Losing my religion

ponedjeljak , 16.11.2015.

Znate onaj sretni nesretni niz slučajnosti koji vas zadesi baš kad vam to ne treba.Eh,da.
Ovih dana mene jebu tkave slučajnosti.Za početak doznam datum ispita i onda kolektivno krepaju svi softveri,oštete se datoteke i onako nekoliko mjeseci rada je neupotrebljivo.I sve moram iznova,jer jebiga shit happens.Slučajnost je i da san nožas sanjala kako hodam gradom s maskom preko lica u znak solidarnosti bolesnoj curici i kako me zbog toga nazivaju humanom osobom.Onako od kada je biti čovjek postala vijest za novine.Slučajnost je i da su neki idioti bombardirali Pariz baš kad ja sanjam o ljubavi.Slučajnost je i da je danas netko na televiziji rekao kako biti lud u današnjem svijetu više zvuči ko kompliment.Slučajnost je i da sam odlučila upalit televiziju na 5 minuta i čula to.Kakva je najava bila mislila sam da će trajati bar 15-ak minuta.Na kraju se prevorilo u nekakav soft porn gdje Barbara Kolar komplimentira mladog pisca i trlja ga za sreću ne bi li osvojila Bingo.Znam kako pervezno zvući.Vjerujte mi ni upola neugodno kao što je bilo za gledat.Onako čovjeku si moga pročitat na borama da prvi put u životu želi da se kamera ugasi jer ono trlja ga žena koja mu može biti mama.Mislim okej bilo je to simpatično neugodno iskustvo.On je kulturno odgojeno dijete,a ona je simpatična plavuša.On izgleda nikad bolje,a ona svakako triba boljeg stilista ili bar nekog tko je spreman raditi svoj posao.
Ali dobro,ja san malo subjektivna po pitanju autora,pratim cijelu priču već jako dugo i cijela priča je nekako dio mene već jako dugo...Dan je bio jako dug i naporan i zapravo sve što nisam provela za računalom bilo je tih 5 minuta i jedna kratka šetnja u tišini maloprije.Nekako opet je došlo to vrijeme kad mi je previše bit tu di jesam i kako mi zaista treba odmak od svega.Treba mi krenuti iz početka.Tamo gdje mi je potrebno.Znate uvijek imam u glavi nekakvu tu listu prioriteta,gdje nekako sve moje želje spremne su na žrtvu osim one za odlaskom.Osim one za Zagrebom.Teško je to objasniti,ali kao da se s vremena na vrijeme kockam s onim gore.Oduvijek imamo takav odnos.Samo nekako rijetko ga prakticiramo obostrano.Nakon dugo vremena uziman Normabel i znan odma će dio vas krenuti s pričon šta se trujen,a drugi dio će smatrati da je to dobra ideja ako san pod stresom.Istina je zapravo da ja to uzimam samo kad postaje previše.Zašto i kako je postalo previše ovaj put ću izostavit,jer ne radi se o meni direktno.Ali recimo da trenutno ne želim ljubav kakvu gledam svaki dan ili kakvu gledam povremeno.Ne želim život koji prođe u vikanju i svađi oko manje bitnih stvari od života.Od zdravlja.U svađama koje te natjeraju da se zapitaš ćemu sve.Ljudi prođu ozbiljne probleme,prežive sve pizdarije i sranja koja ih zadese i onda se svađaju oko besmislica.Ne mogu,Ne želim.Sigurno mogu bolje od toga ili ne moram uopće.Ali sekund takve ljubavi koja se pretvori u naviku i suživot u strahu da sami ne bi mogli mi je u najmanju ruku besmislen.Idem leć previše je ekrana za moje oći danas.