Zadnjih dana opet ne spavam. Ne znam uzrok tome i trenutno neman normabela da to riješim i čaj od crnog sljeza ne pomaže. Uglavnom sinoć san upalila valjda jedinu pjesmu uz koju u zadnje vrijeme mogu zaspat. Ne znan što je toliko moćno u tim stihovima Telling Stories ili pak u glasu nevjerojatne Tracy Chapman ili je možda pak stvar osobe od koje je meni ta pjesma došla u život. Što god da je razlog je da zaspem. Razlog da utišam kaos misli.
Sanjala san nešto obično-neobično. Kupujem knjigu i svira ta ista pjesma na radiu u dučanu i skužim da je gužva i kad se to rasčisti i uzimam posljednju knjigu i nakon mene dolazi netko i ja je predajem i kažem da je toj osobi potrebnija. Druga scena je u kafiću pijem s curama i opet ta pjesma i pisac one iste knjige i upadamo u neki razgovor i cijela scena je tako realna tako postojana tako kao da se dogodila,a nije. Čudni su ti naši svemiri,ali drago mi je da mi se ti likovi podsvjesti vračaju u snove,da nisu otišli jer još su mi potrebni još su presnažni da me napuste.
Danas me pere neka nostalgija sjetila sam se pjesme Prljavog kazališta-Korak po korak.Ta pjesma je oduvijek bila moćna za mene,ali nikad nisam mislila da ću je povezati s nekim ljudima u trenutnom životu.
Jučer sam pročitala:
"Nemojte se ljutiti ako se čini da vas se neki ljudi sjete samo onda kada vas trebaju. Osjećajte se privilegiranim što ste im kao svjetionik koji im dolazi u misli kada zavlada tama u njihovim životima."
Ljudi koji se jave kad ste im potrebni,a u međuvremenu su na distanci od svega što ima veze s vama. I nije bitno što vas psiha jebe jer oni su pronašli put na koji ste ih usmjerili i idu,dok se ponovo ne izgube.
Danas san izašla u šetnju,da ja opet pronađem sebe,hodala san tim putem kojim uvijek hodam dok mi je glavom prolazila rijeka misli,vani je puhalo i večinu tih misli je odnijelo negdje preko Mosora i dobro da ih je odnijelo jer glava mi je malo lakša.
Dan je bio produktivan rekla bih,a možda i nije negdje sam između svega i zapravo jedino što ne želim je razmišljat...
Ne mogu trenutno radit planove jer ću se samo sjetit svega i duša će me opet bolit.Bolit će me od činjenice da se opet moram odreć bitnih stvari u životu zbog tuđih grešaka preko toga da se ustupci iskorištavaju do krajnjih granica pa sve do činjenice da ne mogu spasiti druge jer trenutno jedva sebe držim na okupu.
Prokletstvo nas luđaka. I na kraju dana nebitno je što tko misli i kada će vam se javiti i hoće li se javiti i kako će postupiti prema vama...Ako ste i dalje razočarani sobom ništa niste postigli.
Post je objavljen 02.11.2016. u 10:10 sati.