Pregled posta

We don't need no thought control No dark sarcasm in the class room Teachers leave those kids alone

Gdje su nestali neopterećeni momci,gdje su nestale neopterećene cure?Pa pobogu gdje su nestali neopterećeni ljudi?Slušam tako oko sebe ljude,prijatelje,poznanike,lijeve i desne,naše i vaše i primjetim da se ujednom momentu isključim.Ne mogu,previše je za moj mozak.
Toliko sami sebe zamaraju nebitnim stvarima.Politika,problemi globalizacije,problemi humanizacije,problemi svijeta,ratovi,žrtve,trendovi da jednostavno zaboravili su ono najvažnije.Zaboravili su sebe.Ne vidim zašto je toliki problem napraviti nešto da riješiš svoje pitanje,ali redovito svi smo voljni pokušati riješiti pitanje svijeta.Makar da razgovaramo o tome iako ne možemo ništa.Svi bi mi u nekom svom podsvijesnom kutku željeli biti heroji,željeli bismo primiti neku zahvalu,neku zaslugu za našu predanost.I upravo zato je nećemo dobit.Nećemo je dobit jer je očekujemo i sve što radimo radimo jer očekujemo priznanje za doprinos.
Andrea Andrassy je jučer napisala vrlo lijep tekst na temu planiranja i gubitka planova preko noći.Osvrnila se na ovaj horor u Parizu i opću maniju na društvenim mrežama.I da u pravu je....Svi tuguju na svoj način,ali opet se ponekad nađu ljudi koji odluče kako je njihova tuga bolnija i istina je da uistinu postoje takvi ljudi,zovu se bliski srodnici.Oni nisu odlučili da njihova tuga bude bolnija,njihova tuga uistinu jest bolnija.Ovi koji odluče kako baš oni tuguju najviše najčešće nemaju nikakve veze s žrtvama,oni su dio globalnog aparata koji eto kolektivno suosjeća.I nekako imaju potrebu da se malo izdvoje kao oni najhumaniji,kao oni s najviše empatije.Sve to opterečuje mozak,jer na svoja leđa želiš nositi sve križeve svijeta,a i tvoj ti je pretežak.Zapravo ne da ti je tvoj samo pretežak nego ti se tuđi doima lakši.Ne možeš ići kroz život ostavljajući križeve iza sebe,nekom drugom ostavljaš prepreke,trapule,past će i slomit će nos zbog tvoje nesavjesnosti i bolesne ambicije za humanošću.Zapravo nije to humanost to je želja da pokažeš istu.Ne znan kako drugi mogu,ali mene je već zabolila glava samo dok pišem o ovome.
Opterećeni smo svim ovim stvarima koje zapravo nemaju veze s nama.Koliko god tužna činjenica bila da je svijet okrutno mjesto i da se ružne stvari događaju.To ne utjeće uvijek na nas,nije dio našeg svemira i zaista ne kužin zašto bi netko iz svoje male sigurne utopije želio otići u neku drugu galaksiju čekati da ga pogodi komet.
Jednostavno smo navikli na stress pa onda kad on s vremena na vrijeme izostane tražimo ga u problemima svijeta ko neku vrstu droge.Postali smo ovisni.Previše razmišljamo šta će drugi reći.
Jučer na televiziji otac gleda neku našu seriju i ženska kaže susjedu."Čula sam da imaš novog komada."
I pita me otac bi li ja volila da mene neko zove komad ili treba ili koji su već epiteti za ženske.Ja kažem da sam najsretnija kad mi nitko jišta ne govori.I on onako u ćudu pa zašto pa kako?Ja kažen svatko ima svoje.
Zaista svatko ima svoje.S nekim poput njega ja ne bi mogla zamislit da dijelim život,onako kako ga moja mama dijeli.Jednostavno ne bi mogla.Ne bi mogla ni s ljudima koji nemaju svoje mišljenje.Znate oni koji vam kažu kako god ti želiš,meni je svejdno.Onima koji su ravnodušni,s ljudima koji se probude ujutro i kažu jaooo izgledan strašno,iman bad hair day i ne mogu otić na posao među ljude,pa šta će mi reć.
