemo živjeti,što ćemo raditi,kako ćemo zaprositi ili kako bismo volili da nas zaprose,sanjamo kakvo ćemo vjenčanje imati,kakvu haljinu,kave dekoracije,koje destinacije.
Sanjamo i na tome ostane ili možda ne?Uglavnom kažu da mi žene fantaziramo tako,ali poprilično san sigurna da i muškarci malo zalutaju u te sfere onako kad nitko ne gleda.Onaj trenutak kad su sami i kad se zažele malo sentimentalike.
Osobno nikad nisam bila od velikih gesti,smatam ih pretjeranim.Prije nekih godinu dana kad je jedna moja prijateljica razmišljala o tome kako bi je njen tadašnji momak moga zaprosit vodile smo razgovor na ovu temu.Zapravo u to vrijeme se brat njenog momka zaručija i napravija cirkus pred kućom.Digli su se šatori,kupovalo se prstenje bilo je 20-ak uzvanika.Skoro pola sela.Mali pir za zaruke.I ona je kao smatrala da je to ipak pretjerano,iako ona jest od velikih gesti i voli trud.Ruže po podu,večera za dvoje,restorani,publika.....Ja sam rekla da ja uopće ne bi volila sve to.Ja bi volila ružu i prsten za dobro jutro i to mi je sasvim dovoljno da kažem da.Nema mama i tata,tetki i strini i svih onih usputnih,nema konobara,nema publike.Ja i On i naš mali svijet.Što čovjek može više poželjeti.Kasnije je malo razmislila,samo nisam sigurna je li to zbog moje skromne želje ili jer joj se doista svidila ideja samoće prilikom tog osobnog trenutka,ali se složila da bi i ona to volila.
Da se razumijemo nemam ja ništa protiv latica na podu,protiv svijeća rasutih po stanu,neman ništa protiv večere za dvoje,protiv glazbe,dapaće sve je to u redu dok smo nas dvoje.Ćim se to pretvori u predstavu za pola restorana za mene je previše.Smatram da su takvi trenutci jednostavno osobni i pripadaju samo vama isto kao i objava sretnih vijesti ili odluka da konačno kupujete auto.Nema mama ništa s tim,nema ni tata,ni tetka,ni ovi ni oni...Samo ti i on ili on i ti kako vam draže.U redu je sanjati,to vam pruža neku vrstu relaksacije od ovog odvratnog svijeta.
Velika djela se kratko pamte jer su stvorena da oduševe mase.Male geste su stvorene za pojedinca pripadaju samo njemu.Pisma,čestitke,posvete,pjesme,crteži,ukrasi,mali znaci pažnje za koje samo ti znaš da ćeš voljeti i držati u škatuli za sne.
Imam jednu sliku u glavi.Moj stan iz snova,ima jednu posebnu prostorijicu na čijem ulazu piše BOOK OF MY LIFE.S lijeve strane ulaza je mala polica za knjige napravljena u zidu,tu su naslagane sve knjige koje meni nešto znaće i koje san pročitala iz istog razloga.Kada uđete u tu malu prostorijicu ona je prepuna kutija onih ukrasnih,koje čuvaju upravo te slučajne papiriće,slikice,skice,pjesmice,bilježnice.Na centralnom zidu koji je od crvenog zamučenog pleksiglasa stoji crna grafika Marilyn Monroe.Ispod nje su jastuci za sjedenje i maleni stolić.Nasuprot ulaza stoje opet police i radni stol,police prepune gramofonskih ploča i stol na kojem je gramofon.Nasuprot centralnog zida je velika staklena stijena i jako tamne zavjese.Svjetlo u toj prostoriji je dekorativna rasvjeta.Na policama se mogu naći sitnice koje godinama čuvam.Ta prostorija priča moj život.Ono sve što nije stalo u ostatak stana,sve ono što nisam bila spremna podijeliti s svijetom,brižno je spremljeno u tu prostorijicu samo za odabrane.Sve ono što poželiš sebično sačuvati da drugi ne unište svojom negativnom pojavom,spremi na takvo mjesto gdje god da si ga stvoriš.U kutijicu,u sobu,u srce,u torbu.Sakrij i zaštiti od lošega.
Imam tako tu neku sliku svoje škatule za sne.Svoje sabirnice uspomena.Svi bismo je trebali imat,da se ponekad imamo negdje sakriti od oluja.
Post je objavljen 14.11.2015. u 22:07 sati.