Marketing
Koža koja priča
Kada bi se riječi koje govoriš otisnule na tvoju kožu,bi li i dalje bila lijepa,bi li i dalje bio lijep?
Moje jutro počinje čitanjem.Uzmem si kavu koju sam skuhala i sjednem za laptop.Bacim oko na naslovnicu fejsa pa naletim na nekog od svojih omiljenih autora.Naletim na neki cinični,sarkastični,iskreni skup riječi,koji me oduševi i natjera na promišljanje.
Probudila sam se s poljubcem za laku noć.Bolje da ne objašnjavam.Čitam tako jutros status Martine Mlinarević Sopte,njen osvrt na jučerašnji status gdje je izrazila podršku mačiču Petrovu.Kad kažete svoje mišljenje o politici to izazove ili divljenje ili revolt,a u najčešćem slučaju oboje.Tako se desilo i njoj.Preko noći je postala popularna ko Madonna Ćolić kako ona kaže.
Ljudi se nađu mjerodavnima sa komentirat,za napadat.Pa što te boli briga za koga ja navijam.Pa moj prvi prijatelj može biti tvoj zakleti neprijatelj,ali što to govori o meni i tebi.To samo govori o našim granicama koje nismo spremni priječi.Ja osobno nikad nisam bila od tih koji si vole postavljati granice.Ja san zadnja osoba koja voli red.Zaboli mene s kim ti piješ kave,s kim ručaš,koga ljubiš,ako si ti prema meni dobar i drag i ne radiš mi iza leđa i ja ću biti takva prema tebi.Nema dalje,nema bliže.
Kada bi riječi koje kažemo bile ispisane na koži,bismo li i dalje bili lijepi?Nekako jutros sam se sjetila te rečenice,ne znam joj autora,ali nekako me jutros od trenutka buđenja prati.
Riječi su najjače oružje koje imamo i ne vidim potrebu da ga koristimo u loše svrhe,kad već može napraviti toliko dobroga.
Listam jutros tako tu naslovnu stranicu,puna je politike,jednih hvale Petrova,drugi ga osuđuju,ali nije to toliko bitno.Izborit će se on nekako s tim.Svi mi iz nekih bitki izlazimo kao pobjedinici prije ili kasnije.
Osim borbe ništa nam na ovom svijetu ni ne preostaje.Jedino što nas razlikuje od ostatka svijeta jest činjenica da su naše vojske male,gotovo neprimjetne,bez arsenala,s ponekom dobrom strategijom,koja jedino može propasti zbog ljudske sebičnosti.
Svi vole miris novca,a zaboravljaju na principe.Sve one lijepe riječi koje kažu kasnije bace u smeće i na kožu si djelima ispišu nešto posve suprotno.Nisam htjela pisat o politici,zaista nisam,ne jutros.Jutros sam opet htjela pisati o ljubavi.Vidiš ti kako loše uvijek nekako sakrije onu zraku sunca u nama.Mrak nas obuzme.Bezveze,bez razloga,jer nas savjest zapeće kad vidimo druge kako tapkaju u mraku,poželimo upaliti svjetlo.Onu šteriku,onaj plamičak vatre koji jedne tako uznemiruje jer podsjeća na požar,druge pak umiruje jer širi toplinu.Teško nam je prihvatiti da nismo isti,da nismo ni približno slični.Da naša iskrenost i duđa iskrenost nisu ni blizu jedna drugoj.Da tuđa istina nije ni nalik našoj istini.Stvarnost u kojoj živimo nije ista za svih.Nemamo svi iste uvjete.
Kada bi moje riječi ispisala na kožu mislim da bi pisala Ljubav,onako velikim crvenim slovima da se vidi iz aviona.Ozbiljno,ne šalim se.Nakon ljubavi pisalo bi razumijem,shvaćam,prihvaćam.Koliko god da prepoznam nečiju manu ja je jednostavno ne mogu u drugome smatrat lošom osobinom.Ne mogu,pokušala sam.I kad govorim o nekoj svojoj frustraciji,o bratu na primjer i koliko me živcira njegov stav prema životu,opet koliko god se ljutila ja ne kažem to u lošem kontestu.Drugi možda shvate to kao nešto loše,ali ne i ja...Teško je ljudima predočiti da je svijet jedna velika metafora.Ništa ne možeš shvatiti doslovno.
Taša me jučer zove,šalje poruku kako Dean ima kćer...I ja se smijem,kažem nema i ona meni screenshoota dio u knjizi gdje piše o djevojčici od 7 godina.Ja sam tu knjigu toliko puta pročitala i prije nego je izašla i znam je napamet i znam točno svaki dio,znam svaki udah i izdah koji je popratio pisanje iste.Znam da nećete shvatit,kako,ali znam.I kažem joj to je kći njegove čitateljice.I ona mene uvjerava kako nisam u pravu kako je to nešto drugo.I ja otvorim prvu stranicu knjige pokažem joj dvotočje i okrenem stranicu i pokažem znak navoda.I ona i dalje pravda sebe kako je ona došla do tako suludog zaključka.I smijem se i kažem joj ajde dobro je prvi put čitaš njegov tekst shvatit ćeš već.Priči tu nije kraj.Kolumna je nastala zbog nje,jedne njemu jako posebne cure,njegove muze,njegovog nadahnuća i to je jedan od prvih tekstova koje je napisao i preveo na engleski i taj tekst stoji odma na početku knjige.Ona je zaključila da on ženi prevodi knjigu na engleski i kako se oni još uvijek čuju.Knjiga je nastala preko 80 tekstova kasnije.Knjiga je nastala zbog nas,vjernih čitatelja,mi smo birali tekstove koje će on uvrstiti...I zapitam se kako čovjek knjige čita doslovno.Kako ih vidi bez stilskih figura kao da čita popis za kupovinu...
I poželim si svoju knjigu odmah natrag sva ljuta jer je ona dobila lajk,a ja ne...Ipak ispotavilo se da sam si sama kriva.Ja sam stavila # pa čovjeku nije došla obavijest,vidit će on to nakon nekog vremena,kad potraži...
Nisan bila ljuta jer je vidio njenu sliku s mojom knjigom,prodaje sreću koju nema,nego zato jer ju ona ne čita na pravi način.Ne čita je kako tu knjigu treba čitati.Znam nimalo slično meni.Ja zadnja poštujem kako bi trebalo,svatko ima svoj način kako nešto radi,ali ipak...
Imam taj neki osjećaj grča u želucu kad vidim da nešto tako predivno netko svede na nešto tako svakodnevno i primarno.
Ne mogu,moja umjetnička duša teško se nosi s tim,kao i s činjenicom da netko treba više od jednog popodneva da pročita takvu knjigu.
Post je objavljen 13.11.2015. u 09:37 sati.