Mislim moja frizura ujutro uvijek je neuredna,ako ta neurednost izgleda pristojno pod može proć nitko neće primjetit da mi se nije dalo sređivat i svi će mislit ta je ovo neki messy look okej idemo.Obučem prvo što dohvatim u ormaru najčešće se da iskombinirat,operem zube i eto me svijete.Nije me briga što će teta u dućanu reć,nije me briga koji konobar će me pogledat prije nego mi donese kavu.Zaista ne isplati se.
Imam nekoliko prijateljica koje eto tako prvu stvar nakon kave moraju se inkartat.Jebi ga,takve su,dakle sat vremena mora proć u spremanju za izlazak iz stana.Šminka,5 odjevnih kombinacija i priča nikad ne znaš koga češ srest i uvijek moraš dobro izgledati.Slažem se,ali ja ako san se pogledala jutros u zrcalo i rekla si dobro je ovaj nered mi danas pristaje,nema te šminke koja će ga učiniti boljim.Zapravo kad stavim šminku osjećam se neugodno,kao maškara.Znam čudno je,ali osjećam da to nisam ja.Možda je to stvar i odgoja moja baka oduvijek nosi samo ruž i ja zaista volim ruževe.Puderi i fasade jednostavno su mi previše osjećam se nekako zagušeno kao da imam masku preko lica i imam na neki način.
Uvijek kažem onaj tko te zavoli na najgori mogući dan,ono kad si izašao iz kuće nepočešljan i jedva hodaš jer takav je dan i putem tri puta padneš i udariš u neki zid i pritom psuješ svece,definitivno zaslušuje sve ono najlijepše što možeš ponuditi.Svi pričamo kako bismo htjeli da nas netko voli onakve kakvi jesmo,a prvi se prikazujemo onakvima kakvi nismo.
Jer ti ćeš nanijeti konture,pa puder,pa sjenilo,pa bronzer,maskaru,i što sve ne,jer ljudi vole kad si sređena i ti im se želiš svidit i onda kasnije kad skineš sve te uredne maske sa sebe,ljudi odu ni ne pogledaju unatrag.A ti si mislila da te može voljeti onako kako ti voliš njega,kako ti voliš sebe.Čemu se pretvarati,pa ti draga moja na sebe dnevno staviš još malo Chanela,još malo Mac-a,malo L'oreala,malo Max Factora....Na kraju dana zapravo shvatiš da te jedino oni vole,upravo zato jer oni znaju kakva si.Znaju tko si i štite te od svijeta i svijet štite od tebe.Lijepo je ponekad staviti malo make-upa i reći eto nek sam se i ja sredila.To je onako za ponekad,ne za dobro jutro u kavu.To je maska za tetke s lažnim trajnama koje moraju na vjenčanju reći ti si sljedeća,za one tetke kojima ćeš ti na sprovodu poručiti isto.To je maska za licemjerno društvo tvojih suradnika koji eto smatraju da vrijede više jer nose skuplje.To nije faktor za ljubav.
Imala sam sreću u nesreći što sam skužila da sam alergična na šminku.Prijateljica mi voli te vizašist gluposti i ona je kao daj,daj,ja ću ti,jer šminka štiti kožu od vanjskih utjecaja,bla bla.....Nekoliko mjeseci kasnije dobila sam neki dermatitis.Kupovala san maske i maskice,šampone i sapune da se toga riješim i konačno nekako upalilo je.Još se ponekad zna desiti,ali sad znam kako se toga riješit.Sada mi je ostao samo ruž.Ruž koji stavim ponekad.Ponekad kada želim biti eto malo sređena.Maskaru stavim samo kad želim da mi se vide oći,ali uvijek nosim cvike za sunce,pa mi onda maskara ni ne treba.
