Ne znan kako uvijek se nekako posloži da u ovim nekim vremenima bitnih promjena svemir kockice posloži da ostanem bez nekoga. U večini slučajeva se dobro nosim s gubicima i rastanke doživljalvam samo kao još nešto što se jednostavno trebalo dogoditi. Sjećam se prvi put kad sam osjetila ovaj kozmički udarac u trbuh. Bilo je ljeto nakon prve godine srednje škole i spremala san popravne ispite,došla je vijest o smrti jedne od najdražih osoba u mom životu. Bila je ona stara i njena smrt je došla očekivano,ali isto mi i danas nedostaje ono njeno senilno ponavljanje pitanja i svaki puta iznova radovanje prepuno čudesnog ponosa na moje jedan te isti razgovor. Druga dva takva trenutka nisu bila vezana za osobe do kojih mi je bilo previše stalo. Oni su jednostavno izabrali ne bit dio mog života i nisu se trudili da to postanu,a otišli su isto otprilike u vrijeme mog polaganja ispita. A danas,danas san doznala da još jedna osoba meni jako bitna uskoro odlazi zauvjek. I po prvi put nakon dugo vremena osjećam potrebu da plačem i potrebu za utjehom koju vjerojatno neću moći dobit. Jer što kad si svejstan činjenice da te uzori napuštaju. Da ljudi kojima se cijeli život diviš i koje obožavaš život je jednostavno pregazio na najgori moguči način i ti tu ne možeš ništa. Ne možeš ih zaštitit,ne možeš ih spasit,nemožeš ništa nego ih i dalje voljeti. Kako češ znati da oni još uvijek vole tebe?Da te nisu zaboravili iako su vas životi odveli u neka čudna stanja i izgubili ste kontakt zbog preokupljenosti vlastitim kaosima,a život nikog ne čeka. I kako sada nakon toliko vremena utišat tugu,kako zabranit uspomenama da naviru i da te podsjećaju da je to vrijeme prošlo i da se bliži rastanak. Da možda nećeš dobit priliku za to,da češ možda zakasnit.Uvijek me zanimalo čuju li nas ljudi i nakon što odu kad im kažemo volim te i mislim na tebe.
I ne znam zašto uvijek u ovo vrijeme,zašto kad imamo najmanje vremena za tugovanje,za bolovanje,za rastanke....
Zašto kad koncentraciju i snagu moramo usmjerit na dovršvanje svojih etapa? Zašto onda kad nemamo snage za vlastite kaose pred kaosima okoline?
I nije ovo da je s obzirom na dob neočekivano,ali meni je bilo neočekivano. Meni je isisalo sav zrak iz trbuha i suze su krenile i sve što mi je prošlo kroz glavu je "daj mi još pokoji trenutak s njom". A još me više bole razmišljanja ljudi oko nje. Koji čak i u ovakvim teškim trenutcima razmišljaju samo o tome što će od stvari ostati za njom. Svi su redom blizu odlasku,a ponašaju se kao da će sve što imaju ponijeti za sobom u jamu. I nije bitno što si nekog volio,što si s nekim djelio sve. Za njih taj nema prava.
Čudni su ljudi i bole me,znaš? Boli me njihova koristoljubivost. A ja,ja bi samo priliku da joj zahvalim što me održala na životu kad nitko drugi nije htio. Šta me spasila toliko puta,kad drugi nisu mogli. Što mi je usadila ljubav prema ovome što danas jesam. Jer da nije bilo nje ja sigurno nikad ne bi radila ovo što radim,niti bi voljela ovo što volim. Ne bi bila ni upola ono što jesan da ona nije bila moj idol. Jeben te živote, opet me stavljaš u pred teške trenutke uoči bitnih događaja.
Post je objavljen 05.11.2016. u 18:30 sati.