A ja tonem u san...

ponedjeljak , 30.11.2015.

Smatram da se ljudi ne mijenjaju.Odrastamo,mjenjamo mišljenje,drugačije pristupamo problemu,ponašamo se kako mislimo da treba u situaciji u kojoj se zateknemo....Mislimo jedno,pa shvatimo da smo bili u krivu.Ali mi kao osobe,kako karakteri se ne mijenjamo....Ne možemo biti drugačiji.To smo što jesmo.
Danas san živčana,izvođać radova je sjeba cili koncept i zaključija da je nemoguće izvest ono šta san zamislila....Kolege se ne znaju izborit za ono što su stavili na papir,niti znaju objasnit šta se dogodilo...Uglavnom kolegica je sastanak odradila sama dovela nas pred gotov čin,a izvođač je reka moramo ovako jer drugačije ne može,tek nakon 3 dana donio je i objašnjenje zašto ne može drugačije....
Snervala san se ko niko,cili dan šizin,do te razine da mi je došlo da počnen genocid da vršim nad nevinim žrtvama....
Tu sad više ne mogu previše napravit,pa san slistila kutiju čokoladnih keksa od muke....Otišla san s Tašon učinit đir....Opet je u kontaktu s bivšim i dobro se slažu.....Dok opet neko od njih ne probudi ego pa ga ponos sjebe...
Šetale smo zapadnom,bila je bonaca,ima nešto u toj tišini,nisan imala previše želje govorit,koliko sam sjetno buljila u pučinu.....Grad je okićen milijun lampica,sutra počinje Božićno buđenje,osjeti se nekakvo zatišje pred buru...Sutra počinje,a ja ne mogu kitit bor....Trenutno imam neku gošću koja bi prerani Božićni ugođaj mogla shvatit osobno,pa sad moram prolongirat svoje radosti za cijeli tjedan kasnije....Ali dobro,sve se to da preživit.....Jebemu prije 5 minuta sam imala toliko toga za reć,a sad,sad se samo želim ugasiti,misli su mi već negdje među lampicama i kuglicama....Pod dekom s kapom djeda mraza na glavi...Nastavljam sutra....Obećavam,sutra ću vam sve prepričat,sutra ću reć sve što sam namjeravala,do maloprije,dok mi lampice nisu počele titrati pred očima i zvati me u neki drugi svijet....U moj mali dio svemira...