Nije me briga šta će zaključit konobar koji mi donese kavu,jutro je i svi izgledamo loše,jer nismo se razbudili.I sada dok ovo pišem sjedim raščupana u piđami s dekom preko nogu i otvorenim Auto Cadom na zaslonu monitora.Bez trunke šminke s šalicom kave u rukama.Sjedim i pišem koliko me opterećuje što drugi toliko razmišljaju o drugima.Nisam ni ja ništa bolja,ali ipak ja znam koliko volim sebe u ovom kaosnom izdanju.Znam koliko san spremna u slučaju da neman posla trenutno,dohvatit prvu stvar u ormaru,razbarušit kosu,oprat zube i izać na ulicu.Eto me svijete.Ja mogu funkcionirat u tvom kaosu,molim te poštuj i ti moj.
Nekidan mi kolegica priča kako od silnih obveza nije se stigla depilirat i kažem joj pa šta te briga zima je nitko ne vidi.Ona onako sva uvrijeđena kako ona voli biti uredna i sređena u svako doba godine,a ja si u sebi mislim šta me briga.Mislim volim i ja eto zdeplirat pauzuhe jer eto volim,ali ne toliko da ću druge ljude obavijestit kako moram to napravit.Msm koga briga...
Kad mislim da trebam jednostavno to napravim bez cijelog teatra svijetu i narodu.Ima ljudi koji se moraju tuširat svaki dan,ima ljudi koji vole ili moraju prat zube nakon svakog obroka,ima onih koji manično čiste kuću.Ja na sreću moju ili na žalost svih ostalih nisan ni jedna od tih i takvih.Ja kuću sredim kad mi postane neizdrživo odvratna i to najčešće tako da sve potrpan u kutije.Usisam,operem,da izgleda naizgled uredno.
Jednom je netko rekao: "Ako si došao vidjeti mene,ne očekuj urednu kući,a ako želiš vidjeti moju kuću onda se najavi"Nešto slično.Uglavnom poanta je da ako želiš vidjeti mene i banuti nenajavljen u redu,a ako pak želiš da te ugostim u urednom životnom prostoru,najavi se kao gost,pa ćeš takav tretman i dobiti.Skuham ti kavu i kad je popiješ otiđi kući.
Mislim ako se ja ne brinem oko urednosti svoje kuće,oko šminke na svom licu,oko neispeglane odjeće koju ja nosim,čemu tvoja zabrinutost.
Mene ne brine tvoja nezdepilirana noga,ne brine me ni moja da budem iskrena.Kad se zaželim glatke kože zdeplirat ću je.Mislim ljudi dragi.Čemu?Dok ovo čitaš već ti je muka i misliš si jebote stvarno.Čime ja sebi punim mozak,a dnevnoj razini?Ja te pitam što ćeš poduzeti p tom pitanju?
Zapravo stvar je u tome da mi ljudi trebamo probleme da bismo se osjetili živima.Trebamo neki kaos koji ćemo dovesti u red.Neurednu kuću koju treba pospremiti,tijelo koje treba njegovati sve samo da drugi misle kako je kod nas sve perfektno u redu.Kako nas ne brine ništa.Kako nam ide bolje nego njima.Istina je najčešće totalna suprotnost prividu kakav ostavljamo.Ja sam imala sreću u nesreći da sam prave probleme otkrila jako rano.Pogodili su me i promjenili moj život iz temelja.Znala sam da nikad neću htjeti biti lijepa,da nikad neću htjeti da ljudi osjećaju sažaljenje.Znala sam da mi nikad neće biti važno što drugi misle.Znala sam da je sve što ću ikada raditi je zapravo truditi se da preživim još jedan dan.Da ga preživim tako da ne potrošim sat vremena na sve ove gluposti,kad me svijet čeka spreman kakva god da izađem.Jebe se svijet za mene,ja sam njemu nebitna koliko i on meni.Živimo suživot,ali za opstanank nismo si nužno potrebni.
Kada bismo više cijenili svoju ljepotu,lakše bismo prepoznavali tuđu.

Post je objavljen 18.11.2015. u 09:12 sati.