Kaže meni jučer: "dajem ti rok od godinu dana napišeš knjigu pod naslovom Zašto se ne želim vezati"
Moran priznat ideja i nije toliko suluda s obzirom na moju prirodu,ali ostavimo sad knjigu negdje u bucket listu.
Ja iman panični strah od pomisli na vezivanja svake vrste,to me nekako podsjeća na svezane ruke i osjećaj nemoći,a jedina stvar na svijetu koju mrzim je osjećaj nemoći.
I nije stvar konopa i spona i uzice i nevidljivih tajnih niti,nego osjećaja da više nećeš biti u mogučnosti sve ono što jesi. I još gore da sve to nećeš biti zbog nekog drugog,ne zbog sebe.
Da se razumijemo sve je to lijepo,ali pravo je umijeće pronaći vezu,uzicu,sponu koja nije manipulativno sredstvo. Svi mi volimo granice i da nas nešto brenza kad krenemo u smjeru gdje nije baš najpametnije. Iman dva psa, vjerujte znam o čemu pričam.
Vezivanje bi trebalo biti dobrovoljno i stvar izbora,nikako nešto pomodno i u điru. Svi to rade,pa da ja ne ispadnem poremečen iden i ja. Ima ona jedna narodna koja pita: "da svi skoče kroz prozor,bili i ti?"
Veze danas ionako izgledaju nekako ovako. Imamo jednu ženu/muža za po doma,pa onda imamo jednog/jednu sa strane eto kad nam se hoće,pa onda bar još jednu/jednog na brzom biranju kad je u gradu i nama je hitno. Čak gotovo svatko ima još bar jedan rezervni način kako pronaći eto nešto samo momentalno i jednokratno jer ovo troje igrom slučaja nije dostupno. Svijet je postao jedna velika orgijska seansa. I mnogi će se složiti da je ovo više pravilo nego iznimka. I sad čovjek ne može da se ne zapita čemu sve to. Čemu tolika manipulacija da svi i dalje žive tajve živote da su prvi/drugi/treći ili zadnji u redu za malo zabave ili nježnosti iako ako mene pitate nježnost proizlazi iz nekakvih emocionalnih stanja popračenih povjerenjem.
Dobro istina je da nisam ja neko mjerilo niti želim biti.Ali ne želim biti ni dio ovakvih suludih situacija. Čemu to. Psihički opterečujuće i financijski neodrživo stanje u koje se ljudi dovode jer su nezadovoljni sobom i životima koje žive. Ima negdje jedan tekst u prethodnim postovima gdje Martina Mlinarević Sopta kaže kako onaj tko te voli,voli te ujutro dok stojiš u zaprljanoj piđami s raščupanom kosom bez šminke i voli te čak i kad takav izađeš među ljude.
I nije možda toliko stvar ljubavi koliko povjerenja,a ljudi danas ne vjeruju nikom,pa ni samom sebi. S obzirom na svu moju prošlost i put koji sam pregazila smatram da je vrijeme predragocijeno da ga trošim na laži.Prevrijedno da ga gubim na ljude koji ga ne cijene i ako već moram birati radije ću ga potrošiti na sebe i stvari i ljude do kojih mi je stalo. Toliko toga se boljeg može dogoditi od činjenice da budeš s nekim tko je sa svakim i da budeš sa svakim tko je s nekim.
Ako već trebaš i želiš spolne bolesti,praznu dušu i povremenu zabavu radije to radi za pare bar ćeš nešto dobiti,na ovakav način samo gubiš sebe i svijet oko sebe.
Jebeš lance,kad te divljina čeka. Zašto bi živio u kavezu kad imaš junglu.
Voljeti sebe najviše je što postići u životu,nakon toga sve ide lakše.
Post je objavljen 08.11.2016. u 11:40 sati.